Poslao mi Miro Petrović svoj Spomenar s posvetom napisanom u Mostaru u srijedu 02. veljače 2022. godine. Čitao i čitao sve do današnjeg utorka 29. ožujka 2022. godine. Na pročitano se vraćao više puta: što je to i tko je to tako mudro među korice smjestio? Je li to onaj cvitak od čovjeka, stalno osmjehnut, rječit i u šutnji koliko i u govoru, glasan i kad ne govori, tih i kad govori, s brkovima i bradom i kad je obrijan. Odnekud mi poznat taj čovjek. Susretao ga stotinu puta prije rata u Sarajevu ispred nove zgrade i u Klubu knjige Svjetlosti najčešće. Znam tog čovjeka u dušu, a sad me svaka stranica njegove knjige uvjerava da ga uopće ne znam.
Otkriva mi, gle čuda, Miru Petrovića s više lica, nekog mnogoznačnog eruditu koji prosipa stihove kao iz rukava. I to kakve stihove. Možeš ih zakačiti na rever kao cvijet ruže, kao grozd trešnje, rasjeći kao lubenicu u čijim režnjevima stanuju sjemenke neke buduće lubenice. Ti njegovi stihovi mirišu na ružmarin i prezrelu dinju, puni su sjemena kao narovi. Govore o pisanju, o gradu, o nekom nevidljivom spomeniku, o neumornom graditelju, o kolu bosanskohercegovačkom i hrvatskom u kojem nitko ne govori ni s kim. Govore i o cipelama bez kojih čovjek ne može nikud.
Što je to i tko se to iza svega opisanog krije? Kakav čovjek i kakav pjesnik? Kojim to jezikom on svom čitatelju otkriva ovo i ono?
Eee, njegov je jezik šifriran, taj jezik treba znati čitati. Može biti da ti njime besjedi o ovom a ti uvjeren da to čini o onome. Možda i o nečemu trećem, možda o svemu na ovom dunjaluku odjednom i o jednom trošku. I prevariš se. Na koncu zaključiš da je ta višeznačnost, da je ta višeslojnost njegova pjevanja jedina prava vrijednost Spomenara. Čas filozof, čas šeret, čas mudrac, čas kritičar; čas smijeh, čas podsmijeh. Smjenjuje se sve to na svakoj stranici ove knjige kao kap vode od koje će nastati nešto veliko, neočekivano. Možda i ocean. Pjesnik snažne poante, velikog iznenađenja. Od najobičnijeg, od najprofanijeg otkriva svom čitatelju veličanstveno. Sve šifrirano se otvori kao latice ruže, zamiriše i opije. Njegove pjesme, recimo, nastaju iz ničega. Kaže Nedžad: Miro, Bajram je, on od toga odmah pjesmu. Sve nevidljivo proglašava spomenikom s imenom Bogića Bogićevića. Svemu vidljivom daje značenje posve novo.Dok mnogi zaboravljaju prijatelje, neće ni da znaju za njih, on pjeva o prijateljima.
U ratu sam sanjao njegov krompir iz fojničkog vrta njegove Angele. Pričao mi školski drug Ilija Šimić o tom krompiru bajke. Umjesto krompira jednog ratnog dana donijela mi novinarka Angela Šimić u Napretkov Stećak njegovu novu knjigu s pjesmom Cviće moje. Dirnula me ta pjesma više od vreće krompira, sve grubosti rata gurnula u stranu. Eto, takva je snaga svake pjesme pjesnika Mire Petrovića. Kad on svojom pjesmom nešto pogodi u sridu, čovjeku se život omili. Zavrti mu se u glavi od miline. Zanebesa mu se sve pod nogama. Ako nije u cipelama njegovog stiha, ne može ni korak naprijed. Ostaje u mjestu s velikom nagradom u duši. Iako zna da je njegov život kratak, nekako mu se učini vječnim, ispuni ga punim smislom. I ne treba ti ništa bolje od toga. I sit si i napojen si.
O prijateljima živim i mrtvim
Miro Petrović: Spomenar, naklada Planjax komerc, doo, Tešanj, 2021.
Poslao mi Miro Petrović svoj Spomenar s posvetom napisanom u Mostaru u srijedu 02. veljače 2022. godine. Čitao i čitao sve do današnjeg utorka 29. ožujka 2022. godine. Na pročitano se vraćao više puta: što je to i tko je to tako mudro među korice smjestio? Je li to onaj cvitak od čovjeka, stalno osmjehnut, rječit i u šutnji koliko i u govoru, glasan i kad ne govori, tih i kad govori, s brkovima i bradom i kad je obrijan. Odnekud mi poznat taj čovjek. Susretao ga stotinu puta prije rata u Sarajevu ispred nove zgrade i u Klubu knjige Svjetlosti najčešće. Znam tog čovjeka u dušu, a sad me svaka stranica njegove knjige uvjerava da ga uopće ne znam.
Otkriva mi, gle čuda, Miru Petrovića s više lica, nekog mnogoznačnog eruditu koji prosipa stihove kao iz rukava. I to kakve stihove. Možeš ih zakačiti na rever kao cvijet ruže, kao grozd trešnje, rasjeći kao lubenicu u čijim režnjevima stanuju sjemenke neke buduće lubenice. Ti njegovi stihovi mirišu na ružmarin i prezrelu dinju, puni su sjemena kao narovi. Govore o pisanju, o gradu, o nekom nevidljivom spomeniku, o neumornom graditelju, o kolu bosanskohercegovačkom i hrvatskom u kojem nitko ne govori ni s kim. Govore i o cipelama bez kojih čovjek ne može nikud.
Što je to i tko se to iza svega opisanog krije? Kakav čovjek i kakav pjesnik? Kojim to jezikom on svom čitatelju otkriva ovo i ono?
Eee, njegov je jezik šifriran, taj jezik treba znati čitati. Može biti da ti njime besjedi o ovom a ti uvjeren da to čini o onome. Možda i o nečemu trećem, možda o svemu na ovom dunjaluku odjednom i o jednom trošku. I prevariš se. Na koncu zaključiš da je ta višeznačnost, da je ta višeslojnost njegova pjevanja jedina prava vrijednost Spomenara. Čas filozof, čas šeret, čas mudrac, čas kritičar; čas smijeh, čas podsmijeh. Smjenjuje se sve to na svakoj stranici ove knjige kao kap vode od koje će nastati nešto veliko, neočekivano. Možda i ocean. Pjesnik snažne poante, velikog iznenađenja. Od najobičnijeg, od najprofanijeg otkriva svom čitatelju veličanstveno. Sve šifrirano se otvori kao latice ruže, zamiriše i opije. Njegove pjesme, recimo, nastaju iz ničega. Kaže Nedžad: Miro, Bajram je, on od toga odmah pjesmu. Sve nevidljivo proglašava spomenikom s imenom Bogića Bogićevića. Svemu vidljivom daje značenje posve novo. Dok mnogi zaboravljaju prijatelje, neće ni da znaju za njih, on pjeva o prijateljima.
U ratu sam sanjao njegov krompir iz fojničkog vrta njegove Angele. Pričao mi školski drug Ilija Šimić o tom krompiru bajke. Umjesto krompira jednog ratnog dana donijela mi novinarka Angela Šimić u Napretkov Stećak njegovu novu knjigu s pjesmom Cviće moje. Dirnula me ta pjesma više od vreće krompira, sve grubosti rata gurnula u stranu. Eto, takva je snaga svake pjesme pjesnika Mire Petrovića. Kad on svojom pjesmom nešto pogodi u sridu, čovjeku se život omili. Zavrti mu se u glavi od miline. Zanebesa mu se sve pod nogama. Ako nije u cipelama njegovog stiha, ne može ni korak naprijed. Ostaje u mjestu s velikom nagradom u duši. Iako zna da je njegov život kratak, nekako mu se učini vječnim, ispuni ga punim smislom. I ne treba ti ništa bolje od toga. I sit si i napojen si.