U vremenskom rasponu od oko jedne godine, u eri digitalnih tehnologija, dva istaknuta autora za simbole svojih najnovijih spisateljskih ostvarenja promovisali su pisaću mašinu: Miljenko Jergović je u ljeto 2010. godine pisaći stroj instalirao za ikonu (home page) svog internetskog portala www.jergovic.com, dok je prof. dr. Enes Kujundžić iz Sarajeva, proljeća 2011., naslovnicu svoje knjige “Humanistička baština, institucije memorije i digitalno doba” ilustrovao uništenom pisaćom mašinom iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, smještene u sarajevskoj Vijećnici, koju je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu s brda spalila karadžićevsko-miloševićevska paravojska, želeći na taj način Sarajlijama uništiti kolektivno pamćenje i svijest o vlastitom identitetu. Ne posuđujući ideju jedan od drugog – jer prof. dr. Enes Kujundžić do svoje kreacije nije bio otkrio Jergovićev web dok mu nisam na to skrenuo pažnju – ova dva priznata i uvažavana autora u svojim sredinama su očito u razradi ideja korenspondirali na istom fonu, smatrajući da je pisaća mašina simbol pismenosti i ukupnog spisateljskog stvaralaštva, kao što je to svojevremeno bilo guščije pero, kojim su se (umakanjem u tintu) pisali i prepisivali dokumenti. Mada je danas PC (persponalni computer) suvereno zamijenio pisaću mašinu simbolizujući naše doba, nazvano digitalno, i pismenost, ni dva pomenuta autora, kao ni globalizirani svijet, nisu kompjuter postavila na pijedestal i prihvatila ga kao ikonu ukupnog stvaralaštva (mada to zapravo jeste), što samo ukazuje na činjenicu kako čovječanstvu – uprkos saznanju da smo ušli u eru digitalizacije – treba podosta vremena da prihvati i usvoji određene civilizacijske simbole.
Sve do pojave PC-a pisaća mašina je, od svog izuma, dakle duže od stoljeća, svoju dominaciju u pismenosti i ukupnom korporacijskom poslovanju predstavljala revolucionarnu pojavu koja je promijenila svijet, ubrzala progres, te obogatila nacionalnu pismenost pa i informatičku tehnologiju, baš kao što je to u 18. stoljeću učino parni stroj James Watt (1736 – 1819) u industriji i krajem 20. stoljeća kompjuter. Osnovu za taj napredak, bez sumnje, utemeljio je sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg (1397 – 1468) otkrićem štamparskog sloga i omogućavanjem tiskanja neograničenog broja primjeraka knjiga. Prvi konstruktor pisaće mašine, tog u početku mehaničkog a kasnije i elektroničkog uređaja – sa setom dugmadi sa slovima, brojevima i interpukcijskim znacima, čijim pritiskivanjem štampa tekst na papiru – pojavio se znatno kasnije, i to 1855. godine u ulozi advokata i pod imenom Đuzepe Ravica iz italijanskoga grada Novare, a prvi takav industrijski proizvod stiće iz “Remingtona” u SAD-u 1873. godine, da bi 1896. godine na tržištu bio lansiran pisaći stroj marke “Andervud” u formi kakvu danas poznajemo.
Iako se kroz decenije inovacijama stalno usavršavala, tipke (tastatura) na njoj i način rada tipkovnice gotovo da su ostali isti do danas. Sve proizvedene, od prve do posljednje serije, na tipkovnici su imale, uglavnom, klasični raspored slova, brojki i interpukcijskih znakova, nazvan po rasporedu šest slova u prvom gornjem redu – QWERTY . Takav raspored ostao je i na današnjoj kompjuterskoj tastaturi, pozamljenoj upravo sa pisaće mašine.
Da će od starta pisaća mašina biti desna ruka (ponajviše) piscima, najavio je to jedan od prvih njenih kupaca, američki književnik Mark Twain (1835-1910), plativši za to zadovoljstvo 1874. godine u Bostonu 125 dolara i napisavši na njoj svoj čuveni roman “Avanture Toma Sojera”. Kasnije će na raznim markama pisaćih mašina stvarati poznati autori. Među prvim korisnicima revulucionarnog izuma bili su brojni pisci i filozofi, a najpoznatiji među njima je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji ju je veoma često koristio za stvaranje svojih djela.
No, vremenom pa i kroz historiju, mašina je postala sastavni dio njihovog života, te se zna i marka na kojoj su tipkali svoja djela: James Jonse na “Vossu”, Eugen Ionesco na “Hermes 3000”, Franz Kafka na “Oliveru 5”, Ernest Hemingway na “Corona 3”, William Faukner na “Royaj KHM”, Bob Dylan na “Royal Safari de luxe” (Olivetti), Agatha Cristie na “Remington Porta No. 2”, George Bernard Shaw na “Remington No Seless Portalble”, George Simeon na “Royal 10”, Tennessee Williams na “Corona Sterling” iz 1940 i na “Royal KMM”, a režiser Alfred Hitchcock je neko vrijeme pisao svoje scenarije na mašini “Royal Arrow” i “Gabriele” iz 1950. godine, itd.
Novinari su, opet imali svoje omiljene serije mašina, a Olivetijeva “letera 22” postat će ikona aktivnog novinarstva (što je tada bila jedna vrsta laptopa), nagovijestivši skoru pojavu izvještača sa lica mjesta.
Mi u Jugi voljeli smo pisati na slovenačkoj “Olimpiji”, a kasnije na “Biseru” (popularno nazvan “biserica”) iz Unisove Tvornice biro mašina iz Bugojna, koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje producirala i po 200.000 komada.
Pojava kompjutera naznačila je konačan kraj upotrebe pisaće mašine. Zapravo, sama pisaća mašina je kumovala svom odlasku, usavršavajući se do te mjere da je krajem 20. stoljeća Amerikanac Stiv Voznik obavijestio javnost o izumu svog prvog PC nazvanog “Apple 1”.
Mada je od izuma prve pisaće mašine prošlo oko 120 godina, manji broj starije generacije pisaca i naučnika ostao joj je vjeran, ne prihvatajući kompjuter, valjda iz nekog straha pred njim i njegovom složenom tehnologijom. Nedavno u televizijskoj emisiji HRT-a „Pola ure kulture“ poznati hrvatski akademik priča kako i dalje stvara na ovom mehaničkom stroju, te tvrdi da je pisanje na njemu pravi obred: od razmišljanja nad njim o začetku ideje o temi, razrade teza, pa do tipkanja po njoj sa dva prsta.
I zaista, pisanje na starom stroju predstavljalo je ceremoniju koja je mnogima postajala česta obaveza. A za taj novinarski ritual (što je bio svakodnevna obaveza koja je zbog kratkih rokova i brzine pisanja prerastala u pravi stres), sjećanja me vežu za niz raznovrsnih događaja iz raznih perioda mog novinarstva.
Prvu pisaću mašinu na kojoj sam se učio tipkati, a čije marke se ne sjećam, pokazao mi je kakanjski novinar Rade Jovanović, od koga sam i počeo učiti ovaj zanat, u tadašnjem „Glasu rudara“, u staroj direkciji Rudnika. Te 1961. godine pokazao mi je u najkraćem taj stroj koji je u mračne rudarske podzemne hodnike, putem pisane informacije, rudarima unosio svjetlost u radu, a onda rekao: „Kad ja nisam u redakciji, sjedi za sto i piši svoje tekstove.“ Kasnije, pošto sam naučio dobro tipkati, a kad su već postojale dvije u Redakciji, urednik je dozvoljavao da onu staru nosim i kući i družim se s njom u slobodnom vremenu umjesto s djevojkama.
Ni sam ne zna na koliko sam tipova mašina otada sve pisao, ali dobro pamtim muke koje su mi zadavale kad se iz ležišta izvuče traka (ribon) pa mi je valjalo uprljati prste dok je osposobim za ponovni rad.
A kad sam 1984. godine, u tada tek sagrađenoj zgradi sarajevskog „Oslobođenja“ u Nedžarićima, na drugom spratu nebodera u „Poslovnim novinama“ počeo uređivati rubriku Svjetska privreda, shvatio sam da novinari nisu baš naklonjeni tehnici i vještom rukovanju strojem kad nešto na njemu zariba. Ponekad sam od saradnika dobijao djelimično blijedi tekst, proistekao iz nerada valjka koji vuče traku te ona stoji u mjestu. Ponekad su bile neujednačene margine na stranici, što je ukazivalo na neurednost autora. Kroz tehnički izgled teksta (mada je sadržaj bio dobar) počeo sam suditi o manje bitnoj osobini autora (o njihovoj urednosti, nervozi, brzini pisanja i sl). U tom kontekstu posebno mi je bio interesantan dopisnik iz Beograda (danas pokojni) Joža Finci koji je tih godina (sredinom osamdesetih prošlog stoljeća) u žurbi – jer je radio mnogo – ponekad tekst započinjao na jednoj, a završavao na drugoj mašini, što sam zaključivao na osnovu vrste slova (danas bi se reklo vrste fonta). Kemal Kurspahić mi je iz tog perioda ostao u sjećanju po pisanju na mašini koju je donio nakon završene misije dopisnika u Washingtonu. Njegova mašina imala je netipična slova, što je ovom autoru davalo još veću, ionako prefinjenu urednost. Posljednjih godina pretposljednjeg decenije 20. stoljeća (tada već vrsni književnik) Radivoje Papić, u poodmaklim godinama života, pisao je tekstove kod kuće na nekoj staroj mašini, istrošenog ribona, te je zbog toga neka slova morao ponavljati olovkom. Ja ovdje ne govorim o vrsnim, dubokomisaonim tekstovima ovih poznatih novinara, već samo o tehničkom izgledu teksta kako bi čitaoci shvatili koliko su tehničke mogućnosti i ograničenja olakšavali ili otežavali autora u izražavanju misli.
U sjećanju su mi ostale i određene anegdote, proizašle na osnovu tipkanja po pisaćoj mašini, i to pozatih novinara „Oslobođenja“. Tako sam od starijih kolega u „Oslobođenju“ saznao, naprimjer, anegdotu iz ove redakcije da je pojavom zvonceta na mašini, koje se oglašavalo na kraju upisanog reda, taj zvuk književnika Ćamila Sijarića asocirao na zvonjavu telefona, pa je u početku – dok se nije na to navikao – u spisateljskom zanosu kod imalo jačeg zvuka zvona s vlastite mašine mislio da zvoni telefon, te je skakao sa stolice da podigne telefonsku slušalicu kako bi se javio.
Godine su prolazile i donosile kompjutere, koje su neki, prije svega, stariji sarajevski novinari, teško i s velikom mukom prihvatali. Među njima je bio i sportski novinar Tomo Počanić koji je, čini mi se, posljednji novinar „Oslobođenja“ koji je i u prvoj deceniji 21. stoljeća, umjesto na kompjuteru, tekstove pisao na mašini. Kolege koje su navraćale u Sportsku redakciju, u kojoj je honorarno radio i nakon penzionisanja (mada je u tom trenutku svoje tekstove pisalo više novinara), mogle su čuti samo jake udarce tipki Počanićevog stroja po papiru.
A onda 2004. godine svjetske agencije objavile su vijest o zatvaranju posljednje tvornice pisaćih mašina u Indiji. “Godrej end Bojs” je proizvela posljednjih 200 mašina za arapsko tržište, zatvorivši – nakon otvaranja 1950. godine – svoje kapije.
S odlaskom pisaćeg stroja u povijest neki njeni zaljubljenici ne mogu se ni danas pomiriti, a među njima je i Amerikanac Richard Polt, profesor filozofije s Havijer univerziteta u Sinsinatiju, koji je jedan od najpoznatijih kolekcionara pisaćih mašina u svijetu; sakupio ih je oko 200 izuzetnih primjeraka, od kojih neki datiraju čak iz 1889. godine. Svoju bol za strojem iskazao je ovako: “Ovaj odlazak pisaće mašine u penziju je bolan za mene, kao zaljubljenika u mašine, ali sam svjestan da je kraj neizbježan. Za kreativne ljude, posebno književnike, ovo je bila jedna veoma lična veza s oruđem rada. Kada postanete ovisni o kompjuteru, onda imate osjećaj da gubite nezavisnost, jer ovisite o struji, o hardveru i softveru, i više ništa nije tako romantično kao što je bilo s pisaćom mašinom”.
Ova historijska i tehnološka neminovnost ponukala je neke da osnuju i muzej pisaćih mašina, te danas u susjedstvu, uz ostale gradove, Beograd ima jedan takav, čiju zbirku čine 102 mehanička, električna i elektronička stroja. Kum ovog muzeja je Vojislav Andrejević, zahvaljujući kojem je i formirana zbirka s najstarijim “Smith Premier Typewriter, mod 10” iz 1908. godine sa dvostrukom ćiriličnom tastaturom za mala i velika slova.
Koju godinu prije ovih događajakupio sam „Olimpiju traveller C” sa četiri reda tipki, a onu iz ratnog perioda, marke “biser” poklonio prijatelju Rešadu Prežiću, po vokaciji pravniku, da na njoj može pisati tužbe i žalbe radnicima Rudnika koji mu se obraćali radi rješavanja njihovih zahtjeva za povratak na posao nakon završetka rata (1992-1995). No, „Olimpiju“ sam veoma brzo „arhivirao“ jer sam krenuo prvo na „Sorošev“ workshop“, a kasnije u “Irex ProMedia” na kojima sam se obućavao za kompjuterske programe Word i Exel te internetsko novinarstvo. Potom je uslijedilo danonoćno surfane po inetrnetu i pohranjivanje ogromne baze podataka koja mi je zamijenila moju staru (papirnatu) novinsku arhivu. Ušao sam u eru digitalizacije mojih tekstova pisanih na mašini, a „Olimpija“ – mada veoma malo korištena – sa njenim olovnim slovima, zauvijek je zauzela muzejsko mjesto u mojoj novinarskoj karijeri, zajedno sa prvim diktafonom, kupljenim 1994. godine u Ljubljani. Time je za mene, kao i za većinu kolega, definitivno pisaća mašina postala muzejski eksponat, sjetno me podsjećajući na novinarske dogodovštine i decenije potrošene u nadmudrivanju nad ovim strojem.
Pisaća mašina
U vremenskom rasponu od oko jedne godine, u eri digitalnih tehnologija, dva istaknuta autora za simbole svojih najnovijih spisateljskih ostvarenja promovisali su pisaću mašinu: Miljenko Jergović je u ljeto 2010. godine pisaći stroj instalirao za ikonu (home page) svog internetskog portala www.jergovic.com, dok je prof. dr. Enes Kujundžić iz Sarajeva, proljeća 2011., naslovnicu svoje knjige “Humanistička baština, institucije memorije i digitalno doba” ilustrovao uništenom pisaćom mašinom iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, smještene u sarajevskoj Vijećnici, koju je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu s brda spalila karadžićevsko-miloševićevska paravojska, želeći na taj način Sarajlijama uništiti kolektivno pamćenje i svijest o vlastitom identitetu. Ne posuđujući ideju jedan od drugog – jer prof. dr. Enes Kujundžić do svoje kreacije nije bio otkrio Jergovićev web dok mu nisam na to skrenuo pažnju – ova dva priznata i uvažavana autora u svojim sredinama su očito u razradi ideja korenspondirali na istom fonu, smatrajući da je pisaća mašina simbol pismenosti i ukupnog spisateljskog stvaralaštva, kao što je to svojevremeno bilo guščije pero, kojim su se (umakanjem u tintu) pisali i prepisivali dokumenti. Mada je danas PC (persponalni computer) suvereno zamijenio pisaću mašinu simbolizujući naše doba, nazvano digitalno, i pismenost, ni dva pomenuta autora, kao ni globalizirani svijet, nisu kompjuter postavila na pijedestal i prihvatila ga kao ikonu ukupnog stvaralaštva (mada to zapravo jeste), što samo ukazuje na činjenicu kako čovječanstvu – uprkos saznanju da smo ušli u eru digitalizacije – treba podosta vremena da prihvati i usvoji određene civilizacijske simbole.
Sve do pojave PC-a pisaća mašina je, od svog izuma, dakle duže od stoljeća, svoju dominaciju u pismenosti i ukupnom korporacijskom poslovanju predstavljala revolucionarnu pojavu koja je promijenila svijet, ubrzala progres, te obogatila nacionalnu pismenost pa i informatičku tehnologiju, baš kao što je to u 18. stoljeću učino parni stroj James Watt (1736 – 1819) u industriji i krajem 20. stoljeća kompjuter. Osnovu za taj napredak, bez sumnje, utemeljio je sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg (1397 – 1468) otkrićem štamparskog sloga i omogućavanjem tiskanja neograničenog broja primjeraka knjiga. Prvi konstruktor pisaće mašine, tog u početku mehaničkog a kasnije i elektroničkog uređaja – sa setom dugmadi sa slovima, brojevima i interpukcijskim znacima, čijim pritiskivanjem štampa tekst na papiru – pojavio se znatno kasnije, i to 1855. godine u ulozi advokata i pod imenom Đuzepe Ravica iz italijanskoga grada Novare, a prvi takav industrijski proizvod stiće iz “Remingtona” u SAD-u 1873. godine, da bi 1896. godine na tržištu bio lansiran pisaći stroj marke “Andervud” u formi kakvu danas poznajemo.
Iako se kroz decenije inovacijama stalno usavršavala, tipke (tastatura) na njoj i način rada tipkovnice gotovo da su ostali isti do danas. Sve proizvedene, od prve do posljednje serije, na tipkovnici su imale, uglavnom, klasični raspored slova, brojki i interpukcijskih znakova, nazvan po rasporedu šest slova u prvom gornjem redu – QWERTY . Takav raspored ostao je i na današnjoj kompjuterskoj tastaturi, pozamljenoj upravo sa pisaće mašine.
Da će od starta pisaća mašina biti desna ruka (ponajviše) piscima, najavio je to jedan od prvih njenih kupaca, američki književnik Mark Twain (1835-1910), plativši za to zadovoljstvo 1874. godine u Bostonu 125 dolara i napisavši na njoj svoj čuveni roman “Avanture Toma Sojera”. Kasnije će na raznim markama pisaćih mašina stvarati poznati autori. Među prvim korisnicima revulucionarnog izuma bili su brojni pisci i filozofi, a najpoznatiji među njima je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji ju je veoma često koristio za stvaranje svojih djela.
No, vremenom pa i kroz historiju, mašina je postala sastavni dio njihovog života, te se zna i marka na kojoj su tipkali svoja djela: James Jonse na “Vossu”, Eugen Ionesco na “Hermes 3000”, Franz Kafka na “Oliveru 5”, Ernest Hemingway na “Corona 3”, William Faukner na “Royaj KHM”, Bob Dylan na “Royal Safari de luxe” (Olivetti), Agatha Cristie na “Remington Porta No. 2”, George Bernard Shaw na “Remington No Seless Portalble”, George Simeon na “Royal 10”, Tennessee Williams na “Corona Sterling” iz 1940 i na “Royal KMM”, a režiser Alfred Hitchcock je neko vrijeme pisao svoje scenarije na mašini “Royal Arrow” i “Gabriele” iz 1950. godine, itd.
Novinari su, opet imali svoje omiljene serije mašina, a Olivetijeva “letera 22” postat će ikona aktivnog novinarstva (što je tada bila jedna vrsta laptopa), nagovijestivši skoru pojavu izvještača sa lica mjesta.
Mi u Jugi voljeli smo pisati na slovenačkoj “Olimpiji”, a kasnije na “Biseru” (popularno nazvan “biserica”) iz Unisove Tvornice biro mašina iz Bugojna, koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje producirala i po 200.000 komada.
Pojava kompjutera naznačila je konačan kraj upotrebe pisaće mašine. Zapravo, sama pisaća mašina je kumovala svom odlasku, usavršavajući se do te mjere da je krajem 20. stoljeća Amerikanac Stiv Voznik obavijestio javnost o izumu svog prvog PC nazvanog “Apple 1”.
Mada je od izuma prve pisaće mašine prošlo oko 120 godina, manji broj starije generacije pisaca i naučnika ostao joj je vjeran, ne prihvatajući kompjuter, valjda iz nekog straha pred njim i njegovom složenom tehnologijom. Nedavno u televizijskoj emisiji HRT-a „Pola ure kulture“ poznati hrvatski akademik priča kako i dalje stvara na ovom mehaničkom stroju, te tvrdi da je pisanje na njemu pravi obred: od razmišljanja nad njim o začetku ideje o temi, razrade teza, pa do tipkanja po njoj sa dva prsta.
I zaista, pisanje na starom stroju predstavljalo je ceremoniju koja je mnogima postajala česta obaveza. A za taj novinarski ritual (što je bio svakodnevna obaveza koja je zbog kratkih rokova i brzine pisanja prerastala u pravi stres), sjećanja me vežu za niz raznovrsnih događaja iz raznih perioda mog novinarstva.
Prvu pisaću mašinu na kojoj sam se učio tipkati, a čije marke se ne sjećam, pokazao mi je kakanjski novinar Rade Jovanović, od koga sam i počeo učiti ovaj zanat, u tadašnjem „Glasu rudara“, u staroj direkciji Rudnika. Te 1961. godine pokazao mi je u najkraćem taj stroj koji je u mračne rudarske podzemne hodnike, putem pisane informacije, rudarima unosio svjetlost u radu, a onda rekao: „Kad ja nisam u redakciji, sjedi za sto i piši svoje tekstove.“ Kasnije, pošto sam naučio dobro tipkati, a kad su već postojale dvije u Redakciji, urednik je dozvoljavao da onu staru nosim i kući i družim se s njom u slobodnom vremenu umjesto s djevojkama.
Ni sam ne zna na koliko sam tipova mašina otada sve pisao, ali dobro pamtim muke koje su mi zadavale kad se iz ležišta izvuče traka (ribon) pa mi je valjalo uprljati prste dok je osposobim za ponovni rad.
A kad sam 1984. godine, u tada tek sagrađenoj zgradi sarajevskog „Oslobođenja“ u Nedžarićima, na drugom spratu nebodera u „Poslovnim novinama“ počeo uređivati rubriku Svjetska privreda, shvatio sam da novinari nisu baš naklonjeni tehnici i vještom rukovanju strojem kad nešto na njemu zariba. Ponekad sam od saradnika dobijao djelimično blijedi tekst, proistekao iz nerada valjka koji vuče traku te ona stoji u mjestu. Ponekad su bile neujednačene margine na stranici, što je ukazivalo na neurednost autora. Kroz tehnički izgled teksta (mada je sadržaj bio dobar) počeo sam suditi o manje bitnoj osobini autora (o njihovoj urednosti, nervozi, brzini pisanja i sl). U tom kontekstu posebno mi je bio interesantan dopisnik iz Beograda (danas pokojni) Joža Finci koji je tih godina (sredinom osamdesetih prošlog stoljeća) u žurbi – jer je radio mnogo – ponekad tekst započinjao na jednoj, a završavao na drugoj mašini, što sam zaključivao na osnovu vrste slova (danas bi se reklo vrste fonta). Kemal Kurspahić mi je iz tog perioda ostao u sjećanju po pisanju na mašini koju je donio nakon završene misije dopisnika u Washingtonu. Njegova mašina imala je netipična slova, što je ovom autoru davalo još veću, ionako prefinjenu urednost. Posljednjih godina pretposljednjeg decenije 20. stoljeća (tada već vrsni književnik) Radivoje Papić, u poodmaklim godinama života, pisao je tekstove kod kuće na nekoj staroj mašini, istrošenog ribona, te je zbog toga neka slova morao ponavljati olovkom. Ja ovdje ne govorim o vrsnim, dubokomisaonim tekstovima ovih poznatih novinara, već samo o tehničkom izgledu teksta kako bi čitaoci shvatili koliko su tehničke mogućnosti i ograničenja olakšavali ili otežavali autora u izražavanju misli.
U sjećanju su mi ostale i određene anegdote, proizašle na osnovu tipkanja po pisaćoj mašini, i to pozatih novinara „Oslobođenja“. Tako sam od starijih kolega u „Oslobođenju“ saznao, naprimjer, anegdotu iz ove redakcije da je pojavom zvonceta na mašini, koje se oglašavalo na kraju upisanog reda, taj zvuk književnika Ćamila Sijarića asocirao na zvonjavu telefona, pa je u početku – dok se nije na to navikao – u spisateljskom zanosu kod imalo jačeg zvuka zvona s vlastite mašine mislio da zvoni telefon, te je skakao sa stolice da podigne telefonsku slušalicu kako bi se javio.
Godine su prolazile i donosile kompjutere, koje su neki, prije svega, stariji sarajevski novinari, teško i s velikom mukom prihvatali. Među njima je bio i sportski novinar Tomo Počanić koji je, čini mi se, posljednji novinar „Oslobođenja“ koji je i u prvoj deceniji 21. stoljeća, umjesto na kompjuteru, tekstove pisao na mašini. Kolege koje su navraćale u Sportsku redakciju, u kojoj je honorarno radio i nakon penzionisanja (mada je u tom trenutku svoje tekstove pisalo više novinara), mogle su čuti samo jake udarce tipki Počanićevog stroja po papiru.
A onda 2004. godine svjetske agencije objavile su vijest o zatvaranju posljednje tvornice pisaćih mašina u Indiji. “Godrej end Bojs” je proizvela posljednjih 200 mašina za arapsko tržište, zatvorivši – nakon otvaranja 1950. godine – svoje kapije.
S odlaskom pisaćeg stroja u povijest neki njeni zaljubljenici ne mogu se ni danas pomiriti, a među njima je i Amerikanac Richard Polt, profesor filozofije s Havijer univerziteta u Sinsinatiju, koji je jedan od najpoznatijih kolekcionara pisaćih mašina u svijetu; sakupio ih je oko 200 izuzetnih primjeraka, od kojih neki datiraju čak iz 1889. godine. Svoju bol za strojem iskazao je ovako: “Ovaj odlazak pisaće mašine u penziju je bolan za mene, kao zaljubljenika u mašine, ali sam svjestan da je kraj neizbježan. Za kreativne ljude, posebno književnike, ovo je bila jedna veoma lična veza s oruđem rada. Kada postanete ovisni o kompjuteru, onda imate osjećaj da gubite nezavisnost, jer ovisite o struji, o hardveru i softveru, i više ništa nije tako romantično kao što je bilo s pisaćom mašinom”.
Ova historijska i tehnološka neminovnost ponukala je neke da osnuju i muzej pisaćih mašina, te danas u susjedstvu, uz ostale gradove, Beograd ima jedan takav, čiju zbirku čine 102 mehanička, električna i elektronička stroja. Kum ovog muzeja je Vojislav Andrejević, zahvaljujući kojem je i formirana zbirka s najstarijim “Smith Premier Typewriter, mod 10” iz 1908. godine sa dvostrukom ćiriličnom tastaturom za mala i velika slova.
Koju godinu prije ovih događaja kupio sam „Olimpiju traveller C” sa četiri reda tipki, a onu iz ratnog perioda, marke “biser” poklonio prijatelju Rešadu Prežiću, po vokaciji pravniku, da na njoj može pisati tužbe i žalbe radnicima Rudnika koji mu se obraćali radi rješavanja njihovih zahtjeva za povratak na posao nakon završetka rata (1992-1995). No, „Olimpiju“ sam veoma brzo „arhivirao“ jer sam krenuo prvo na „Sorošev“ workshop“, a kasnije u “Irex ProMedia” na kojima sam se obućavao za kompjuterske programe Word i Exel te internetsko novinarstvo. Potom je uslijedilo danonoćno surfane po inetrnetu i pohranjivanje ogromne baze podataka koja mi je zamijenila moju staru (papirnatu) novinsku arhivu. Ušao sam u eru digitalizacije mojih tekstova pisanih na mašini, a „Olimpija“ – mada veoma malo korištena – sa njenim olovnim slovima, zauvijek je zauzela muzejsko mjesto u mojoj novinarskoj karijeri, zajedno sa prvim diktafonom, kupljenim 1994. godine u Ljubljani. Time je za mene, kao i za većinu kolega, definitivno pisaća mašina postala muzejski eksponat, sjetno me podsjećajući na novinarske dogodovštine i decenije potrošene u nadmudrivanju nad ovim strojem.