Natašu Govedić počeo sam čitati prije nego što je ona počela pisati. Bilo je to negdje krajem prošloga stoljeća, ona je bila kazališna kritičarka, u to vrijeme strog i pravedan sudac. Pomno sam pratio svaki njen sud, uživljavao se u njezine opise teatarskih doživljaja, tražeći nešto što sam prethodno izgubio. Osamdesetih, naime, dakle prije ovog života, kazalište mi je bilo najvažnija od svih umjetnosti, nadređena društvenoj zbilji. Kada je i zašto je tako prestalo biti, je li problem u meni koji više ne umijem gledati; pokušavao sam se obavijestiti kod Nataše Govedić. Onda je prolazilo vrijeme, ja sam možda shvatio da su osamdesete bile vrijeme teatra, a ovo je sad neko drugo vrijeme. Nataša Govedić u međuvremenu se u svojim kazališnim kritikama iz suca pretvorila u tumača, što sam svakako još više cijenio.
I tek onda je počela objavljivati poeziju, prozu i esejistiku. Premda će to biti nešto posve drugo, u njezinom sam pisanju već bio domaći. Pisac, ako je doista pisac, biva pisac što god da piše. Pa čak i ako ne piše. A Nataša Govedić pisac doista jest. Spisateljica, naravno, ako ćemo ostati politički korektni. Premda je u ovom slučaju upitno je li politička korektnost doista put k istini. Striktno govoreći, ona je pisac taman onoliko koliko je Slamnig bio spisateljica. A to je mnogo više nego što ćemo ovdje reći.
“Pasja kola” druga je njena pjesnička knjiga. Konceptualna kao i prva, naslova “Zlice i vilice”, što bi u ovom slučaju značilo da ju je dragocjeno čitati kao cjelinu. Ovo je istodobno knjiga pjesama i knjiga tumačenja pjesama. U pjesničkom tekstu “otajstvo” možda je to i objašnjeno: “kad je Roald Dahl išao u školu, razrednik mu je na/ kraju sedmog razreda zapisao u knjižicu: ‘Nikad/ nisam sreo osobu koja tako uporno mijenja značenje/ riječima.’ Zašto u školama rade ljudi koji ne vole/ poeziju. Zašto. Zašto. Zašto.” “Pasja kola” su, otpočetka do kraja, knjiga o riječima i o svijetu. Ustanovljavajući značenja riječi, pjesnikinja mijenja i značenja, i riječi. Čim nam se učini da smo ustanovili da riječ znači jedno, ona počinje značiti nešto drugo. I ne samo to, nego to najednom više nije ni ta riječ, nego je već malo drukčija. Promijenila se za jedan glas, za jedno slovo, za jedan naglasak, za misao i osjećaj uz koje se izgovara.
Ovakvo postupanje s riječima temelj je pjesničkog posla. Ali je i temelj svakog filološkog dara, po kojemu se čovjek uzrazlikovao od svoga majmunskog pretka. Svaku je riječ stvorio pjesnik, a sintaksa svakog jezika ustvari je pjesnička forma. Od majmuna je najprije nastao pjesnik, da bi zatim od pjesnika nastao čovjek.
Osnovna riječ ove knjige je pas. Pas je i osnovni njezin stvor, temeljna njezina stvar. Ovo je pas u rječniku (Slovenci bi rekli: slovaru) Natašina jezika: “PAS (hr.), srčana pumpa iz starih dvorišta, s repom i ušima. Poznata i po tome što je osjećaji toliko obuzimaju i iscrpljuju da ih na kraju dana samo želi ukrcati u svoja pasja kola i odvesti negdje daleko u polje, tako da se od njih konačno odmori. Ali gdje god da ih ostavi, kola je slijede. Vraćaju joj se, kao začarana.” Knjiga i jest, i nije o psu i o psima, u nama i oko nas. Ali je, recimo, i o psovci.
A kakve veze psovka ima sa psima, ili kakve veze pas ima s psovanjem, to znaju djeca, prije nego što prenauče materinji jezik. Svako je dijete pjesnik. Poezija je uvijek djetinjstvo jezika. Nataša Govedić u ovoj knjizi maestralno psuje. Ona pred psovkom otvara spektar njezinih značenja: psovka nije vulgarnost, psovka nije uvreda. Psovka je ulaz u hiperbolu i izlaz iz nje. Ali i otvoreno polje za tumačenje svijeta. Recimo, odmah pri početku knjige divna je pjesma “sakralna arhitektura”: “jesu li pas i bog ista osoba/// jesu, ako sudimo po psovkama/ (jebo ti pas mater, jebo ti bog mater)/// nisu, ako sudimo po tome da je zbrinut/ samo onaj za koga su ljudi posve sigurni/ da neće ugristi”. U njezinom su tumačenju i pas, i Bog, i jezik, i dječja čežnja za riječima i za “upornim mijenjanjem značenja” riječi, koje je nužno u poeziji, jednako kao i u učenju materinjeg jezika, a u ovoj pjesmi otkriva se i na sljedećoj svojoj razini, onoj teološkoj, u spoznanju Boga. Uzgred, zašto je bog u pjesmi malim slovom? Zato što je pas malim slovom. Ako bi postojala razlika u početnom slovu, ne bi bilo moguće pitanje “jesu li pas i bog ista osoba”.
Pjesnikinja se igra riječima i njihovim značenjima. Igra se stvarima. Jer ljudi, dok god su djeca, igraju se stvarima. Kad se prestanu igrati, sami se pretvaraju u stvari. Igrajući se riječima i stvarima, ona se igra formom i žanrovima. Žanrova je raznih. Naročito za one koji su u jednom trenutku prestali biti suci i postali tumači. Jedan od privlačnijih, a u hrvatskoj književnosti ujedno i prezrenijih književnih žanrova je aforizam. (sms-poruka, twit ili cvrkut). U njega sve stane, iz njega sve izvire, samo ne smije biti poučan. Aforistična je tako i pjesma “srce se ne može nositi na dlanu”, pa ide ovako: “jer mu treba i glava i stopalo/ i jer najviše lažu oni koji se zaklinju/ u čiste emocije”. Riječ čiste nije džaba naherena u kurziv. U tom je kurzivu popravka, a ne pouka. I tu je još jedna odavno zaboravljena, a tako važna svrha poezije: pjesnik se bavi popravljanjem istrošenih riječi i prišarafljivanjem rasklimane sintakse. Pjesnik je optičar koji sitnom kacavidom priteže vide na očalima. Hvala mu ne treba reći.
Stanja stvari
Pjesnikinja tumači stanja stvari. Na primjer u pjesmi “dugo nakon i treska i cvileža”. Ovako: “neboderi u koje su se zaletjeli avioni/ avioni u koje su se zaletjeli teroristi/ teroristi u koje se zaletjela šaka/ šaka u kojoj nema ničega/// polako se opušta”. Stanje stvari je, može biti, svirepo nasilje u ime ideje. Svejedno koje. A svirepo je zato što je po svojoj prirodi takvo nasilje od svih repova jednako, i kudravih, i golih kao u štakora. Zato takvo nasilje nije okrutno, nego je svirepo. Jezik je pametniji od restriktivnih rječnika. A “šaka u kojoj nema ničega” precizno opisuje besmisao svakog terora, svake čvrsto stisnute šake.
Pasja preskakala
Jedna od vrlo ranih fraza materinjeg jezika koju je ovaj čitatelj usvojio. Kazalo bi se da je netko nekog ispsovao, izvrijeđao, iznapadao na pasja preskakala. Bilo mi je četiri-pet, i bio sam još uvijek prvotni pjesnik, pješak-đak u učenju materinjeg jezika. U frazi najmilija bila su mi i ostala – preskakala. Zamišljao sam ih, a da nikad ne doznam što su. Mnogo kasnije, kada je škola već ubila pjesnika u meni i kada sam znao da osobi nije dopušteno “da mijenja značenje riječima”, do mene je došla fraza koju Nataša Govedić koristi u naslovu. Pasja preskakala postala su pasja kola. Riječi ponekad bivaju nepotrebno razumljive.
Ekran, knjige/89
Nataša Govedić: Pasja kola, VBZ, Zagreb 2024.
Natašu Govedić počeo sam čitati prije nego što je ona počela pisati. Bilo je to negdje krajem prošloga stoljeća, ona je bila kazališna kritičarka, u to vrijeme strog i pravedan sudac. Pomno sam pratio svaki njen sud, uživljavao se u njezine opise teatarskih doživljaja, tražeći nešto što sam prethodno izgubio. Osamdesetih, naime, dakle prije ovog života, kazalište mi je bilo najvažnija od svih umjetnosti, nadređena društvenoj zbilji. Kada je i zašto je tako prestalo biti, je li problem u meni koji više ne umijem gledati; pokušavao sam se obavijestiti kod Nataše Govedić. Onda je prolazilo vrijeme, ja sam možda shvatio da su osamdesete bile vrijeme teatra, a ovo je sad neko drugo vrijeme. Nataša Govedić u međuvremenu se u svojim kazališnim kritikama iz suca pretvorila u tumača, što sam svakako još više cijenio.
I tek onda je počela objavljivati poeziju, prozu i esejistiku. Premda će to biti nešto posve drugo, u njezinom sam pisanju već bio domaći. Pisac, ako je doista pisac, biva pisac što god da piše. Pa čak i ako ne piše. A Nataša Govedić pisac doista jest. Spisateljica, naravno, ako ćemo ostati politički korektni. Premda je u ovom slučaju upitno je li politička korektnost doista put k istini. Striktno govoreći, ona je pisac taman onoliko koliko je Slamnig bio spisateljica. A to je mnogo više nego što ćemo ovdje reći.
“Pasja kola” druga je njena pjesnička knjiga. Konceptualna kao i prva, naslova “Zlice i vilice”, što bi u ovom slučaju značilo da ju je dragocjeno čitati kao cjelinu. Ovo je istodobno knjiga pjesama i knjiga tumačenja pjesama. U pjesničkom tekstu “otajstvo” možda je to i objašnjeno: “kad je Roald Dahl išao u školu, razrednik mu je na/ kraju sedmog razreda zapisao u knjižicu: ‘Nikad/ nisam sreo osobu koja tako uporno mijenja značenje/ riječima.’ Zašto u školama rade ljudi koji ne vole/ poeziju. Zašto. Zašto. Zašto.” “Pasja kola” su, otpočetka do kraja, knjiga o riječima i o svijetu. Ustanovljavajući značenja riječi, pjesnikinja mijenja i značenja, i riječi. Čim nam se učini da smo ustanovili da riječ znači jedno, ona počinje značiti nešto drugo. I ne samo to, nego to najednom više nije ni ta riječ, nego je već malo drukčija. Promijenila se za jedan glas, za jedno slovo, za jedan naglasak, za misao i osjećaj uz koje se izgovara.
Ovakvo postupanje s riječima temelj je pjesničkog posla. Ali je i temelj svakog filološkog dara, po kojemu se čovjek uzrazlikovao od svoga majmunskog pretka. Svaku je riječ stvorio pjesnik, a sintaksa svakog jezika ustvari je pjesnička forma. Od majmuna je najprije nastao pjesnik, da bi zatim od pjesnika nastao čovjek.
Osnovna riječ ove knjige je pas. Pas je i osnovni njezin stvor, temeljna njezina stvar. Ovo je pas u rječniku (Slovenci bi rekli: slovaru) Natašina jezika: “PAS (hr.), srčana pumpa iz starih dvorišta, s repom i ušima. Poznata i po tome što je osjećaji toliko obuzimaju i iscrpljuju da ih na kraju dana samo želi ukrcati u svoja pasja kola i odvesti negdje daleko u polje, tako da se od njih konačno odmori. Ali gdje god da ih ostavi, kola je slijede. Vraćaju joj se, kao začarana.” Knjiga i jest, i nije o psu i o psima, u nama i oko nas. Ali je, recimo, i o psovci.
A kakve veze psovka ima sa psima, ili kakve veze pas ima s psovanjem, to znaju djeca, prije nego što prenauče materinji jezik. Svako je dijete pjesnik. Poezija je uvijek djetinjstvo jezika. Nataša Govedić u ovoj knjizi maestralno psuje. Ona pred psovkom otvara spektar njezinih značenja: psovka nije vulgarnost, psovka nije uvreda. Psovka je ulaz u hiperbolu i izlaz iz nje. Ali i otvoreno polje za tumačenje svijeta. Recimo, odmah pri početku knjige divna je pjesma “sakralna arhitektura”: “jesu li pas i bog ista osoba/// jesu, ako sudimo po psovkama/ (jebo ti pas mater, jebo ti bog mater)/// nisu, ako sudimo po tome da je zbrinut/ samo onaj za koga su ljudi posve sigurni/ da neće ugristi”. U njezinom su tumačenju i pas, i Bog, i jezik, i dječja čežnja za riječima i za “upornim mijenjanjem značenja” riječi, koje je nužno u poeziji, jednako kao i u učenju materinjeg jezika, a u ovoj pjesmi otkriva se i na sljedećoj svojoj razini, onoj teološkoj, u spoznanju Boga. Uzgred, zašto je bog u pjesmi malim slovom? Zato što je pas malim slovom. Ako bi postojala razlika u početnom slovu, ne bi bilo moguće pitanje “jesu li pas i bog ista osoba”.
Pjesnikinja se igra riječima i njihovim značenjima. Igra se stvarima. Jer ljudi, dok god su djeca, igraju se stvarima. Kad se prestanu igrati, sami se pretvaraju u stvari. Igrajući se riječima i stvarima, ona se igra formom i žanrovima. Žanrova je raznih. Naročito za one koji su u jednom trenutku prestali biti suci i postali tumači. Jedan od privlačnijih, a u hrvatskoj književnosti ujedno i prezrenijih književnih žanrova je aforizam. (sms-poruka, twit ili cvrkut). U njega sve stane, iz njega sve izvire, samo ne smije biti poučan. Aforistična je tako i pjesma “srce se ne može nositi na dlanu”, pa ide ovako: “jer mu treba i glava i stopalo/ i jer najviše lažu oni koji se zaklinju/ u čiste emocije”. Riječ čiste nije džaba naherena u kurziv. U tom je kurzivu popravka, a ne pouka. I tu je još jedna odavno zaboravljena, a tako važna svrha poezije: pjesnik se bavi popravljanjem istrošenih riječi i prišarafljivanjem rasklimane sintakse. Pjesnik je optičar koji sitnom kacavidom priteže vide na očalima. Hvala mu ne treba reći.
Stanja stvari
Pjesnikinja tumači stanja stvari. Na primjer u pjesmi “dugo nakon i treska i cvileža”. Ovako: “neboderi u koje su se zaletjeli avioni/ avioni u koje su se zaletjeli teroristi/ teroristi u koje se zaletjela šaka/ šaka u kojoj nema ničega/// polako se opušta”. Stanje stvari je, može biti, svirepo nasilje u ime ideje. Svejedno koje. A svirepo je zato što je po svojoj prirodi takvo nasilje od svih repova jednako, i kudravih, i golih kao u štakora. Zato takvo nasilje nije okrutno, nego je svirepo. Jezik je pametniji od restriktivnih rječnika. A “šaka u kojoj nema ničega” precizno opisuje besmisao svakog terora, svake čvrsto stisnute šake.
Pasja preskakala
Jedna od vrlo ranih fraza materinjeg jezika koju je ovaj čitatelj usvojio. Kazalo bi se da je netko nekog ispsovao, izvrijeđao, iznapadao na pasja preskakala. Bilo mi je četiri-pet, i bio sam još uvijek prvotni pjesnik, pješak-đak u učenju materinjeg jezika. U frazi najmilija bila su mi i ostala – preskakala. Zamišljao sam ih, a da nikad ne doznam što su. Mnogo kasnije, kada je škola već ubila pjesnika u meni i kada sam znao da osobi nije dopušteno “da mijenja značenje riječima”, do mene je došla fraza koju Nataša Govedić koristi u naslovu. Pasja preskakala postala su pasja kola. Riječi ponekad bivaju nepotrebno razumljive.