1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine (1)

Smrt Vladimira Bakarića i zabrana predstave “Golubnjača”

 

Bilo mi je sedamnaest i bio sam u potpunom intelektualno-emocionalnom neskladu i rastrojstvu. Svakog sam jutra kupovao gomilu novina, barem tri dnevna lista, po pet-šest tjednika i magazina, čitao sam najvažnije knjige u životu, lako pamtio neshvatljivu količinu uglavnom bespotrebnih podataka, svakodnevno sam išao u kino, barem po jednom tjedno u kazalište i na koncert, uglavnom novovalnih i punk bandova. Svake me je večeri bilo po kafićima i klubovima, obično nisam noću spavao više od četiri-pet sati. Nisam imao vremena. Te sam godine napisao prvih nekoliko pjesama koje će se 1988. naći u knjizi “Opservatorija Varšava”, pokušavao sam pisati roman, jedan pa drugi, ali vrlo neuspješno: kao da bih u jednu rečenicu nastojao zgurati cijelu romanesknu sagu, koja se, ako dobro pamtim, bavila ničim, bila je inspirirana Beckettovim prozama, i tridesetak godina kasnije, kada sam pri selidbi sa Sepetarevca pronalazio rukopise, posramljivao me je njezin pretenciozni i patetični stil.

Istovremeno, bio sam opsjednut potragom za prvom pravom djevojkom. Nije mi bilo do ljubavi, nego do seksa. Naime, nevinost sam izgubio četiri godine ranije, kao trinaestogodišnjak, u divljem kampu u Drveniku, obljubljen na brzinu od stanovite Barbare, Slovenke, Mariborčanke, nakon što smo oboje cijele večeri slušali nekog Krezu, kako na raštimanoj gitari izvodi cjelokupni plažni repertoar. Tada sam, još dijete, povjerovao da je normalno, ili da je uobičajeno, u tim godinama nastupiti kao gotov muž, sam doživljaj je, suprotno svim pričama i stereotipima, bio vrlo intenzivan, pa me je izbezumljivalo, i izbezumljivat će me sljedećih šest-sedam godina, što se usprkos svim mojim nastojanjima, ili baš zahvaljujući njima, iskustvo nije ponovilo. Jednostavno, u to vrijeme, pogotovo u Sarajevu, nije bilo djevojaka ni djevojčica koje bi se predale seksualnim snovima nedovršenog i neuravnoteženog adolescenta.

Liječio sam se, uglavnom bezuspješno, od strahota djetinjstva i spremao se, još bezuspješnije, za strahote, intimne i društvene, koje će nastupiti nekako baš u vrijeme kada moj seksualni život postane uredan, ali samim tim i nevažan. Tada ću, pretpostavljam, prestati da budem dijete koje čita Samuela Becketta, pa bi rado i pisalo kao on, ali će stvarno moje odrastanje, i izlazak djetinjstva, potrajati mnogo, mnogo duže. I to će se odviti u neobičnom su-djelovanju niza intimnih, porodičnih i povijesnih okolnosti.

Dana 16. siječnja, bila je nedjelja, u Zagrebu umire Vladimir Bakarić. Oduvijek bolešljiv, što ga je, bit će, spasilo od mnogih ratnih i poratnih bitaka, okršaja i lomova, drug Svileni bio je faktotum hrvatske Partije. Hrvatski nacionalist, ali oduvijek u prvim redovima obračuna s nacionalistima u svom narodu, tipični intelektualac, pomalo poput Filipa Latinovicza, a pomalo poput Ivana Galeba, Bakarić bio je za hrvatske socijalističke povijesti i svojevrsni protuintelektualni demjurg, koji je svojim djelovanjem ometao slobodni duhovni i kulturno-umjetnički razvitak hrvatskoga društva više nego itko drugi, fatalnije nego ijedna druga sila unutar Partije ili izvan nje. Bakarić bio je, posve razumljivo, i Krležin arheneprijatelj: mrzili su se kao pas i mačak, ili, na kraju, kao dva ostarjela sijeda pseta, slijepa i usamljena, kojima je, obojici, do kraja ostao njihov besprijekoran njuh. 

Govorilo se da je Bakarić Krleži priredio onaj mirogojski vojni sprovod, baš kao da je Krleža  u životu bio tek podoficir s Ludoviceuma, sitni i neostvareni militant, bijednik. Naša susjeda iz kuće gospođe Hajm, teta V., koja će krajem šezdesetih prodati stan i emigrirati u Zagreb, gdje će se, ona, sarajevska gospođa, naseliti u nekakvo predgrađe, koje nije bilo ni predgrađe nego selo, jer se više od toga u Zagrebu nije moglo dobiti za stan u centru Sarajeva, govorila je gnjevno da je Bakarić Židov, pravim prezimenom Kupfermann, i da mrzi Hrvate zbog onoga što su “ustaše učinile njegovima”. U času smrti svoje, drug Bakarić bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i član predsjedništva CK SKJ. Odlukom Sabora SR Hrvatske od 24. veljače 1983. u Predsjedništvu će ga zamijeniti Mika Špiljak, koji će zatim cijelu godinu dana figurirati kao predsjednik Jugoslavije. 

Smrću Vladimira Bakarića za hrvatsku je državu i Partiju nastupila, možda, i smrt Josipa Broza Tita. Uz vječito drugorazrednog Špiljka, koji se pomalo i slučajno ispeo u vrhove, republičkom će Partijom i hrvatskom državom sve do raspada Jugoslavije ovladavati i vladati Stipe Šuvar. Njih će dvojica biti konkurenti, jedan kao stari oportunist, drugi kao nepokajani idealist, a Hrvatska koju su tog siječnja nasljeđivali od Bakarića bila je kao društvo krajnje traumatizirano obračunom s kraja 1971, anestezirano natprosječno visokim standardom života, te bogatim infrastrukturnim, kulturnim, gospodarskim i industrijskim razvitkom.

Na dan Bakarićeva sprovoda bio je proglašen Dan žalosti u cijeloj SFRJ. Nastava u gimnaziji započinjala je minutom šutnje, oglašenom preko školskog razglasa (zvučnik, neveliki starinski bijeli, iznad učioničkih vrata, visoko pod stropom zaobljenih uglova…), i to je bila, koliko se sjećam, i posljednja minuta šutnje u školskoj povijesti našeg naraštaja.

U danima oko Bakarićeve smrti i sprovoda, tjedan ranije i dva tjedna potom, započinje jedan od najžešćih, a na neki način i najbezumnijih skandala posljednjega jugoslavenskog desetljeća. Bio sam vrlo uzbuđen, dok sam s nenavršenih sedamnaest svakodnevno o tom skandalu čitao u novinama, a uzbuđenje koje me hvata danas, punih četrdeset godina kasnije, nipošto nije evokativno ni reminiscentno. Pred Aferom Golubnjača ne osjećam žal za mladost, niti me Afera Golubnjača vraća u neka davno prošla ideološka stanja: riječ je, naime, o nečemu duboko sadašnjem, i o ideološkom stanju koje je mnogo lakše razabrati 2023. nego 1983.

Premijera predstave “Golubnjača”, koju je prema dramskome tekstu Jovana Radulovića, srpskoga pisca iz Dalmacije, režirao Dejan Mijač, održana je, nakon dvije pretpremijere, u nedjelju 10. listopada 1982. U sljedeća dva i pol mjeseca predstava je normalno igrala, na velikoj pozornici matičnoga Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, čija je nova, grandiozna zgrada dovršena godinu ranije, odigrano je još devet izvedbi. Kazališni kritičari od ugleda “Golubnjaču” su, uglavnom, vrlo pozitivno ocijenili, Mijač je u to vrijeme bio pri vrhuncima svojih stvaralačkih moći, ali je usporedo sa životom predstave tinjao neki, za to vrijeme ne baš neuobičajeni, skriveni politički proces. Čim bi se ispred blagajne nekoga kazališta u socijalističkoj Jugoslaviji stvorili redovi, a ispred SNP-a su se već nakon premijere stvarali do tada neviđeni redovi, među ideološkim bi se komesarima u Partiji dizala uzbuna. Iz nekih razloga, nikad dovoljno objašnjenih, pobuna se nije očekivala iz kina, iz omladinskih klubova i koncertnih dvorana, kao ni s tribina na nogometnim utakmicama. U jugoslavenskom socijalizmu, barem u posljednja dva njegova desetljeća, pobuna se uvijek očekivala iz kazališta. Pritom, Mijač je s “Golubnjačom” namjerio otvoriti jednu od najčvršće zabravljenih, te kolektivnim strahom i sramom zaključanih društvenih tema: temu kraških jama, kakvih je od Primorske i Tolmina, preko Istre, Like i Dalmacije, sve do Hercegovine, podijeljene Neretvom, te Crne Gore, pa dalje niz Albaniju, u koje su se za mirnih vremena bacale životinjske strvine, a nad kojima su se u ratna doba klali ljudi. Drama Jovana Radulovića bavila se, odmah to valja reći, ustaškim klanjem Srba.

U novosadskom gradskom komitetu, kao i u vojvođanskom pokrajinskom komitetu, koji se nakon ustavnih promjena iz 1974. ponašao kao sastavni dio savezne jugoslavenske partije, kao što se i Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina smatrala konstitutivnim elementom savezne države, premda je formalno, kao i Kosovo, bila autonomni dio Socijalističke Republike Srbije, “Golubnjaču” su doživjeli kao podvalu iz Beograda. Prema nekoj paranoičnoj projekciji, a komesarsko djelovanje u kulturi kojekakvih ideoloških komisija unutar SKJ redovito se zasnivalo na manje ili više uvjerljivim i vjerojatnim paranoičnim projekcijama, “Golubnjača” je stigla u Novi Sad kao nacionalistička podvala Beograda. Cilj je bio da se naruše odnosi među narodima u višenacionalnim vojvođanskim sredinama, te da se zatim pod paskom bratstva i jedinstva ukine ili ozbiljno ograniči autonomija pokrajine. Dakle, kako se to mislilo u vojvođanskoj Partiji: Beograd će izazvati nacionalne nemire, a zatim će, tobože u obranu nacionalne ravnopravnosti, preuzeti vlast u Vojvodini.

Tako je, političkom odlukom, u siječnju 1983. “Golubnjača” nakon desetak izvedbi skinuta s repertoara Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Predstava je, dakle, praktično zabranjena. Istoga trenutka, međutim, Mijačevu predstavu preuzimaju u beogradskom Studentskom kulturnom centru, i ona, u praktično neizmijenjenom obliku, nastavlja da igra ne samo na drugom mjestu, nego i u drugom kontekstu. Pokazalo se da zabrane više nisu moguće, jer ono što biva zabranjeno u jednom jugoslavenskom centru, bit će, uz dodatnu reklamu zabranjenog voća, prikazano u drugom centru. Ali će, možda po prvi put, očito postati još nešto: zabrane i ideološki progoni fatalno mijenjaju ne samo smisao, nego i sadržaj umjetničkog djela, te što je najgore, putem zabrana i ideoloških progona mijenjaju se i ljudi. I to uglavnom nagore.

Predstava koja, barem sa stanovišta njezina redatelja, ali vjerujem ni njezina pisca, nije trebala poslužiti kao gorivo za nacionalizam ili za optuživanje jednoga naroda za zlodjela njegovih zločinaca, u samo je nekoliko koraka postala i jedno, i drugo. Umjesto društvene i kulturne tabu teme, nečega o čemu se nije slobodno moglo javno govoriti, stvorena je matrica za nacionalnu i nacionalističku litaniju, koja će se u gotovo neizmijenjenom obliku hipnotički ponavljati sljedećih četrdeset godina. Najprije samo u srpskoj varijanti, a zatim i u hrvatskoj, pa u varijantama svih naroda koji su klali i bili su klani na cjelokupnom prostoru jama u jednom kraškom masivu. Iz toga će se stvoriti dobri temelji za nova klanja i ubijanja, koja će nastupiti 1991. Ono što se tada bude događalo opravdanje će nalaziti u onom što se zbilo 1941. A stvarnost će se, kad god to ustreba, pozivati na fikciju. Pozivat će se, uglavnom, oni koji niti su ikad pročitali, niti su na pozornici vidjeli ono na što se pozivaju.

“Golubnjaču” nisam gledao. Osim što na sarajevskim pozornicama predstava nikad nije gostovala – i bilo bi nezamislivo da bosanskohercegovački partijski vladari dopuste takvo gostovanje, ne bih je gledao ni u Beogradu, taman ni da sam bio u prilici. Čim je skidanjem s repertoara izmijenjen njezin početni kontekst, predstava je postala dio nekoga lošeg socijalnog ceremonijala. Poći na “Golubnjaču” na koju idu ljudi s kojima ti inače ne ideš u teatar, jer njih mimo “Golubnjače” i ne zanima teatar, bilo bi kao otići na koncert neke zvijezde novokomponovane narodne muzike. Danas bih, možda, i otišao, ali kao šesnaestogodišnjak i sedamnaestogodišnjak veoma sam držao do te vrste socijalnog bontona. Ali knjigu sam, čim je u rano proljeće te godine objavljena, naravno kupio i vrlo je pažljivo iščitao. U BIGZ-ovom izdanju, koje će se prodati u nekoliko desetina tisuća primjeraka, bile su, uz dramu “Golubnjača”, i tematski vezane Radulovićeve priče. Očekivao sam đavolje nedjelo, a pročitao sam odlično napisanu prozu vrlo darovitog pisca, i dramu koja mi se nije naročito svidjela, ali nikakvog nacionalizma nisam u njoj uspio prepoznati. Jedno je, naime, nacionalizam, a nešto sasvim drugo je pisanje o onom o čemu se, po općem mišljenju, moglo samo šutjeti. Uostalom, kao dječarca me je zanimalo da čitam upravo o onom o čemu se može samo šutjeti. Zašto bi pisac pisao o ičemu drugom?

Grijeh Jovana Radulovića u “Golubnjači”, kao i u tolikim pričama iz njegova kninskog i dalmatinskog zavičaja, sastojao se u tome što je uporno pisao o neuspjehu bratstva i jedinstva, o selima i mjestima, o ljudskim srcima, koja su raspolovljena između Srba i Hrvata, i podijeljena oko međusobnog zločina. Radulović je, istina, pisao samo o hrvatskim zločinima nad Srbima, ali nije nijekao da srpski zločini nad Hrvatima postoje, nije Hrvate prikazivao kao đavole, niti su svi Srbi u njega bili dobri, a svi Hrvati zli. Bio je dobar pisac, sve dok ga zloduh epohe nije zgrabio svojim gubicama, sažvakao ga, i zatim ispljunuo. Na neki način, on će nakon svega ispasti prva i posljednja žrtva Afere Golubnjača. Svojevremeno sam, godine 2008, pisao o njegovu kasnom romanu “Od Ognjene do Blage Marije”, hvaleći Radulovićev dar, ali mu govoreći i da je postradao od vlastite mržnje, i da nema naročitog smisla pisati o svom zavičaju pišući isključivo o hrvatskome zlu nas Srbima, na što mi je Radulović otpisao i odgovorio da mogu sam, ako to baš želim, pisati o srpskom zlu, kao što to svi u Hrvatskoj, rekao je, i rade… Šteta, pomislio sam tad, baš šteta…

Eto, a tek prođe treći tjedan 1983. godine… 

Miljenko Jergović 27. 02. 2023.