Kad mi pogled na stol padne, neovisno o tome jesam li
krenuo da zapalim cigaretu, vidim ga, i osjetim odbojnost,
prije svega spram njegove boje. To je ona neka, kako bih
rekao, zelena, ali jedva zelena – kao da je nekad bila zelena,
pa je potom prošla kroz nekakva, hm…, recimo: ispiranja,
tako da se još krajnjom snagom u zelenome drži… Uz to,
taj je upaljač od onih kakve, neovisno o njihovoj boji,
nikako ne volim, jer ja mnogo pušim, dva pakla dnevno,
najmanje, pa mi takvi upaljači, mali – kakav je i ovaj, nemir
proizvode, kojemu samo u lucidnim trenucima otkrivam
porijeklo.
Nesvjesno se, dakle, pribojavam da će me upaljač, takav
kao što je ovaj, na cjedilu ostaviti upravo onda kad mi je
najpotrebniji: kad se svi raziđu i kada sam na cijelome
svijetu posve sam. Jer svakoga trena on može bez plina
ostati, i ja ću se naći u bezizlazu. Kad god sam imao takav
upaljač, pomišljao sam da bih u džepu još jedan trebao
nositi, ali budući da nikad nisam znao odakle upaljači stižu,
a uvijek sam jedan odnekud imao, propuštao sam da strah
otklonim rezervnim upaljačem.
No, ovaj me mali ružno-zeleni upaljač radikalno čudi: već je
dva, možda i tri mjeseca kod mene, ali plina mu, svejedno,
ne ponestaje. Čak, njegov je plamen, kada cigaretu palim,
neobično bujan, onako – centimetar i po, ponekad i dva.
Pokušavao sam da ga stišam, kako ne bih došao u nepriliku
da ostanem bez mogućnosti da zapalim cigaretu kad nikoga
nema ko mi bi mi ruku sa plamenom ponudio, ali taj mali
zeleni upaljač nema čak ni ono što normalni upaljači redovno
sadrže: regulator plina.
Evo, i sada, sasvim sam, u gluho doba, još jednu cigaretu
njime palim, a on, kao da je neiscrpan, opet baca plamen –
centimetar i po, pa možda i dva. I već osjećam začudnu
promjenu: kao da sam se, na volšeban način, s tim groznim
minijaturnim upaljačem srodio, pa u sebi razaznajem crva
brižnosti za njegov plameni život – koji mi, u neočekivanoj
količini, tako dugo daruje.
I sad, zatečen stadijem do kojeg sam doveden, ne znam šta
dalje da činim. Ako njega poštedim tako što ću ga po strani
nepotrošenoga ostaviti i odlučim koristiti drugi upaljač, koji
će mi odnekuda već nekako doći, bit će to kao da sam ovaj
mali odani ružni zeleni upaljač, još za njegova života,
u grob pokopao. A to bi isto bilo kao da se meni dogodi
ostvarenje najcrnjega straha: da me, usljed neke pogrešne
ljekarske konstatacije, pod zemlju neumrlog smjeste, pa da
se, potom, u podzemlju živ probudim… A da prestanem pušiti
kako njega ne bih više trošio, a niti živa izdao…? Pa i to bi
bilo kao da mu uskraćujem pravo na njegovu bît – na ono
radi čega se, zapravo, na svijetu obreo.
I doista, sad ne znam šta da činim – u tešku sam situaciju
dopao… A nju još težom čini spoznaja o tome da me ljudi
pjesnikom smatraju, te će, možda, pomisliti kako je ovaj
upaljač metafora, ili kakva god figura u mojoj pjesmi,
a da nije to što jest: moj jadni, mali, ružni, zeleni, odani,
najdraži upaljač, o kojemu ništa ne znam, pa ni to odakle
i kako je stigao do mene, a, evo, robom me svojim načinio.
Upaljač
Kad mi pogled na stol padne, neovisno o tome jesam li
krenuo da zapalim cigaretu, vidim ga, i osjetim odbojnost,
prije svega spram njegove boje. To je ona neka, kako bih
rekao, zelena, ali jedva zelena – kao da je nekad bila zelena,
pa je potom prošla kroz nekakva, hm…, recimo: ispiranja,
tako da se još krajnjom snagom u zelenome drži… Uz to,
taj je upaljač od onih kakve, neovisno o njihovoj boji,
nikako ne volim, jer ja mnogo pušim, dva pakla dnevno,
najmanje, pa mi takvi upaljači, mali – kakav je i ovaj, nemir
proizvode, kojemu samo u lucidnim trenucima otkrivam
porijeklo.
Nesvjesno se, dakle, pribojavam da će me upaljač, takav
kao što je ovaj, na cjedilu ostaviti upravo onda kad mi je
najpotrebniji: kad se svi raziđu i kada sam na cijelome
svijetu posve sam. Jer svakoga trena on može bez plina
ostati, i ja ću se naći u bezizlazu. Kad god sam imao takav
upaljač, pomišljao sam da bih u džepu još jedan trebao
nositi, ali budući da nikad nisam znao odakle upaljači stižu,
a uvijek sam jedan odnekud imao, propuštao sam da strah
otklonim rezervnim upaljačem.
No, ovaj me mali ružno-zeleni upaljač radikalno čudi: već je
dva, možda i tri mjeseca kod mene, ali plina mu, svejedno,
ne ponestaje. Čak, njegov je plamen, kada cigaretu palim,
neobično bujan, onako – centimetar i po, ponekad i dva.
Pokušavao sam da ga stišam, kako ne bih došao u nepriliku
da ostanem bez mogućnosti da zapalim cigaretu kad nikoga
nema ko mi bi mi ruku sa plamenom ponudio, ali taj mali
zeleni upaljač nema čak ni ono što normalni upaljači redovno
sadrže: regulator plina.
Evo, i sada, sasvim sam, u gluho doba, još jednu cigaretu
njime palim, a on, kao da je neiscrpan, opet baca plamen –
centimetar i po, pa možda i dva. I već osjećam začudnu
promjenu: kao da sam se, na volšeban način, s tim groznim
minijaturnim upaljačem srodio, pa u sebi razaznajem crva
brižnosti za njegov plameni život – koji mi, u neočekivanoj
količini, tako dugo daruje.
I sad, zatečen stadijem do kojeg sam doveden, ne znam šta
dalje da činim. Ako njega poštedim tako što ću ga po strani
nepotrošenoga ostaviti i odlučim koristiti drugi upaljač, koji
će mi odnekuda već nekako doći, bit će to kao da sam ovaj
mali odani ružni zeleni upaljač, još za njegova života,
u grob pokopao. A to bi isto bilo kao da se meni dogodi
ostvarenje najcrnjega straha: da me, usljed neke pogrešne
ljekarske konstatacije, pod zemlju neumrlog smjeste, pa da
se, potom, u podzemlju živ probudim… A da prestanem pušiti
kako njega ne bih više trošio, a niti živa izdao…? Pa i to bi
bilo kao da mu uskraćujem pravo na njegovu bît – na ono
radi čega se, zapravo, na svijetu obreo.
I doista, sad ne znam šta da činim – u tešku sam situaciju
dopao… A nju još težom čini spoznaja o tome da me ljudi
pjesnikom smatraju, te će, možda, pomisliti kako je ovaj
upaljač metafora, ili kakva god figura u mojoj pjesmi,
a da nije to što jest: moj jadni, mali, ružni, zeleni, odani,
najdraži upaljač, o kojemu ništa ne znam, pa ni to odakle
i kako je stigao do mene, a, evo, robom me svojim načinio.