To je ona dječja nevinost kakva se katkada javi kod jako starih ljudi, čija su tijela već s onu stranu groba, a pamet im je savršeno bistra, pa govore čistu istinu. Široko se osmjehnuo Milivoj Ašner, nakon što je rekao da će ga u Hrvatskoj pošteni suci osloboditi, i to zato što je on “rođenjem Hrvat”, a taj osmijeh bio je potvrda da starac ne boluje od Alzhajmerove bolesti, ali i da dobro zna odakle je došao, kamo ide i što se u domovini ovih dana nosi.
Njegove riječi zvučale su jezovito svakome tko ih je znao čuti, ali, eto, na Sutlićevoj televiziji punoj razumijevanja za stare i mlade naciste (pod uvjetom da su “rođenjem Hrvati”), te riječi nisu djelovale tako da ih se ne bi pustilo u program udarnoga dnevnika, emitiranog u vrijeme kada su djeca budna, a pokoji jasenovački Srbin, Židov, Rom i čovjek još uvijek živ.
O ne, Vanjici i njegovome Glavnom stanu, sa svim tim čuljkušama, čeljuskama i hloverkama, razgovor s tim djetinjim požeškim starčekom ne samo da nije bio neprihvatljiv, nego su ga cijeli dan najavljivali kao svoju ekskluzivu.
Novinar Smrtić – savršenog li prezimena za razgovor s Ašnerom – pohvalio nam se kako je starac odbio ponude svih svjetskih medija, a s pika i bez krzmanja i okolišanja prihvatio ponudu HTV-a. I to je dokaz njegove savršene lucidnosti: znao je da nema druge televizije čiji bi urednici razgovor s njime pustili bez komentara, zgražanja, osude.
Drugi bi Ašnera tretirali onako kako je HTV tretirao topčiderskoga krvoloka Veljka Kadijevića, i nikada emitirani intervju s njim. Ovako smo imali prigodu slušati i gledati kako razgovaraju novinar Smrtić i gospodin Smrt.
Ali i nije tako strašno što Milivoj Ašner dokazom svoje nevinosti smatra rođenje u hrvatstvu. Isti takav dokaz imao je svaki Nijemac koji se nakon 1941. u SS uniformi zatekao u Poljskoj ili Ukrajini, u akciji čišćenja tih zemalja od Židova, židova i onih koje bi netko prokazao da su jedno ili drugo.
Gadno je, međutim, što se Ašnerove riječi smatraju nalazom djetinje čistoće i nevinosti kod pojedinih televizijskih urednika i novinara, novinskih kolumnista, anonimnih i agresivnih građana i građanki, estradnih zvijezda, javnih osoba… Argumentirajući svoju ispravnost pred Hrvatskom 2008, devedesetpetogodišnji Ašner poslužio se mišljenjem i stavom onih koji, uz pasivno asistiranje Benkovei Rončevićevepolicije, i ovih dana prijete ljudima koji su se usudili progovoriti da ih je Milivoj Ašner mučio prije šezdeset pet godina.
On kaže da nije sudjelovao u deportacijama u logore Srba, Židova i Roma. Kaže i to da takvih deportacija nije ni bilo. Zatim se služi zdravom ekonomskom logikom: logori su skupi, a država je morala biti šparna. Nikome tko je bio lojalan ništa se nije dogodilo, a oni koji su mrzili Hrvatsku, bili su potjerani u svoju domovinu. Srbi u Srbiju, a Židovi i Romi? Pa valjda u Birobidžan i Indiju.
Bit će da nije ni bilo holokausta, ni Jasenovca, ni Jadovnog, ni Danice, ni Auschwitza, ni svih drugih logora u koje su deportirani hrvatski građani krive vjere ili nacije, nego su ti ljudi naprosto mrzili sve što je hrvatsko, dakle otprilike ono o čemu pjeva MPT, pa su im Ašner i njegovi ustaše naprosto dali šup kartu u jednome pravcu. A to što se šupirani više nisu javljali doma iz Indije, Birobidžana i Srbije samo potvrđuje kakvi su to bili ljudi. Ne samo da nisu voljeli Hrvatsku, nego nisu voljeli ni svoje bližnje. O tome, ako ne razumijete, govori Milivoj Ašner.
I opet, nije problem u tom djetinje čistom nacističkom zločincu, koji svoje stavove argumentira na navlas isti način kao likovi iz filmova Coste Gavrasa, osuđenici u Nürnbergu ili već u pakao spremljeni dečki iz Brazila i Argentine. Problem je u tolikim građanima ove zemlje koji su još uvijek u stanju reći svome susjedu za kojega pretpostave da je krive nacije, ili barem krivoga zavičaja, da može, ukoliko ne voli Hrvatsku, poći tamo odakle je došao. I pritom, naravno, određivati što je to Hrvatska koju se treba voljeti, jer to nije zemljopisna činjenica, niti su to Vlado Gotovacili Miroslav Krleža.
Ljubav prema Hrvatskoj u koju vas utjeruje ta prljava ašnerčad koja kevče iz svojih memljivih štenara podrazumijeva ljubav i razumijevanje prema onome pjevaču i njegovoj publici, sućut i nježnost za devedesetpetogodišnjega djedicu. Iz njihove perspektive on je taj djedica nacije.
Opasno je to naše pivarsko domoljublje kojemu se Milivoj Ašner pojavljuje kao zagrobna metafora. “Najljepše je biti Hrvat!”, čujemo. Ako ne znamo što to znači, evo prijevoda na jezik koji je do kraja razumio o čemu se tu radi: “Deutschland über alles!”
Djedica Ašner na Glavnom stanu HTV-a
Objavljeno u Jutarnjem listu 24.06.2008.
To je ona dječja nevinost kakva se katkada javi kod jako starih ljudi, čija su tijela već s onu stranu groba, a pamet im je savršeno bistra, pa govore čistu istinu. Široko se osmjehnuo Milivoj Ašner, nakon što je rekao da će ga u Hrvatskoj pošteni suci osloboditi, i to zato što je on “rođenjem Hrvat”, a taj osmijeh bio je potvrda da starac ne boluje od Alzhajmerove bolesti, ali i da dobro zna odakle je došao, kamo ide i što se u domovini ovih dana nosi.
Njegove riječi zvučale su jezovito svakome tko ih je znao čuti, ali, eto, na Sutlićevoj televiziji punoj razumijevanja za stare i mlade naciste (pod uvjetom da su “rođenjem Hrvati”), te riječi nisu djelovale tako da ih se ne bi pustilo u program udarnoga dnevnika, emitiranog u vrijeme kada su djeca budna, a pokoji jasenovački Srbin, Židov, Rom i čovjek još uvijek živ.
O ne, Vanjici i njegovome Glavnom stanu, sa svim tim čuljkušama, čeljuskama i hloverkama, razgovor s tim djetinjim požeškim starčekom ne samo da nije bio neprihvatljiv, nego su ga cijeli dan najavljivali kao svoju ekskluzivu.
Novinar Smrtić – savršenog li prezimena za razgovor s Ašnerom – pohvalio nam se kako je starac odbio ponude svih svjetskih medija, a s pika i bez krzmanja i okolišanja prihvatio ponudu HTV-a. I to je dokaz njegove savršene lucidnosti: znao je da nema druge televizije čiji bi urednici razgovor s njime pustili bez komentara, zgražanja, osude.
Drugi bi Ašnera tretirali onako kako je HTV tretirao topčiderskoga krvoloka Veljka Kadijevića, i nikada emitirani intervju s njim. Ovako smo imali prigodu slušati i gledati kako razgovaraju novinar Smrtić i gospodin Smrt.
Ali i nije tako strašno što Milivoj Ašner dokazom svoje nevinosti smatra rođenje u hrvatstvu. Isti takav dokaz imao je svaki Nijemac koji se nakon 1941. u SS uniformi zatekao u Poljskoj ili Ukrajini, u akciji čišćenja tih zemalja od Židova, židova i onih koje bi netko prokazao da su jedno ili drugo.
Gadno je, međutim, što se Ašnerove riječi smatraju nalazom djetinje čistoće i nevinosti kod pojedinih televizijskih urednika i novinara, novinskih kolumnista, anonimnih i agresivnih građana i građanki, estradnih zvijezda, javnih osoba… Argumentirajući svoju ispravnost pred Hrvatskom 2008, devedesetpetogodišnji Ašner poslužio se mišljenjem i stavom onih koji, uz pasivno asistiranje Benkovei Rončevićevepolicije, i ovih dana prijete ljudima koji su se usudili progovoriti da ih je Milivoj Ašner mučio prije šezdeset pet godina.
On kaže da nije sudjelovao u deportacijama u logore Srba, Židova i Roma. Kaže i to da takvih deportacija nije ni bilo. Zatim se služi zdravom ekonomskom logikom: logori su skupi, a država je morala biti šparna. Nikome tko je bio lojalan ništa se nije dogodilo, a oni koji su mrzili Hrvatsku, bili su potjerani u svoju domovinu. Srbi u Srbiju, a Židovi i Romi? Pa valjda u Birobidžan i Indiju.
Bit će da nije ni bilo holokausta, ni Jasenovca, ni Jadovnog, ni Danice, ni Auschwitza, ni svih drugih logora u koje su deportirani hrvatski građani krive vjere ili nacije, nego su ti ljudi naprosto mrzili sve što je hrvatsko, dakle otprilike ono o čemu pjeva MPT, pa su im Ašner i njegovi ustaše naprosto dali šup kartu u jednome pravcu. A to što se šupirani više nisu javljali doma iz Indije, Birobidžana i Srbije samo potvrđuje kakvi su to bili ljudi. Ne samo da nisu voljeli Hrvatsku, nego nisu voljeli ni svoje bližnje. O tome, ako ne razumijete, govori Milivoj Ašner.
I opet, nije problem u tom djetinje čistom nacističkom zločincu, koji svoje stavove argumentira na navlas isti način kao likovi iz filmova Coste Gavrasa, osuđenici u Nürnbergu ili već u pakao spremljeni dečki iz Brazila i Argentine. Problem je u tolikim građanima ove zemlje koji su još uvijek u stanju reći svome susjedu za kojega pretpostave da je krive nacije, ili barem krivoga zavičaja, da može, ukoliko ne voli Hrvatsku, poći tamo odakle je došao. I pritom, naravno, određivati što je to Hrvatska koju se treba voljeti, jer to nije zemljopisna činjenica, niti su to Vlado Gotovacili Miroslav Krleža.
Ljubav prema Hrvatskoj u koju vas utjeruje ta prljava ašnerčad koja kevče iz svojih memljivih štenara podrazumijeva ljubav i razumijevanje prema onome pjevaču i njegovoj publici, sućut i nježnost za devedesetpetogodišnjega djedicu. Iz njihove perspektive on je taj djedica nacije.
Opasno je to naše pivarsko domoljublje kojemu se Milivoj Ašner pojavljuje kao zagrobna metafora. “Najljepše je biti Hrvat!”, čujemo. Ako ne znamo što to znači, evo prijevoda na jezik koji je do kraja razumio o čemu se tu radi: “Deutschland über alles!”