Kada Miljenko Jergović napiše: „Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu”, odmah nam je jasno da ništa drugo ne može tako slikovito da ga opiše. Kao što imamo živu sliku i kada u nastavku doda: „Gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.” A kada na drugom mestu napiše:„Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci”, prepoznajemo stereotipe koji se valjaju kroz vekove.
Uprkos tome što se u knjizi „Rat”, iz koje su uzete ove rečenice, ne pominju ni imena ljudi, ni ime grada gde se sve to dešava, a koji je pod opsadom, ni imena onih što ga napadaju, niti imena onih što ga brane, sve to ipak prepoznajemo kao deo sveta u kome živimo i kao deo sveta koji je oduvek postojao. Ova nova Jergovićeva knjiga, skup kratkih priča, gotovo crtica o ljudima u ratnim uslovima, objavljena je u Hrvatskoj u izdanju Frakture, ali će se u maju pojaviti i u Srbiji u izdanju kuće Booka, čemu se ovaj autor, kao što nam je rekao u razgovoru za „Politiku”, veoma raduje.
– Pored svega drugog, volim to iščekivanje Bookinog dizajna. Likovno oblikovanje knjige uvijek predstavlja neku suptilnu književnu kritiku iznesenu drugim sredstvima. Naravno, tako je kada dizajneri prethodno pročitaju tekst čije će buduće korice dizajnirati, što je kod Booke uvijek slučaj – kaže Jergović.
U knjizi „Rat” zahvatili ste široku galeriju likova, od zvonara do novinara, od urara do neveste, od prosjaka do predsednika… Stiče se utisak da ste kroz sudbine ovih brojnih ljudi bez imena i prezimena, prvenstveno hteli da ukažete na sav apsurd rata?
“Rat” je knjiga o jednom imaginarnom gradu pod opsadom. Ne bih baš rekao da je u njoj riječ o apsurdu rata. Općenito, ne vjerujem da je rat apsurdna pojava, jer ne može apsurdno biti nešto što se neprestano događa. I ne može apsurdna biti aktivnost na koju se, manje ili više, svodi cjelokupna društvena povijest čovječanstva. Možda je rat u suštini čovjekove prirode. I možda je onda čovjek apsurdno stvorenje. To bi već i moglo biti tako. I možda “Rat” o tome pomalo i govori.
Pošto su stigli novi ratovi, osećate li se kao umetnik obaveznim da ukazujete na to najveće zlo čovečanstva ili je jednostavno ostalo još neispričanih ratnih priča posle „Sarajevskog marlbora” i „Trojice za Kartal“?
– Ne osjećam se nimalo obaveznim na bilo šta. A “Sarajevski Marlboro” i “Trojica za Kartal” neke su posve druge i drukčije knjige, koje s “Ratom” stvarno nemaju nikakve veze. To su knjige o nekom konkretnom svijetu i vremenu, u kojima postoje zbiljski toponimi i priče o ljudima i ljudskim životima iz kojih se može naslutiti neki stvarni društveni i historijski kontekst. U “Ratu” ništa od toga ne postoji. “Rat” je mračna bajka, i to na način onih narodnih bajki, poput, recimo, Baš Čelika, koje su nam u djetinjstvu obuzimale imaginaciju i zalazile nam u snove.
Mada će svako ko prati vaše stvaralaštvo, pri pominjanju opsade grada odmah pomisliti na Sarajevo, radnja knjige „Rat” dešava se u neimenovanom gradu. Da li ta delokalizacija, osim podizanja priče na nivo univerzalnog, ima za vas još neko značenje?
– Ne bih rekao da “Rat” ima veze s opsadom Sarajeva, kao ni s jednim konkretnim ratom, bilo od onih koje smo doživjeli, bilo od onih o kojima smo učili u školi, bilo od onih koji se oko nas danas vode. Ili ću reći da knjiga nema nikakve veze veze s ratovima između vojski, naroda i država, nego s ratom koji se u čovjekovoj duši vodi između razuma i mraka, ili – kako to neki religiozni ljudi vjeruju – između dobra i zla, između Boga i vraga. O tome je u ovoj knjizi riječ. Nije to podizanje priče na nivo univerzalnog, nego pokušaj njezinog spuštanja na nešto krajnje subjektivno.
To što rat u ovoj knjizi ima veze, kako kažete, sa ratom koji se vodi u čovekovoj duši, upravo daje univerzalni nivo ovim pričama. Zar nema svaki rat, a u krajnjoj liniji i mir, svog, na primer, urara koji popravlja satove ne bi li zaboravio na vreme u kojem živi ili svog predsednika što gotovo u pesničkom zanosu poručuje da neprijateljima nikada neće biti oprošten zločin – ni njima ni njihovoj deci, ni deci njihove dece, ni deci dece njihove dece…?
Zapravo da! Premda je urar, ipak, jedna malo kompleksnija pojava. Njega smo, možda, upoznali, a možda i nismo. Predsjednika sigurno jesmo. Pritom, ne mislim na naše predsjednike, političare, ministre, manipulatore i čudotvorce. Mislim na neke ljude koji su nam često mnogo važniji, a koji su nas utjerivali u mržnju, i to ne nužno vjersku ili nacionalnu. Može to biti neka mnogo strašnija unutarporodična mržnja…
Zanimljivo je da se u knjizi stalno pominju „naši“ i „njihovi“, mada se ni prvi ni drugi ne imenuju i mada je nekim likovima, poput stanara, svejedno da li pripada „našim“ ili „njihovim”. Da li su „naši i njihovi” sudbina svakog konflikta, ne samo ratnog?
– U ratu postoje zločinci i postoje žrtve, postoje ubojice i postoje ubijeni, postoje napadnuti i postoje oni koji se brane. I naravno, postoje naši i njihovi, čije postojanje u nama poništava sva moralna mjerila i obzire, jer naši su uvijek na strani dobra, a njihovi su na strani zla. Ono što je mene zanimalo u ovoj knjizi, a što me i inače zanima, jest zlo koje se čini u ime dobra. Ili zločin koji žrtva čini ne samo da bi se osvetila, nego da bi nakon svih svojih stradanja sačuvala vlastitu ljudsku cjelovitost. Taj zločin u knjizi “Rat” po svemu je strašniji od zločina neprijatelja koji samo puca po gradu, ruši ga i ubija. A taj zločin je, vjerojatno, strašniji i u stvarnosti. Premda se o njemu nikada ne govori, a vrlo rijetko on je i književna tema. Recimo, o masovnim osvetničkim kampanjama protiv njemačke manjine širom Europe, koje su uslijedile nakon 1945, nisu se pisale pripovijetke ni romani, premda je stvar krajnje zanimljiva. Kada žrtva kreće u pohod, u pravilu ne stradavaju stvarni zločinci, jer žrtvu oni ni ne zanimaju. Žrtva kreće na one koji su savršeno nedužni, ali na čelu imaju žig zločinaca, imaju njihov identitet. Žrtva traži upravo takve, nedužne, jer je i sama bila nedužna kada je nad njom počinjen zločin. I pritom se obračunava i sama sa sobom.
Jeste li se ovaj put svesno posvetili baš kratkoj priči, danas zanemarenoj pored romana koji je nesumnjivo najpopularniji žanr u savremenoj prozi, ili je jednostavno to bio jedini mogući koncept onoga što ste hteli da kažete?
– Ne vodim računa o popularnosti žanrova, jer naprosto nisam popularni pisac. Da jesam, pisao bi neke skroz drukčije knjige.
Osim književnog rada uporno ostajete i novinar koji prati sve važnije događaje u regionu. Šta biste ocenili kao najznačajnije kulturne događaje u poslednje vreme?
– Nemoguće mi je to reći. Ali, recimo da su u zadnje vrijeme na mene snažan utisak ostavile knjige Vladana Matijevića “Pakrac” i Steve Grabovca “Poslije zabave”. Obje nadilaze mjerila jedne izdavačke sezone i tek će biti otkrivane i čitane.
Možda je čovjek apsurdno stvorenje
Razgovarala Gordana Popović
Politika, Beograd, 2. maja 2024.
Kada Miljenko Jergović napiše: „Pao je veliki snijeg, kakav pada samo na filmu i u djetinjstvu”, odmah nam je jasno da ništa drugo ne može tako slikovito da ga opiše. Kao što imamo živu sliku i kada u nastavku doda: „Gradom su, gnjevni na prirodu, na meteorologe i na neprijatelja s druge strane granice, marširali nacionalisti u uniformama boje pustinjskog pijeska. Umjesto da se pod okovanim potpeticama njihovih usjajenih jahaćih čizama začuje prijeteći zveket pločnika, čula se, uglas, škripa snijega, kao da se iznad nas rastvaraju, odavno neotvarana, vrata raja. A onda su svi kao jedan stali, a s kazališnog im je balkona govor držao njihov vođa.” A kada na drugom mestu napiše:„Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka. Gledali su je kao da je već izlivena u bronci”, prepoznajemo stereotipe koji se valjaju kroz vekove.
Uprkos tome što se u knjizi „Rat”, iz koje su uzete ove rečenice, ne pominju ni imena ljudi, ni ime grada gde se sve to dešava, a koji je pod opsadom, ni imena onih što ga napadaju, niti imena onih što ga brane, sve to ipak prepoznajemo kao deo sveta u kome živimo i kao deo sveta koji je oduvek postojao. Ova nova Jergovićeva knjiga, skup kratkih priča, gotovo crtica o ljudima u ratnim uslovima, objavljena je u Hrvatskoj u izdanju Frakture, ali će se u maju pojaviti i u Srbiji u izdanju kuće Booka, čemu se ovaj autor, kao što nam je rekao u razgovoru za „Politiku”, veoma raduje.
– Pored svega drugog, volim to iščekivanje Bookinog dizajna. Likovno oblikovanje knjige uvijek predstavlja neku suptilnu književnu kritiku iznesenu drugim sredstvima. Naravno, tako je kada dizajneri prethodno pročitaju tekst čije će buduće korice dizajnirati, što je kod Booke uvijek slučaj – kaže Jergović.
U knjizi „Rat” zahvatili ste široku galeriju likova, od zvonara do novinara, od urara do neveste, od prosjaka do predsednika… Stiče se utisak da ste kroz sudbine ovih brojnih ljudi bez imena i prezimena, prvenstveno hteli da ukažete na sav apsurd rata?
“Rat” je knjiga o jednom imaginarnom gradu pod opsadom. Ne bih baš rekao da je u njoj riječ o apsurdu rata. Općenito, ne vjerujem da je rat apsurdna pojava, jer ne može apsurdno biti nešto što se neprestano događa. I ne može apsurdna biti aktivnost na koju se, manje ili više, svodi cjelokupna društvena povijest čovječanstva. Možda je rat u suštini čovjekove prirode. I možda je onda čovjek apsurdno stvorenje. To bi već i moglo biti tako. I možda “Rat” o tome pomalo i govori.
Pošto su stigli novi ratovi, osećate li se kao umetnik obaveznim da ukazujete na to najveće zlo čovečanstva ili je jednostavno ostalo još neispričanih ratnih priča posle „Sarajevskog marlbora” i „Trojice za Kartal“?
– Ne osjećam se nimalo obaveznim na bilo šta. A “Sarajevski Marlboro” i “Trojica za Kartal” neke su posve druge i drukčije knjige, koje s “Ratom” stvarno nemaju nikakve veze. To su knjige o nekom konkretnom svijetu i vremenu, u kojima postoje zbiljski toponimi i priče o ljudima i ljudskim životima iz kojih se može naslutiti neki stvarni društveni i historijski kontekst. U “Ratu” ništa od toga ne postoji. “Rat” je mračna bajka, i to na način onih narodnih bajki, poput, recimo, Baš Čelika, koje su nam u djetinjstvu obuzimale imaginaciju i zalazile nam u snove.
Mada će svako ko prati vaše stvaralaštvo, pri pominjanju opsade grada odmah pomisliti na Sarajevo, radnja knjige „Rat” dešava se u neimenovanom gradu. Da li ta delokalizacija, osim podizanja priče na nivo univerzalnog, ima za vas još neko značenje?
– Ne bih rekao da “Rat” ima veze s opsadom Sarajeva, kao ni s jednim konkretnim ratom, bilo od onih koje smo doživjeli, bilo od onih o kojima smo učili u školi, bilo od onih koji se oko nas danas vode. Ili ću reći da knjiga nema nikakve veze veze s ratovima između vojski, naroda i država, nego s ratom koji se u čovjekovoj duši vodi između razuma i mraka, ili – kako to neki religiozni ljudi vjeruju – između dobra i zla, između Boga i vraga. O tome je u ovoj knjizi riječ. Nije to podizanje priče na nivo univerzalnog, nego pokušaj njezinog spuštanja na nešto krajnje subjektivno.
To što rat u ovoj knjizi ima veze, kako kažete, sa ratom koji se vodi u čovekovoj duši, upravo daje univerzalni nivo ovim pričama. Zar nema svaki rat, a u krajnjoj liniji i mir, svog, na primer, urara koji popravlja satove ne bi li zaboravio na vreme u kojem živi ili svog predsednika što gotovo u pesničkom zanosu poručuje da neprijateljima nikada neće biti oprošten zločin – ni njima ni njihovoj deci, ni deci njihove dece, ni deci dece njihove dece…?
Zanimljivo je da se u knjizi stalno pominju „naši“ i „njihovi“, mada se ni prvi ni drugi ne imenuju i mada je nekim likovima, poput stanara, svejedno da li pripada „našim“ ili „njihovim”. Da li su „naši i njihovi” sudbina svakog konflikta, ne samo ratnog?
– U ratu postoje zločinci i postoje žrtve, postoje ubojice i postoje ubijeni, postoje napadnuti i postoje oni koji se brane. I naravno, postoje naši i njihovi, čije postojanje u nama poništava sva moralna mjerila i obzire, jer naši su uvijek na strani dobra, a njihovi su na strani zla. Ono što je mene zanimalo u ovoj knjizi, a što me i inače zanima, jest zlo koje se čini u ime dobra. Ili zločin koji žrtva čini ne samo da bi se osvetila, nego da bi nakon svih svojih stradanja sačuvala vlastitu ljudsku cjelovitost. Taj zločin u knjizi “Rat” po svemu je strašniji od zločina neprijatelja koji samo puca po gradu, ruši ga i ubija. A taj zločin je, vjerojatno, strašniji i u stvarnosti. Premda se o njemu nikada ne govori, a vrlo rijetko on je i književna tema. Recimo, o masovnim osvetničkim kampanjama protiv njemačke manjine širom Europe, koje su uslijedile nakon 1945, nisu se pisale pripovijetke ni romani, premda je stvar krajnje zanimljiva. Kada žrtva kreće u pohod, u pravilu ne stradavaju stvarni zločinci, jer žrtvu oni ni ne zanimaju. Žrtva kreće na one koji su savršeno nedužni, ali na čelu imaju žig zločinaca, imaju njihov identitet. Žrtva traži upravo takve, nedužne, jer je i sama bila nedužna kada je nad njom počinjen zločin. I pritom se obračunava i sama sa sobom.
Jeste li se ovaj put svesno posvetili baš kratkoj priči, danas zanemarenoj pored romana koji je nesumnjivo najpopularniji žanr u savremenoj prozi, ili je jednostavno to bio jedini mogući koncept onoga što ste hteli da kažete?
– Ne vodim računa o popularnosti žanrova, jer naprosto nisam popularni pisac. Da jesam, pisao bi neke skroz drukčije knjige.
Osim književnog rada uporno ostajete i novinar koji prati sve važnije događaje u regionu. Šta biste ocenili kao najznačajnije kulturne događaje u poslednje vreme?
– Nemoguće mi je to reći. Ali, recimo da su u zadnje vrijeme na mene snažan utisak ostavile knjige Vladana Matijevića “Pakrac” i Steve Grabovca “Poslije zabave”. Obje nadilaze mjerila jedne izdavačke sezone i tek će biti otkrivane i čitane.