U jednom Gradu koji nedavno postade selo bilo je svakojakih osebujnih likova što su taj Grad činili Gradom. Bez namjere da uvrijedim časni pojam selo što me podsjeća na čista dvorišta, čiste i uredne bašte i vrtove, ružičnjake, moram odmah ovdje reći da je Grad s početka ove priče sada jedna selendra. Prepun ruralaca koji otresaju sline iz nosa ravno pred vaše noge, koju pljuju po ulicama, psuju Boga, teturaju pod uticajem maligana a kunu se u svoju vjeru koja zabranjuje alkohol. Grad izgubljene duše. Grad u kojemu samo pojedinci žele živjeti normalan i miran život.
U tom bivšem Gradu živjeli su i radili, unosili sebe i davali nekakav svoj pečat imenu Grada. Ljudi, sumještani, zvali su ih Legendama, nerijetko ih pozdravljajući:
– Đes legendo!
Nisu te, legende, ništa izumile, učinila neka djela koja su svjetski poznata, ali nama, značila su mnogo. Jer, jednostavno, znali smo da živimo normalno kada ih susretnemo, znali smo da smo mirni, svakodnevica je svakom čovjeku potrebna za neki čudan, unutarnji. mir.
Ulicama toga Grada hodali su: Salko Avdić, Radovan Marušić, Muhamed Kondžić, Tomislav Perazić, Boško Bole Marić, Marinko Nikolić, Stanko Tomić, Alojz Derling, Joca i Rena, Buza Majstor i Kemo Kisik, ali i Al Kapone, i Huso, i Čarli, i Budo, otac i sin doktori Muminagići, doktor Ivo Blajić, Geza Čeh, Strahinja Gavrić i još mnoge legende koje su živjele s nama i pored nas. Jebo ti nas.
Taj Ivo Blajić bio je u ono vrijeme jedini neurokirurg u Gradskoj bolnici. Poznat je bio po tome što bi, nakon što nekoga operira, ostajao u svojoj sobi u bolnici dok pacijntu ne prođe kriza, posebno kada su djeca bila u pitanju, znao je cijelu noć biti pored malog pacijenta. A nije bio oženjen i nije imao svoje djece. Nerijetko bi znao potrebne dijelove od plastike koji su mu bili nužni za zahvate nositi u džepu, uvijek spreman. Donosio bi svom direktoru račune za te dijelove i jednostavno rekao:
– Plati mi ovo.
Na upit što nije išao redovitim putem, preko odjela za nabavke, kao što drugi rade, odgovarao bi:
– Dok ja to sve naručim kod tvojih ćata i birokrata, može mi netko umrijeti jer nema nekog banalnog dijela. Daj ba, plati i šuti.
Živio je Ivo u jednoj staroj, već u ono vrijeme dotrajaloj kući. U drugom dijelu kuće živjela je jedna Romkinja s četvoro djece. Prehranjivala je djecu radeći po tuđim kućama, perući, peglajući, unoseći ćumur, cijepajući drva, samo da djeca ne prose po ulici, imaju što pojesti i odjenuti. Dobri Ivo gotovo je cijelu svoju plaću davao njezinoj djeci, kupovao bilježnice, školski pribor i hranu. Nekada bi svoj ručak ponio u plastičnoj posudi i podijelio sa svojim malim susjedima. Takav je bio Ivo. Legenda.
Geza je bio cijenjeni psihijatar. Sinonim za sve vrste budala i budaletina. Znali smo za nekoga reći kad nešto glupavo uradi ili kaže:
– Ma stipu ga! To je Gezin slučaj!
Jednom je on tako, radeći neki stručni rad iz svog područja, bio ometan, ili mu se samo činilo da ga ometaju, tko zna, glasnim tonom s TV-a kod susjeda iznad njega. On, onako pristojan, popne se gore, pokuca i kaže:
– Molim vas, hoćete li biti ljubazni stišati malo TV, smeta mi, radim?
– Ali, susjede, pa mi, uopće nemamo TV!? – još ljubaznije mu odgovori susjeda, a geza će na to.
– Ma, nema veze, samo ga malo stišajte – i pođe svojoj kući
Eto, to je bila naša legenda. Naš Geza.
Pričali su mi ljudi da je odmah poslije Drugog svjetskog rata u Gradu bio samo jedan doktor. Doktor za sve. Dolazilo mu svega i svačega, žalili se ljudi na sve i svašta. tako mu jedan dan dođe čovjek i žali se da ga sve po malo boli, a Doktor za sve ga upita:
– De, Boga ti, reci mi pravo moreš li ti dobro pojest?
– Mogu, vala, što ne bih mogo – odgovara čovjek
– A, moreš li ti dobro zaspat? – pita dalje Doktor za sve
– Mogu brate, što pitaš?
– A, da prostiš, moreš li ti dobro prditi, onako, ljudski? – pita Doktor za sve
– Ma mogu, bolan, šta ti je! – već je pomalo ljutit čovjek
– E onda bježi kući i da te nisam čuo da se žališ. Zdrav si sto posto čim moreš jesti, spavati i prditi.
Još su pričali kako mu je došao neki stari hadžija. Ne znam jesu li ga tako samo zvali ili je bio pravi hadžija. Imao je visoku temperaturu i nakon pregleda Doktor za sve mu napiše recept i kaže mu da popije praškove i dođe kad ih popije. Lijekovi u ono vrijeme nisu bili u tabletama nego baš kao prašak, u papirnim kesicama.
Hadžija pođe u ljekarnu, tamo mu gospođa koja je izdavala lijekove uredno uruči kesicu aspirina i kaže:
– Za ovo drugo, morate otići u mesnicu preko puta.
– Kaku ba mesnicu!? Jes ti normalna!? Jel to ti mene zajebaješ, jadna ne bila? – viče hadžija
– Ne vičite, molim vas! Doktor vam je napisao na receptu ove praškove i dala sam vam, a ovdje ispod je napisao da trošite dva kila slanine i kilu bijelog luka, a to vam je tamo, preko puta.
– Kaku slaninu, kuku meni, pa ja sam musliman, ne jedem ja to. Nije valjda tolko lud onaj doktor – uzme kesicu s praškom, uzme recept i natrag se vrati do Doktora za sve.
– Je li doktore, jel se ti sa mnom zajebaješ? Kaku bolan slaninu da jedem, pa znaš da sam musliman, ne jedem ja to? – pita odmah s vrata
– Haj bolan hadžija ne pjeni bezveze. Hoš ozdravit? Hoš! Kako ćeš ozdravit? Pa vako: popij te praškove, uzmi dva kila slanine i kilu bijelog luka i udri, kad te prođe upala pluća koju imaš, zamoli Allaha da ti oprosti i uživaj. I haj ne smetaj.
Kad smo već kod liječnika i te struke, još jedan je bio u rangu legendi. Strašni kirurg, stručnjak za vađenje žuči. Za njega moram ispričati dvije prispodobe. Volio je Doktor malo popiti konjaka, zameziti, opustiti se, uživati u društvu i životu.
– Tresu mi se ruke, pa da ih smirim. Ne dao Bog da malo skrenu, ode ćoek… – pravdao se
Jednom tako, sjedilo neko društvo dokasno, mezilo se, popilo malko više i pođe naš Doktor autom kući. Govorio je kako pažljivije vozi kad je pjan. Stane pored štanda s lubenicama, otvori vrata i ‘nako pjan kaže:
– Mali, daj jednu, al’ da bude dobra!
Mali mu je donese, a Doktor, em pjan, em prirodno tersav kaže:
– Čepiraj je, da probam.
Mali napravi trokutić, izvadi čep, Doktor proba i kaže: Ne valja, daj drugu. Ode mali po drugu, opet isti postupak, Doktor opet kaže: Ne valja bolan, daj drugu. Mali donese i treću, čepira je i Doktor klimne glavom i kaže:
– Vidiš da imaš dobrih – plati i ode.
Ujutro kad je ustao, mamuran i ljut, žena ga dočeka za kavom s čašicom konjaka, jer: klin se klinom izbija:
– Moj Doco jes ti sinoć bio pjan.
– Okle ti znaš, spavala si i hrkala kad sam došo:
– Pa, jebo ga ti, samo pjan čoek more donijeti lubenicu s tri čepa.
– Uh, jes me mali zajebo, smrad jedan.
Druga, važna prispodoba je kada je došlo vrijeme za Doktorovu mirovinu. Već neko vrijeme nije mogao sam operirati nego je dobio učenika kojemu je nesebično otkrivao svoje golemo znanje. Stisle godine, stisli maligani, vid ne sluša, ruke se tresu i umirovljenje je bilo jedino rješenje. Postojalo je povjerenstvo pri MIO/PIO sastavljeno od njegovih kolega koje je odlučivalo o zahtjevima za invalidske mirovine, je li netko sposoban za nastavak radnog vijeka ili ne. Kolege, znajući koliko je Doktor tersav, dogovore kako će mu lijepo, onako politički, mudro, predložiti da radi godinu dana po pola radnog vremena, po četiri sata, a nakon isteka te godine da pođe u mirovinu.
Između sebe su izvlačili šibice jer nitko nije želio ili smio to Doktoru predložiti. Najkraću šibicu izvuče moj susjed Željko, također doktor, također kirurg.
Pozove povjerenstvo Doktora, sjede njih trojica, papiri pred njima, i doktor Željko će:
– Eto kolega, mi smo pregledali ove tvoje nalaze i predlažemo ti, što ćemo napisati u našem mišljenju i prijedlogu, da još jednu godinu radiš po četiri sata, a onda s Božjom pomoći pođeš u zasluženu mirovinu.
Doktor ih, rumen od dva-tri konjaka koja je popio čekajući mišljenje i prijedlog povjerenstva, pogleda i kaže:
– Pa, mamu vam jebem, ja sam u najboljoj snazi i formi radio po tri sata dnevno, a sada da vam radim po četiri sata! Pa vi niste normalni, il vam noge smrde! Mrš tamo, papci jedni!
Eto, s takvim legendama smo mi živjeli, a i one s nama ‘vakvima.
Legende
U jednom Gradu koji nedavno postade selo bilo je svakojakih osebujnih likova što su taj Grad činili Gradom. Bez namjere da uvrijedim časni pojam selo što me podsjeća na čista dvorišta, čiste i uredne bašte i vrtove, ružičnjake, moram odmah ovdje reći da je Grad s početka ove priče sada jedna selendra. Prepun ruralaca koji otresaju sline iz nosa ravno pred vaše noge, koju pljuju po ulicama, psuju Boga, teturaju pod uticajem maligana a kunu se u svoju vjeru koja zabranjuje alkohol. Grad izgubljene duše. Grad u kojemu samo pojedinci žele živjeti normalan i miran život.
U tom bivšem Gradu živjeli su i radili, unosili sebe i davali nekakav svoj pečat imenu Grada. Ljudi, sumještani, zvali su ih Legendama, nerijetko ih pozdravljajući:
– Đes legendo!
Nisu te, legende, ništa izumile, učinila neka djela koja su svjetski poznata, ali nama, značila su mnogo. Jer, jednostavno, znali smo da živimo normalno kada ih susretnemo, znali smo da smo mirni, svakodnevica je svakom čovjeku potrebna za neki čudan, unutarnji. mir.
Ulicama toga Grada hodali su: Salko Avdić, Radovan Marušić, Muhamed Kondžić, Tomislav Perazić, Boško Bole Marić, Marinko Nikolić, Stanko Tomić, Alojz Derling, Joca i Rena, Buza Majstor i Kemo Kisik, ali i Al Kapone, i Huso, i Čarli, i Budo, otac i sin doktori Muminagići, doktor Ivo Blajić, Geza Čeh, Strahinja Gavrić i još mnoge legende koje su živjele s nama i pored nas. Jebo ti nas.
Taj Ivo Blajić bio je u ono vrijeme jedini neurokirurg u Gradskoj bolnici. Poznat je bio po tome što bi, nakon što nekoga operira, ostajao u svojoj sobi u bolnici dok pacijntu ne prođe kriza, posebno kada su djeca bila u pitanju, znao je cijelu noć biti pored malog pacijenta. A nije bio oženjen i nije imao svoje djece. Nerijetko bi znao potrebne dijelove od plastike koji su mu bili nužni za zahvate nositi u džepu, uvijek spreman. Donosio bi svom direktoru račune za te dijelove i jednostavno rekao:
– Plati mi ovo.
Na upit što nije išao redovitim putem, preko odjela za nabavke, kao što drugi rade, odgovarao bi:
– Dok ja to sve naručim kod tvojih ćata i birokrata, može mi netko umrijeti jer nema nekog banalnog dijela. Daj ba, plati i šuti.
Živio je Ivo u jednoj staroj, već u ono vrijeme dotrajaloj kući. U drugom dijelu kuće živjela je jedna Romkinja s četvoro djece. Prehranjivala je djecu radeći po tuđim kućama, perući, peglajući, unoseći ćumur, cijepajući drva, samo da djeca ne prose po ulici, imaju što pojesti i odjenuti. Dobri Ivo gotovo je cijelu svoju plaću davao njezinoj djeci, kupovao bilježnice, školski pribor i hranu. Nekada bi svoj ručak ponio u plastičnoj posudi i podijelio sa svojim malim susjedima. Takav je bio Ivo. Legenda.
Geza je bio cijenjeni psihijatar. Sinonim za sve vrste budala i budaletina. Znali smo za nekoga reći kad nešto glupavo uradi ili kaže:
– Ma stipu ga! To je Gezin slučaj!
Jednom je on tako, radeći neki stručni rad iz svog područja, bio ometan, ili mu se samo činilo da ga ometaju, tko zna, glasnim tonom s TV-a kod susjeda iznad njega. On, onako pristojan, popne se gore, pokuca i kaže:
– Molim vas, hoćete li biti ljubazni stišati malo TV, smeta mi, radim?
– Ali, susjede, pa mi, uopće nemamo TV!? – još ljubaznije mu odgovori susjeda, a geza će na to.
– Ma, nema veze, samo ga malo stišajte – i pođe svojoj kući
Eto, to je bila naša legenda. Naš Geza.
Pričali su mi ljudi da je odmah poslije Drugog svjetskog rata u Gradu bio samo jedan doktor. Doktor za sve. Dolazilo mu svega i svačega, žalili se ljudi na sve i svašta. tako mu jedan dan dođe čovjek i žali se da ga sve po malo boli, a Doktor za sve ga upita:
– De, Boga ti, reci mi pravo moreš li ti dobro pojest?
– Mogu, vala, što ne bih mogo – odgovara čovjek
– A, moreš li ti dobro zaspat? – pita dalje Doktor za sve
– Mogu brate, što pitaš?
– A, da prostiš, moreš li ti dobro prditi, onako, ljudski? – pita Doktor za sve
– Ma mogu, bolan, šta ti je! – već je pomalo ljutit čovjek
– E onda bježi kući i da te nisam čuo da se žališ. Zdrav si sto posto čim moreš jesti, spavati i prditi.
Još su pričali kako mu je došao neki stari hadžija. Ne znam jesu li ga tako samo zvali ili je bio pravi hadžija. Imao je visoku temperaturu i nakon pregleda Doktor za sve mu napiše recept i kaže mu da popije praškove i dođe kad ih popije. Lijekovi u ono vrijeme nisu bili u tabletama nego baš kao prašak, u papirnim kesicama.
Hadžija pođe u ljekarnu, tamo mu gospođa koja je izdavala lijekove uredno uruči kesicu aspirina i kaže:
– Za ovo drugo, morate otići u mesnicu preko puta.
– Kaku ba mesnicu!? Jes ti normalna!? Jel to ti mene zajebaješ, jadna ne bila? – viče hadžija
– Ne vičite, molim vas! Doktor vam je napisao na receptu ove praškove i dala sam vam, a ovdje ispod je napisao da trošite dva kila slanine i kilu bijelog luka, a to vam je tamo, preko puta.
– Kaku slaninu, kuku meni, pa ja sam musliman, ne jedem ja to. Nije valjda tolko lud onaj doktor – uzme kesicu s praškom, uzme recept i natrag se vrati do Doktora za sve.
– Je li doktore, jel se ti sa mnom zajebaješ? Kaku bolan slaninu da jedem, pa znaš da sam musliman, ne jedem ja to? – pita odmah s vrata
– Haj bolan hadžija ne pjeni bezveze. Hoš ozdravit? Hoš! Kako ćeš ozdravit? Pa vako: popij te praškove, uzmi dva kila slanine i kilu bijelog luka i udri, kad te prođe upala pluća koju imaš, zamoli Allaha da ti oprosti i uživaj. I haj ne smetaj.
Kad smo već kod liječnika i te struke, još jedan je bio u rangu legendi. Strašni kirurg, stručnjak za vađenje žuči. Za njega moram ispričati dvije prispodobe. Volio je Doktor malo popiti konjaka, zameziti, opustiti se, uživati u društvu i životu.
– Tresu mi se ruke, pa da ih smirim. Ne dao Bog da malo skrenu, ode ćoek… – pravdao se
Jednom tako, sjedilo neko društvo dokasno, mezilo se, popilo malko više i pođe naš Doktor autom kući. Govorio je kako pažljivije vozi kad je pjan. Stane pored štanda s lubenicama, otvori vrata i ‘nako pjan kaže:
– Mali, daj jednu, al’ da bude dobra!
Mali mu je donese, a Doktor, em pjan, em prirodno tersav kaže:
– Čepiraj je, da probam.
Mali napravi trokutić, izvadi čep, Doktor proba i kaže: Ne valja, daj drugu. Ode mali po drugu, opet isti postupak, Doktor opet kaže: Ne valja bolan, daj drugu. Mali donese i treću, čepira je i Doktor klimne glavom i kaže:
– Vidiš da imaš dobrih – plati i ode.
Ujutro kad je ustao, mamuran i ljut, žena ga dočeka za kavom s čašicom konjaka, jer: klin se klinom izbija:
– Moj Doco jes ti sinoć bio pjan.
– Okle ti znaš, spavala si i hrkala kad sam došo:
– Pa, jebo ga ti, samo pjan čoek more donijeti lubenicu s tri čepa.
– Uh, jes me mali zajebo, smrad jedan.
Druga, važna prispodoba je kada je došlo vrijeme za Doktorovu mirovinu. Već neko vrijeme nije mogao sam operirati nego je dobio učenika kojemu je nesebično otkrivao svoje golemo znanje. Stisle godine, stisli maligani, vid ne sluša, ruke se tresu i umirovljenje je bilo jedino rješenje. Postojalo je povjerenstvo pri MIO/PIO sastavljeno od njegovih kolega koje je odlučivalo o zahtjevima za invalidske mirovine, je li netko sposoban za nastavak radnog vijeka ili ne. Kolege, znajući koliko je Doktor tersav, dogovore kako će mu lijepo, onako politički, mudro, predložiti da radi godinu dana po pola radnog vremena, po četiri sata, a nakon isteka te godine da pođe u mirovinu.
Između sebe su izvlačili šibice jer nitko nije želio ili smio to Doktoru predložiti. Najkraću šibicu izvuče moj susjed Željko, također doktor, također kirurg.
Pozove povjerenstvo Doktora, sjede njih trojica, papiri pred njima, i doktor Željko će:
– Eto kolega, mi smo pregledali ove tvoje nalaze i predlažemo ti, što ćemo napisati u našem mišljenju i prijedlogu, da još jednu godinu radiš po četiri sata, a onda s Božjom pomoći pođeš u zasluženu mirovinu.
Doktor ih, rumen od dva-tri konjaka koja je popio čekajući mišljenje i prijedlog povjerenstva, pogleda i kaže:
– Pa, mamu vam jebem, ja sam u najboljoj snazi i formi radio po tri sata dnevno, a sada da vam radim po četiri sata! Pa vi niste normalni, il vam noge smrde! Mrš tamo, papci jedni!
Eto, s takvim legendama smo mi živjeli, a i one s nama ‘vakvima.