Jutros magla sve pokrila. Naša kuća je na vrhu brda. Dolje ne vidiš ništa od sivila, samo jedan građevinski kran izvirio iza gustog oblaka.
Kad zaškiljim, izgleda mi kao krak morske hobotnice.
U autu svira Oliver: “Ka nevera, ka nevera, Sad me tira da se spasin!”
“Znaš li ti šta znači nevera?”
“Mislim da je to neka krema”, kaže Vlado.
Vjerovatno je mislio na aloja veru pa mu se pomiješalo, vera-nevera.
Inače dobro govori naš jezik. Mi obožavamo kad on priča na našem jer gramatiku i strukturu engleskog primjenjuje kad sklapa rečenice, pa onda, recimo, kad hoće da pita: Čemu ovo služi?, po engleskim pravilima ispadne: Šta je ovo za?
Poslije Olivera ide Drejk. On je kanadski reper i to sam namjerno daunlodovao da imamo o čemu razgovarati.
“Uh, što je dobar ovaj bit”, kažem ja, mada ne kontam te bitove uopšte.
“Nema greške, Drejk je uradio album besprijekorno”, kaže Vlado, i vidim da je odmah živnuo malo iako je 5:45 ujutro. On radi u bolnici.
Vlado i ja se više ne družimo kao nekad. Sad mu je 27. Povukao se u sebe, gleda svoj posao i ne traži puno.
Nije na mene. U mojoj duši nema prostora za bilo kakav teret. Sve istovarim na prvu osobu koja naleti. On se, moglo bi se reći, dostojanstveno suočava sa svojim životnim problemima, ako ih uopšte ima. Totalno je nezavisan i samoodrživ. Zato ga ne možeš ni naružiti kad ti se pojavi onako visok na vratima, s pletenicama na glavi, onim kao što ih ima Snoop Dog.
Kad je bio mali, stavio bih ga u kolica, pa u šetnju. Svaki dan obiđemo Halifaks uzduž i poprijeko.
Komunicirali smo na jeziku koji sam izmislio. Naša prva nesmislena sintagma bila je hambara đuđa. Riječ hambar označava spremište u kojem se čuva žito ili zgrada za držanje žitarica nakon žetve. Ɖuđa je lokalna baba koja viri iza roletne i prati svaki pokret na ulici. Ali ako spojite te dvije riječi i potražite značenje na Googleu, nećete dobiti ništa. One pripadaju isključivo nama dvojici i samo ih mi razumijemo i znamo kad i kako se koriste. Ako na kraju dana primijetimo užareno sunce kako se utapa u plavetnilo Atlantskog okeana, osjetimo neku toplinu oko srca i kažemo: aaaah, hambara đuđa.
Kad malom kašikom zagrabim kašu od jagoda i prinesem njegovim usnama: mmmmm, hambara đuđa.
Kad ga škakiljam po stomaku, kad mu ljubim one njegove male noge, smijemo se zajedno, a ja ponavljam hambara đuđica mala…
Skontala je moja beba odmah da je hambara đuđa nešto pravo dobro.
Drugi pojam, ne toliko popularan, bio je sakara cuca. To kad sam ljut i hoću da kažem: mali, dosta je bilo zajebancije. Sad idemo kući.
Sakara cuca je kad plače bezveze i kad neće da jede.
Sakara cuca je: moraš spavati, vrijeme je.
Sakara cuca je takođe: sačekaj dok Tanja dođe, pa nju peglaj.
Imali smo mi još pojmova kao što su: sihira ziza, džumara lira, kampara dula. Više se ne sjećam njihovih značenja i zašto smo ih koristili jer i naš izmišljeni jezik, kao i svaki drugi, ako se ne koristi, polako izlapi i nestane.
Vladu sam ostavio ispred bolnice i nastavio dalje. Vratim Olivera i maštam da sam negdje na Korčuli, da zalivam začinsko bilje obučen u mornarsku majicu. Koliko je star naš Vlado, toliko smo mi u Kanadi. Dok si rekao brijanje i šišanje, prođe 27 godina. Naš život je kao staza s preponama. Jednu po jednu preskačemo. Još ne vidimo kraj staze. Nedavno smo savladali prepreku koja se zove korona. Svi se u kući razboljeli, svi osim Vlade. On uradi test i kaže “pozitivnoj” baki koja kašlje: vidi bako, negativan. Onda trči po kući i viče: zdrav momak, zdrav momak! Baka se smije, voli da je unuk zdrav. Ona se, inače, samo njemu nasmije. Mene i Tanju gleda ispod oka zato što smo je doveli u Kanadu.
Kuća liči na kovid ambulantu. Čajnik pišti svakih pet minuta. Ja pratim izbore u BiH. Taman spiker da kaže koliko je glasova osvojio Komšić, a Tanju uhvati napad kašlja i ništa ne čujem. Pas nas gleda tužno. Ne traži ništa. Osjetio da nešto nije u redu. Ja vidim zločeste zarazne kapljice kako kruže u zraku, na štekama, kuhinjskom stolu, na vratima od kupatila, na dasci za rezanje, na dršci od noža. Korona nas preplavila i nije nam baš ni do čega. Najviše vremena provodim u krevetu. Jedno jutro me probudio Siniša. Krenuo njegov youtube snimak. Laptop mi pored glave. Otvorim oči i vidim da pjeva neku baladu, bog te tvoj, ko slavuj. Meni suze krenuše niz obraze, čovječe, grcam u suzama i ne čujem riječi, samo njegov glas koji dobro poznajem, koji sam slušao toliko puta.
Onda naviru sjećanja! Huja me hvata što smo tako daleko jedni od drugih. Sjetim se kako je ta gitara uvijek bila sa nama. Pjevali smo u šatorima, vozovima, ispred zgrade, na planini, pored rijeke, na jezeru, morskom molu, na palubi broda… Pjeva Siniša, i ja sad vidim da je on najbolji sarajevski pjevač. On sad pjeva u Vankuveru, sam ispred laptopa. Mi smo tu, a nismo tu. Naši se razgovori svode na planiranje da se jednog dana sretnemo.
Mogli bismo se vratiti kući, pomislim, otvoriti planinarski dom i ponovo svi zajedno pjevati do samog kraja.
Strah me da neko ne otvori vrata i vidi suze kako se kotrljaju niz moje lice.
Sakara Cuca
Jutros magla sve pokrila. Naša kuća je na vrhu brda. Dolje ne vidiš ništa od sivila, samo jedan građevinski kran izvirio iza gustog oblaka.
Kad zaškiljim, izgleda mi kao krak morske hobotnice.
U autu svira Oliver: “Ka nevera, ka nevera,
Sad me tira da se spasin!”
“Znaš li ti šta znači nevera?”
“Mislim da je to neka krema”, kaže Vlado.
Vjerovatno je mislio na aloja veru pa mu se pomiješalo, vera-nevera.
Inače dobro govori naš jezik. Mi obožavamo kad on priča na našem jer gramatiku i strukturu engleskog primjenjuje kad sklapa rečenice, pa onda, recimo, kad hoće da pita: Čemu ovo služi?, po engleskim pravilima ispadne: Šta je ovo za?
Poslije Olivera ide Drejk. On je kanadski reper i to sam namjerno daunlodovao da imamo o čemu razgovarati.
“Uh, što je dobar ovaj bit”, kažem ja, mada ne kontam te bitove uopšte.
“Nema greške, Drejk je uradio album besprijekorno”, kaže Vlado, i vidim da je odmah živnuo malo iako je 5:45 ujutro. On radi u bolnici.
Vlado i ja se više ne družimo kao nekad. Sad mu je 27. Povukao se u sebe, gleda svoj posao i ne traži puno.
Nije na mene. U mojoj duši nema prostora za bilo kakav teret. Sve istovarim na prvu osobu koja naleti. On se, moglo bi se reći, dostojanstveno suočava sa svojim životnim problemima, ako ih uopšte ima. Totalno je nezavisan i samoodrživ. Zato ga ne možeš ni naružiti kad ti se pojavi onako visok na vratima, s pletenicama na glavi, onim kao što ih ima Snoop Dog.
Kad je bio mali, stavio bih ga u kolica, pa u šetnju. Svaki dan obiđemo Halifaks uzduž i poprijeko.
Komunicirali smo na jeziku koji sam izmislio. Naša prva nesmislena sintagma bila je hambara đuđa. Riječ hambar označava spremište u kojem se čuva žito ili zgrada za držanje žitarica nakon žetve. Ɖuđa je lokalna baba koja viri iza roletne i prati svaki pokret na ulici. Ali ako spojite te dvije riječi i potražite značenje na Googleu, nećete dobiti ništa. One pripadaju isključivo nama dvojici i samo ih mi razumijemo i znamo kad i kako se koriste. Ako na kraju dana primijetimo užareno sunce kako se utapa u plavetnilo Atlantskog okeana, osjetimo neku toplinu oko srca i kažemo: aaaah, hambara đuđa.
Kad malom kašikom zagrabim kašu od jagoda i prinesem njegovim usnama: mmmmm, hambara đuđa.
Kad ga škakiljam po stomaku, kad mu ljubim one njegove male noge, smijemo se zajedno, a ja ponavljam hambara đuđica mala…
Skontala je moja beba odmah da je hambara đuđa nešto pravo dobro.
Drugi pojam, ne toliko popularan, bio je sakara cuca. To kad sam ljut i hoću da kažem: mali, dosta je bilo zajebancije. Sad idemo kući.
Sakara cuca je kad plače bezveze i kad neće da jede.
Sakara cuca je: moraš spavati, vrijeme je.
Sakara cuca je takođe: sačekaj dok Tanja dođe, pa nju peglaj.
Imali smo mi još pojmova kao što su: sihira ziza, džumara lira, kampara dula. Više se ne sjećam njihovih značenja i zašto smo ih koristili jer i naš izmišljeni jezik, kao i svaki drugi, ako se ne koristi, polako izlapi i nestane.
Vladu sam ostavio ispred bolnice i nastavio dalje. Vratim Olivera i maštam da sam negdje na Korčuli, da zalivam začinsko bilje obučen u mornarsku majicu. Koliko je star naš Vlado, toliko smo mi u Kanadi. Dok si rekao brijanje i šišanje, prođe 27 godina. Naš život je kao staza s preponama. Jednu po jednu preskačemo. Još ne vidimo kraj staze. Nedavno smo savladali prepreku koja se zove korona. Svi se u kući razboljeli, svi osim Vlade. On uradi test i kaže “pozitivnoj” baki koja kašlje: vidi bako, negativan. Onda trči po kući i viče: zdrav momak, zdrav momak! Baka se smije, voli da je unuk zdrav. Ona se, inače, samo njemu nasmije. Mene i Tanju gleda ispod oka zato što smo je doveli u Kanadu.
Kuća liči na kovid ambulantu. Čajnik pišti svakih pet minuta. Ja pratim izbore u BiH. Taman spiker da kaže koliko je glasova osvojio Komšić, a Tanju uhvati napad kašlja i ništa ne čujem. Pas nas gleda tužno. Ne traži ništa. Osjetio da nešto nije u redu. Ja vidim zločeste zarazne kapljice kako kruže u zraku, na štekama, kuhinjskom stolu, na vratima od kupatila, na dasci za rezanje, na dršci od noža. Korona nas preplavila i nije nam baš ni do čega. Najviše vremena provodim u krevetu. Jedno jutro me probudio Siniša. Krenuo njegov youtube snimak. Laptop mi pored glave. Otvorim oči i vidim da pjeva neku baladu, bog te tvoj, ko slavuj. Meni suze krenuše niz obraze, čovječe, grcam u suzama i ne čujem riječi, samo njegov glas koji dobro poznajem, koji sam slušao toliko puta.
Onda naviru sjećanja! Huja me hvata što smo tako daleko jedni od drugih. Sjetim se kako je ta gitara uvijek bila sa nama. Pjevali smo u šatorima, vozovima, ispred zgrade, na planini, pored rijeke, na jezeru, morskom molu, na palubi broda… Pjeva Siniša, i ja sad vidim da je on najbolji sarajevski pjevač. On sad pjeva u Vankuveru, sam ispred laptopa. Mi smo tu, a nismo tu. Naši se razgovori svode na planiranje da se jednog dana sretnemo.
Mogli bismo se vratiti kući, pomislim, otvoriti planinarski dom i ponovo svi zajedno pjevati do samog kraja.
Strah me da neko ne otvori vrata i vidi suze kako se kotrljaju niz moje lice.
Sakara cuca, sakara cuca.