Za naše majke

Za naše majke
što nas naučiše kako bol se pod rebrima nosi
ko dukat na prsluku izvrnutom
I dah zaustavlja u prsima
kad oduzima se sve ono što nikad nam pripasti neće
a lude nam glave usanjaše na jastucima mekim
Pa ispiremo veš na ruke
pod hladnom vodom
ne bi li i srce zaledile
I iglom prikrivamo drhtaj prstiju
dok tugu ko konac ušivamo
u goblene što poslije će godinama blijedjeti na našim zidovima
I brzim, žustrim, teškim pokretima
u tijesto od hljeba umijesimo i zvuk kojim nam srce bubnja u ušima
i posmatramo kako se po njemu hvata smeđa tvrda kora dok se peče
pomislivši na to srce što se više i ne čuje da tuče
Ptice i lišće i sunce umiru u našem prozoru
dok ga trljamo zgužvanim novinskim papirom
da bude što čišći, što čišći
kao da ga nema
I još samo da naučimo iz njega iščistiti
i taj odraz iz kojeg nas gleda njeno lice
dok drhtavom rukom prekriva usne
i bježe riječi
Proći će, kćeri, proći će