Golub

U noći dana za kojeg sam pisao osobnu pripovijest povodom tridesete godišnjice opsade Sarajeva sanjao sam ovakav san:

Dok izlazim iz našeg nebodera presreće me tetka Draga iz Kaknja. Mislio sam da ne pamtim kako tetka Draga izgleda, ali eto pamtim. Odavno sam zaboravio njezin glas, ali u snu se i glasa sjećam:

– Pođi ovamo, srca radi! – povlači me negdje u stranu.

U crnini je, uplakana, sram me je opirati se.

Dovodi me u Kakanj, pred rudnik.

Tamo, moj barba Dragan. Naočale mu starinske, zamagljene. Plače. U snu se sjećam da je odavno umro. Ali ne znam je li tetka Draga živa.

– Vidiš li što uradi Rusija! – kaže mi, kao da sam ja nešto drukčije govorio.

Najednom, tu su svi. Na Svetom smo Josipu, u Sarajevu. Senilni čika Bude, teta Mila, teta Paulina u sestrinskoj odori, i još neki stariji ljudi kojih se ne mogu sjetiti, pa gledam mimo njih. 

Zbog nečega mislim da ne bi bilo dobro da se pojave Nona i Javorka.

Ne znam jesu li se one pojavile, ali najednom je tu hrvatski pisac s kojim već godinama ne razgovaram, predsjednik njihova književnog društva, izbezumljen plače i prema meni pruža mrtvoga uličnog goluba.

Na to se svi krenuše oko mene jatiti, ali nikog više ne prepoznajem. Mole me da uzmem goluba, jer ako ga ja ne uzmem, netko će ostati nesahranjen. Kažu i tko, ali to ime mi je nepoznato.

Vičem da me ostave na miru, jer sam zbog ovakvih stvari i napustio hrvatsku književnost.

Te su mi tri riječi na umu kad se probudim. Smiješne, ne razumijem kako i otkud. Banalnost sna.

Miljenko Jergović 03. 04. 2022.