U vrijeme prijeloma
hodaše svijetom Stablo
hodaše i govoraše po gorama,
među drugijem stablima
“Slušajte me što vam govorim,
ne puštajte korijenje
već lutajte svijetom,
neka vaše krošnje
zvijezdama budu sklon”
I stabla se počeše
oslobađati vlastitih korijena
i lutati po svijetu
Ali proču se međ ljudima
da stabla hodaju svijetom
i umjesto slatkog ploda
u krošnjama donašaju zvijezde
koje ne tole glad
već bude vječnu žud
I saznaše ljudi da postoji Stablo
koje hoda svijetom
i govori po gorama
među drugijem stablima
Te poslaše mene da ga oborim
Lutah po svijetu
u potrazi za Stablom
koje oslobađa stabla
korijena njihovijeh
I mnoge noći
pod zvijezdama snijeh
zaboravih odakle dolazim
i vidjeh strahot-ljepotu
i svijet umiven buđenjem dna
I svanu dan na gori
kad ugledah Stablo među stablima
krošnjom što nadvisuje zor
Pljunuh u šake i uzeh sjekiru
da ga oborim na tlo
Al’ kad mu priđoh
Stablo ne uzmaknu
već korijenje pusti duboko
i prozbori krošnje šum:
“Došao si čovječe bez korijena,
učini da treptajan bude mi bol”.
Zatvorih oči i sjekirom zamahnuh
ali ne imadoh u mišicama plama
i sjedoh bez snage
pod Stablo nad stablima
I gledah noćima
kako mu u krošnji
izranjaju zvijezde
i dočekah miran rulju
što dođe po nas
Obaraše ga dugo i podlo
smole se miris širio znan
Za kaznu raspeše Stablo
na leđa Čovjeka,
koji bijaše drvodjelca sin
raspeše ga na Lubanj-gori
dušu da ispusti
na tihome suncu
Na Lubanj-gori Čovjeka upita Stablo:
“Što si govorio, sine drvodjelca,
čime si na sebe ljudski navukao gnjev?”
Ali ne bijaše Čovjeka više tamo
samo izmučeno tijelo
prošlih ljubavi grobnica nijema
A Stablo ne mogaše uskrsnuti
jer mu duša bijaše u krošnji
koju spalila je rulja
na lomači udesa mog
Evanđelje po drvosječi
U vrijeme prijeloma
hodaše svijetom Stablo
hodaše i govoraše po gorama,
među drugijem stablima
“Slušajte me što vam govorim,
ne puštajte korijenje
već lutajte svijetom,
neka vaše krošnje
zvijezdama budu sklon”
I stabla se počeše
oslobađati vlastitih korijena
i lutati po svijetu
Ali proču se međ ljudima
da stabla hodaju svijetom
i umjesto slatkog ploda
u krošnjama donašaju zvijezde
koje ne tole glad
već bude vječnu žud
I saznaše ljudi da postoji Stablo
koje hoda svijetom
i govori po gorama
među drugijem stablima
Te poslaše mene da ga oborim
Lutah po svijetu
u potrazi za Stablom
koje oslobađa stabla
korijena njihovijeh
I mnoge noći
pod zvijezdama snijeh
zaboravih odakle dolazim
i vidjeh strahot-ljepotu
i svijet umiven buđenjem dna
I svanu dan na gori
kad ugledah Stablo među stablima
krošnjom što nadvisuje zor
Pljunuh u šake i uzeh sjekiru
da ga oborim na tlo
Al’ kad mu priđoh
Stablo ne uzmaknu
već korijenje pusti duboko
i prozbori krošnje šum:
“Došao si čovječe bez korijena,
učini da treptajan bude mi bol”.
Zatvorih oči i sjekirom zamahnuh
ali ne imadoh u mišicama plama
i sjedoh bez snage
pod Stablo nad stablima
I gledah noćima
kako mu u krošnji
izranjaju zvijezde
i dočekah miran rulju
što dođe po nas
Obaraše ga dugo i podlo
smole se miris širio znan
Za kaznu raspeše Stablo
na leđa Čovjeka,
koji bijaše drvodjelca sin
raspeše ga na Lubanj-gori
dušu da ispusti
na tihome suncu
Na Lubanj-gori Čovjeka upita Stablo:
“Što si govorio, sine drvodjelca,
čime si na sebe ljudski navukao gnjev?”
Ali ne bijaše Čovjeka više tamo
samo izmučeno tijelo
prošlih ljubavi grobnica nijema
A Stablo ne mogaše uskrsnuti
jer mu duša bijaše u krošnji
koju spalila je rulja
na lomači udesa mog