Te, 1940. godine, snijeg je zameo grad ranije nego li inače, zatrpao krovove, a nad strmim obalama Vrbasa nadnijele su se kape snijega. Sa snijegom su u grad stizale jedna za drugom sve nevjerojatnije vijesti, zloslutne i proturječne same po sebi, a kada bi došle tu, u snijegom zametenu i historijom izmorenu kasabu u čijoj okolici, kako je jednom netko zapisao,[1] nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest, bile su dodatno iskrivljene i krajnje nepouzdane. A ta uveličavanja kod sve tri su vjere različita. Svi su u njih ugrađivali vlastite strahove i strepnje, ali i želje, često nerealne i neostvarive. Svjesni da nemaju moćnog zaštitnika, da su prepušteni sami sebi, muslimanski svijet mučaljivo šuti. Tko god da prevagne, njima je svejedno, “ono pas a ono mu brat”. Pravoslavni bi, opet, da sve ostane po starom, iako su svjesni da su to puste želje, da se nešto zloslutno iza brda valja, da u dalekom svijetu vrije i ključa, te da je samo pitanje vremena kada će se ta neviđena svjetska pomutnja preliti na njih, ako ni zbog čega drugog, onda stoga jer ih nijedna do sada nije zaobišla, pa neće ni ova. Katolički svijet je, opet, gajio skrivene nade da će doći jednom i njihovo vrijeme, da će i oni jednom biti povrh svih. Sada im se nekako čini da je ovo jedinstvena prilika: potajno kolaju priče o “našima” u Italiji, koji samo čekaju pravi čas da uđu u zemlju i zavedu svoj red, te da su sve u vezi s tim unaprijed utanačili s Hitlerom i Musolinijem.
Kad je minula zima, dok je još uvijek tinjala slabašna nada da će rat zaobići Bosnu, iznenada su, u zoru, 6. travnja 1941., njemački avioni bombardirali Beograd. Fra Josipa je probudio gvardijan, fra Bono Ostojić, da mu to javi.
“Počelo je, izgleda”, rekao je. “Jutros su bombardirali Beograd.”
Vijest se neviđenom brzinom proširila Jajcem. Grad, koji se nije čestito ni probudio niti uhvatio ustaljeni, svagdašnji ritam, za kratko je vrijeme opustio. Dućandžije su pozatvarale radnje, a većina ih je staklene izloge zakovala daskama. Jedino su još otvorene kafane, u kojima rijetki gosti svojom kratkom pameću bistre najnovije informacije.
Tako, u onoj kod Plivskog mosta zajedno za stolom sjede Mustafa Biber, Jovan Zobundžija i Petar Lacić. Iako je bilo još rano, tek je prošlo deset sati, sva trojica su poprilično popila.
“Mora da su mu nešto skrivili. Ne bi Hitler zadžabe poslo iz Njemačke avijone na Beograd. Znate li vi kolko jednom avijonu treba goriva iz Njemačke pa do Beograda”, kaže Biber, besposličar i pijanica, čija je žena umrla nekoliko godina ranije, a djeca se razišla, kćeri poudavale, a sin jedinac napustio Jajce i otišao u Sarajevo. Biber je imao maloumnog brata koji je predano, po cijeli dan, u šupi iza kuće izrađivao držalice za sjekire, koje je Biber onda prodavao na pijaci, a većinu zarađenog novca ostavljao po kafanama.
“Bolan, šta je narod kriv! Što, ako imaju nešto jedan protiv drugog, taj Hitler ne dođe, rečemo u Mađarsku, po zovne nekog od naših, koga se pita, pa to ljepo ko ljudi rasprave, a ne ovako”, kaže Jovan. “Nevin narod strada.”
Inače, Jovan Zobundžija je porijeklom odnekle iz istočne Bosne, a tu je došao prije dvadeset i pet godina, na ženinstvo. Ima pedesetak godina, a posljednjih desetak traći Bogu dane, obijajući od kafane do kafane, gledajući tko će mu zovnuti rakiju. Ranije su ga suzbijala ženina braća, surovi i grubi gorštaci koji su odnekle s Manjače doselili u okolicu Jajca, na imanje nekog daljnjeg rođaka koji je umro ne ostavivši iza sebe potomke. Ako nije išlo drugačije, znali su nesretnog Jovana i pretući, žestoko i bez milosti. A onda su jednostavno svi digli ruke od njega, te se Jovan u svako doba dana mogao vidjeti u kojoj od jajačkih kafana. Treći iz tog neveselog društva je Petar Lacić, frljav u desno oko, zao i pokvaren čovjek od svojih šezdesetak godina, jedan od onih kod kojih su se na čudovišan način udružili fizički izgled i moralna nakaznost, kod kojih se nekako stekne dojam da je jedno, njegova frljavost i dug, tanak nos čiji je vrh bio ružno svinut prema čelu, prouzročilo ovo drugo. Nikada se nije ženio. Nekada je bio valjan i dobar zidar, ali se tih vremena malo tko u gradu sjećao. Sada hoda, zapušten i prljav, a najčešće se može vidjeti po kafanama, poput dvojice svojih nesretnih, zamuku drugova.
Petar cijelo vrijeme šuti kao zaliven i mrko gleda u ploču stola, a onda najednom bijesno lupne šakom o stol, pa pogleda u Jovana izbečivši ono bolesno oko, koje je gledalo negdje ustranu, pa potrošenim alkoholičarskim glasom reče:
“E, pa neka su! Ko da su mene pitali! Ničija nije gorila do zore, pa neće ni vaša!”
“Nemoj, bolan, tako!” kaže Biber.
“Šta se ti javljaš! Vaše je davno prošlo. Nema ti više paše u Travniku da od klipa[2] sudi i presuđuje kako se vama ćefne! Došo je red i na nas.”
Popodne, iza ručka, svi fratri skupili su se kod gvardijana, otvorenog i pristupačnog Kreševljaka, trinaest godina mlađeg od fra Josipa, ali unatoč tome radilo se o čovjeku mnogo praktičnijem i prizemnijeg od svog starijeg subrata. Fra Bono je upalio radio koji je nabavio nekoliko mjeseci ranije i držao ga skrivenog u svojoj ćeliji.
Dugo s radija nije bilo nikakvog glasa. Fra Bono je beskrajno sporo vrtio kotač, a onda je kroz nesnosno krčanje u jednom trenutku doprlo do njih:
“Jutros, u šest časova i četrdeset minuta eskadrila nemačkih avina bombardovala je Beograd. Grad je u plamenu i veliki je broj mrtvih. Bombardovanje i dalje traje. Mole se građani da se sklone u podrumska skloništa ili druge pogodne prostorije.”
Mladi i nadobudni fra Luka Komljenović pao je u vatru. Fra Josipa to nije iznenadilo. Otkada su se počele širiti glasine o ratu, najprije ispotiha i s nevjericom, da bi potom učestale i sustizale jedna drugu, taj krupni i nezgrapni mladić vidno se mijenjao. Najprije se, iako po prirodi otvoren i veseo, uozbiljio i povukao u sebe. Nešto kasnije počela su zavjerenička sašaptavanja među mlađim fratrima, koja bi najednom utihnula ako bi kojim slučajno naišao fra Josip, fra Bono, ili netko od starijih, trezvenijih fratara, kojima ovo nije bila prva velika kušnja u životu. Na fra Lukinom licu pojavio se nekako u to vrijeme ružan i postojan izraz neke ljutnje, bijesa, ozlojeđenosti… Izgledalo je kao da je kivan na cijeli svijet, koji mu je nanio neku tešku, nepopravljivu nepravdu.
“Nek je i njihovo prošlo”, rekao je fra Luka s nekim čudnim sjajem u očima koji nije slutio na dobro.
“Čije, jadan ne bio!” kaže mu fra Josip.
“Znaš ti dobro čije. Samo se praviš budala! Ako oćeš, onda ću ti i reć: Tvoje i onog tvog popa!”
“Ne budali!” rekao je fra Josip, ustao i prišao prozoru.
Mjesec-dva ranije fra Josip je posljednji put razgovarao s jajačkim protom Milanom Ilićem. Smiren i samouvjeren, prota širi neki mir oko sebe. Takav je bio oduvijek, međutim sada, u nemirnim vremenima, ta njegova osobina budi neku maglovitu nadu i utjehu koji traju kratko, ali su u nastaloj smutnji i takvi, nalik zrncima pijeska u pustinji, dragocjeni. Fra Josip ga je sreo kod Plivskih vodopada tokom svoje uobičajene predvečernje šetnje, gdje je fra Josip obavezno zastajao, na popločanom platou s kojeg se vidio vodopad u svoj svojoj ljepoti, promatrajući netremice zapjenjenu vodu i ledenice koje su se stvorile po granju koje se nadnosilo nad slap. Ta slika bi ga na jedan čudan način zaslijepila i otupila, a onda ga nakratko odvela u neki bolji, ljepši svijet u kojemu ne postoji taj strašni i svemoćni Hitler niti razmirice među ljudima, jer sve pada u drugi plan pred tolikom ljepotom. Fra Josip se gotovo sudario s protom. Nisu se vidjeli nekoliko mjeseci prije toga, jer je fra Josip za to vrijeme boravio van Jajca. Prota ga je pozvao u kafanu nedaleko odatle. Fra Josip se jedno vrijeme nećkao, pa pristao tek nakon što je prota, malo u šali, a više u zbilji, rekao kako bi im to obojici moglo valjati, da ih što više ljudi vidi zajedno.
“Ako nadbiju moji, onda će te bolje gledat, jer si habab našem proti, a opet, ako nadbiju tvoji, isto se meni piše.”
Fra Josip je, smrtno ozbiljan, odmahnuo rukom i rekao, kao da je predvidio maloprijašnje fra Lukine riječi:
“Ovdje se, moj Milane, na to drugčije gleda: ako do toga, ne do Bog, dođe, meni će zamjerit moji, a tebi tvoji.”
Ušli su u kafanu. Nakratko je nastupila tišina, kada su ostali gosti, uglavnom lokalni pijanci i besposličari, ugledali neobične pridošlice. Njih dvojica sjeli su za stol. Fra Josip je razmišljao o maloprijašnjim protinim riječima:
“Ono maloprije”, rekao je, “nisi se šalio?”
“I jesam i nisam.”
Zatim dugo šute. Vani se spustila večer. Na stolu ispred njih stoji dopola ispijena Milanova čašica rakije, dok fra Josipova stoji netaknuta.
“Znaš me, znam te”, kaže fra Josip, pa na trenutak zastane, a onda kao u vrućici završi misao:
“Nego se bojim. Najviše sebe, mjere s kojom se čovjek može nositi s vlastitim strahovima. Lako je bit čovjek u mirna vremena, kad te to ništa ne košta.”
“Bolan, opusti se. Stalno si takav, kako te poznajem: budan i prav, ko da ti je kolac u leđima. Žao mi te gledat takog. Ne može čovjek samo tako, već je stvoren za sve, i za brigu i za veselje.”
Prota je u mladosti volio zakotrljati kocku, ostati cijelu noć sa seljacima pored rakijskog kazna, a nije mu bilo mrsko ni zasjesti u kafani. Sve to nije krio niti se kome pokušavao pravdati zbog toga, što je nekako prirodno išlo uz njega, tako da mu to u konačnici nitko nije zamjerao, a ako je slučajno i bilo takvih, onda mu to nisu smjeli otvoreno reći. S druge strane, mnogo je više bilo onih koji su u takvom proti vidjeli nešto od vlastite nesavršenosti s kojom se da nositi i živjeti.
“Nije nas zapalo”, kaže fra Josip.
U tom se trenutku začuo zvuk crkvenog zvona. Fra Josip zašuti, prekrsti se i izmoli u sebi Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. Kada je zvono utihnulo, fra Josipove misli, ponesene tim zvukom, odlutaše na drugu stranu:
“Jučer sam dobio pismo od Plečnika. Spominje mi neke preinake na crkvi.”
Fra Josip je često s protom razgovarao o beogradskoj Crkvi sv. Ante.
“Šta bi se dogodilo da je taj tvoj Slovenac sagradio sličnu crkvu tu u Jajcu? Ja svaki put kad odem u Beograd, odem do nje. I ne mogu je se nagledat. I sve mi nešto, božemeprosti, dođe žao što nije naša. Valjda nas je dragi Bog stvorio take, da se otimamo za ljepotu. Ljepa je to crkva, al opet, nekad se upitam čemu sve to. Čovjek se more zavuć i u čobansku kolibu i molit u njoj. I isto ti se broji.”
“Nisi u pravu. Svaka crkva mora bit umjetnina. I time slavimo Boga, ljepotom. Ako nije umjetnina, nije crkva. Treba se znat gdje se Bogu moli, a gdje se mal[3]veže.”
“Šta imaš od ljepote u dalekom svijetu? Šta je nama Rim, Moskva, Zagreb ili Beograd? Pusta tuđina.”
Fra Josip u Milanovim riječima prepozna nešto od svojih najsmjelijih maštarija, koje su ga ponekad i plašile, pogotovo u trenutcima kada mu se mašta razigra i raspali, a to se najčešće događalo u trenucima kada bi ga mučila teška nesanica, kada ni molitva nije pomagala i kada se misli raziđu i raspu na sve strane, pa zalutaju i u neke tamne, nepoznate zakutke mozga. Zamišlja tako kataklizmu koja pogodi Beograd, biblijsku poplavu koja podigne Crkvu sv. Ante s tla, kao orahovu ljusku, i naplavi je negdje na obale Vrbasa, netaknutu, čistu, lijepu i prozračnu, svu u pravilnim geometrijskim oblicima, koja više podsjeća na hitru, neuhvatljivu misao nego li na crkvu. Ili druga, opsesivna slika, nalik na priču koja se vrti u krug, koja mu je najčešće dolazila pred oči kada legne u krevet i sklopi ih: zamišlja kako prenosi tu crkvu, ciglu po ciglu, dasku po dasku, kamen po kamen, pa je iznova zida negdje drugdje. Nekada nikne u rodnom Čepku, na obali Vrbanje, na onoj strani koja u proljeće ne plavi, a najčešće, opet, negdje uz Vrbas, na visokoj obali do koje se nikada nije uspela pobješnjela voda.
“Šćeta je naku ljepotu sakrit među naša brda. A i kome? Bilo bi po onom našem, što je nešto vako, što nije nako, našli bi joj sto zamjerki.”
Milan kimne i pokaže na punu čašicu ispred fra Josipa.
“Bogme, bi. Popij!”
Fra Josip podigne čašu i otpije gutljaj na jedan poseban način: zadržao je rakiju jedan tren u ustima, da joj što bolje osjeti okus. Protekla godina bila je kišna i šljive su slabo bacale. Osim toga, u rakiji je ostala neka oštra, neugodna kiselina koja je zaudarala na trulež.
“Ove godine nijedna rakija ne valja”, kaže.
“Kako kome”, kaže Milan i pokaže prema zapuštenom starijem muškarcu koji je spavao oslonjen laktima na stol. “Evo, ovom mom nesretnom Jovanu svaka valja.”
“To ti je isto”, nastavio je fra Josip niti maloprijašnje misli, pa zaokružio rukom ispred sebe, “ko ova ljepota što nam je Bog dade, pa nam opet ništa nije po volji. Kažem ti, treba ova zemlja opustiti i neki bi tek onda shvatili šta je bila i šta su izgubili.”
“Nemoj, bolan, tako. Nije sve tako crno.”
“Kako nije!? Jedni sanjaju turska vremena, tvoji neka druga, ova što su došla il neka još bolja, a ovi moji ko da čekaju svoj red, da i oni na nekom silu provedu. Bojim se, eto. Ovaj naš svijet su ko zabludjela djeca koju treba uščuvat od njih samih. Ti ko da ne vidiš šta se iza brda valja”, kaže fra Josip u jednom dahu.
“Vidim, moj Jozo, sve ja to vidim. Al tjeram utvare ispred očiju kolko mogu. Drugčije ne bi zaspo. A često mi se i neda. A onda me more iste brige ko i tebe”, kaže Milan, pa se smrkne i uozbilji. “A to, za te tvoje, na šta si mislio?” kaže malo potom.
“Svijet se raspametio. Čuo si za ove priče o ustašama?”
“Jesam.”
“Slave ih, veličaju… Ne čudim se običnom narodu, on je svugdje isti, njega je lako uzbunit, ko osinjak, već se čudim svojim fratrima, ovim mlađim.”
“Dotle došlo?”
“Da.”
Tada, dok je to govorio, fra Josip je zamišljao fra Lukin izraz “pravedničkog bijesa” koji mu je i sada, dok je stajao tu pred njim nakostriješen kao pjetlić, visio s lica.
Zatim dugo šute. Fra Josipu se javi jedna stara misao koju nije želio zapisati, iako je zapisivao naizgled beznačajne stvari, poput godina kada je zasađena svaka voćka ili stablo oko samostana, te ime onoga tko ih je zasadio. Bojao se da se ono preneseno na papir, kao zauvijek spašeno i zapamćeno, zbog toga nekako zametne u glavi, kao devedeset i devet ovaca iz Evanđelja naspram one jedne izgubljene. Ta misao je bila fra Josipova izgubljena ovca koja mu je uvijek bila pri pameti: ujutro, navečer, pa i u sitne sate, kada ga probudi mjehur ili neki vanjski zvuk.
“A opet”, kaže fra Josip, “čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti.”
“To si dobro reko. A taj Hitler: tako se nešto još nije rodilo, kažu.”
“Kažu da nije. Al zapamti Milane šta ću ti reć: Nikoga nisam mrzio ko Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Hitlerom, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njenu pobjedu.”
Prvi put su te večeri spomenuli tu prijetnju koja se nadnijela nad njih, i ne samo na njih, od tog imena već dugo strepi cijela Europa.
“Kažu da neće na nas, da su se dogovorili s njim.”
“Zlo je i jedno i drugo. Ni jedno ne mere izać na dobro. Činiti zlo, ili mu služiti, svejedno je.”
Od tog razgovora, ništa im nije bilo lakše, ali, opet, rastali su se s osjećajem da nije sve tako crno, da će i ta nova, dosada neviđena prijetnja, protutnjiti Bosnom, da će proći i da će život ponovo krenuti svojim ustaljenim tokom, težak i usporen, poput mučnog početka nakon povodnja.
“Mirna Bosna je Sizifov posao”, rekao mu je jednom jedan njegov poznanik, Tugomir Alaupović.[4] “Taman dođeš do vrha, a onda se nađe neko ko gurne kamen niza stranu, pa sve ispočetka.”
I, eto, počelo je. Taj Alaupovićev kamen se zakotrljao i bilo je samo pitanje koliku će štetu načiniti prije nego li se zaustavi, i hoće li se naći netko, pa ga ponovo, kada sve prođe, mukotrpno pogurati uz stranu. U ove mlađe fratre nije se mnogo uzdao, oni kao da su bili napravljeni od nekog drugog, lošijeg materijala nego li oni stariji, poput njegovih prijatelja fra Jaroslava Jaranovića i fra Željka Džaje. Ili poput fra Bone.
Fra Josip stoji pored prozora i netremice zuri u pravcu Vrbasa. Sunce je prešlo preko samostana i sve je poprimilo neke sive, komorne tonove. Fra Josip pomisli na beogradsku crkvu, je li i ona srušena. (Nekoliko mjeseci kasnije, Plečnik mu je u pismu javio da je crkva prilikom bombardiranja ostala neoštećena. Pismo je fra Josipu u samostan donio neki šutljivi pravoslavac s Jezera, daljnji rođak prote Milana.)
Fra Bono ugasi radio i fra Josip odmah potom, bez riječi, ode u svoju sobu. Spustio se na klečalo i pokušavao moliti. Međutim, brzo je odustao. Spopao ga je neki nemir, strah, kao da se pred njim najednom otvorio ponor, bezdan u koji su neuslišane padale sve ljudske molitve. Ustao je, ne dovršivši ni molitvu koju je započeo, pronašao list papira i olovku, te sjeo za stol. Počeo je po sjećanju skicirati Crkvu sv. Ante, zamišljajući kako te linije povlači Plečnikovom rukom.
Prolazi vrijeme. Po udaljenim ćoškovima sobe pada mrak, a fra Josip, nesvjestan toga, i dalje povlači nesigurne crte koje su još uvijek koliko-toliko vidljive na bjelini papira. Napokon, nezadovoljan nezgrapnošću i proporcijama nacrtanog, zgužva papir, ustane, pa kroz mračni ganjak[5]iziđe vani, na onu stranu gdje je Vrbas. Umiruje ga šum vode i tišina koja je pritisnula Selišće i Kozluk s druge strane obale. Potom razmišlja o svojim pjesmama, recitira u glavi par stihova, kao da ih vaga:
Gle, po groblju v’jence meću – isprazna je taka slava! Preko grana čempresovih nemir smrtni poigrava. Pusto mi je gledat paprat, što na groblju samo niče, I pusto je gluho-nijeme iz grobova slušat priče.
Sjeti se nepovoljnih kritika kojima su obasuli njegovu zbirku po izlasku, iako se on, bez obzira na masku nezainteresiranosti koju bi nabacio na lice kada se povede riječ o njegovim stihovima, potajno nadao laudama. Uz to su ga još optuživali da je bezočno pokrao Silvija Strahimira Kranjčevića koji mu je u to vrijeme bio nedostižni uzor, te osjeti neku nelagodu, nešto nalik na stugu u želucu, što mu se gotovo redovito događalo kada bi se sjetio svoje nadobudne mladalačke zbirke. Zastidio se po tko zna koji put ondašnjeg sebe, a pred oči mu dođe slika Ive Andrića koji sada boravi u Berlinu, kao veleposlanik Kraljevine SHS. Međutim, bez obzira na bezizlaznu situaciju u kojoj se Andrić zasigurno zatekao, u neprijateljskoj zemlji koja je pokrenula otvoreni rat protiv one koju on predstavlja, fra Josip se sjeti jednog drugog događaja, kada se jedan dan, u zimu 1926., Ivo Andrić, pisac rođen u Docu na Lašvi, obreo u samostanu. Bio je u to vrijeme pisac o kojemu je s poštovanjem i zavišću brujala književna čaršija, za kojega je fra Josip čuo i ranije, i ne samo on: Andrić je bio velika bosanska nada, jedna od rijetkih koja je vrlo brzo ispunila sva nerealna očekivanja ovdašnjeg svijeta, smjela i visoka. Iako mlad, u to je vrijeme imao tek trideset i četiri godine, taj tihi i beskrvni činovnik koji je podsjećao na prerano ostarjelog mladića imao je nešto dostojanstveno u sebi, neki starmali biljeg vanjskog svijeta u kojemu je boravio i koji ga je prihvatio kao ravna sebi. Međutim, na toj dostojanstvenoj maski bilo je nešto neprirodno, neka snishodljivost, nešto što kao da je podsjećalo na zemlju iz koje je ponikao, gdje su se takvi kao on sapinjali i svodili na svagdašnju mjeru, na sivu, ponižavajuću prosječnost. Međutim, pokazalo se, eto, da je taj bljedunjavi i gotovo stidljivi Travničanin od mnogo bolje i tvrđe japije nego li mnogi prije njega u koje su također polagane velike nade. Imao je kvalitetne njemačke naočale s debelim staklima i masivnim crnim okvirom, što je na neki način pojačavalo izraz snishodljivosti kojom je zračio, te je pomalo podsjećao na veliku, dobroćudnu bubu. Međutim, sve se to mijenjalo čim progovori. Tada, kao da najednom poraste u očima sugovornika, zavedenih smjelim i dobro pogođenim zapažanjima, ma o čemu da se povede riječ.
U Jajce je stigao preko Oštrelja, te im je pričao o mećavi u koju su zapali negdje na tom dijelu. Sklonili su se u neku kafanu, gdje su i prenoćili, na podovima po kojima je vlasnik kafane, krupni seljak koji je vidno hramao na lijevu nogu, posuo nešto slame, te je prekrio ponjavama. Cijelu je noć kroz tamnu, garavu badžu[6] hučao vjetar, koji je pred zoru utihnuo. Ujutro, kad su izišli vani, sijalo je sunce, a po bjelini snijega iskrile su ledene varnice. Rekao je kako nikada nije doživio suroviju zimu, te da mu se od tog prizora, od tih nepostojećih ledenih kristala koji su blještali na suncu, na trenutke činilo kako se nalazi u nekom dalekom, nepoznatom svijetu, u predjelima čije čudi ne poznaje dovoljno. Iako je mislio da je vidio sva lica teških i surovih bosanskih zima, pokazalo se, eto, da nije tako.
“Živa čoveka sve može iznenaditi, pa i predeli koje ceo vek gleda kroz prozor. Neka iz te beline samo prhne ptica, upitaš se odakle ona tu.”
U samostanu je ostao tjedan dana. Ustrajno je kopao po samostanskoj arhivi. Zanimala ga je ostavština fra Ante Kneževića, pogotovo onaj period bezvlašća uoči ulaska austrougarskih jedinica u Jajce o kojemu je fra Anto ostavio važno svjedočenje. Andrić je pobožno listao požutjele sveske, s izrazom tog njegovog dostojanstva na licu koji ga nije napuštao niti u tim trenucima, osim što se tada gubio onaj izraz snishodljivosti koji kao da je čuvao sjećanje na siromašnog bosanskog dječaka i pomalo podsjećao na nedefinirani osjećaj krivnje, kao da mu je to njegovo dostojanstvo poklonjeno, i kako onaj čijom je milošću uznesen do njega, može svaki čas banuti u njegov život i oduzeti mu ga. Bojažljivo je tih dana promicao samostanskim hodnicima, kao uljez koji krade povijest zatočenu među samostanskim zidinama.
Nekoliko godina ranije, fra Josip je Ivi Andriću po Tugomiru Alaupoviću, koji je u to vrijeme bio ministar u Beogradu, ali je često navraćao u Sarajevo, poslao primjerak svoje zbirke pjesama “Kravi behari” koja je objavljena desetak godina ranije, s bombastičnom posvetom, zbog koje je i godinama kasnije osjećao blagu nelagodu. Napisao je kako se, kao “skroman stihopisac, klanja bosanskom geniju”. Bilo je u tom činu nešto i udvorništva, ali i iskrenog divljenja. Kada je Andrić 1918. objavio u Zagrebu zbirku “Ex ponto”, te dvije godine nakon toga, također u Zagrebu, “Nemire”, najednom se samozatajeni pisac našao u središtu pozornosti, što je bilo prvorazredno iznenađenje, jer su ga svi, zbog bolesti i krhke građe, unaprijed svrstali u još jednu bosansku repaticu koja je zgasnula prije negoli je i zasjala pravim sjajem. Fra Josip je bio oduševljen Andrićevim zbirkama, te mu se njegov vlastiti uradak odjednom razotkrio u svoj svojoj golotinji i poetskoj nemoći. Dugo je dvoumio hoće li mu je uopće poslati, a onda je to u trenutku slabosti i napravio, iako se kasnije bezbroj puta pokajao zbog toga, pogotovo kada je načuo kako mladi pisac zna biti vrlo otrovan i neugodan, pogotovo pred prosječnošću koja ga je užasavala.
I danas, nakon gotovo dvadeset godina, do u detalj se sjećao tog svog susreta s Alaupovićem, kada mu je uručio knjigu. Alaupović je svratio u samostan, gdje je fra Josip u to vrijeme bio gvardijan. Razgovarali su dugo, tako da je u jednom trenutku priča skrenula na Andrića. Fra Josip se tada sjetio svoje davne zbirke, otišao do police, gdje je skrivene iza složenih svezaka krio preostale primjerke svoje knjige, dohvatio jednu, napisao posvetu, te zamolio Alaupovića da prvom prilikom knjigu uruči Andriću. Alaupović mu je par godina kasnije rekao kako ju je uručio, ali do fra Josipa nikada nije stigla Andrićeva reakcija, tako da nije bio siguran je li pisac uopće pročitao njegovu zbirku. Stoga je vrebao svaku moguću aluziju na svoju knjigu u Andrićevim riječima, te mu se učinilo da je upravo na njegovu knjigu pisac pomislio kada je rekao:
“Pogrešno je misliti da čovek može u poeziji pronaći utehu za teškoće koje mu je život doneo, da je poezija neka utešna nagrada.[8] To vredi i za predele kojima se historija surovo poigrala, kao što je to slučaj s Bosnom. Kao što znate, ja sam objavio dve zbirke lirike, ali nisam zadovoljan s njima. Ima tu nešto lažno, nešto što mi izmiče, a nisam svestan što. Sve više mislim kako se pesnikom ne postaje na drugi način do rođenjem. I tu je, čini mi se, sadržan moj glavni nesporazum s vlastitom poezijom.”
To se događalo i kasnije, kada je fra Josip kao gvardijan boravio u Beogradu, gdje je Andrić često navraćao. I uvijek je očekivao kako će Andrić spomenuti “Krvave behare” u nekom izrazito nepovoljnom kontekstu, što se nikada nije dogodilo. Ipak, on je cijelo vrijeme čekao taj zamišljeni, iznenadni udarac, sav u grču i iščekivanju. Ponekad je pomišljao da je Andrić pročitao njegovu zbirku, a da uopće nije povezao njenog autora s njim, da je pročitao njegove pjesme, a već sljedeći dan ih zaboravio, a s njima i ime pjesnika koji ih je napisao, jer nije bilo vrijedno pamćenja, i to mu je teže padalo nego li bilo kakva kritika, bez obzira koliko otrovna bila. Čemu, onda, tolike besane noći i ufanje u moć stihova, čemu proživljena sreća nad dobro pogođenom metaforom ili baršunastom glatkoćom stihova, čemu, konačno, ona nada koju su budili u njemu pisci poput Kranjčevića, ili, pak, Andrića, nada da život ipak ima nekog smisla i da je taj smisao upravo u ljepoti?
[1] Fra Anto Knežević, “Povijestnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu”, knjiga I.
[4] Tugomir Alaupović, rođen 1870. u Docu pored Travnika, kao i Ivo Andrić, bio je hrvatski pjesnik i pripovjedač. Umro je u Zagrebu 1958. Bio je prvi gimnazijski profesor rodom iz Bosne pod Austro-Ugarskom upravom. Po završetku Prvog svetskog rata, 1918., postao je član Narodnog vijeća novoformirane Kraljevine SHS, te povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. bio je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS, te šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. Poznat je po tome što je Ivi Andriću 1919. ponudio mjesto tajnika u Ministarstvu vjera, što je Andrić prihvatio, te nakon toga, odmah naredne godine, prešao u “Ministarstvo vanjskih djela”, gdje je ostao do početka Drugog svjetskog rata.
Ljepota
Te, 1940. godine, snijeg je zameo grad ranije nego li inače, zatrpao krovove, a nad strmim obalama Vrbasa nadnijele su se kape snijega. Sa snijegom su u grad stizale jedna za drugom sve nevjerojatnije vijesti, zloslutne i proturječne same po sebi, a kada bi došle tu, u snijegom zametenu i historijom izmorenu kasabu u čijoj okolici, kako je jednom netko zapisao,[1] nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest, bile su dodatno iskrivljene i krajnje nepouzdane. A ta uveličavanja kod sve tri su vjere različita. Svi su u njih ugrađivali vlastite strahove i strepnje, ali i želje, često nerealne i neostvarive. Svjesni da nemaju moćnog zaštitnika, da su prepušteni sami sebi, muslimanski svijet mučaljivo šuti. Tko god da prevagne, njima je svejedno, “ono pas a ono mu brat”. Pravoslavni bi, opet, da sve ostane po starom, iako su svjesni da su to puste želje, da se nešto zloslutno iza brda valja, da u dalekom svijetu vrije i ključa, te da je samo pitanje vremena kada će se ta neviđena svjetska pomutnja preliti na njih, ako ni zbog čega drugog, onda stoga jer ih nijedna do sada nije zaobišla, pa neće ni ova. Katolički svijet je, opet, gajio skrivene nade da će doći jednom i njihovo vrijeme, da će i oni jednom biti povrh svih. Sada im se nekako čini da je ovo jedinstvena prilika: potajno kolaju priče o “našima” u Italiji, koji samo čekaju pravi čas da uđu u zemlju i zavedu svoj red, te da su sve u vezi s tim unaprijed utanačili s Hitlerom i Musolinijem.
Kad je minula zima, dok je još uvijek tinjala slabašna nada da će rat zaobići Bosnu, iznenada su, u zoru, 6. travnja 1941., njemački avioni bombardirali Beograd. Fra Josipa je probudio gvardijan, fra Bono Ostojić, da mu to javi.
“Počelo je, izgleda”, rekao je. “Jutros su bombardirali Beograd.”
Vijest se neviđenom brzinom proširila Jajcem. Grad, koji se nije čestito ni probudio niti uhvatio ustaljeni, svagdašnji ritam, za kratko je vrijeme opustio. Dućandžije su pozatvarale radnje, a većina ih je staklene izloge zakovala daskama. Jedino su još otvorene kafane, u kojima rijetki gosti svojom kratkom pameću bistre najnovije informacije.
Tako, u onoj kod Plivskog mosta zajedno za stolom sjede Mustafa Biber, Jovan Zobundžija i Petar Lacić. Iako je bilo još rano, tek je prošlo deset sati, sva trojica su poprilično popila.
“Mora da su mu nešto skrivili. Ne bi Hitler zadžabe poslo iz Njemačke avijone na Beograd. Znate li vi kolko jednom avijonu treba goriva iz Njemačke pa do Beograda”, kaže Biber, besposličar i pijanica, čija je žena umrla nekoliko godina ranije, a djeca se razišla, kćeri poudavale, a sin jedinac napustio Jajce i otišao u Sarajevo. Biber je imao maloumnog brata koji je predano, po cijeli dan, u šupi iza kuće izrađivao držalice za sjekire, koje je Biber onda prodavao na pijaci, a većinu zarađenog novca ostavljao po kafanama.
“Bolan, šta je narod kriv! Što, ako imaju nešto jedan protiv drugog, taj Hitler ne dođe, rečemo u Mađarsku, po zovne nekog od naših, koga se pita, pa to ljepo ko ljudi rasprave, a ne ovako”, kaže Jovan. “Nevin narod strada.”
Inače, Jovan Zobundžija je porijeklom odnekle iz istočne Bosne, a tu je došao prije dvadeset i pet godina, na ženinstvo. Ima pedesetak godina, a posljednjih desetak traći Bogu dane, obijajući od kafane do kafane, gledajući tko će mu zovnuti rakiju. Ranije su ga suzbijala ženina braća, surovi i grubi gorštaci koji su odnekle s Manjače doselili u okolicu Jajca, na imanje nekog daljnjeg rođaka koji je umro ne ostavivši iza sebe potomke. Ako nije išlo drugačije, znali su nesretnog Jovana i pretući, žestoko i bez milosti. A onda su jednostavno svi digli ruke od njega, te se Jovan u svako doba dana mogao vidjeti u kojoj od jajačkih kafana. Treći iz tog neveselog društva je Petar Lacić, frljav u desno oko, zao i pokvaren čovjek od svojih šezdesetak godina, jedan od onih kod kojih su se na čudovišan način udružili fizički izgled i moralna nakaznost, kod kojih se nekako stekne dojam da je jedno, njegova frljavost i dug, tanak nos čiji je vrh bio ružno svinut prema čelu, prouzročilo ovo drugo. Nikada se nije ženio. Nekada je bio valjan i dobar zidar, ali se tih vremena malo tko u gradu sjećao. Sada hoda, zapušten i prljav, a najčešće se može vidjeti po kafanama, poput dvojice svojih nesretnih, zamuku drugova.
Petar cijelo vrijeme šuti kao zaliven i mrko gleda u ploču stola, a onda najednom bijesno lupne šakom o stol, pa pogleda u Jovana izbečivši ono bolesno oko, koje je gledalo negdje ustranu, pa potrošenim alkoholičarskim glasom reče:
“E, pa neka su! Ko da su mene pitali! Ničija nije gorila do zore, pa neće ni vaša!”
“Nemoj, bolan, tako!” kaže Biber.
“Šta se ti javljaš! Vaše je davno prošlo. Nema ti više paše u Travniku da od klipa[2] sudi i presuđuje kako se vama ćefne! Došo je red i na nas.”
Popodne, iza ručka, svi fratri skupili su se kod gvardijana, otvorenog i pristupačnog Kreševljaka, trinaest godina mlađeg od fra Josipa, ali unatoč tome radilo se o čovjeku mnogo praktičnijem i prizemnijeg od svog starijeg subrata. Fra Bono je upalio radio koji je nabavio nekoliko mjeseci ranije i držao ga skrivenog u svojoj ćeliji.
Dugo s radija nije bilo nikakvog glasa. Fra Bono je beskrajno sporo vrtio kotač, a onda je kroz nesnosno krčanje u jednom trenutku doprlo do njih:
“Jutros, u šest časova i četrdeset minuta eskadrila nemačkih avina bombardovala je Beograd. Grad je u plamenu i veliki je broj mrtvih. Bombardovanje i dalje traje. Mole se građani da se sklone u podrumska skloništa ili druge pogodne prostorije.”
Mladi i nadobudni fra Luka Komljenović pao je u vatru. Fra Josipa to nije iznenadilo. Otkada su se počele širiti glasine o ratu, najprije ispotiha i s nevjericom, da bi potom učestale i sustizale jedna drugu, taj krupni i nezgrapni mladić vidno se mijenjao. Najprije se, iako po prirodi otvoren i veseo, uozbiljio i povukao u sebe. Nešto kasnije počela su zavjerenička sašaptavanja među mlađim fratrima, koja bi najednom utihnula ako bi kojim slučajno naišao fra Josip, fra Bono, ili netko od starijih, trezvenijih fratara, kojima ovo nije bila prva velika kušnja u životu. Na fra Lukinom licu pojavio se nekako u to vrijeme ružan i postojan izraz neke ljutnje, bijesa, ozlojeđenosti… Izgledalo je kao da je kivan na cijeli svijet, koji mu je nanio neku tešku, nepopravljivu nepravdu.
“Nek je i njihovo prošlo”, rekao je fra Luka s nekim čudnim sjajem u očima koji nije slutio na dobro.
“Čije, jadan ne bio!” kaže mu fra Josip.
“Znaš ti dobro čije. Samo se praviš budala! Ako oćeš, onda ću ti i reć: Tvoje i onog tvog popa!”
“Ne budali!” rekao je fra Josip, ustao i prišao prozoru.
Mjesec-dva ranije fra Josip je posljednji put razgovarao s jajačkim protom Milanom Ilićem. Smiren i samouvjeren, prota širi neki mir oko sebe. Takav je bio oduvijek, međutim sada, u nemirnim vremenima, ta njegova osobina budi neku maglovitu nadu i utjehu koji traju kratko, ali su u nastaloj smutnji i takvi, nalik zrncima pijeska u pustinji, dragocjeni. Fra Josip ga je sreo kod Plivskih vodopada tokom svoje uobičajene predvečernje šetnje, gdje je fra Josip obavezno zastajao, na popločanom platou s kojeg se vidio vodopad u svoj svojoj ljepoti, promatrajući netremice zapjenjenu vodu i ledenice koje su se stvorile po granju koje se nadnosilo nad slap. Ta slika bi ga na jedan čudan način zaslijepila i otupila, a onda ga nakratko odvela u neki bolji, ljepši svijet u kojemu ne postoji taj strašni i svemoćni Hitler niti razmirice među ljudima, jer sve pada u drugi plan pred tolikom ljepotom. Fra Josip se gotovo sudario s protom. Nisu se vidjeli nekoliko mjeseci prije toga, jer je fra Josip za to vrijeme boravio van Jajca. Prota ga je pozvao u kafanu nedaleko odatle. Fra Josip se jedno vrijeme nećkao, pa pristao tek nakon što je prota, malo u šali, a više u zbilji, rekao kako bi im to obojici moglo valjati, da ih što više ljudi vidi zajedno.
“Ako nadbiju moji, onda će te bolje gledat, jer si habab našem proti, a opet, ako nadbiju tvoji, isto se meni piše.”
Fra Josip je, smrtno ozbiljan, odmahnuo rukom i rekao, kao da je predvidio maloprijašnje fra Lukine riječi:
“Ovdje se, moj Milane, na to drugčije gleda: ako do toga, ne do Bog, dođe, meni će zamjerit moji, a tebi tvoji.”
Ušli su u kafanu. Nakratko je nastupila tišina, kada su ostali gosti, uglavnom lokalni pijanci i besposličari, ugledali neobične pridošlice. Njih dvojica sjeli su za stol. Fra Josip je razmišljao o maloprijašnjim protinim riječima:
“Ono maloprije”, rekao je, “nisi se šalio?”
“I jesam i nisam.”
Zatim dugo šute. Vani se spustila večer. Na stolu ispred njih stoji dopola ispijena Milanova čašica rakije, dok fra Josipova stoji netaknuta.
“Znaš me, znam te”, kaže fra Josip, pa na trenutak zastane, a onda kao u vrućici završi misao:
“Nego se bojim. Najviše sebe, mjere s kojom se čovjek može nositi s vlastitim strahovima. Lako je bit čovjek u mirna vremena, kad te to ništa ne košta.”
“Bolan, opusti se. Stalno si takav, kako te poznajem: budan i prav, ko da ti je kolac u leđima. Žao mi te gledat takog. Ne može čovjek samo tako, već je stvoren za sve, i za brigu i za veselje.”
Prota je u mladosti volio zakotrljati kocku, ostati cijelu noć sa seljacima pored rakijskog kazna, a nije mu bilo mrsko ni zasjesti u kafani. Sve to nije krio niti se kome pokušavao pravdati zbog toga, što je nekako prirodno išlo uz njega, tako da mu to u konačnici nitko nije zamjerao, a ako je slučajno i bilo takvih, onda mu to nisu smjeli otvoreno reći. S druge strane, mnogo je više bilo onih koji su u takvom proti vidjeli nešto od vlastite nesavršenosti s kojom se da nositi i živjeti.
“Nije nas zapalo”, kaže fra Josip.
U tom se trenutku začuo zvuk crkvenog zvona. Fra Josip zašuti, prekrsti se i izmoli u sebi Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. Kada je zvono utihnulo, fra Josipove misli, ponesene tim zvukom, odlutaše na drugu stranu:
“Jučer sam dobio pismo od Plečnika. Spominje mi neke preinake na crkvi.”
Fra Josip je često s protom razgovarao o beogradskoj Crkvi sv. Ante.
“Šta bi se dogodilo da je taj tvoj Slovenac sagradio sličnu crkvu tu u Jajcu? Ja svaki put kad odem u Beograd, odem do nje. I ne mogu je se nagledat. I sve mi nešto, božemeprosti, dođe žao što nije naša. Valjda nas je dragi Bog stvorio take, da se otimamo za ljepotu. Ljepa je to crkva, al opet, nekad se upitam čemu sve to. Čovjek se more zavuć i u čobansku kolibu i molit u njoj. I isto ti se broji.”
“Nisi u pravu. Svaka crkva mora bit umjetnina. I time slavimo Boga, ljepotom. Ako nije umjetnina, nije crkva. Treba se znat gdje se Bogu moli, a gdje se mal[3] veže.”
“Šta imaš od ljepote u dalekom svijetu? Šta je nama Rim, Moskva, Zagreb ili Beograd? Pusta tuđina.”
Fra Josip u Milanovim riječima prepozna nešto od svojih najsmjelijih maštarija, koje su ga ponekad i plašile, pogotovo u trenutcima kada mu se mašta razigra i raspali, a to se najčešće događalo u trenucima kada bi ga mučila teška nesanica, kada ni molitva nije pomagala i kada se misli raziđu i raspu na sve strane, pa zalutaju i u neke tamne, nepoznate zakutke mozga. Zamišlja tako kataklizmu koja pogodi Beograd, biblijsku poplavu koja podigne Crkvu sv. Ante s tla, kao orahovu ljusku, i naplavi je negdje na obale Vrbasa, netaknutu, čistu, lijepu i prozračnu, svu u pravilnim geometrijskim oblicima, koja više podsjeća na hitru, neuhvatljivu misao nego li na crkvu. Ili druga, opsesivna slika, nalik na priču koja se vrti u krug, koja mu je najčešće dolazila pred oči kada legne u krevet i sklopi ih: zamišlja kako prenosi tu crkvu, ciglu po ciglu, dasku po dasku, kamen po kamen, pa je iznova zida negdje drugdje. Nekada nikne u rodnom Čepku, na obali Vrbanje, na onoj strani koja u proljeće ne plavi, a najčešće, opet, negdje uz Vrbas, na visokoj obali do koje se nikada nije uspela pobješnjela voda.
“Šćeta je naku ljepotu sakrit među naša brda. A i kome? Bilo bi po onom našem, što je nešto vako, što nije nako, našli bi joj sto zamjerki.”
Milan kimne i pokaže na punu čašicu ispred fra Josipa.
“Bogme, bi. Popij!”
Fra Josip podigne čašu i otpije gutljaj na jedan poseban način: zadržao je rakiju jedan tren u ustima, da joj što bolje osjeti okus. Protekla godina bila je kišna i šljive su slabo bacale. Osim toga, u rakiji je ostala neka oštra, neugodna kiselina koja je zaudarala na trulež.
“Ove godine nijedna rakija ne valja”, kaže.
“Kako kome”, kaže Milan i pokaže prema zapuštenom starijem muškarcu koji je spavao oslonjen laktima na stol. “Evo, ovom mom nesretnom Jovanu svaka valja.”
“To ti je isto”, nastavio je fra Josip niti maloprijašnje misli, pa zaokružio rukom ispred sebe, “ko ova ljepota što nam je Bog dade, pa nam opet ništa nije po volji. Kažem ti, treba ova zemlja opustiti i neki bi tek onda shvatili šta je bila i šta su izgubili.”
“Nemoj, bolan, tako. Nije sve tako crno.”
“Kako nije!? Jedni sanjaju turska vremena, tvoji neka druga, ova što su došla il neka još bolja, a ovi moji ko da čekaju svoj red, da i oni na nekom silu provedu. Bojim se, eto. Ovaj naš svijet su ko zabludjela djeca koju treba uščuvat od njih samih. Ti ko da ne vidiš šta se iza brda valja”, kaže fra Josip u jednom dahu.
“Vidim, moj Jozo, sve ja to vidim. Al tjeram utvare ispred očiju kolko mogu. Drugčije ne bi zaspo. A često mi se i neda. A onda me more iste brige ko i tebe”, kaže Milan, pa se smrkne i uozbilji. “A to, za te tvoje, na šta si mislio?” kaže malo potom.
“Svijet se raspametio. Čuo si za ove priče o ustašama?”
“Jesam.”
“Slave ih, veličaju… Ne čudim se običnom narodu, on je svugdje isti, njega je lako uzbunit, ko osinjak, već se čudim svojim fratrima, ovim mlađim.”
“Dotle došlo?”
“Da.”
Tada, dok je to govorio, fra Josip je zamišljao fra Lukin izraz “pravedničkog bijesa” koji mu je i sada, dok je stajao tu pred njim nakostriješen kao pjetlić, visio s lica.
Zatim dugo šute. Fra Josipu se javi jedna stara misao koju nije želio zapisati, iako je zapisivao naizgled beznačajne stvari, poput godina kada je zasađena svaka voćka ili stablo oko samostana, te ime onoga tko ih je zasadio. Bojao se da se ono preneseno na papir, kao zauvijek spašeno i zapamćeno, zbog toga nekako zametne u glavi, kao devedeset i devet ovaca iz Evanđelja naspram one jedne izgubljene. Ta misao je bila fra Josipova izgubljena ovca koja mu je uvijek bila pri pameti: ujutro, navečer, pa i u sitne sate, kada ga probudi mjehur ili neki vanjski zvuk.
“A opet”, kaže fra Josip, “čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti.”
“To si dobro reko. A taj Hitler: tako se nešto još nije rodilo, kažu.”
“Kažu da nije. Al zapamti Milane šta ću ti reć: Nikoga nisam mrzio ko Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Hitlerom, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njenu pobjedu.”
Prvi put su te večeri spomenuli tu prijetnju koja se nadnijela nad njih, i ne samo na njih, od tog imena već dugo strepi cijela Europa.
“Kažu da neće na nas, da su se dogovorili s njim.”
“Zlo je i jedno i drugo. Ni jedno ne mere izać na dobro. Činiti zlo, ili mu služiti, svejedno je.”
Od tog razgovora, ništa im nije bilo lakše, ali, opet, rastali su se s osjećajem da nije sve tako crno, da će i ta nova, dosada neviđena prijetnja, protutnjiti Bosnom, da će proći i da će život ponovo krenuti svojim ustaljenim tokom, težak i usporen, poput mučnog početka nakon povodnja.
“Mirna Bosna je Sizifov posao”, rekao mu je jednom jedan njegov poznanik, Tugomir Alaupović.[4] “Taman dođeš do vrha, a onda se nađe neko ko gurne kamen niza stranu, pa sve ispočetka.”
I, eto, počelo je. Taj Alaupovićev kamen se zakotrljao i bilo je samo pitanje koliku će štetu načiniti prije nego li se zaustavi, i hoće li se naći netko, pa ga ponovo, kada sve prođe, mukotrpno pogurati uz stranu. U ove mlađe fratre nije se mnogo uzdao, oni kao da su bili napravljeni od nekog drugog, lošijeg materijala nego li oni stariji, poput njegovih prijatelja fra Jaroslava Jaranovića i fra Željka Džaje. Ili poput fra Bone.
Fra Josip stoji pored prozora i netremice zuri u pravcu Vrbasa. Sunce je prešlo preko samostana i sve je poprimilo neke sive, komorne tonove. Fra Josip pomisli na beogradsku crkvu, je li i ona srušena. (Nekoliko mjeseci kasnije, Plečnik mu je u pismu javio da je crkva prilikom bombardiranja ostala neoštećena. Pismo je fra Josipu u samostan donio neki šutljivi pravoslavac s Jezera, daljnji rođak prote Milana.)
Fra Bono ugasi radio i fra Josip odmah potom, bez riječi, ode u svoju sobu. Spustio se na klečalo i pokušavao moliti. Međutim, brzo je odustao. Spopao ga je neki nemir, strah, kao da se pred njim najednom otvorio ponor, bezdan u koji su neuslišane padale sve ljudske molitve. Ustao je, ne dovršivši ni molitvu koju je započeo, pronašao list papira i olovku, te sjeo za stol. Počeo je po sjećanju skicirati Crkvu sv. Ante, zamišljajući kako te linije povlači Plečnikovom rukom.
Prolazi vrijeme. Po udaljenim ćoškovima sobe pada mrak, a fra Josip, nesvjestan toga, i dalje povlači nesigurne crte koje su još uvijek koliko-toliko vidljive na bjelini papira. Napokon, nezadovoljan nezgrapnošću i proporcijama nacrtanog, zgužva papir, ustane, pa kroz mračni ganjak[5] iziđe vani, na onu stranu gdje je Vrbas. Umiruje ga šum vode i tišina koja je pritisnula Selišće i Kozluk s druge strane obale. Potom razmišlja o svojim pjesmama, recitira u glavi par stihova, kao da ih vaga:
Gle, po groblju v’jence meću – isprazna je taka slava!
Preko grana čempresovih nemir smrtni poigrava.
Pusto mi je gledat paprat, što na groblju samo niče,
I pusto je gluho-nijeme iz grobova slušat priče.
Sjeti se nepovoljnih kritika kojima su obasuli njegovu zbirku po izlasku, iako se on, bez obzira na masku nezainteresiranosti koju bi nabacio na lice kada se povede riječ o njegovim stihovima, potajno nadao laudama. Uz to su ga još optuživali da je bezočno pokrao Silvija Strahimira Kranjčevića koji mu je u to vrijeme bio nedostižni uzor, te osjeti neku nelagodu, nešto nalik na stugu u želucu, što mu se gotovo redovito događalo kada bi se sjetio svoje nadobudne mladalačke zbirke. Zastidio se po tko zna koji put ondašnjeg sebe, a pred oči mu dođe slika Ive Andrića koji sada boravi u Berlinu, kao veleposlanik Kraljevine SHS. Međutim, bez obzira na bezizlaznu situaciju u kojoj se Andrić zasigurno zatekao, u neprijateljskoj zemlji koja je pokrenula otvoreni rat protiv one koju on predstavlja, fra Josip se sjeti jednog drugog događaja, kada se jedan dan, u zimu 1926., Ivo Andrić, pisac rođen u Docu na Lašvi, obreo u samostanu. Bio je u to vrijeme pisac o kojemu je s poštovanjem i zavišću brujala književna čaršija, za kojega je fra Josip čuo i ranije, i ne samo on: Andrić je bio velika bosanska nada, jedna od rijetkih koja je vrlo brzo ispunila sva nerealna očekivanja ovdašnjeg svijeta, smjela i visoka. Iako mlad, u to je vrijeme imao tek trideset i četiri godine, taj tihi i beskrvni činovnik koji je podsjećao na prerano ostarjelog mladića imao je nešto dostojanstveno u sebi, neki starmali biljeg vanjskog svijeta u kojemu je boravio i koji ga je prihvatio kao ravna sebi. Međutim, na toj dostojanstvenoj maski bilo je nešto neprirodno, neka snishodljivost, nešto što kao da je podsjećalo na zemlju iz koje je ponikao, gdje su se takvi kao on sapinjali i svodili na svagdašnju mjeru, na sivu, ponižavajuću prosječnost. Međutim, pokazalo se, eto, da je taj bljedunjavi i gotovo stidljivi Travničanin od mnogo bolje i tvrđe japije nego li mnogi prije njega u koje su također polagane velike nade. Imao je kvalitetne njemačke naočale s debelim staklima i masivnim crnim okvirom, što je na neki način pojačavalo izraz snishodljivosti kojom je zračio, te je pomalo podsjećao na veliku, dobroćudnu bubu. Međutim, sve se to mijenjalo čim progovori. Tada, kao da najednom poraste u očima sugovornika, zavedenih smjelim i dobro pogođenim zapažanjima, ma o čemu da se povede riječ.
U Jajce je stigao preko Oštrelja, te im je pričao o mećavi u koju su zapali negdje na tom dijelu. Sklonili su se u neku kafanu, gdje su i prenoćili, na podovima po kojima je vlasnik kafane, krupni seljak koji je vidno hramao na lijevu nogu, posuo nešto slame, te je prekrio ponjavama. Cijelu je noć kroz tamnu, garavu badžu[6] hučao vjetar, koji je pred zoru utihnuo. Ujutro, kad su izišli vani, sijalo je sunce, a po bjelini snijega iskrile su ledene varnice. Rekao je kako nikada nije doživio suroviju zimu, te da mu se od tog prizora, od tih nepostojećih ledenih kristala koji su blještali na suncu, na trenutke činilo kako se nalazi u nekom dalekom, nepoznatom svijetu, u predjelima čije čudi ne poznaje dovoljno. Iako je mislio da je vidio sva lica teških i surovih bosanskih zima, pokazalo se, eto, da nije tako.
“Živa čoveka sve može iznenaditi, pa i predeli koje ceo vek gleda kroz prozor. Neka iz te beline samo prhne ptica, upitaš se odakle ona tu.”
Odmah ujutro, nastavili su put.
“Mećava je prošla kao gruba šala”,[7] rekao je.
U samostanu je ostao tjedan dana. Ustrajno je kopao po samostanskoj arhivi. Zanimala ga je ostavština fra Ante Kneževića, pogotovo onaj period bezvlašća uoči ulaska austrougarskih jedinica u Jajce o kojemu je fra Anto ostavio važno svjedočenje. Andrić je pobožno listao požutjele sveske, s izrazom tog njegovog dostojanstva na licu koji ga nije napuštao niti u tim trenucima, osim što se tada gubio onaj izraz snishodljivosti koji kao da je čuvao sjećanje na siromašnog bosanskog dječaka i pomalo podsjećao na nedefinirani osjećaj krivnje, kao da mu je to njegovo dostojanstvo poklonjeno, i kako onaj čijom je milošću uznesen do njega, može svaki čas banuti u njegov život i oduzeti mu ga. Bojažljivo je tih dana promicao samostanskim hodnicima, kao uljez koji krade povijest zatočenu među samostanskim zidinama.
Nekoliko godina ranije, fra Josip je Ivi Andriću po Tugomiru Alaupoviću, koji je u to vrijeme bio ministar u Beogradu, ali je često navraćao u Sarajevo, poslao primjerak svoje zbirke pjesama “Kravi behari” koja je objavljena desetak godina ranije, s bombastičnom posvetom, zbog koje je i godinama kasnije osjećao blagu nelagodu. Napisao je kako se, kao “skroman stihopisac, klanja bosanskom geniju”. Bilo je u tom činu nešto i udvorništva, ali i iskrenog divljenja. Kada je Andrić 1918. objavio u Zagrebu zbirku “Ex ponto”, te dvije godine nakon toga, također u Zagrebu, “Nemire”, najednom se samozatajeni pisac našao u središtu pozornosti, što je bilo prvorazredno iznenađenje, jer su ga svi, zbog bolesti i krhke građe, unaprijed svrstali u još jednu bosansku repaticu koja je zgasnula prije negoli je i zasjala pravim sjajem. Fra Josip je bio oduševljen Andrićevim zbirkama, te mu se njegov vlastiti uradak odjednom razotkrio u svoj svojoj golotinji i poetskoj nemoći. Dugo je dvoumio hoće li mu je uopće poslati, a onda je to u trenutku slabosti i napravio, iako se kasnije bezbroj puta pokajao zbog toga, pogotovo kada je načuo kako mladi pisac zna biti vrlo otrovan i neugodan, pogotovo pred prosječnošću koja ga je užasavala.
I danas, nakon gotovo dvadeset godina, do u detalj se sjećao tog svog susreta s Alaupovićem, kada mu je uručio knjigu. Alaupović je svratio u samostan, gdje je fra Josip u to vrijeme bio gvardijan. Razgovarali su dugo, tako da je u jednom trenutku priča skrenula na Andrića. Fra Josip se tada sjetio svoje davne zbirke, otišao do police, gdje je skrivene iza složenih svezaka krio preostale primjerke svoje knjige, dohvatio jednu, napisao posvetu, te zamolio Alaupovića da prvom prilikom knjigu uruči Andriću. Alaupović mu je par godina kasnije rekao kako ju je uručio, ali do fra Josipa nikada nije stigla Andrićeva reakcija, tako da nije bio siguran je li pisac uopće pročitao njegovu zbirku. Stoga je vrebao svaku moguću aluziju na svoju knjigu u Andrićevim riječima, te mu se učinilo da je upravo na njegovu knjigu pisac pomislio kada je rekao:
“Pogrešno je misliti da čovek može u poeziji pronaći utehu za teškoće koje mu je život doneo, da je poezija neka utešna nagrada.[8] To vredi i za predele kojima se historija surovo poigrala, kao što je to slučaj s Bosnom. Kao što znate, ja sam objavio dve zbirke lirike, ali nisam zadovoljan s njima. Ima tu nešto lažno, nešto što mi izmiče, a nisam svestan što. Sve više mislim kako se pesnikom ne postaje na drugi način do rođenjem. I tu je, čini mi se, sadržan moj glavni nesporazum s vlastitom poezijom.”
To se događalo i kasnije, kada je fra Josip kao gvardijan boravio u Beogradu, gdje je Andrić često navraćao. I uvijek je očekivao kako će Andrić spomenuti “Krvave behare” u nekom izrazito nepovoljnom kontekstu, što se nikada nije dogodilo. Ipak, on je cijelo vrijeme čekao taj zamišljeni, iznenadni udarac, sav u grču i iščekivanju. Ponekad je pomišljao da je Andrić pročitao njegovu zbirku, a da uopće nije povezao njenog autora s njim, da je pročitao njegove pjesme, a već sljedeći dan ih zaboravio, a s njima i ime pjesnika koji ih je napisao, jer nije bilo vrijedno pamćenja, i to mu je teže padalo nego li bilo kakva kritika, bez obzira koliko otrovna bila. Čemu, onda, tolike besane noći i ufanje u moć stihova, čemu proživljena sreća nad dobro pogođenom metaforom ili baršunastom glatkoćom stihova, čemu, konačno, ona nada koju su budili u njemu pisci poput Kranjčevića, ili, pak, Andrića, nada da život ipak ima nekog smisla i da je taj smisao upravo u ljepoti?
[1] Fra Anto Knežević, “Povijestnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu”, knjiga I.
[2] Suditi od klipa – suditi pristrano, odoka
[3] Mal – domaće životinje, stoka
[4] Tugomir Alaupović, rođen 1870. u Docu pored Travnika, kao i Ivo Andrić, bio je hrvatski pjesnik i pripovjedač. Umro je u Zagrebu 1958. Bio je prvi gimnazijski profesor rodom iz Bosne pod Austro-Ugarskom upravom. Po završetku Prvog svetskog rata, 1918., postao je član Narodnog vijeća novoformirane Kraljevine SHS, te povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. bio je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS, te šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. Poznat je po tome što je Ivi Andriću 1919. ponudio mjesto tajnika u Ministarstvu vjera, što je Andrić prihvatio, te nakon toga, odmah naredne godine, prešao u “Ministarstvo vanjskih djela”, gdje je ostao do početka Drugog svjetskog rata.
[5] Ganjak – hodnik
[6] Badža – otvor u krovu kroz koji izlazi dim
[7] Rečenica preuzeta iz Andrićeve “Travničke hronike”.
[8] Ove navodne Andrićeve riječi su zapravo parafraza rečenica iz Andrićeve “Travničke hronike”, kada Andrić piše o poeziji francuskog konzula Davila.