Izlaganje na skupu posvećenom uspomeni na Augusta Cesarca, u Zagrebu, 9. V. 2024.
Sažetak legende o hrvatskoj ljevici prostire se nevelikom trasom napoleonskog, zabiokovskog makadama između Grabovca i Zagvozda s kojega se u avanturu potrage za crvenim runom otisnuo hetman Buđonijeve Crvene konjice Toma Dundić, a da se ondje malo toga promijenilo i kad se tim putem u svijet zaputio posljednji kroničar mita o Crvenom oktobru u hrvatskom jeziku, Stipe Šuvar. Dundić se rodio u Grabovcu, Šuvar pak u Zagvozdu, a u zamišljenom rasporedu hrvatskih argonauta Crvenog oktobra riječ je o prvom i posljednjem mornaru, našijencima koji su veslali u slavnoj, ali i fatalnoj izvedbi klasične potrage za ključevima boljega svijeta. Bilo ih je dosta, fantasta i učenjaka, pučana i seljaka, domobrana i partizana, bilo je takvih koji su se na lađi zatekli slučajno, i drugih koji su kupili kartu za ukrcaj, no plovidba uzburkanom pučinom, između hridi i nastana aždaja sravnila je te nijanse, sudbinski su oni tek nijemi svjedoci potrage od koje se ne može odustati i kada bi se to htjelo. U tome je njihov problem.
A da je tome tako pokazalo se i za stote obljetnice Lenjinove Oktobarske revolucije koja je nogo suzdržanije dočekana u svome faktičnom ruskom, nego u idejnom europskom zavičaju, zapravo poprištu tzv. zapadnog kanona. U tom će trenutku, kada su kremaljska zvona, opet potisnula akorde Internacionale, pa se tupi bat u ponoć kasne jeseni odbio i od u kremaljske zidine uklesanog Dundićeva imena, oba naša dalmatinska veslača biti s onu stranu koje od rijeka u Hadu, po svoj prilici Lete, rijeke zaborava. Čuveni maršal Buđoni, koji je promatrao i opisao kako Dundić u herojskoj pozi prelazi u Had kaže za njega „da je bio čovjek legendarne slave“ kojega je bilo lako zavoljeti. Upravo po toj autentičnoj crti, predanosti pothvatu u kojemu se zatekao, Dundić preteča mnogih koje će sa kremaljskih zidina dočekati kada se uskoro iz hrvatskih krajeva zapute u Moskvu da bi na svoje oči vidjeli kako stoji stvar s Crvenim oktobrom. I za Augusta Cesarca, koji do Moskve stiže desetogodišnjom mučnom stazom tamnice i ratne vojnice, obično se kaže da je bio takav, idealan sljedbenik revolucionarne kompozicije: cilj u sebi čuvalo se od pitanja koja bi ga mogla dovesti u pitanje. Za razliku od Stjepana Radića, Krleže ili Gavelle, Cesarec će stići u Moskvu na vrijeme da vidi Lenjina: „Sigurno je to bio jedan od najljepših časova u mom životu da sam vidio i čuo čovjeka od tolikog značenja kao što je to Lenjin“. Ali, nastavit će odmah: „taj Lenjin više nije bio Lenjin s gigantskom snagom od nekoć“, osjećao se umor čovjeka koji je prešao svoj vrh, „čitav njegov tragizam u zametku se vidio već tada“.
U tom se zapažanju, možda i nehotice, no svakako intuitivno Cesarec dotiče zametka velikog tabua koji će odrediti razumijevanje Crvenog oktobra u dvadesetogodišnjem razdoblju koje mu je sudbinski bilo zadano kao vlastiti životni vijek, naime je li upravo s tim Lenjinovim govorom, posljednjim javnim nastupom rodonačelnika mita i to pred argonautima iz čitava svijeta, na kongresu Kominterne, započelo balzamiranje ne samo admiralova tijela već i pospremanje originalne ideje. „Lenjin je za mene značio u ono vrijeme subjekt koji se odbio na ocean kao crna admiralska figura, koja se u svome tragičnom solipsizmu razdire na kljunu lađe i plovi u ništavilo“, tumačit će Cesarčev prijatelj Krleža zašto je odustao od posvete Lenjinu pri dramatskoj paraboli s Kolumbom, jer je kaže uvidio da se „Lenjin javio kao zidar, konstruktor, stvaralac koji radi po planu, a nije nikakov Ukleti Holandez“. Pravi je izazov u tome što kada govore o Lenjinu, argonauti govore o svojoj plovidbi, vodi li se ona solipsizmom ili pragmatikom, napose može li orfejski zaziv pomoći lađi da se održi. Razlika je ozbiljna, dok je Dundić u Lenjinovo doba pao da bi ga se sjećalo u podziđu samog Lenjinovog mauzoleja, dvojica iz Krležina i Cesarčeva četverca zagrebačke lenjinističke ćelije, Cvijić i Horvatin, u postlenjinističkom će dobu također pasti na ruskoj zemlji, ali daleko od kremaljskog eha, u bezimenim sibirskim grobovima.
Cesarec utoliko nije mitska figura tek po sudbinskom stjecaju koliko po zakonomjernosti svoje tragedske smrti. Ako je doista figura hrvatske kulture sjećanja, odnosno ako takav „imaginarij“ općenito opstoji, onda je to stoga jer se njegovo književno djelo stopilo s osobnom biografijom martira koji životom podmiruje ne samo vlastite račune. Pa ipak, u kulturnim rasporedima i kanonskim evidencijama simbolički neporican saldo te figure trpi zamjetnu suzdržanost. Cesarčevo djelo pruža zahvalnu građu za razumijevanje zašto je tome tako, upravo na kontroverznoj ritmičkoj podlozi fenomena ljevice u hrvatskom jeziku čiju je elaboraciju energično zastupao. Dolazeći iz naraštajnog kruga bremenitog ranim idejnim razočaranjima, Cesarec je u prevratničkoj civilizacijskoj regati predano i postojano u potrazi za crvenim runom veslao za koncept Crvenog oktobra kao originala, u čijem je kulturnom biću sadržan supstrat prevrata a ne tek promjene. Historijski se razvoj hrvatskih lijevih nominacija u jugoslavenskom razdoblju Cesarčeva doba uključujući nerijetko i prijepore na revolucionarnoj niši, međutim, kretao u ako ne zadanom, a ono svakako proceduralnom preispitivanju konstelacija. Kada se utoliko primjerice isticao Cesarčevo principijelno nacionalno gledište, u podlozi je umjesto afirmacije zazor, jer za oponente ni jedan oblik pročišćene i jasne lijeve kao nacionalne alternative, ma što o tome govorili, nije prihvatljiv, a za nominalne nasljedovatelje upravo ta vrsta nedvosmislenosti predstavlja problem. Jedini je Cesarčev problem to što je za definicijom tragao u jeziku koji je pojam ljevice propustio na vrijeme strukturirati u održive oblike. Da bi ga se razumjelo, a ne tek sačuvalo kao utopijsku gestu, Cesarca je stoga uvijek iznova potrebno prevoditi.
O čemu je pritom riječ, na što se misli, možda može pomoći anegdota kojom Krleža obrazlaže njihovo uzajamno razumijevanje književnosti. „Sjećam se da mi je tridesetih godina, za vrijeme jedne takve diskusije, rekao: ‘Ja se nisam nikad želio usporediti s tobom’. Slušaj Guta, odgovorio sam mu, jesi li za to da dogovorimo jednu stvar. Od danas pa ubuduće nećemo nikad progovoriti ni riječi o tako glupoj stvari kao što je literatura. Nasmijao se zajedno sa mnom. O književnosti više nismo razgovarali. Nikada“. Krleža pritom ne kaže ide li taj razgovor u rane tridesete, prije Cesarčeva drugog odlaska u Rusiju, na kongres sovjetskih pisaca, ili u kasne tridesete kada se Cesarec obilazno, preko zaraćene Španjolske, vratio u Zagreb. Taj je kontekst važan utoliko jer je pitanje bi li uopće Cesarec bio poslan u Rusiju da je Krleža. nakon što su ga dugo držali na čekanju, prihvatio poziv da ode u Moskvu i to nešto prije spomenutog kongresa. Krleža je poslije bio uvjeren da se tada iz Rusije ne bi ni vratio, da bi i sam postao sibirski humk, o čemu se i objektivno kao hipotezi može raspravljati, ali dobiva na težini tek ako se u isti mah prihvati daje „u Moskvi 1925. znao sve, ali (je) bio uvjeren da se problemi u staroj Jugoslaviji ne mogu rješavati nego radikalno, lenjinistički. Stoga nisam podizao zavjese“. Suspenzija lenjinizma u sovjetskoj Rusiji nije imala za posljedicu tek Gulag, već i svođenje umjetničkih praksi na funkcionalni a ne organski oblik razumijevanja svijeta, gotovo pa „glupu stvar“. U tom je smislu Cesarčev pad pred strjeljačkim strojem koji puca u ime hrvatstva egzemplaran kada je riječ o tome što je u hrvatskim nacionalnim koncepcijama književnost uopće, zašto je netko piše i kako dopire do javnosti, čitanjem ili drugom vrstom posredovanja. Pretpostavka da Cesarec za razliku od Krleže nije bio dovoljno dobar ili važan pisac, pa nije pošteđen, polazila bi iz uloge što bi je u narodnom životu književnost imala. Sam Krleža uglavnom se i nakon prividnog revolucionarnog prevrata nije suzdržavao oko toga da bi mu i samom bilo svejedno od kojega će idejnoga mača izgubiti glavu, hoće li ga glave doći „Dido ili Đido“. Ipak, ne samo što nije dočekao da se stvari bilo gdje, a pogotovo u Hrvatskoj urede lenjinistički, već u obranu svojih mrtvih prijatelja, koji su stradali s obje protulenjinističke strane, staljinističke i fašističke, nije mogao kazati ključni problem, da su stradali od svojih, a ne tuđih, iz nemoći, a ne snage koja bi ih žrtvovala za viši cilj. Za razliku od te, nemoćne, zajednice iz koje su potekli, argonauti su cilj vidjeli, crveno runo nisu uzeli, ali su ga dodirnuli.
August Cesarec: hrvatski argonaut Crvenog Oktobra
Izlaganje na skupu posvećenom uspomeni na Augusta Cesarca, u Zagrebu, 9. V. 2024.
Sažetak legende o hrvatskoj ljevici prostire se nevelikom trasom napoleonskog, zabiokovskog makadama između Grabovca i Zagvozda s kojega se u avanturu potrage za crvenim runom otisnuo hetman Buđonijeve Crvene konjice Toma Dundić, a da se ondje malo toga promijenilo i kad se tim putem u svijet zaputio posljednji kroničar mita o Crvenom oktobru u hrvatskom jeziku, Stipe Šuvar. Dundić se rodio u Grabovcu, Šuvar pak u Zagvozdu, a u zamišljenom rasporedu hrvatskih argonauta Crvenog oktobra riječ je o prvom i posljednjem mornaru, našijencima koji su veslali u slavnoj, ali i fatalnoj izvedbi klasične potrage za ključevima boljega svijeta. Bilo ih je dosta, fantasta i učenjaka, pučana i seljaka, domobrana i partizana, bilo je takvih koji su se na lađi zatekli slučajno, i drugih koji su kupili kartu za ukrcaj, no plovidba uzburkanom pučinom, između hridi i nastana aždaja sravnila je te nijanse, sudbinski su oni tek nijemi svjedoci potrage od koje se ne može odustati i kada bi se to htjelo. U tome je njihov problem.
A da je tome tako pokazalo se i za stote obljetnice Lenjinove Oktobarske revolucije koja je nogo suzdržanije dočekana u svome faktičnom ruskom, nego u idejnom europskom zavičaju, zapravo poprištu tzv. zapadnog kanona. U tom će trenutku, kada su kremaljska zvona, opet potisnula akorde Internacionale, pa se tupi bat u ponoć kasne jeseni odbio i od u kremaljske zidine uklesanog Dundićeva imena, oba naša dalmatinska veslača biti s onu stranu koje od rijeka u Hadu, po svoj prilici Lete, rijeke zaborava. Čuveni maršal Buđoni, koji je promatrao i opisao kako Dundić u herojskoj pozi prelazi u Had kaže za njega „da je bio čovjek legendarne slave“ kojega je bilo lako zavoljeti. Upravo po toj autentičnoj crti, predanosti pothvatu u kojemu se zatekao, Dundić preteča mnogih koje će sa kremaljskih zidina dočekati kada se uskoro iz hrvatskih krajeva zapute u Moskvu da bi na svoje oči vidjeli kako stoji stvar s Crvenim oktobrom. I za Augusta Cesarca, koji do Moskve stiže desetogodišnjom mučnom stazom tamnice i ratne vojnice, obično se kaže da je bio takav, idealan sljedbenik revolucionarne kompozicije: cilj u sebi čuvalo se od pitanja koja bi ga mogla dovesti u pitanje. Za razliku od Stjepana Radića, Krleže ili Gavelle, Cesarec će stići u Moskvu na vrijeme da vidi Lenjina: „Sigurno je to bio jedan od najljepših časova u mom životu da sam vidio i čuo čovjeka od tolikog značenja kao što je to Lenjin“. Ali, nastavit će odmah: „taj Lenjin više nije bio Lenjin s gigantskom snagom od nekoć“, osjećao se umor čovjeka koji je prešao svoj vrh, „čitav njegov tragizam u zametku se vidio već tada“.
U tom se zapažanju, možda i nehotice, no svakako intuitivno Cesarec dotiče zametka velikog tabua koji će odrediti razumijevanje Crvenog oktobra u dvadesetogodišnjem razdoblju koje mu je sudbinski bilo zadano kao vlastiti životni vijek, naime je li upravo s tim Lenjinovim govorom, posljednjim javnim nastupom rodonačelnika mita i to pred argonautima iz čitava svijeta, na kongresu Kominterne, započelo balzamiranje ne samo admiralova tijela već i pospremanje originalne ideje. „Lenjin je za mene značio u ono vrijeme subjekt koji se odbio na ocean kao crna admiralska figura, koja se u svome tragičnom solipsizmu razdire na kljunu lađe i plovi u ništavilo“, tumačit će Cesarčev prijatelj Krleža zašto je odustao od posvete Lenjinu pri dramatskoj paraboli s Kolumbom, jer je kaže uvidio da se „Lenjin javio kao zidar, konstruktor, stvaralac koji radi po planu, a nije nikakov Ukleti Holandez“. Pravi je izazov u tome što kada govore o Lenjinu, argonauti govore o svojoj plovidbi, vodi li se ona solipsizmom ili pragmatikom, napose može li orfejski zaziv pomoći lađi da se održi. Razlika je ozbiljna, dok je Dundić u Lenjinovo doba pao da bi ga se sjećalo u podziđu samog Lenjinovog mauzoleja, dvojica iz Krležina i Cesarčeva četverca zagrebačke lenjinističke ćelije, Cvijić i Horvatin, u postlenjinističkom će dobu također pasti na ruskoj zemlji, ali daleko od kremaljskog eha, u bezimenim sibirskim grobovima.
Cesarec utoliko nije mitska figura tek po sudbinskom stjecaju koliko po zakonomjernosti svoje tragedske smrti. Ako je doista figura hrvatske kulture sjećanja, odnosno ako takav „imaginarij“ općenito opstoji, onda je to stoga jer se njegovo književno djelo stopilo s osobnom biografijom martira koji životom podmiruje ne samo vlastite račune. Pa ipak, u kulturnim rasporedima i kanonskim evidencijama simbolički neporican saldo te figure trpi zamjetnu suzdržanost. Cesarčevo djelo pruža zahvalnu građu za razumijevanje zašto je tome tako, upravo na kontroverznoj ritmičkoj podlozi fenomena ljevice u hrvatskom jeziku čiju je elaboraciju energično zastupao. Dolazeći iz naraštajnog kruga bremenitog ranim idejnim razočaranjima, Cesarec je u prevratničkoj civilizacijskoj regati predano i postojano u potrazi za crvenim runom veslao za koncept Crvenog oktobra kao originala, u čijem je kulturnom biću sadržan supstrat prevrata a ne tek promjene. Historijski se razvoj hrvatskih lijevih nominacija u jugoslavenskom razdoblju Cesarčeva doba uključujući nerijetko i prijepore na revolucionarnoj niši, međutim, kretao u ako ne zadanom, a ono svakako proceduralnom preispitivanju konstelacija. Kada se utoliko primjerice isticao Cesarčevo principijelno nacionalno gledište, u podlozi je umjesto afirmacije zazor, jer za oponente ni jedan oblik pročišćene i jasne lijeve kao nacionalne alternative, ma što o tome govorili, nije prihvatljiv, a za nominalne nasljedovatelje upravo ta vrsta nedvosmislenosti predstavlja problem. Jedini je Cesarčev problem to što je za definicijom tragao u jeziku koji je pojam ljevice propustio na vrijeme strukturirati u održive oblike. Da bi ga se razumjelo, a ne tek sačuvalo kao utopijsku gestu, Cesarca je stoga uvijek iznova potrebno prevoditi.
O čemu je pritom riječ, na što se misli, možda može pomoći anegdota kojom Krleža obrazlaže njihovo uzajamno razumijevanje književnosti. „Sjećam se da mi je tridesetih godina, za vrijeme jedne takve diskusije, rekao: ‘Ja se nisam nikad želio usporediti s tobom’. Slušaj Guta, odgovorio sam mu, jesi li za to da dogovorimo jednu stvar. Od danas pa ubuduće nećemo nikad progovoriti ni riječi o tako glupoj stvari kao što je literatura. Nasmijao se zajedno sa mnom. O književnosti više nismo razgovarali. Nikada“. Krleža pritom ne kaže ide li taj razgovor u rane tridesete, prije Cesarčeva drugog odlaska u Rusiju, na kongres sovjetskih pisaca, ili u kasne tridesete kada se Cesarec obilazno, preko zaraćene Španjolske, vratio u Zagreb. Taj je kontekst važan utoliko jer je pitanje bi li uopće Cesarec bio poslan u Rusiju da je Krleža. nakon što su ga dugo držali na čekanju, prihvatio poziv da ode u Moskvu i to nešto prije spomenutog kongresa. Krleža je poslije bio uvjeren da se tada iz Rusije ne bi ni vratio, da bi i sam postao sibirski humk, o čemu se i objektivno kao hipotezi može raspravljati, ali dobiva na težini tek ako se u isti mah prihvati da je „u Moskvi 1925. znao sve, ali (je) bio uvjeren da se problemi u staroj Jugoslaviji ne mogu rješavati nego radikalno, lenjinistički. Stoga nisam podizao zavjese“. Suspenzija lenjinizma u sovjetskoj Rusiji nije imala za posljedicu tek Gulag, već i svođenje umjetničkih praksi na funkcionalni a ne organski oblik razumijevanja svijeta, gotovo pa „glupu stvar“. U tom je smislu Cesarčev pad pred strjeljačkim strojem koji puca u ime hrvatstva egzemplaran kada je riječ o tome što je u hrvatskim nacionalnim koncepcijama književnost uopće, zašto je netko piše i kako dopire do javnosti, čitanjem ili drugom vrstom posredovanja. Pretpostavka da Cesarec za razliku od Krleže nije bio dovoljno dobar ili važan pisac, pa nije pošteđen, polazila bi iz uloge što bi je u narodnom životu književnost imala. Sam Krleža uglavnom se i nakon prividnog revolucionarnog prevrata nije suzdržavao oko toga da bi mu i samom bilo svejedno od kojega će idejnoga mača izgubiti glavu, hoće li ga glave doći „Dido ili Đido“. Ipak, ne samo što nije dočekao da se stvari bilo gdje, a pogotovo u Hrvatskoj urede lenjinistički, već u obranu svojih mrtvih prijatelja, koji su stradali s obje protulenjinističke strane, staljinističke i fašističke, nije mogao kazati ključni problem, da su stradali od svojih, a ne tuđih, iz nemoći, a ne snage koja bi ih žrtvovala za viši cilj. Za razliku od te, nemoćne, zajednice iz koje su potekli, argonauti su cilj vidjeli, crveno runo nisu uzeli, ali su ga dodirnuli.