Nije dobro i moralno, nije ljudski drugome određivati mjeru njegove odgovornosti. Svatko je sam pred svojom savješću, pa bi bilo dobro da uvijek tako i ostane. Opasno je određivati nekome koliko je odgovoran za nešto za što pred sudom i zakonom nije kriv. Kada to činiš, riskiraš da čovjeka nosiš na duši, znanog ili neznanog, sasvim je svejedno.
U Vodicama se ubio dugogodišnji tajnik i osnivač mjesnoga dobrovoljnog vatrogasnog društva, profesor u miru Gorki Alfirev. O njemu znamo da se nije ženio, niti je imao djece, pa se čini da je bio jedan od onih neumornih entuzijasta, kakvih je vazda bilo u malim sredinama, koji svojim marom obilježe jedno vrijeme, štošta osnuju i sagrade, ali njihova imena ne zabilježi nijedna povijest. Na tim anonimnim ljudima, njihovoj patnji i trudu, opstajala je i razvijala se naša provincija. Pjevačka društva, mjesni tamburaški orkestri, društveni domovi, knjižnice i dobrovoljna vatrogasna društva nastajali su zahvaljujući njima. Dok su drugi vodili računa o sebi i svojim poslima, dok je mlađarija odlazila na studije u Zagreb, da se više nikada ne vrati, ti su entuzijasti povlačili ljude za rukav i nagovarali ih da se učini nešto dobro i korisno, nešto što je u zajedničkom interesu.
Da Gorki Alfirev te 1994. nije u Vodicama osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, u narednih trinaest godina izgorjelo bi puno više borovine i maslinika. Ali da Gorki Alfirev nije osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, danas u Vodicama četiri kuće ne bi tugovale za svojim sinovima. Četiri mrtva Vodičanina je barem kao četiristo mrtvih Zagrepčana. Iako su tuge nemjerljive, veća mjesta lakše podnesu i veću nesreću. Umirovljeni profesor našao se, sa svom svojom ljudskom odgovornošću, usred jedne strašne nesreće, nastale na temeljima njegovoga dobrog djela. Nije to mogao izdržati, pa se ubio. Ili ga je ubio njegov unutrašnji osjećaj odgovornosti. Da nije zamišljao mlade Vodičane kako ljeti gase požare, umjesto da sjede na štekatima, lijeno ispijaju jutarnje kave i čekaju da stignu vatrogasci iz Šibenika, sve dok im se vatra ne primakne rodnim kućama, danas u Vodicama ne bi bilo smrtovnica s plavim porubima, nego bi kornatska smrt spalila nečiju drugu mladost.
Svatko razuman reći će kako Gorki Alfirev ni za što nije bio odgovoran. Ne može se dobro djelo osnivanja vatrogasnog društva najednom premetnuti u nešto tako strašno, u osjećaj krivnje za smrt onih koji će poginuti pod znakom toga društva. Profesor Alfirev trebao je biti onaj kome će se upućivati izrazi sućuti, onaj zbog čije nesreće i danas na pola koplja stoje zastave ispred dobrovoljnih vatrogasnih društava u Hrašću, Lukavcu i drugdje, širom Hrvatske. On nikako nije mogao biti kriv i odgovoran!
Međutim, njegov osjećaj odgovornosti nipošto nije nastao samo kao izraz njegove emocionalne preosjetljivosti i moralne svijesti. Taj osjećaj je iznuđen, profesor Alfirev je, kao i toliki drugi, u krivnju utjerivan sve ove dane nakon strašnoga kornatskog događaja. Mi ne znamo, a možda je i bolje da ne znamo, što je on doživljavao u Vodicama, ali dobro nam je znano, samo što to od sebe sakrivamo, koliko smo svojim držanjem i ponašanjem doprinijeli osjećaju koji ljude tjera u samoubojstvo. Sutlićeva televizija huškala je na vatrogasce, političari su pokazivali krajnju bešćutnost, ali i nestrpljenje da se čim prije donesu rezultati istrage, da Dražen Slavica i drugi slavice budu uhićeni i optuženi, pa da se možemo okrenuti predizbornoj kampanji, od koje smo već puno izgubili, jer nam je bila dužnost žaliti mrtve vatrogasce. Ispad ministra obrane Rončevića, zbog kojega je istoga časa morao biti smijenjen, jer svirepost i moralna neosjetljivost loša su preporuka za ministre koji imaju makar neizravnu vezu s oružjem, bio je samo metafora općega stanja koje povodom kornatske nesreće vlada među hrvatskim političarima. Istraga koja je zaključila kako su krivi čovjek koji je bacio opušak (neka nam Mladen Bajić kaže kako zna da ga je bacio!), čovjek koji je vodio vatrogasce i izgorio skupa s njima i čovjek koji je preusmjeravao kanadere, prije bi se mogla nazvati organiziranim nastavkom medijske i političke hajke, nego istragom. Ustvari, to je pokušaj da se Kornat skine s dnevnoga reda tako što će se svakome tko je s požarom i s gašenjem požara imao bilo kakve, makar i metafizičke veze, nametnuti stravičan osjećaj odgovornosti. U takvoj atmosferi ubio se profesor u mirovini Gorki Alfirev. Naravno, ne pomišljajmo ustvrditi kako se ubio zbog Rončevića, Bajića, Sutlića i drugova, ali ne valja prešutjeti da su ga oni utjerivali u krivnju. Utjerivali smo ga svi mi koji nismo željeli razumjeti, nego smo se nesrećom vatrogasaca služili u neke svoje svrhe.
Umijeće dobrih vladara je u smirivanju naroda, a ne u manipuliranju njegovim najburnijim strastima. Između ostaloga, ljudi uživaju u linču, pa bi ih netko trebao spriječiti. Tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice i njegov osnivač, entuzijast Gorki Alfirev, u širem je smislu žrtva linča. Njegovom osjećaju odgovornosti možemo se samo duboko nakloniti, ali bismo se istovremeno trebali osjetiti suodgovornima za njegovu smrt. Bez toga njegova smrt postaje dijelom nacionalne groteske. Sućut i razumijevanje nije kada televizija i radio bez prestanka emitiraju optužbe i uvrede koje izgovaraju ojađene matere i sestre stradalih vatrogasaca, nego sućut i razumijevanje počinju onoga trenutka kada se, umjesto hajke na uglavnom nevidljive krivce, o nesreći počinje razmišljati kao o strašnome događaju koji ne išće osvetu i nove smrti. Taj trenutak Gorki Alfirev nije mogao doživjeti.
Gorki Alfirev, u spomen
Objavljeno 17.09.2007.
Nije dobro i moralno, nije ljudski drugome određivati mjeru njegove odgovornosti. Svatko je sam pred svojom savješću, pa bi bilo dobro da uvijek tako i ostane. Opasno je određivati nekome koliko je odgovoran za nešto za što pred sudom i zakonom nije kriv. Kada to činiš, riskiraš da čovjeka nosiš na duši, znanog ili neznanog, sasvim je svejedno.
U Vodicama se ubio dugogodišnji tajnik i osnivač mjesnoga dobrovoljnog vatrogasnog društva, profesor u miru Gorki Alfirev. O njemu znamo da se nije ženio, niti je imao djece, pa se čini da je bio jedan od onih neumornih entuzijasta, kakvih je vazda bilo u malim sredinama, koji svojim marom obilježe jedno vrijeme, štošta osnuju i sagrade, ali njihova imena ne zabilježi nijedna povijest. Na tim anonimnim ljudima, njihovoj patnji i trudu, opstajala je i razvijala se naša provincija. Pjevačka društva, mjesni tamburaški orkestri, društveni domovi, knjižnice i dobrovoljna vatrogasna društva nastajali su zahvaljujući njima. Dok su drugi vodili računa o sebi i svojim poslima, dok je mlađarija odlazila na studije u Zagreb, da se više nikada ne vrati, ti su entuzijasti povlačili ljude za rukav i nagovarali ih da se učini nešto dobro i korisno, nešto što je u zajedničkom interesu.
Da Gorki Alfirev te 1994. nije u Vodicama osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, u narednih trinaest godina izgorjelo bi puno više borovine i maslinika. Ali da Gorki Alfirev nije osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, danas u Vodicama četiri kuće ne bi tugovale za svojim sinovima. Četiri mrtva Vodičanina je barem kao četiristo mrtvih Zagrepčana. Iako su tuge nemjerljive, veća mjesta lakše podnesu i veću nesreću. Umirovljeni profesor našao se, sa svom svojom ljudskom odgovornošću, usred jedne strašne nesreće, nastale na temeljima njegovoga dobrog djela. Nije to mogao izdržati, pa se ubio. Ili ga je ubio njegov unutrašnji osjećaj odgovornosti. Da nije zamišljao mlade Vodičane kako ljeti gase požare, umjesto da sjede na štekatima, lijeno ispijaju jutarnje kave i čekaju da stignu vatrogasci iz Šibenika, sve dok im se vatra ne primakne rodnim kućama, danas u Vodicama ne bi bilo smrtovnica s plavim porubima, nego bi kornatska smrt spalila nečiju drugu mladost.
Svatko razuman reći će kako Gorki Alfirev ni za što nije bio odgovoran. Ne može se dobro djelo osnivanja vatrogasnog društva najednom premetnuti u nešto tako strašno, u osjećaj krivnje za smrt onih koji će poginuti pod znakom toga društva. Profesor Alfirev trebao je biti onaj kome će se upućivati izrazi sućuti, onaj zbog čije nesreće i danas na pola koplja stoje zastave ispred dobrovoljnih vatrogasnih društava u Hrašću, Lukavcu i drugdje, širom Hrvatske. On nikako nije mogao biti kriv i odgovoran!
Međutim, njegov osjećaj odgovornosti nipošto nije nastao samo kao izraz njegove emocionalne preosjetljivosti i moralne svijesti. Taj osjećaj je iznuđen, profesor Alfirev je, kao i toliki drugi, u krivnju utjerivan sve ove dane nakon strašnoga kornatskog događaja. Mi ne znamo, a možda je i bolje da ne znamo, što je on doživljavao u Vodicama, ali dobro nam je znano, samo što to od sebe sakrivamo, koliko smo svojim držanjem i ponašanjem doprinijeli osjećaju koji ljude tjera u samoubojstvo. Sutlićeva televizija huškala je na vatrogasce, političari su pokazivali krajnju bešćutnost, ali i nestrpljenje da se čim prije donesu rezultati istrage, da Dražen Slavica i drugi slavice budu uhićeni i optuženi, pa da se možemo okrenuti predizbornoj kampanji, od koje smo već puno izgubili, jer nam je bila dužnost žaliti mrtve vatrogasce. Ispad ministra obrane Rončevića, zbog kojega je istoga časa morao biti smijenjen, jer svirepost i moralna neosjetljivost loša su preporuka za ministre koji imaju makar neizravnu vezu s oružjem, bio je samo metafora općega stanja koje povodom kornatske nesreće vlada među hrvatskim političarima. Istraga koja je zaključila kako su krivi čovjek koji je bacio opušak (neka nam Mladen Bajić kaže kako zna da ga je bacio!), čovjek koji je vodio vatrogasce i izgorio skupa s njima i čovjek koji je preusmjeravao kanadere, prije bi se mogla nazvati organiziranim nastavkom medijske i političke hajke, nego istragom. Ustvari, to je pokušaj da se Kornat skine s dnevnoga reda tako što će se svakome tko je s požarom i s gašenjem požara imao bilo kakve, makar i metafizičke veze, nametnuti stravičan osjećaj odgovornosti. U takvoj atmosferi ubio se profesor u mirovini Gorki Alfirev. Naravno, ne pomišljajmo ustvrditi kako se ubio zbog Rončevića, Bajića, Sutlića i drugova, ali ne valja prešutjeti da su ga oni utjerivali u krivnju. Utjerivali smo ga svi mi koji nismo željeli razumjeti, nego smo se nesrećom vatrogasaca služili u neke svoje svrhe.
Umijeće dobrih vladara je u smirivanju naroda, a ne u manipuliranju njegovim najburnijim strastima. Između ostaloga, ljudi uživaju u linču, pa bi ih netko trebao spriječiti. Tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice i njegov osnivač, entuzijast Gorki Alfirev, u širem je smislu žrtva linča. Njegovom osjećaju odgovornosti možemo se samo duboko nakloniti, ali bismo se istovremeno trebali osjetiti suodgovornima za njegovu smrt. Bez toga njegova smrt postaje dijelom nacionalne groteske. Sućut i razumijevanje nije kada televizija i radio bez prestanka emitiraju optužbe i uvrede koje izgovaraju ojađene matere i sestre stradalih vatrogasaca, nego sućut i razumijevanje počinju onoga trenutka kada se, umjesto hajke na uglavnom nevidljive krivce, o nesreći počinje razmišljati kao o strašnome događaju koji ne išće osvetu i nove smrti. Taj trenutak Gorki Alfirev nije mogao doživjeti.