Današnje društveno stanje u Rusiji nije jednostavno ukratko opisati, ali ću pokušati.
Riječ koja najbolje formulira opće psihološko stanje je “STRAH”. A to nije samo strah od Putina, ili bilo kakvih represivnih mjera, nego opći, totalni i svepokrivajući strah, svakome njegov.
Po mom sopstvenom viđenju, ljudi se danas dijele u 6 različitih grupa, već prema njihovom odnosu prema ratu.
1. Homo-soveticus – većinom to su ljudi rođeni 1960-ih i ranije, oni koji uglavnom gledaju TV i žive u TV-u. Odrastali su i počeli svoje živote u SSSR-u i nisu se nimalo promijenili u viđenju zemalja i njihovih režima, te u psihološkom i društvenom stanju. Ovi većinom vjeruju onom što čuju na TV-u i misle da je u Ukrajini u toku neka “Specijalna operacija” protiv mnogobrojnih “nacista” i “narkomana”. Strah ih je da će doći neki Hitler iz bajke.
2. Imperijalisti – ljudi različitih socijalnih statusa i godina, s velikim interesom za historiju i dijelove politologije, s intelektualnim pretenzijama (često bezrazložnim i bez pokrića). Oni sebe smatraju braniteljima nekada nestale ruske imperije, u koju su uklopili i post-sovjetski revanšizam. Često su groteskno ruski pravoslavci i otvoreno podržavaju rat protiv Ukrajine, a posebno protiv Ukrajinaca kao, tako da kažemo, “neispravnih” Rusa, koji su izdali veliki “Ruski svijet” i prešli na stranu “LGBT-narkomanskog” Zapada. Na početku okupacije bili su veoma aktivni po socijalnim mrežama šireći memove o tome kako je Ukrajinska vojska slaba i glupa. Danas ta aktivnost razumljivo jenjava, za razliku od mržnje u njihovim glavama. Strah ih je da će Rusija u današnjem svom vidu prestati da postoji i da će “Gejropa” doći po njih.
3. Birokrati i državni službenici – ljudi sasvim različiti po socijalnim ulogama i položajima, te po drugim ličnim karakteristikama, ali imaju zajednički momenat – sto posto zavise od državnih institucija. Rade u ministarstvima, državnim agencijama i sličnim organizacijama, školski su i univerzitetski profesori, liječnici u državnim bolnicama itd itd. Najčešće nemaju nikakvih posebnih stavova ni pozicija oko rata i ratnih pitanja, najčešće šute i uopće se ne miješaju u javne diskusije, jer se plaše, a strah ih je da im država može oduzeti taj skromni komad što od nje dobijaju i da će takvim činom upropastiti budućnost sebe i svojih porodica.
4. Običnjaci – ovim terminom bih nazvao svu tu masu “prosječnih” ljudi što žive svoj život, bave se nekim malim biznisima, rade na običnim poslovima, najčešće nevezanim za državne institucije. Većini tih ljudi roditelji su “homo-soveticus”, a karijeru državnog službenika često vide kao uspjeh u životu, to može da bude al ne mora sasvim da znači. Oko rata oni su u određenom broju zombirani TV-om, s druge strane najčešće su apriori neutralni i ne žele nikakve sukobe, ne vole rat. Oni su najbrojnija skupina, ali i ona na koju se najviše može utjecati preko različitih medija. Ova grupa građana također se boji vlasti i represije, isto kao što se boje i osude komšiluka, da im šef ne snizi platu i tome slično.
5. Progresivci – skupina ljudi rođenih 1975-2000, većinom su obrazovani stručnjaci, moderna inteligencija, ljudi koji su prethodnih godina često putovali u inostranstvo, znaju kako živi Evropa, Amerika, imaju dovoljno interesa da analiziraju ono što vide tamo i to da uporede s realnošću u Rusiji. Nisu baš toliko zainteresirani za politiku, ali na svim mogućim izborima i u još nekim sličnim prilikama glasaju za opoziciju ili ostaju neutralni, t.j. ne daju podršku današnjoj vlasti. Budućnost vide u međunarodnim integracijama, urbanitetu i “zapadnom” načinu života. Strah ih je da Rusija svakog dana biva sve zatvorenija i zatvorenija, sve bliža i bliža Sjevernoj Koreji ili Iranu.
6. Opozicioneri – prema današnjem sistemu najradikalnije određena kategorija ljudi, faktički je istovjetna kategoriji pod brojem 5, samo što ju sačinjavaju oni koji su odlučili da se bore. Novinari, predstavnici društvenih organizacija, različitih fondacija i kulturnih skupina, studenti, pa čak i srednjoškolci, ponekad penzioneri, umjetnici i inteligencija. Jedan dio njih već je u emigraciji, skoro svi predstavnici opozicionih medija rade iz inostranstva, par glavnih medija u Rusiji zatvoreni su početkom rata 2022. Ovi ljudi su već donijeli odluku da se bore i ako treba stradaju, samo da Putin ode. Nije sve što kažu i rade idealno i pozitivno, često mogu biti prekritični i hiperemocionalni, ali da budem iskren, samo u ovim ljudima sada živi vatra bilo kakvih promjena. Strah ih je da naša zemlja, koja već jeste bila outsider, postaje globalni izopćenik s reputacijom fašiste. Također se boje izgubiti šansu za radikalne promjene u okviru današnje krize vlasti u Rusiji.
Eto, tako sad, bar iz moje perspektive, izgleda rusko društvo. Naravno, sve što sam ovdje rekao nije 100% tako i naravno da ima nekih drugih ljudi s posve drugim životnim ciljevima, ali većinu stanovništva sam pokušao opisati.
Arijelova pisma/1
Rusko društvo objašnjeno kroz šest strahova
Današnje društveno stanje u Rusiji nije jednostavno ukratko opisati, ali ću pokušati.
Riječ koja najbolje formulira opće psihološko stanje je “STRAH”. A to nije samo strah od Putina, ili bilo kakvih represivnih mjera, nego opći, totalni i svepokrivajući strah, svakome njegov.
Po mom sopstvenom viđenju, ljudi se danas dijele u 6 različitih grupa, već prema njihovom odnosu prema ratu.
1. Homo-soveticus – većinom to su ljudi rođeni 1960-ih i ranije, oni koji uglavnom gledaju TV i žive u TV-u. Odrastali su i počeli svoje živote u SSSR-u i nisu se nimalo promijenili u viđenju zemalja i njihovih režima, te u psihološkom i društvenom stanju. Ovi većinom vjeruju onom što čuju na TV-u i misle da je u Ukrajini u toku neka “Specijalna operacija” protiv mnogobrojnih “nacista” i “narkomana”. Strah ih je da će doći neki Hitler iz bajke.
2. Imperijalisti – ljudi različitih socijalnih statusa i godina, s velikim interesom za historiju i dijelove politologije, s intelektualnim pretenzijama (često bezrazložnim i bez pokrića). Oni sebe smatraju braniteljima nekada nestale ruske imperije, u koju su uklopili i post-sovjetski revanšizam. Često su groteskno ruski pravoslavci i otvoreno podržavaju rat protiv Ukrajine, a posebno protiv Ukrajinaca kao, tako da kažemo, “neispravnih” Rusa, koji su izdali veliki “Ruski svijet” i prešli na stranu “LGBT-narkomanskog” Zapada. Na početku okupacije bili su veoma aktivni po socijalnim mrežama šireći memove o tome kako je Ukrajinska vojska slaba i glupa. Danas ta aktivnost razumljivo jenjava, za razliku od mržnje u njihovim glavama. Strah ih je da će Rusija u današnjem svom vidu prestati da postoji i da će “Gejropa” doći po njih.
3. Birokrati i državni službenici – ljudi sasvim različiti po socijalnim ulogama i položajima, te po drugim ličnim karakteristikama, ali imaju zajednički momenat – sto posto zavise od državnih institucija. Rade u ministarstvima, državnim agencijama i sličnim organizacijama, školski su i univerzitetski profesori, liječnici u državnim bolnicama itd itd. Najčešće nemaju nikakvih posebnih stavova ni pozicija oko rata i ratnih pitanja, najčešće šute i uopće se ne miješaju u javne diskusije, jer se plaše, a strah ih je da im država može oduzeti taj skromni komad što od nje dobijaju i da će takvim činom upropastiti budućnost sebe i svojih porodica.
4. Običnjaci – ovim terminom bih nazvao svu tu masu “prosječnih” ljudi što žive svoj život, bave se nekim malim biznisima, rade na običnim poslovima, najčešće nevezanim za državne institucije. Većini tih ljudi roditelji su “homo-soveticus”, a karijeru državnog službenika često vide kao uspjeh u životu, to može da bude al ne mora sasvim da znači. Oko rata oni su u određenom broju zombirani TV-om, s druge strane najčešće su apriori neutralni i ne žele nikakve sukobe, ne vole rat. Oni su najbrojnija skupina, ali i ona na koju se najviše može utjecati preko različitih medija. Ova grupa građana također se boji vlasti i represije, isto kao što se boje i osude komšiluka, da im šef ne snizi platu i tome slično.
5. Progresivci – skupina ljudi rođenih 1975-2000, većinom su obrazovani stručnjaci, moderna inteligencija, ljudi koji su prethodnih godina često putovali u inostranstvo, znaju kako živi Evropa, Amerika, imaju dovoljno interesa da analiziraju ono što vide tamo i to da uporede s realnošću u Rusiji. Nisu baš toliko zainteresirani za politiku, ali na svim mogućim izborima i u još nekim sličnim prilikama glasaju za opoziciju ili ostaju neutralni, t.j. ne daju podršku današnjoj vlasti. Budućnost vide u međunarodnim integracijama, urbanitetu i “zapadnom” načinu života. Strah ih je da Rusija svakog dana biva sve zatvorenija i zatvorenija, sve bliža i bliža Sjevernoj Koreji ili Iranu.
6. Opozicioneri – prema današnjem sistemu najradikalnije određena kategorija ljudi, faktički je istovjetna kategoriji pod brojem 5, samo što ju sačinjavaju oni koji su odlučili da se bore. Novinari, predstavnici društvenih organizacija, različitih fondacija i kulturnih skupina, studenti, pa čak i srednjoškolci, ponekad penzioneri, umjetnici i inteligencija. Jedan dio njih već je u emigraciji, skoro svi predstavnici opozicionih medija rade iz inostranstva, par glavnih medija u Rusiji zatvoreni su početkom rata 2022. Ovi ljudi su već donijeli odluku da se bore i ako treba stradaju, samo da Putin ode. Nije sve što kažu i rade idealno i pozitivno, često mogu biti prekritični i hiperemocionalni, ali da budem iskren, samo u ovim ljudima sada živi vatra bilo kakvih promjena. Strah ih je da naša zemlja, koja već jeste bila outsider, postaje globalni izopćenik s reputacijom fašiste. Također se boje izgubiti šansu za radikalne promjene u okviru današnje krize vlasti u Rusiji.
Eto, tako sad, bar iz moje perspektive, izgleda rusko društvo. Naravno, sve što sam ovdje rekao nije 100% tako i naravno da ima nekih drugih ljudi s posve drugim životnim ciljevima, ali većinu stanovništva sam pokušao opisati.