(Evgenija Vorobjova r. 1973., Moskva, poznata ruska pjesnikinja, književna kritičarka i predavačica na katedri novije ruske književnosti pri Ruskom državnom humanitarnom sveučilištu/RGGU u Moskvi. Njezin je tekst pisan ubrzo nakon početka rata u Ukrajini i nije objavljen na ruskome jeziku. U njemu se govori o gubitku glasa, jezika i subjektivnosti ruskih intelektualaca–pisaca te se pojam denacionalizacije ruske oligarhije zamjenjuje imperativom dekolonizacije Rusije.)
Prevela: Danijela Lugarić Vukas
“Zagrlio bih te, ali ja sam samo tekst”
(Art–objekt Timofeja Radi, ruskog uličnog umjetnika, postavljen u Ekaterinburgu 2013. godine. Gradske vlasti su ga uklonile u lipnju 2021.)
Ovaj tekst pišem u situaciji u kojoj su temelji svakog razmišljanja klimavi, a samo razmišljanje kao da je etički problem. Ipak, okolnosti zahtijevaju djelovanje. Je li pismo takav postupak? Ili je – kako god gradili svoj govor i argumentaciju – sve ovo besmisleno drhtanje zraka koje ne može nadoknaditi posljedice uništenja i zaliječiti slomljene živote? Zašto i o čemu razmišljati i kamo će nas razmišljanje odvesti?
Prije rata smo živjeli u određenoj stvarnosti ili, drugim riječima, “življenom svijetu” prilično čvrsto zalemljenom, sašivenom nevidljivim šavovima; on nam se činio prirodnim – “dodijeljenim”. Svijet u kojem je naše pismo nastalo i bilo traženo bio je, u cjelini, sasvim prihvatljiv: unatoč recidivima bezakonja i mraka, ciljanim, iako sustavnim, progonima neistomišljenika, nasumičnim cenzurama i drugim “nedosljednostima”, izgledalo je da je taj svijet u skladu s oblicima života civiliziranog svijeta, činilo se da u njemu ne postoji konsenzus oko otvorenosti/zatvorenosti, već je, naprotiv, taj svijet sadržavao stabilan double bind, što je stvaralo opasnu iluziju normalnosti. Djelomice zato što smo se, unatoč sve više služećem medijskom kontekstu, nadali kompenzirati smanjeni institucionalni resurs publiciteta i stvoriti njegovu online zamjenu, kako bismo svoje mrežne račune pretvorili u nečemu što nalikuje nezavisnim profesionalnim medijima.
Zato je naš svijet bio svijet temeljen na vrlo specifičnim efektima publiciteta: svaka radnja dobiva status tek nakon što je “objavljena”. U javnu riječ ili postupak, predan tržištu pažnje, umiješalo se nešto koristoljubivo. Takva je situacija prisvojila komunikaciju. U nju je neizbježno prodiralo nešto “salonsko”, neka vrsta osvrtanja unatrag, ma o čemu da se razgovaralo. Pritom ne govorim ni o kakvom “licemjerju” budući da smo bili iskreni i naše riječi, djela i misli nisu se razilazili. Ali pragmatika iskaza obojila je našu javnu riječ na specifičan način.
Kada je počeo rat, svijet se promijenio.
Ova izjava zvuči degenerirano i otrcano i treba je razjasniti. Ova nova situacija sve nas je pomaknula s mjesta. Doslovce nas je deteritorijalizirala. Na nezamisliv, šokantan način našli smo se u stvarnosti drugačijoj od one na koju smo navikli. Komunikacija po staroj varijanti je bila diskreditirana. To je vrlo precizno odrazila u svojoj izjavi Galina Rimbu, napisanoj na Facebooku profilu na samom početku rata:
„Danas sam prvi put nakon nekoliko dana uključila računalo i želim vam reći da vaše ‘vruće’ pjesme o ratu, koje toliko žurite objaviti na svojim Facebook profilima, izgledaju – pa, onako, ne baš… Neugodne su za čitanje. Ne želim ih čitati… Barem ne još.
A sama njihova objava danas se ne može čitati drugačije nego kao narcisoidna želja za brzim prisvajanjem i estetiziranjem tuđeg katastrofalnog iskustva (premda istodobno priznajem da je i u njima prisutan trenutak iskrene empatije, boli, bijesa, odgovornosti, da u njima postoji empatija geste i teksta). Ipak, uvjerena sam da i u najtragičnijoj, najviše uznemirujućoj i najtežoj situaciji svaka objava i javni–iskaz–baš–sada mogu biti polje autorefleksije: što vama sada znače takva gesta i tekst? Što želite da proizvedu? I što oni mogu u ovom trenutku proizvesti mimo vaših instinktivnih poriva, želja i volje?”
Mnogi nisu razumjeli i nisu prihvaćali njezin prigovor, ali, naravno, bila je u pravu. U biti, to nije bio prigovor, već izjava da su se narcisoidne komunikacijske metode koje su dominantno određivale našu stvarnost pisanja pokazale neprikladnima i diskreditiranima pred ovim novim iskustvom. Zamoljeni smo da promijenimo točku dislokacije govora. Govoriti s točke koja bi isključila registre naše ranije komunikacije, ali s koje bi se i dalje čuli naši glasovi, sada etički primjereni.
To bi trebala biti takva točka govora u kojoj bi se svatko od nas susreo sa samim sobom kao s onim koji – u ovim novim okolnostima – ima pravo govoriti.
Rat nas je odbacio od narcisoidnog povjerenja u naše pravo da govorimo prema krajnjoj neizvjesnosti, prema usamljenosti u sebi šutećem jer više zapravo ne znamo tko smo.
Prije smo imali svoje “uloge”. Mislili smo da znamo što ćemo tvrditi i protiv čega se boriti u “našem” svijetu. Oni kojima je Rimbu uputila svoju poruku (nema smisla to nazivati prijekorom) nisu predstavnici „patrijarhalnog“, počvennog i njoj (meni, nama) stranog svijeta stare književnosti koja teži kanonizaciji od strane postojećih institucija i koja je dakle (često, nažalost, nehotice) orijentirana prema vlasti – jer čak i kada se s njom ne slaže, prema njoj je okrenuta. Taj je apel bio upućen književnim istomišljenicima, onima koje bi se mogli nazvati predstavnicima “nove književnosti”, čiji je rad bio usmjeren na dekonstrukciju i dekolonizaciju naslijeđene (post)moderne književne paradigme. Njegov bitan dio bila je etička revizija po svome nastanku modernističke totalne estetske usmjerenosti koja je u umjetniku vidjela transcendentalno i logocentrično biće, opunomoćeno da se ne pridržava etičkih imperativa i okvira: oduzimali smo joj autonomnost, a samim time i neutralnost. “Književnost” – elitistička praksa moći koja zahtijeva “dozvolu”, preispitivana je kao “iskaz” i “svjedočenje” – podređenih, potlačenih, manjina, onih kojima je bilo oduzeto pravo glasa. Prije početka rata vodila se rasprava o autofikciji – pokazala se da je u tom pogledu napravljen određeni napredak. Nepotrebno je reći da su vodeću riječ u ovim pomacima imali kritička teorija i feministička optika…
Unutar same situacije nije bilo paradoksa. Došlo je do promjene paradigmi, elita, generacija. Postojala je uobičajena književna borba za redefiniranje književnosti i simboličkog kapitala povezanog s njom – između mlađih i starih, manjinskih i većinskih strategija i tako dalje i tako dalje. Odnosno, situacija je ponavljala, općenito govoreći, prethodno opisanu strukturu komunikacije: buntovne strategije su ionako zapravo bile “strategije”, antisustav se je odgurivao od sustava. Strukture moći kao takve (političke vlasti) u ovu su borbu bile uključene svakako samo ne izravno, kroz koncept “osobnog kao političkog” koji, naravno, nije isključivao izravno djelovanje poput “tihog piketa” Darije Serenko ili sudjelovanja mladih pisaca u političkim akcijama. No, pokazalo se da je glavni predmet politizacije bila sama književnost: doslovce tekstualne strategije. Politikom se u doslovnom – i starom – smislu više bavila starija generacija (što ih nije spriječilo da budu dio kulturnih elita, gdje se vodila neka vrsta igre dvostruke vladavine, koja je također bila normalna i općenito razumljiva).
Sve je to završilo 24. veljače 2022. jer su događaji otkrili naličje cijele ove situacije koja je pokazala da smo se, smatrajući da imamo osnove za prijenos dekolonijalnih vrijednosti u prostor ruskoga jezika, prevarili. Politika se s margina naših rasprava i nesuglasica preselila u središte.
Odjednom smo upali u stvarnost s monstruozno arhaičnom, moćnom strukturom vlasti koja proistječe iz paradigme moderne, i svi smo, uključujući i veliki dio bivših oponenata iz redova liberala, izgubili subjektivnost, postali smo točkom primjene represivne moći države i sada se moramo boriti da tu subjektivnost vratimo.
Ali, našli smo se i u ovoj poziciji: kao nositelji ruskog jezika i pripadajućeg državljanstva, sada smo za sve povezani s agresorom, “uvučeni” smo i “kontaminirani”, uključeni smo u ono što se događa na takav način da nam logika situacije govori da prihvatimo tu uključenost (slijedeći vlastite premise, čineći “političko” “osobnim” i “osobno” “političkim”).
Tek nam predstoji da u potpunosti shvatimo što to za nas znači. Međutim, već je sada jasno da „dekolonizacija“, koju smo postavljali kao zadatak u odnosu na „druge“ koje smo vidjeli kao nama suprotstavljene (establišment, kanon itd.), sada postaje ne zadatak, već polazište, nova točka okupljanja vlastite kulturne subjektivnosti. Moramo postati izvan u odnosu na sve “svoje” i vlastito (književnost, kulturu općenito). Zapravo, bili smo previše usredotočeni na svoje, na sebe, na specifičnosti naših trauma i naše povijesti. Čak je i priča o “provincijalnosti” naše književnosti zaudarala na kolonijalizam i nosila je karakter ogorčenosti. Sada je zadatak vidjeti novi poredak stvari i postaviti se u njega. Ne postoji ništa “glavno”, ništa “jedinstveno”. Nema “središta”. Nema ni najmanjeg temelja za bilo kakvu strategiju resentimenta (čak ni onog obuhvaćenog frazom “nemamo ništa, ali barem imamo sjajnu literaturu”). Da bismo nešto izgradili, da bismo pronašli točku govora, moramo spoznati svoju tipičnost i običnost i naučiti kako o tome govoriti.
Moramo se radikalno dekolonizirati.
Odnosno, ne sanjati o tome da postanemo–kao–značajni–drugi (sustići ga, prestići ga, zauzeti drugačije mjesto u hijerarhiji suvremene kulture), nego jednostavno postati jednim–od–mogućih–drugih. To znači drugačiju strukturu jezika, drugačiji osjećaj prostora i samoga sebe u prostoru. To znači i drugačiju konfiguraciju pamćenja i prošlosti. Kakvu? Kakvim bismo na kraju trebali biti? Sada se u različitim prilikama prisjećam Theodora Adorna, kao da bi njegova kritika “žargona autentičnosti” mogla biti odgovor na našu situaciju i naša pitanja. Međutim, ideologija kojoj smo suprotstavljeni, za razliku od one o kojoj je pisao Adorno, nije ni na čemu utemeljena, dapače, nema metafizičke temelje, ne zamara se takvim sitnicama kao što su opravdanje, isprika i objašnjenje, već masi nudi impulse koji su joj potrebni, korištenjem sofisticiranih tehnologija utjecaja dovodi ih do potpunog sljepila za činjenicu.
Jezik te ideologije je čisti simulakrum. U njemu ne postoji ništa s čime bi se moglo boriti na filozofskom planu.
Ali logika dekolonijalizacije govori i o nečem drugom. Taj histerični plač i kompulzivno ponavljanje naučenih formula koje opažamo kod onih s kojima je danas “nemoguće razgovarati” u suštini je nijemost, bezjezičnost. Ti ljudi tek trebaju pronaći svoj glas kada se ušutka televizija kojoj su dali status božanstva. Saznati kako su izgubili glas, kako su izgubili sebe, prepoznati sebe kao dio povijesti tog gubitka – samo su neki od najvažnijih ciljeva ruske kulture u njezinoj budućnosti. Ali prvo se treba vratiti iz 19. u 21. stoljeće i – na potpuno drugačijim temeljima – vratiti svoj glas i subjektivnost.
Dekolonizirati se
(Evgenija Vorobjova r. 1973., Moskva, poznata ruska pjesnikinja, književna kritičarka i predavačica na katedri novije ruske književnosti pri Ruskom državnom humanitarnom sveučilištu/RGGU u Moskvi. Njezin je tekst pisan ubrzo nakon početka rata u Ukrajini i nije objavljen na ruskome jeziku. U njemu se govori o gubitku glasa, jezika i subjektivnosti ruskih intelektualaca–pisaca te se pojam denacionalizacije ruske oligarhije zamjenjuje imperativom dekolonizacije Rusije.)
Prevela: Danijela Lugarić Vukas
“Zagrlio bih te, ali ja sam samo tekst”
(Art–objekt Timofeja Radi, ruskog uličnog umjetnika, postavljen u Ekaterinburgu 2013. godine. Gradske vlasti su ga uklonile u lipnju 2021.)
Ovaj tekst pišem u situaciji u kojoj su temelji svakog razmišljanja klimavi, a samo razmišljanje kao da je etički problem. Ipak, okolnosti zahtijevaju djelovanje. Je li pismo takav postupak? Ili je – kako god gradili svoj govor i argumentaciju – sve ovo besmisleno drhtanje zraka koje ne može nadoknaditi posljedice uništenja i zaliječiti slomljene živote? Zašto i o čemu razmišljati i kamo će nas razmišljanje odvesti?
Prije rata smo živjeli u određenoj stvarnosti ili, drugim riječima, “življenom svijetu” prilično čvrsto zalemljenom, sašivenom nevidljivim šavovima; on nam se činio prirodnim – “dodijeljenim”. Svijet u kojem je naše pismo nastalo i bilo traženo bio je, u cjelini, sasvim prihvatljiv: unatoč recidivima bezakonja i mraka, ciljanim, iako sustavnim, progonima neistomišljenika, nasumičnim cenzurama i drugim “nedosljednostima”, izgledalo je da je taj svijet u skladu s oblicima života civiliziranog svijeta, činilo se da u njemu ne postoji konsenzus oko otvorenosti/zatvorenosti, već je, naprotiv, taj svijet sadržavao stabilan double bind, što je stvaralo opasnu iluziju normalnosti. Djelomice zato što smo se, unatoč sve više služećem medijskom kontekstu, nadali kompenzirati smanjeni institucionalni resurs publiciteta i stvoriti njegovu online zamjenu, kako bismo svoje mrežne račune pretvorili u nečemu što nalikuje nezavisnim profesionalnim medijima.
Zato je naš svijet bio svijet temeljen na vrlo specifičnim efektima publiciteta: svaka radnja dobiva status tek nakon što je “objavljena”. U javnu riječ ili postupak, predan tržištu pažnje, umiješalo se nešto koristoljubivo. Takva je situacija prisvojila komunikaciju. U nju je neizbježno prodiralo nešto “salonsko”, neka vrsta osvrtanja unatrag, ma o čemu da se razgovaralo. Pritom ne govorim ni o kakvom “licemjerju” budući da smo bili iskreni i naše riječi, djela i misli nisu se razilazili. Ali pragmatika iskaza obojila je našu javnu riječ na specifičan način.
Kada je počeo rat, svijet se promijenio.
Ova izjava zvuči degenerirano i otrcano i treba je razjasniti. Ova nova situacija sve nas je pomaknula s mjesta. Doslovce nas je deteritorijalizirala. Na nezamisliv, šokantan način našli smo se u stvarnosti drugačijoj od one na koju smo navikli. Komunikacija po staroj varijanti je bila diskreditirana. To je vrlo precizno odrazila u svojoj izjavi Galina Rimbu, napisanoj na Facebooku profilu na samom početku rata:
„Danas sam prvi put nakon nekoliko dana uključila računalo i želim vam reći da vaše ‘vruće’ pjesme o ratu, koje toliko žurite objaviti na svojim Facebook profilima, izgledaju – pa, onako, ne baš… Neugodne su za čitanje. Ne želim ih čitati… Barem ne još.
A sama njihova objava danas se ne može čitati drugačije nego kao narcisoidna želja za brzim prisvajanjem i estetiziranjem tuđeg katastrofalnog iskustva (premda istodobno priznajem da je i u njima prisutan trenutak iskrene empatije, boli, bijesa, odgovornosti, da u njima postoji empatija geste i teksta). Ipak, uvjerena sam da i u najtragičnijoj, najviše uznemirujućoj i najtežoj situaciji svaka objava i javni–iskaz–baš–sada mogu biti polje autorefleksije: što vama sada znače takva gesta i tekst? Što želite da proizvedu? I što oni mogu u ovom trenutku proizvesti mimo vaših instinktivnih poriva, želja i volje?”
Mnogi nisu razumjeli i nisu prihvaćali njezin prigovor, ali, naravno, bila je u pravu. U biti, to nije bio prigovor, već izjava da su se narcisoidne komunikacijske metode koje su dominantno određivale našu stvarnost pisanja pokazale neprikladnima i diskreditiranima pred ovim novim iskustvom. Zamoljeni smo da promijenimo točku dislokacije govora. Govoriti s točke koja bi isključila registre naše ranije komunikacije, ali s koje bi se i dalje čuli naši glasovi, sada etički primjereni.
To bi trebala biti takva točka govora u kojoj bi se svatko od nas susreo sa samim sobom kao s onim koji – u ovim novim okolnostima – ima pravo govoriti.
Rat nas je odbacio od narcisoidnog povjerenja u naše pravo da govorimo prema krajnjoj neizvjesnosti, prema usamljenosti u sebi šutećem jer više zapravo ne znamo tko smo.
Prije smo imali svoje “uloge”. Mislili smo da znamo što ćemo tvrditi i protiv čega se boriti u “našem” svijetu. Oni kojima je Rimbu uputila svoju poruku (nema smisla to nazivati prijekorom) nisu predstavnici „patrijarhalnog“, počvennog i njoj (meni, nama) stranog svijeta stare književnosti koja teži kanonizaciji od strane postojećih institucija i koja je dakle (često, nažalost, nehotice) orijentirana prema vlasti – jer čak i kada se s njom ne slaže, prema njoj je okrenuta. Taj je apel bio upućen književnim istomišljenicima, onima koje bi se mogli nazvati predstavnicima “nove književnosti”, čiji je rad bio usmjeren na dekonstrukciju i dekolonizaciju naslijeđene (post)moderne književne paradigme. Njegov bitan dio bila je etička revizija po svome nastanku modernističke totalne estetske usmjerenosti koja je u umjetniku vidjela transcendentalno i logocentrično biće, opunomoćeno da se ne pridržava etičkih imperativa i okvira: oduzimali smo joj autonomnost, a samim time i neutralnost. “Književnost” – elitistička praksa moći koja zahtijeva “dozvolu”, preispitivana je kao “iskaz” i “svjedočenje” – podređenih, potlačenih, manjina, onih kojima je bilo oduzeto pravo glasa. Prije početka rata vodila se rasprava o autofikciji – pokazala se da je u tom pogledu napravljen određeni napredak. Nepotrebno je reći da su vodeću riječ u ovim pomacima imali kritička teorija i feministička optika…
Unutar same situacije nije bilo paradoksa. Došlo je do promjene paradigmi, elita, generacija. Postojala je uobičajena književna borba za redefiniranje književnosti i simboličkog kapitala povezanog s njom – između mlađih i starih, manjinskih i većinskih strategija i tako dalje i tako dalje. Odnosno, situacija je ponavljala, općenito govoreći, prethodno opisanu strukturu komunikacije: buntovne strategije su ionako zapravo bile “strategije”, antisustav se je odgurivao od sustava. Strukture moći kao takve (političke vlasti) u ovu su borbu bile uključene svakako samo ne izravno, kroz koncept “osobnog kao političkog” koji, naravno, nije isključivao izravno djelovanje poput “tihog piketa” Darije Serenko ili sudjelovanja mladih pisaca u političkim akcijama. No, pokazalo se da je glavni predmet politizacije bila sama književnost: doslovce tekstualne strategije. Politikom se u doslovnom – i starom – smislu više bavila starija generacija (što ih nije spriječilo da budu dio kulturnih elita, gdje se vodila neka vrsta igre dvostruke vladavine, koja je također bila normalna i općenito razumljiva).
Sve je to završilo 24. veljače 2022. jer su događaji otkrili naličje cijele ove situacije koja je pokazala da smo se, smatrajući da imamo osnove za prijenos dekolonijalnih vrijednosti u prostor ruskoga jezika, prevarili. Politika se s margina naših rasprava i nesuglasica preselila u središte.
Odjednom smo upali u stvarnost s monstruozno arhaičnom, moćnom strukturom vlasti koja proistječe iz paradigme moderne, i svi smo, uključujući i veliki dio bivših oponenata iz redova liberala, izgubili subjektivnost, postali smo točkom primjene represivne moći države i sada se moramo boriti da tu subjektivnost vratimo.
Ali, našli smo se i u ovoj poziciji: kao nositelji ruskog jezika i pripadajućeg državljanstva, sada smo za sve povezani s agresorom, “uvučeni” smo i “kontaminirani”, uključeni smo u ono što se događa na takav način da nam logika situacije govori da prihvatimo tu uključenost (slijedeći vlastite premise, čineći “političko” “osobnim” i “osobno” “političkim”).
Tek nam predstoji da u potpunosti shvatimo što to za nas znači. Međutim, već je sada jasno da „dekolonizacija“, koju smo postavljali kao zadatak u odnosu na „druge“ koje smo vidjeli kao nama suprotstavljene (establišment, kanon itd.), sada postaje ne zadatak, već polazište, nova točka okupljanja vlastite kulturne subjektivnosti. Moramo postati izvan u odnosu na sve “svoje” i vlastito (književnost, kulturu općenito). Zapravo, bili smo previše usredotočeni na svoje, na sebe, na specifičnosti naših trauma i naše povijesti. Čak je i priča o “provincijalnosti” naše književnosti zaudarala na kolonijalizam i nosila je karakter ogorčenosti. Sada je zadatak vidjeti novi poredak stvari i postaviti se u njega. Ne postoji ništa “glavno”, ništa “jedinstveno”. Nema “središta”. Nema ni najmanjeg temelja za bilo kakvu strategiju resentimenta (čak ni onog obuhvaćenog frazom “nemamo ništa, ali barem imamo sjajnu literaturu”). Da bismo nešto izgradili, da bismo pronašli točku govora, moramo spoznati svoju tipičnost i običnost i naučiti kako o tome govoriti.
Moramo se radikalno dekolonizirati.
Odnosno, ne sanjati o tome da postanemo–kao–značajni–drugi (sustići ga, prestići ga, zauzeti drugačije mjesto u hijerarhiji suvremene kulture), nego jednostavno postati jednim–od–mogućih–drugih. To znači drugačiju strukturu jezika, drugačiji osjećaj prostora i samoga sebe u prostoru. To znači i drugačiju konfiguraciju pamćenja i prošlosti. Kakvu? Kakvim bismo na kraju trebali biti? Sada se u različitim prilikama prisjećam Theodora Adorna, kao da bi njegova kritika “žargona autentičnosti” mogla biti odgovor na našu situaciju i naša pitanja. Međutim, ideologija kojoj smo suprotstavljeni, za razliku od one o kojoj je pisao Adorno, nije ni na čemu utemeljena, dapače, nema metafizičke temelje, ne zamara se takvim sitnicama kao što su opravdanje, isprika i objašnjenje, već masi nudi impulse koji su joj potrebni, korištenjem sofisticiranih tehnologija utjecaja dovodi ih do potpunog sljepila za činjenicu.
Jezik te ideologije je čisti simulakrum. U njemu ne postoji ništa s čime bi se moglo boriti na filozofskom planu.
Ali logika dekolonijalizacije govori i o nečem drugom. Taj histerični plač i kompulzivno ponavljanje naučenih formula koje opažamo kod onih s kojima je danas “nemoguće razgovarati” u suštini je nijemost, bezjezičnost. Ti ljudi tek trebaju pronaći svoj glas kada se ušutka televizija kojoj su dali status božanstva. Saznati kako su izgubili glas, kako su izgubili sebe, prepoznati sebe kao dio povijesti tog gubitka – samo su neki od najvažnijih ciljeva ruske kulture u njezinoj budućnosti. Ali prvo se treba vratiti iz 19. u 21. stoljeće i – na potpuno drugačijim temeljima – vratiti svoj glas i subjektivnost.