eurosong: pobjedničke pjesme poraza

I.

melodija, rima i dim,
danse macabre globus vrti,
zamrznuti osmijeh vidim
iznad svega, pa i smrti.

lake note, buka topa –
u tom naša povijest leži
i sadašnjost, cupa-hopa
(fala bogu i krleži).

pijana je noć naš standard,
kao što je mars božanstvo
koje pjesmom (ah, taj naš bard),
bijednom daje veličanstvo.

II.

čega će se sve europa
odreći u jednom danu
da uz pomoć agitpropa
osigura instant-hranu?

evo, smisla odriče se,
al’ i svog nadrealizma,
jer europa hoće, per se,
besmislenog realizma.

realni su, pak, ustvari,
za europu vazda isti:
u sebi (i šire) mari
za kapital, profit čisti.

prodaje se vladavini,
podaje se svakoj moći,
stoga ne i palestini,
to ne može na red doći.

jebe joj se, reći treba,
manje-više za sve strane
dok od osla do zagreba
bez granata broji dane.

III.

za etiku nema cajta,
politika kratkoročna.
usred bilo kojeg fajta
europa je neporočna.

daleko od svakog sela,
(ukrajinskog, ‘ajmo reći),
kada gledaš iz malmöa,
granicu se ne sm’je prijeći.

granica je, da, sloboda,
i jednakost i pravednost,
ova ili ona moda,
metafora – jedinstvo, most.

uglavnom, nad svakim šancem
gdje se kolje, puca, kara,
nazdravlja se sa šampanjcem,
ima čak i kavijara.

uz europske te produkte,
prehrambene, eksplozivne,
jasno je da nema mukte
ničeg za europe divne:

slijepo svijetom ratujući,
spika, špreha, pa i habla,
al’ zapravo, pjevajući,
govori tek bla-bla-bla-bla.

eto, to je, nek’ se čuje,
to što čini svaki naš tim
kad europski raspiruje
melodiju, rimu i dim.