Ponekad me, premda rijetko, sve rjeđe, uhvati nostalgija. A svakom je njegova. Pa se svaki sjeti prošlih, svojih dana, sebe sama iz onih vremena, najčešće iz doba djetinjstva… Moji drugari i ja smo bili bučna, nesnosna djeca, mnogo galamili, igrali lopte kada su odrasli htjeli spavati, gađali se kamenjem, tukli, jedni druge po dvorištu jurili, lupali vratima, penjali po krovu, poneki prozor razbili, svakakav zijan pravili. Naša ostarjela kućepaziteljica Ema, Mađarica, prijetila, psovala, metlom nas ganjala, sve bez nekog rezultata. Žalila se mojoj majci: “Otišla moja lijepa K und K, samo ja sirota s ovim fakinima ostala…” Jedan dan dođoše dva postarija gospodina, nose violine, jedan ružu, pitaju za Emu. Ja kažem, znam, pa važan: “Umrla je Ema”. Oni se snuždiše, nisu je odavno vidjeli, “Evo ruža”, dadoše je jednoj maloj do mene, i onako, u tamnim odjelima, s violinama, zalizanim kosama i brkovima odoše. Nestade im K und K. Nestade i moja zemlja, kasnije.
Ema
Ponekad me, premda rijetko, sve rjeđe, uhvati nostalgija. A svakom je njegova. Pa se svaki sjeti prošlih, svojih dana, sebe sama iz onih vremena, najčešće iz doba djetinjstva… Moji drugari i ja smo bili bučna, nesnosna djeca, mnogo galamili, igrali lopte kada su odrasli htjeli spavati, gađali se kamenjem, tukli, jedni druge po dvorištu jurili, lupali vratima, penjali po krovu, poneki prozor razbili, svakakav zijan pravili. Naša ostarjela kućepaziteljica Ema, Mađarica, prijetila, psovala, metlom nas ganjala, sve bez nekog rezultata. Žalila se mojoj majci: “Otišla moja lijepa K und K, samo ja sirota s ovim fakinima ostala…” Jedan dan dođoše dva postarija gospodina, nose violine, jedan ružu, pitaju za Emu. Ja kažem, znam, pa važan: “Umrla je Ema”. Oni se snuždiše, nisu je odavno vidjeli, “Evo ruža”, dadoše je jednoj maloj do mene, i onako, u tamnim odjelima, s violinama, zalizanim kosama i brkovima odoše. Nestade im K und K. Nestade i moja zemlja, kasnije.