Otkad sam upoznao čuda kalendara, čudim se kalendaru. Otkako sam počeo o kalendaru razmišljati, mislim da s njim nešto ne štima. Naravno i logično, ne dovodim u pitanje ni astronomiju, ni matematiku, ne prigovaram čak ni religiji i politici, koje su se astronomijom i matematikom igrale; samo razmišljam i čudim se. I čini mi se da je kalendar ponajčudniji kavez u koji stavljamo zbivanje – kozmičko, prirodno, životno, ljudsko – smatrajući da smo nešto uhvatili, pod svoju kontrolu stavili i zarobili, ne mareći za to što između rešetaka kaveza mnogo toga, ako ne i sve, curi, prelijeva se u beskraj neuhvatljivog.
S tristo šezdeset i pet-šest dana jedne godine davno sam se pomirio, kao i s trideset dana ili trideset i jednim danom u jedanaest mjeseci jedne godine. Ali onaj dvanaesti, a po redu drugi, februar ili veljača, čak i mimo etimologije njegovih imena, neprestance me žulja. Džaba znanost, džaba objašnjenja – nikako da se pomirim. Ne samo da je kraći od drugih, tridesetodnevnih i tridesetjednodnevnih mjeseci, nego ima i dodatni dan, dvadeset i deveti, koji poput tromba luta krvotokom kalendara i svake četiri godine izazove incident, ozakonjeni prijestup.
Taj dvadeset i deveti može biti simbol gubitka nečega što nemamo, premda nam naš osjećaj govori drugačije; simbol očekivanja nečeg izvjesnog, za što nam ipak treba i nada, jer ne znamo hoćemo li tu izvjesnost doživjeti. A može biti i simbol svih propuštenih šansi da nešto važno učinimo, ili s ljepše strane: simbol onog momenta u kojemu to što je važno, a bilo je propuštano, naposljetku učinimo.
Nešto od toga pronašao sam u pjesmi „February 29“ američke pjesnikinje Jane Hirshfield, koja je 24. veljače 2023. navršila sedamdeset godina, a u svojoj pedeset i devetoj napisala je tu pjesmu o dvadeset i devetom danu drugog mjeseca.
Objašnjavanje pjesama – stručno, „objektivno“, poetičko – često je nalik na objašnjavanje viceva: demistifikacija onoga što je smisleno samo dok je misteriozno, gorak okus znanja, kavez svjesnosti na onome što je smisleno samo dok slobodno pliva po podsvjesnom i nesvjesnom. Međutim, ponekad takva objašnjenja, pogotovo ako su autopoetička i biografska, rasvijetle neke šifrirane detalje i obogate čitanje, doživljavanje i razumijevanje pjesme, ne oduzimajući ništa magiji ustihovljenih misli i riječi. Zato navodim objašnjenje koje je Hirshfield jednom ponudila pišući o ovdje prenesenoj i prevedenoj pjesmi:
„Iza ove pjesme, napisane 29. veljače 2012. godine, krije se smrt prijateljice. Mjesecima prije toga darovala sam joj tradicionalnu reprodukciju čuvene kineske slike na bambusovoj dasci. Komentirala je, sa svojom uobičajenom uređenošću svih unutrašnjih stvari, kako je teško tako dobro naslikati kravu s prednje strane. Njezina je smrt bila neočekivana, njezino pismo, koje nisam željela pospremiti, još uvijek je bilo na mom kuhinjskom stolu. Dodatni dan moje godine kružio je oko njega.“
Dodatan dan –
kao peta krava na slici, koja gleda u tebe, pravo u oči, iz svojih crnih i bijelih pjega.
Dodatan dan –
slučajan, zasigurno: napravljeni kalendar koji se spotiče o onaj pravi kao pijanac koji zapinje za prag prenizak da ga vidi.
Dodatan dan –
s drugom šalicom crne kave. Prijateljski telefonski poziv nalik na poslovni. Vraćena pošiljka. Nešto dodatnog posla, ali ne previše – taman za jedan dan.
Dodatan dan –
prilično sličan prostoru između vratâ i dovratka kad je jedna soba osvijetljena, a druga nije, i jedna prelazi u drugu kao žena koja mijenja maramu.
Dodatan dan –
neobičan kao svaki drugi. Pa ipak, ima u njemu neke velikodušnosti, kao u pismu koje se može ponovno čitati nakon što njegov pisac umre.
(Jane Hirshfield, „February 29“, u: Jane Hirshfield, The Beauty, New York: Alfred A. Knopf, 2017., str. 77–78.)
Dvadeset i deveti dan drugog mjeseca
Za Đebu
Otkad sam upoznao čuda kalendara, čudim se kalendaru. Otkako sam počeo o kalendaru razmišljati, mislim da s njim nešto ne štima. Naravno i logično, ne dovodim u pitanje ni astronomiju, ni matematiku, ne prigovaram čak ni religiji i politici, koje su se astronomijom i matematikom igrale; samo razmišljam i čudim se. I čini mi se da je kalendar ponajčudniji kavez u koji stavljamo zbivanje – kozmičko, prirodno, životno, ljudsko – smatrajući da smo nešto uhvatili, pod svoju kontrolu stavili i zarobili, ne mareći za to što između rešetaka kaveza mnogo toga, ako ne i sve, curi, prelijeva se u beskraj neuhvatljivog.
S tristo šezdeset i pet-šest dana jedne godine davno sam se pomirio, kao i s trideset dana ili trideset i jednim danom u jedanaest mjeseci jedne godine. Ali onaj dvanaesti, a po redu drugi, februar ili veljača, čak i mimo etimologije njegovih imena, neprestance me žulja. Džaba znanost, džaba objašnjenja – nikako da se pomirim. Ne samo da je kraći od drugih, tridesetodnevnih i tridesetjednodnevnih mjeseci, nego ima i dodatni dan, dvadeset i deveti, koji poput tromba luta krvotokom kalendara i svake četiri godine izazove incident, ozakonjeni prijestup.
Taj dvadeset i deveti može biti simbol gubitka nečega što nemamo, premda nam naš osjećaj govori drugačije; simbol očekivanja nečeg izvjesnog, za što nam ipak treba i nada, jer ne znamo hoćemo li tu izvjesnost doživjeti. A može biti i simbol svih propuštenih šansi da nešto važno učinimo, ili s ljepše strane: simbol onog momenta u kojemu to što je važno, a bilo je propuštano, naposljetku učinimo.
Nešto od toga pronašao sam u pjesmi „February 29“ američke pjesnikinje Jane Hirshfield, koja je 24. veljače 2023. navršila sedamdeset godina, a u svojoj pedeset i devetoj napisala je tu pjesmu o dvadeset i devetom danu drugog mjeseca.
Objašnjavanje pjesama – stručno, „objektivno“, poetičko – često je nalik na objašnjavanje viceva: demistifikacija onoga što je smisleno samo dok je misteriozno, gorak okus znanja, kavez svjesnosti na onome što je smisleno samo dok slobodno pliva po podsvjesnom i nesvjesnom. Međutim, ponekad takva objašnjenja, pogotovo ako su autopoetička i biografska, rasvijetle neke šifrirane detalje i obogate čitanje, doživljavanje i razumijevanje pjesme, ne oduzimajući ništa magiji ustihovljenih misli i riječi. Zato navodim objašnjenje koje je Hirshfield jednom ponudila pišući o ovdje prenesenoj i prevedenoj pjesmi:
„Iza ove pjesme, napisane 29. veljače 2012. godine, krije se smrt prijateljice. Mjesecima prije toga darovala sam joj tradicionalnu reprodukciju čuvene kineske slike na bambusovoj dasci. Komentirala je, sa svojom uobičajenom uređenošću svih unutrašnjih stvari, kako je teško tako dobro naslikati kravu s prednje strane. Njezina je smrt bila neočekivana, njezino pismo, koje nisam željela pospremiti, još uvijek je bilo na mom kuhinjskom stolu. Dodatni dan moje godine kružio je oko njega.“
Dodatan dan –
kao peta krava na slici,
koja gleda u tebe,
pravo u oči,
iz svojih crnih i bijelih pjega.
Dodatan dan –
slučajan, zasigurno:
napravljeni kalendar koji se spotiče o onaj pravi
kao pijanac koji zapinje za prag
prenizak da ga vidi.
Dodatan dan –
s drugom šalicom crne kave.
Prijateljski telefonski poziv nalik na poslovni.
Vraćena pošiljka.
Nešto dodatnog posla, ali ne previše –
taman za jedan dan.
Dodatan dan –
prilično sličan prostoru između vratâ i dovratka
kad je jedna soba osvijetljena, a druga nije,
i jedna prelazi u drugu
kao žena koja mijenja maramu.
Dodatan dan –
neobičan kao svaki drugi.
Pa ipak,
ima u njemu neke velikodušnosti,
kao u pismu koje se može ponovno čitati nakon što njegov pisac umre.
(Jane Hirshfield, „February 29“, u: Jane Hirshfield, The Beauty, New York: Alfred A. Knopf, 2017., str. 77–78.)