U podrumu kuće na Sepetarevcu, među stvarima koje su preostale još od doseljenja i nikada nisu prenesene u stan, nađena je u ljeto 1998. natrula vunena torbica, takozvana zobnica, i u njoj olovka – jedina nedirnuta protokom vremena i podrumskom vlagom – zahrđali upaljač na benzin, dva komada crvenog voska za pečaćenje pisama i bilježnica.
Zobnica, upaljač i vosak završili su u smeću – kome još treba vosak za pečaćenje pisama – sudbina olovke nije poznata, a bilježnicu sam sačuvao, jer sam vjerovao da bi u njoj mogao biti odgovor kome je pripadala i čemu je služila vunena muška torbica, nalik zobnici za hranjenje konja, po kojoj je i dobila ime. Gdje jeizgrebena i sašivena, teško je znati, jer su se šare i ornamenti izgubili u truleži i prljavštini, a takve se torbice nose duž cijeloga dinarskog pojasa, od Krasa i Istre, preko Velebita, Dalmacije i Hercegovine, sve do Albanije, gdje god je ovaca i muškinja koje ih čuva.
Zanimalo me kome je zobnica pripadala zato da poslije ne bih razbijao glavumisleći o njoj. Često tako mislim o izgubljenim stvarima, tražim odgovore na pitanja koja su zaostala iz prošlosti ili pokušavam rekonstruirati događaje čiji su svjedoci pomrli. Mučim tako maštu, naročito dok sam u nekoj čekaonici, kad mi je dosadno, ili ležim u mraku jer me boli glava, i razvijam teorije o svemu i svačemu. Ništa dobro od toga ne nastaje, nikakva literatura, samo mučenje bez smisla i kraja. Laže Wittgenstein kada kaže da se ne može misliti o onome o čemu se ne može misliti: o da, itekako se to može, takve misli najprije bole, pa vode u onu vrstu tuposti i obamrlosti koja podsjeća na sediran zub, oko kojega, čas prije vađenja, marljivo struže zubarska špahtla.
Htio sam da zaboravim tu zobnicu, i zato sam htio otkriti kome je pripadala.
Osim toga, bile su mi trideset i dvije, sljedeće sam godine Isusov vrsnik, ikasno je za profesionalnu prekvalifikaciju. A istraživanje sadržaja torbice nađene u podrumu, rekonstruiranje povijesnog vremena iz naoko običnih predmeta, objašnjenih onim što piše u bilježnici, da bi se na kraju razotkrilo kome je pripadala, to je, nakon godina kopanja po arhivima i putovanja po mjestima na kojima su živjeli i koja su posjećivali još uvijek nepoznati akteri ove priče, i nakon stotina ispisanih i pažljivo redigiranih stranica, smisao male historije, kao najzabavnijega znanstvenog žanra, ali i smisao bavljenja znanošću, kakvom se ja, na žalost, nikada neću baviti, nego ću do kraja života biti novinar i romanopisac, koji izmišlja stvari i pokušava kraćim putem doći do onoga do čega se znanošću mnogo sigurnije stiže.
E, pa ako je već tako, barem da jednom istražim predmet svoga interesa i otklonim od njega svaku sumnju i spekulaciju.
Nakon što sam krpicom očistio debele naslage prašine i plijesni ukazale su se sivo-modre, kožnate korice, s utisnutim jednostavnim ornamentima duž rubova, i s danas jedva vidljivim natpisom u donjem desnom uglu. Imitacijom pisanih slova, podvučenih crtom, kao što ljudi podvuku svoj potpis, piše: Notes. Iako se i natpis i ornamenti, nalik međusobno povezanim spajalicama, danas još jedva naziru, lako se može naslutiti njihov nekadašnji sjaj. Ako se dobro pogleda, u utorima slova primjećuju se tragovi pozlate, a estetika ukrasa i oblik slova dosljedno pripadaju razdoblju art decoa.
Notes, tako ćemo ga od sad zvati, a ne bilježnica, nije mogao biti skup. Vjerojatno je kupljen u nekoj sarajevskoj knjižari ili papirnici, jer se ne čini toliko vrijednim da bi kao dar bio donošen iz Zagreba, Beča ili Graza.
Notes je formata 10,3 x 15,8 centimetara, ima 44 ručno paginirane stranice, od kojih su dvije, između 32. i 37. stranice, iščupane, te po jedan neobilježen predlist i zalist.
Ispisan je od stranice broj 1 do broja 18, a potom i stranice 21, 25, 27, isključivo olovkom. Rukopis je vrlo sitan, ali čitak, osim gdje je izblijedio od vremena, pošto se sasuo grafitni prah. Ali i ti bi se dijelovi – koji ne obuhvaćaju više od četvrtine teksta – uz malo truda i lupu mogli u potpunosti rekonstruirati. Svaki zapis u notesu ima svoj nadnevak, od prvoga, 18. VII. 1935. do posljednjega, na stranici 27, 14. VII. 1937.
Na unutrašnjoj stranici predlista nalazi se legenda “Kratice i znakovi”
M = matica
T = trut
R = radilica
D = društvo
L = leglo
Lp = poklopljeno leglo
J = jaja
strelica naprijed = otraga
strelica nazad = sprijeda
O = sredina
+ = roj
Otpočetka do kraja, radi se o istome rukopisu, koji odmah prepoznajem, ispisanom i osobenom, vrlo kontroliranom, uvijek sitnom. Primjećuje se kad je pisano tako što bi se notes držao u lijevome dlanu, a kad je je bio na čvrstoj podlozi, ali rukopis nikada nije uznemiren, nijedno slovo nije veće od omeđenog polja, takozvane kockice iz bilježnice za matematiku, što je vjerojatno obilježje naročite samokontrole i uravnoteženosti pisca ovoga neredovitog dnevnika.
Samo jedna rečenica napisana je drugom rukom, jednako sitnim slovima, na unutrašnjoj stranici zalista. Rečenica glasi: “7. juna, subota, bila Mina.” Kako je sedmi juni padao u subotu tek 1941, rečenica je upisana nakon što se notes već prestao koristiti, premda postoji i sasvim mala mogućnost da je Mina bila u nedjelju, godine 1936.
Tu jednu rečenicu napisala je Olga Rejc.
Sve drugo napisao je Franjo Rejc.
U notesu sivo-modrih korica tri je godine vodio dnevnik jednoga pčelinjeg društva. Tada je, između 1935. i 1937. Franjo upravljao još jednom zajednicom: onom u Želeći kod Žepča, gdje je na jednoj livadi, nedaleko od željezničke stanice, imao devet svojih košnica. Ali to se u notesu ne spominje. Sigurno je postojao i drugi dnevnik, koji je pratio život druge zajednice. On nije sačuvan, a više nema ni živih svjedoka koji bi potvrđivali priču o devet košnica, postavljenih na livadi koja je pripadala Dušanu Zlatkoviću, skretničaru zaposlenom na stanici Žepče. Franjo Rejc medom je Zlatkoviću plaćao najam livade, ili “kiriju na polen”, kako se to govorilo, iako on to nije tražio. “Sreća je za svakoga normalnog čovjeka da mu pčele budu na zemlji. Bog pčele voli, Božja ljubav je u medu ljekovita.” Tako je, po Nonetovom sjećanju, ili po mome sjećanju na Nonetovo sjećanje, Dušan Zlatković govorio o pčelama. Iako je bio samo skretničar, bio je vrlo pobožan čovjek – što među željezničarima i pružnim radnicima, pogotovo pravoslavcima, nije bilo često – štio je svake večeri svete knjige, popeo bi se na planinu i pojao psalme, i oko svake bi se stvari zapitao: što Bog o tome misli, kako Bog na to gleda?
Za šest ilidžanskih košnica Franjo nije trebao plaćati kiriju na polen, jer je ova pčelinja zajednica obitavala u vrtu Karla Stublera. Brigu oko pčela preuzimali su ponekad Karlo i njegov sin Rudi, ali tih godina pogodilo se da bi Rudi s proljeća svirao po sarajevskim varijeteima i sinemaskopima, a otata je pobolijevao – čini se da ga je mučila nekakva proljetna alergija, u vremena kada se za alergije nije ni znalo – tako da je briga o pčelama pala na Franju. Zato je on i vodio dnevnik.
Potreba za bilježenjem i dokumentiranjem kod njega je cijeloga života bila vrlo izražena. Možda kao izraz nekoga zapretenog literarnog talenta, i potrebe da se zaustavi vrijeme i spasi se od zaborava, a možda je to bila posljedica Franjine birokratske urednosti, koja ga je nagonila da sve važno pribilježi, selekcionira, obradi i arhivira. Oduvijek je vodio dnevnike, ne samo pčela i pčelinjih društava, nego i svega drugog. U stolne kalendare upisivao je svoje telefonske razgovore: datum, vrijeme, trajanje razgovora, je li bio pozivatelj ili je bio pozvani. Ispod bi zapisao je li tog dana stigla pošta, pismo, telegram ili knjige koje je naručivao iz Njemačke. Na papirićima koje je lijepio po radnome stolu u svojoj kancelariji bilježio je događaje uDirekciji željeznica, kome se rodio unuk, čiji je sin diplomirao u Zagrebu, kome je umrla žena. Poslije bi ih spremao u fasciklu, ili su nestajali negdje na putu prema košari za smeće, a da nitko, pa ni on sam, nije znao čemu služi takvo dokumentiranje stvarnosti. Osjećao se nesigurno ako ne bi vodio dnevnik.
Karlo ga je jednom upitao zašto zapisuje ono što će i bez toga upamtiti.
Na trenutak se smeo, a onda je vrlo razumno odgovorio:
– Da se zna kako postupati sa pčelama ako se meni nešto dogodi. Bila bi nepotrebna šteta da skupa sa mnom stradaju i pčele.
Nije mu povjerovao. Nitko tko ga zna ne bi Franji vjerovao da vodi dnevnikda bi zaštitio pčele od vlastite sudbine. Uostalom, kada bi pčelara nestalo, i kada se više nitko ne bi brinuo o košnicama, pčele bi svejedno preživjele. Društvo bi im se izmijenilo, košnice opustjele, bilo bi mnogo mrtvih i nerođenih, trunule bi larve po leglima, širio bi se octeni miris smrti, ali pčelinja loza svejedno bi se nastavila.
To je Franjo znao bolje od ikoga, ali se nije mogao sjetiti boljeg objašnjenja zašto vodi pčelarski dnevnik.
I zašto vodi sve druge svoje dnevnike.
Ako mu se nešto dogodi, da ne budu zaboravljeni dani koje je proživio.
Zapravo, uredno bilježeći svoje kronike, Franjo Rejc pokušavao je savršeni red svoje sitne literature prenijeti u život, koji je oduvijek bio u neredu. Ili je malo- pomalo svoj duh, misli i osjećaje počeo ravnati prema tim dnevnicima, prepuštajući život kosmičkome kaosu.
To sam, dakle, lako otkrio: zobnica s olovkom, upaljačem na benzin, voskom za pečaćenje pisama i notesom pripadala je mom djedu.
I bilo je vrijeme da odustanem, da zaboravim nju, a da notes zaboravim u nekoj od ladica svoga radnog stola u Markuševcu, gdje bi ostao toliko dugo dok se grafitni prah sasvim ne saspe s papira, i ne ostanu puste požutjele stranice neispisanoga papira. Tako bi se, konačno, sve Franjine povijesti i kronike vratile svome prapočelu. Nikada ih nije bilo, kao što ni njega nikada nije bilo, i kao što nas nikada jednom neće biti.
Ali morao sam doznati još dvije stvari.
Zašto je prestao voditi dnevnik pčela?
I kada je Mina bila u posjeti Olgi i Franji: u subotu 7. juna 1941. ili u nedjelju 7. juna 1936? Je li Olga pogrešno navela dan u tjednu ili je napomenu na unutrašnjoj stranici zalista ispisala pune četiri godine nakon što je Franjo prestao u ovom notesu voditi dnevnik ilidžanskih pčela?
Notes je vjerojatno i tada bio u zobnici s olovkom, upaljačem za benzin i voskom za pečaćenje pisama. Izvadila ga je samo zato da napomene kojeg je dana i datuma dolazila Mina? Kome je i čemu napomena trebala poslužiti?
Tokom augusta 1998. istraživao sam po ladicama i starim bilježnicama, uzaludno sam istraživao tavan kuće na Sepetarevcu, tražeći ostale pčelarske dnevnike. Nije ih bilo, kao što više nije bilo ni pet kartonskih kutija s Franjinim knjigama i pčelarskim leksikonima, koje je pola života sakupljao. Nestalo ih je, možda su naložene za hladnih ratnih zima, ili ih je Javorka, njegova kći i moja majka, bacila na otpad onoga prvog mirnodopskog proljeća, nošena euforijom novoga doba.
Telefonirao sam, nazivao starce koji su ga se sjećali. I one koji su ga zaboravili. I kod jednih i kod drugih obično bih probudio neku sumnju. U boljem slučaju mislili bi da sam prevarant, i da ih kanim orobiti, pa bi naglo spustili slušalicu. Gore bi bilo s onima koji bi povjerovali da sam smrt, i da upravo dolazim po njih. Takve se nikako nije moglo skinuti s telefonske veze: ili bi, izazvani nekim čudnovatim olakšanjem, započinjali svoje cjeloživotne ispovijedi, ili bi me, plačnim glasovima, molili da ih poštedim i darujem im još koji dan života. A oni će se za to vrijeme sjetiti tko je bio Franjo Rejc, pa će mi sve reći o njemu.
U Zagrebu sam, u židovskome staračkom domu Lavoslava Švarca, našao Đorđa Bijelića, koji je 17. januara 1937. izabran u upravu Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije. Sjednica je održana u dvorani Radničkoga doma u Sarajevu, Franjo Rejc bio je zadužen za vođenje zapisnika.
Padala je kiša i bilo je neobično hladno za početak septembra.
Ispred zgrade skrivene u gustome zelenilu, negdje u istočnom dijelu grada, tamo gdje ne smeta nikome, stajala je statua komunističkoga konspirativca i mučenika, prevoditelja Marxova Kapitala, akademskog slikara s minhenske škole Moše Pijade, koji je prije rata 1991. bio izložen na jednoj važnoj zagrebačkoj raskrsnici. Umjesto da ga dinamitom dignu u zrak – što bi svakako uznemirilo i stanovnike okolnih zgrada – crnokošuljaši su ljubazno ponudili lokalnoj židovskoj zajednici da Mošu odnesu na neki svoj posjed, tamo gdje neće biti vidljiv revoltiranom pučanstvu, niti će vrijeđati osjećaje katoličke većine. Zahvalni su Židovi kip premjestili pred svoj starački dom. Tu ga nitko nije primjećivao.
Iako nije bilo vrijeme ručka, starci su sjedili oko zajedničkoga trpezarijskog stola, prekrivenog bijelim stolnjacima. Neki su pili čaj, ali većina nije pila ništa. Jedna je svježe ondulirana gospođa na licu imala masku za kisik.
Na čelu stola, kao da drži predavanje, sjedila je vrlo krupna, sredovječna žena, poznatog lica. Slavna operna pjevačica, koja je godinama nastupala u njujorškome Metropolitanu, gibala se lagano, u pravilnome ritmu nevidljivoga orkestra, grudima je dodirivala rub stola i zatim padala nazad prema naslonu.
Pjevala je staru kafansku pjesmu: Tebi majko misli lete, preko gora i planina, izdaleka primi pozdrav, od jedinog tvoga sina…
Starci su skupa s njom otvarali usta, na usnama su im se prepoznavale riječi, ali malo kojem se čuo glas. I ondulirana je gospođa otvarala usta ispod prozirne plastične maske za kisik.
Đorđe Bijelić sjedio je u invalidskim kolicima.
Georg Weiss, sin Josepha Pepike Weissa, profesora matematike u Velikoj gimnaziji, rođen je 1901, prvoga siječnja, prve godine u novome stoljeću. Na Poljoprivredni fakultet u Beogradu upisao se kao Đorđe Bijelić. Tako piše u Enciklopediji Jugoslavije, izdanju Leksikografskoga zavoda iz Zagreba. Nakon što je diplomirao, nekoliko godina predavao je na istom fakultetu, predviđali su mu veliku naučnu karijeru, gostovao je na Sorboni, gdje je 1933. održao čuveno predavanje “Hrišćanstvo i pčelinja duša”, da bi se iznenada, dvije godine kasnije, iz Beograda vratio u Sarajevo. Napustio je univerzitetsku karijeru, ubrzo je bio zaboravljen i u naučnim krugovima, predavao je biologiju u istoj onoj sarajevskoj Velikoj gimnaziji, a u slobodno vrijeme bavio se pčelarstvom. Tako je 1937. izabran u upravu Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije, kao jedini Bosanac. U upravi je ostao sve do početka rata, kada se Društvo raspalo, a Đorđe Bijelić pred ustašama prebjegao u Dubrovnik, pa u Italiju. Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je do odlaska u mirovinu 1966. po srednjim i osnovnim školama predavao biologiju. Odbijao je posao na novoosnovanom Poljoprivrednom fakultetu, ali je sudjelovao u nekim znanstvenim projektima, sam ili u suradnji s profesorom Ignjatom Pobegajlom, autorom knjige “Pčelinja kuga (larva pestis)”. Deset godina po umirovljenju, 1976. u izdanju sarajevske Svjetlosti objavljuje svoje životno djelo, magnum opus Đorđa Bijelića, i jednu od najneobičnijih knjiga jugoslavenske kulture, “Kuga i egzodus”. O tom trotomnom izdanju, od dvije tisuća stranica, na sve strane je pokrenuta vrlo žučna rasprava, a nadležni urednik je ubrzo smijenjen, dok je na sastanku partijskoga aktiva Bijelićeva knjiga proglašena izdavačkim promašajem te je naglašeno da će se o odgovornosti pojedinih drugova i karika u samoupravnome lancu odlučivanja raspravljati naknadno, ali da stvar ne može stati na smjeni operativnog urednika.
Dok su jedni “Kugu i egzodus” ocijenili kao nečuvenu kupusaru, “proizvod megalomanskoga uma”, “djelo provincijskoga uče koji pati od manije veličine”, ciljanu podvalu skupine luđaka ili, naprosto, smeće, kakvo se povremeno svuda pojavljuje kao rezultat izdavačke hiperprodukcije, drugi su, malobrojniji, ali mahom moćniji i autoritativniji, “Kugu i egzodus” dočekali kao jednu od epohalnih knjiga i “konačno ostvarenje jedne briljantne intelektualne biografije, dokaz kako se u samoći redovničkih ćelija, daleko od sveučilišnih katedri i akademija, u miru i u tišini, stvaraju najveća književna djela i historiografske sinteze, antropološki zahvati u dubinu naše civilizacijske podsvijesti, veličanstvena kulturno-povijesna obašašća i sabiranja, razotkrivanja ljudske i pčelinje duše, teološki traktati o kukcima i o cvjetovima, koji licem u lice stavljaju čovjeka i Boga, čak i nama koji ne vjerujemoni u jednoga, ni u drugoga. Sve to je, i još mnogo više od toga Kuga i egzodus!” Tako je o Bijelićevoj knjizi pisao profesor estetike Ivan Focht, ali sve polemike su zaustavljene, svako ruganje umuknulo je kada se u obranu Bijelićeva djela digao glavom Miroslav Krleža. U to vrijeme više nije izlazio iz kuće, bio je star i teško pokretan, ništa nije pisao, ali se javio u dvije prigode, da brani dvije knjige: Kišovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i Bijelićevu “Kugu i egzodus”. Obje su napisali Židovi, jedna je govorila o logorima, druga o pčelinjim košnicama.
Prevedena na francuski i njemački, Bijelićeva je knjiga do rata objavljena još u dva izdanja, i dalje se znala spomenuti kao “nedjelo jednoga hohštaplera”, ali kako se bližio rat i budili se jugoslavenski nacionalizmi, najprije velikosrpski pa ustaši sentimenti, a izluđeni se narod sve više zavlačio po crkvama i džamijama, tražeći od Boga ono što se nepovratno izgubilo u ljudima, tako je “Kuga i egzodus” tonula u zaborav. S krvavim Uskrsom 1991. na Plitvicama, pa s Vukovarom i bombardiranjem Dubrovnika, više se nitko nije sjećao Đorđa Bijelića i njegova djela.
Kada je započelo bombardiranje Sarajeva i stegnula se srpska omča oko grada, on je bio još samo teško pokretni devedesetogodišnji Jevrejin, koji je, po sreći svoga jevrejstva, mogao biti transportiran iz grada. U Zagrebu, gdje ga više nitko nije znao, smješten je u starački dom, gdje ga nitko nije obilazio. Bio je udovac bez djece, sin jedinac Dragutin umro je od difterije, 1930. u Beogradu. Bile su mu tri godine. Žena Blanka, od beogradskih Albaharija, više nije mogla zanijeti. U Sarajevu je radila kao učiteljica engleskog u školi za strane jezike. Umrla je rano, u snu, krajem augusta 1940.
To je sve što sam saznao o Đorđu Bijeliću.
Nadam se dok ovo pišem da bi netko, ipak, mogao znati više, i da bi se priča o njemu mogla otvoriti, a preko nje, možda, i sve ono što je ostalo neispričano i nepoznato u vezi s dnevnikom pčela mog djeda Franje Rejca. Zato je važno da ova priča bude toliko zanimljiva da zainteresira čitatelje, koji će o njoj zatim raširiti glas, i važno je da bude prevedena na što više jezika, budući da se svijet Đorđa Bijelića, svijet sarajevskih Židova i pčelara, rasuo svijetom, i još su se triput zatim rasuli njihovi potomci, pa je vjerojatno da onaj tko zna cjelinu priče, ako takav uopće postoji, i ako neispričane priče ima, živi negdje veoma daleko od Sarajeva i od ovoga jezika, koji ponovo, u inat svima, zovem srpskohrvatskim. Ako me čuje, neka se javi!
Kada je završila pjesma, pitao sam ga sjeća li se Franje Rejca.
Gledao me je, ljubazno se smiješio, i potvrdno klimao glavom.
Nije ga se sjećao.
Pitao sam ga za članove uprave Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije iz 1937, ima li koga još među živima?
Nije me razumio
– Znate, čika Đorđe boluje od alzhajmera – rekla je medicinska sestra, sažaljivim glasom.
– Da, da, alzhajmer! – uzviknuo je starac, kao da se sjetio riječi koja mu je bila navrh jezika.
Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica, obećanja da ću ponovo doći da ga posjetim, priznanja da sam i ja iz Sarajeva, premda se već godinama tako ne osjećam, krenuo sam prema izlazu.
A onda mi je na um palo to pitanje. Mislio sam da je, ipak, važno da ga izgovorim.
– Gospodine Bijelić, zašto bi u junu 1937. na Ilidži jedan pčelar iznosio maticu iz košnice?
Starac se prenuo, pogledao me kao da sam ga probudio:
– Iz sentimentalnih razloga, gospodine, samo zato. Mogu vam kazati i što je učinio nakon toga. Sačekao je zalazak sunca, zatim je podavio pčele otrovnim plinom, zakopao ih tu na licu mjesta, a košnicu je spalio.
Nisam ga razumio. Mislio sam da starac bulazni. Tek kada sam nekoliko mjeseci kasnije u antikvarijatu Brala, preko puta Botaničkog vrta, nabavio antikvarno izdanje knjige “Pčelinja kuga (Larva pestis)”, autora Ignjata Pobegajla, objavljene 1933. u Beogradu, i nakon što sam pročitao kakve su procedure pri pojavi američke truleži, razumio sam o čemu je starac govorio. Ali bilo je kasno da još nešto pitam, jer je u prosincu 1998. Đorđe Bijelić umro, Vijest o tome objavljena je samo u kulturnome dodatku beogradske Politike, gdje i esej Muharema Pervića o knjizi “Kuga i egzodus”, i njezinome utjecaju na intelektualna kretanja u Jugoslaviji krajem sedamdesetih, te u Pčelarskome glasniku iz Zagreba.
Kada sam, čitajući Pobegajlovu knjigu, shvatio da se Franjin ilidžanski dnevnik pčela prekida u trenutku kada se u košnicama pojavila kuga, otišao sam do Sveučilišne knjižnice, da u kompletima dnevnih novina za svibanj i lipanj 1937. potražim vijesti o epidemiji pčelinje kuge u okolici Sarajeva. Pomno sam izlistao Politiku, Obzor, Jutarnji list, Večernju poštu… Ali nigdje ni jedne riječi o bolesti pčela. U trenutku sam rezignirao, htio sam od svega odustati, pomislio sam da je svaki dalji trud uzaludan i da nikada neću saznati što se događalo na Ilidži i kako je Franjo Rejc među sklopljenim dlanovima iznosio maticu iz košnice, dok se svud naokolo osjećao strašni, kiselkasti vonj pčelinje smrti, njemu strašniji od zadaha masovnih grobnica i od svakoga ljudskog stradanja.
Uvod u Dnevnik pčela
U podrumu kuće na Sepetarevcu, među stvarima koje su preostale još od doseljenja i nikada nisu prenesene u stan, nađena je u ljeto 1998. natrula vunena torbica, takozvana zobnica, i u njoj olovka – jedina nedirnuta protokom vremena i podrumskom vlagom – zahrđali upaljač na benzin, dva komada crvenog voska za pečaćenje pisama i bilježnica.
Zobnica, upaljač i vosak završili su u smeću – kome još treba vosak za pečaćenje pisama – sudbina olovke nije poznata, a bilježnicu sam sačuvao, jer sam vjerovao da bi u njoj mogao biti odgovor kome je pripadala i čemu je služila vunena muška torbica, nalik zobnici za hranjenje konja, po kojoj je i dobila ime. Gdje je izgrebena i sašivena, teško je znati, jer su se šare i ornamenti izgubili u truleži i prljavštini, a takve se torbice nose duž cijeloga dinarskog pojasa, od Krasa i Istre, preko Velebita, Dalmacije i Hercegovine, sve do Albanije, gdje god je ovaca i muškinja koje ih čuva.
Zanimalo me kome je zobnica pripadala zato da poslije ne bih razbijao glavu misleći o njoj. Često tako mislim o izgubljenim stvarima, tražim odgovore na pitanja koja su zaostala iz prošlosti ili pokušavam rekonstruirati događaje čiji su svjedoci pomrli. Mučim tako maštu, naročito dok sam u nekoj čekaonici, kad mi je dosadno, ili ležim u mraku jer me boli glava, i razvijam teorije o svemu i svačemu. Ništa dobro od toga ne nastaje, nikakva literatura, samo mučenje bez smisla i kraja. Laže Wittgenstein kada kaže da se ne može misliti o onome o čemu se ne može misliti: o da, itekako se to može, takve misli najprije bole, pa vode u onu vrstu tuposti i obamrlosti koja podsjeća na sediran zub, oko kojega, čas prije vađenja, marljivo struže zubarska špahtla.
Htio sam da zaboravim tu zobnicu, i zato sam htio otkriti kome je pripadala.
Osim toga, bile su mi trideset i dvije, sljedeće sam godine Isusov vrsnik, i kasno je za profesionalnu prekvalifikaciju. A istraživanje sadržaja torbice nađene u podrumu, rekonstruiranje povijesnog vremena iz naoko običnih predmeta, objašnjenih onim što piše u bilježnici, da bi se na kraju razotkrilo kome je pripadala, to je, nakon godina kopanja po arhivima i putovanja po mjestima na kojima su živjeli i koja su posjećivali još uvijek nepoznati akteri ove priče, i nakon stotina ispisanih i pažljivo redigiranih stranica, smisao male historije, kao najzabavnijega znanstvenog žanra, ali i smisao bavljenja znanošću, kakvom se ja, na žalost, nikada neću baviti, nego ću do kraja života biti novinar i romanopisac, koji izmišlja stvari i pokušava kraćim putem doći do onoga do čega se znanošću mnogo sigurnije stiže.
E, pa ako je već tako, barem da jednom istražim predmet svoga interesa i otklonim od njega svaku sumnju i spekulaciju.
Nakon što sam krpicom očistio debele naslage prašine i plijesni ukazale su se sivo-modre, kožnate korice, s utisnutim jednostavnim ornamentima duž rubova, i s danas jedva vidljivim natpisom u donjem desnom uglu. Imitacijom pisanih slova, podvučenih crtom, kao što ljudi podvuku svoj potpis, piše: Notes. Iako se i natpis i ornamenti, nalik međusobno povezanim spajalicama, danas još jedva naziru, lako se može naslutiti njihov nekadašnji sjaj. Ako se dobro pogleda, u utorima slova primjećuju se tragovi pozlate, a estetika ukrasa i oblik slova dosljedno pripadaju razdoblju art decoa.
Notes, tako ćemo ga od sad zvati, a ne bilježnica, nije mogao biti skup. Vjerojatno je kupljen u nekoj sarajevskoj knjižari ili papirnici, jer se ne čini toliko vrijednim da bi kao dar bio donošen iz Zagreba, Beča ili Graza.
Notes je formata 10,3 x 15,8 centimetara, ima 44 ručno paginirane stranice, od kojih su dvije, između 32. i 37. stranice, iščupane, te po jedan neobilježen predlist i zalist.
Ispisan je od stranice broj 1 do broja 18, a potom i stranice 21, 25, 27, isključivo olovkom. Rukopis je vrlo sitan, ali čitak, osim gdje je izblijedio od vremena, pošto se sasuo grafitni prah. Ali i ti bi se dijelovi – koji ne obuhvaćaju više od četvrtine teksta – uz malo truda i lupu mogli u potpunosti rekonstruirati. Svaki zapis u notesu ima svoj nadnevak, od prvoga, 18. VII. 1935. do posljednjega, na stranici 27, 14. VII. 1937.
Na unutrašnjoj stranici predlista nalazi se legenda “Kratice i znakovi”
M = matica
T = trut
R = radilica
D = društvo
L = leglo
Lp = poklopljeno leglo
J = jaja
strelica naprijed = otraga
strelica nazad = sprijeda
O = sredina
+ = roj
Otpočetka do kraja, radi se o istome rukopisu, koji odmah prepoznajem, ispisanom i osobenom, vrlo kontroliranom, uvijek sitnom. Primjećuje se kad je pisano tako što bi se notes držao u lijevome dlanu, a kad je je bio na čvrstoj podlozi, ali rukopis nikada nije uznemiren, nijedno slovo nije veće od omeđenog polja, takozvane kockice iz bilježnice za matematiku, što je vjerojatno obilježje naročite samokontrole i uravnoteženosti pisca ovoga neredovitog dnevnika.
Samo jedna rečenica napisana je drugom rukom, jednako sitnim slovima, na unutrašnjoj stranici zalista. Rečenica glasi: “7. juna, subota, bila Mina.” Kako je sedmi juni padao u subotu tek 1941, rečenica je upisana nakon što se notes već prestao koristiti, premda postoji i sasvim mala mogućnost da je Mina bila u nedjelju, godine 1936.
Tu jednu rečenicu napisala je Olga Rejc.
Sve drugo napisao je Franjo Rejc.
U notesu sivo-modrih korica tri je godine vodio dnevnik jednoga pčelinjeg društva. Tada je, između 1935. i 1937. Franjo upravljao još jednom zajednicom: onom u Želeći kod Žepča, gdje je na jednoj livadi, nedaleko od željezničke stanice, imao devet svojih košnica. Ali to se u notesu ne spominje. Sigurno je postojao i drugi dnevnik, koji je pratio život druge zajednice. On nije sačuvan, a više nema ni živih svjedoka koji bi potvrđivali priču o devet košnica, postavljenih na livadi koja je pripadala Dušanu Zlatkoviću, skretničaru zaposlenom na stanici Žepče. Franjo Rejc medom je Zlatkoviću plaćao najam livade, ili “kiriju na polen”, kako se to govorilo, iako on to nije tražio. “Sreća je za svakoga normalnog čovjeka da mu pčele budu na zemlji. Bog pčele voli, Božja ljubav je u medu ljekovita.” Tako je, po Nonetovom sjećanju, ili po mome sjećanju na Nonetovo sjećanje, Dušan Zlatković govorio o pčelama. Iako je bio samo skretničar, bio je vrlo pobožan čovjek – što među željezničarima i pružnim radnicima, pogotovo pravoslavcima, nije bilo često – štio je svake večeri svete knjige, popeo bi se na planinu i pojao psalme, i oko svake bi se stvari zapitao: što Bog o tome misli, kako Bog na to gleda?
Za šest ilidžanskih košnica Franjo nije trebao plaćati kiriju na polen, jer je ova pčelinja zajednica obitavala u vrtu Karla Stublera. Brigu oko pčela preuzimali su ponekad Karlo i njegov sin Rudi, ali tih godina pogodilo se da bi Rudi s proljeća svirao po sarajevskim varijeteima i sinemaskopima, a otata je pobolijevao – čini se da ga je mučila nekakva proljetna alergija, u vremena kada se za alergije nije ni znalo – tako da je briga o pčelama pala na Franju. Zato je on i vodio dnevnik.
Potreba za bilježenjem i dokumentiranjem kod njega je cijeloga života bila vrlo izražena. Možda kao izraz nekoga zapretenog literarnog talenta, i potrebe da se zaustavi vrijeme i spasi se od zaborava, a možda je to bila posljedica Franjine birokratske urednosti, koja ga je nagonila da sve važno pribilježi, selekcionira, obradi i arhivira. Oduvijek je vodio dnevnike, ne samo pčela i pčelinjih društava, nego i svega drugog. U stolne kalendare upisivao je svoje telefonske razgovore: datum, vrijeme, trajanje razgovora, je li bio pozivatelj ili je bio pozvani. Ispod bi zapisao je li tog dana stigla pošta, pismo, telegram ili knjige koje je naručivao iz Njemačke. Na papirićima koje je lijepio po radnome stolu u svojoj kancelariji bilježio je događaje u Direkciji željeznica, kome se rodio unuk, čiji je sin diplomirao u Zagrebu, kome je umrla žena. Poslije bi ih spremao u fasciklu, ili su nestajali negdje na putu prema košari za smeće, a da nitko, pa ni on sam, nije znao čemu služi takvo dokumentiranje stvarnosti. Osjećao se nesigurno ako ne bi vodio dnevnik.
Karlo ga je jednom upitao zašto zapisuje ono što će i bez toga upamtiti.
Na trenutak se smeo, a onda je vrlo razumno odgovorio:
– Da se zna kako postupati sa pčelama ako se meni nešto dogodi. Bila bi nepotrebna šteta da skupa sa mnom stradaju i pčele.
Nije mu povjerovao. Nitko tko ga zna ne bi Franji vjerovao da vodi dnevnik da bi zaštitio pčele od vlastite sudbine. Uostalom, kada bi pčelara nestalo, i kada se više nitko ne bi brinuo o košnicama, pčele bi svejedno preživjele. Društvo bi im se izmijenilo, košnice opustjele, bilo bi mnogo mrtvih i nerođenih, trunule bi larve po leglima, širio bi se octeni miris smrti, ali pčelinja loza svejedno bi se nastavila.
To je Franjo znao bolje od ikoga, ali se nije mogao sjetiti boljeg objašnjenja zašto vodi pčelarski dnevnik.
I zašto vodi sve druge svoje dnevnike.
Ako mu se nešto dogodi, da ne budu zaboravljeni dani koje je proživio.
Zapravo, uredno bilježeći svoje kronike, Franjo Rejc pokušavao je savršeni red svoje sitne literature prenijeti u život, koji je oduvijek bio u neredu. Ili je malo- pomalo svoj duh, misli i osjećaje počeo ravnati prema tim dnevnicima, prepuštajući život kosmičkome kaosu.
To sam, dakle, lako otkrio: zobnica s olovkom, upaljačem na benzin, voskom za pečaćenje pisama i notesom pripadala je mom djedu.
I bilo je vrijeme da odustanem, da zaboravim nju, a da notes zaboravim u nekoj od ladica svoga radnog stola u Markuševcu, gdje bi ostao toliko dugo dok se grafitni prah sasvim ne saspe s papira, i ne ostanu puste požutjele stranice neispisanoga papira. Tako bi se, konačno, sve Franjine povijesti i kronike vratile svome prapočelu. Nikada ih nije bilo, kao što ni njega nikada nije bilo, i kao što nas nikada jednom neće biti.
Ali morao sam doznati još dvije stvari.
Zašto je prestao voditi dnevnik pčela?
I kada je Mina bila u posjeti Olgi i Franji: u subotu 7. juna 1941. ili u nedjelju 7. juna 1936? Je li Olga pogrešno navela dan u tjednu ili je napomenu na unutrašnjoj stranici zalista ispisala pune četiri godine nakon što je Franjo prestao u ovom notesu voditi dnevnik ilidžanskih pčela?
Notes je vjerojatno i tada bio u zobnici s olovkom, upaljačem za benzin i voskom za pečaćenje pisama. Izvadila ga je samo zato da napomene kojeg je dana i datuma dolazila Mina? Kome je i čemu napomena trebala poslužiti?
Tokom augusta 1998. istraživao sam po ladicama i starim bilježnicama, uzaludno sam istraživao tavan kuće na Sepetarevcu, tražeći ostale pčelarske dnevnike. Nije ih bilo, kao što više nije bilo ni pet kartonskih kutija s Franjinim knjigama i pčelarskim leksikonima, koje je pola života sakupljao. Nestalo ih je, možda su naložene za hladnih ratnih zima, ili ih je Javorka, njegova kći i moja majka, bacila na otpad onoga prvog mirnodopskog proljeća, nošena euforijom novoga doba.
Telefonirao sam, nazivao starce koji su ga se sjećali. I one koji su ga zaboravili. I kod jednih i kod drugih obično bih probudio neku sumnju. U boljem slučaju mislili bi da sam prevarant, i da ih kanim orobiti, pa bi naglo spustili slušalicu. Gore bi bilo s onima koji bi povjerovali da sam smrt, i da upravo dolazim po njih. Takve se nikako nije moglo skinuti s telefonske veze: ili bi, izazvani nekim čudnovatim olakšanjem, započinjali svoje cjeloživotne ispovijedi, ili bi me, plačnim glasovima, molili da ih poštedim i darujem im još koji dan života. A oni će se za to vrijeme sjetiti tko je bio Franjo Rejc, pa će mi sve reći o njemu.
U Zagrebu sam, u židovskome staračkom domu Lavoslava Švarca, našao Đorđa Bijelića, koji je 17. januara 1937. izabran u upravu Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije. Sjednica je održana u dvorani Radničkoga doma u Sarajevu, Franjo Rejc bio je zadužen za vođenje zapisnika.
Padala je kiša i bilo je neobično hladno za početak septembra.
Ispred zgrade skrivene u gustome zelenilu, negdje u istočnom dijelu grada, tamo gdje ne smeta nikome, stajala je statua komunističkoga konspirativca i mučenika, prevoditelja Marxova Kapitala, akademskog slikara s minhenske škole Moše Pijade, koji je prije rata 1991. bio izložen na jednoj važnoj zagrebačkoj raskrsnici. Umjesto da ga dinamitom dignu u zrak – što bi svakako uznemirilo i stanovnike okolnih zgrada – crnokošuljaši su ljubazno ponudili lokalnoj židovskoj zajednici da Mošu odnesu na neki svoj posjed, tamo gdje neće biti vidljiv revoltiranom pučanstvu, niti će vrijeđati osjećaje katoličke većine. Zahvalni su Židovi kip premjestili pred svoj starački dom. Tu ga nitko nije primjećivao.
Iako nije bilo vrijeme ručka, starci su sjedili oko zajedničkoga trpezarijskog stola, prekrivenog bijelim stolnjacima. Neki su pili čaj, ali većina nije pila ništa. Jedna je svježe ondulirana gospođa na licu imala masku za kisik.
Na čelu stola, kao da drži predavanje, sjedila je vrlo krupna, sredovječna žena, poznatog lica. Slavna operna pjevačica, koja je godinama nastupala u njujorškome Metropolitanu, gibala se lagano, u pravilnome ritmu nevidljivoga orkestra, grudima je dodirivala rub stola i zatim padala nazad prema naslonu.
Pjevala je staru kafansku pjesmu: Tebi majko misli lete, preko gora i planina, izdaleka primi pozdrav, od jedinog tvoga sina…
Starci su skupa s njom otvarali usta, na usnama su im se prepoznavale riječi, ali malo kojem se čuo glas. I ondulirana je gospođa otvarala usta ispod prozirne plastične maske za kisik.
Đorđe Bijelić sjedio je u invalidskim kolicima.
Georg Weiss, sin Josepha Pepike Weissa, profesora matematike u Velikoj gimnaziji, rođen je 1901, prvoga siječnja, prve godine u novome stoljeću. Na Poljoprivredni fakultet u Beogradu upisao se kao Đorđe Bijelić. Tako piše u Enciklopediji Jugoslavije, izdanju Leksikografskoga zavoda iz Zagreba. Nakon što je diplomirao, nekoliko godina predavao je na istom fakultetu, predviđali su mu veliku naučnu karijeru, gostovao je na Sorboni, gdje je 1933. održao čuveno predavanje “Hrišćanstvo i pčelinja duša”, da bi se iznenada, dvije godine kasnije, iz Beograda vratio u Sarajevo. Napustio je univerzitetsku karijeru, ubrzo je bio zaboravljen i u naučnim krugovima, predavao je biologiju u istoj onoj sarajevskoj Velikoj gimnaziji, a u slobodno vrijeme bavio se pčelarstvom. Tako je 1937. izabran u upravu Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije, kao jedini Bosanac. U upravi je ostao sve do početka rata, kada se Društvo raspalo, a Đorđe Bijelić pred ustašama prebjegao u Dubrovnik, pa u Italiju. Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je do odlaska u mirovinu 1966. po srednjim i osnovnim školama predavao biologiju. Odbijao je posao na novoosnovanom Poljoprivrednom fakultetu, ali je sudjelovao u nekim znanstvenim projektima, sam ili u suradnji s profesorom Ignjatom Pobegajlom, autorom knjige “Pčelinja kuga (larva pestis)”. Deset godina po umirovljenju, 1976. u izdanju sarajevske Svjetlosti objavljuje svoje životno djelo, magnum opus Đorđa Bijelića, i jednu od najneobičnijih knjiga jugoslavenske kulture, “Kuga i egzodus”. O tom trotomnom izdanju, od dvije tisuća stranica, na sve strane je pokrenuta vrlo žučna rasprava, a nadležni urednik je ubrzo smijenjen, dok je na sastanku partijskoga aktiva Bijelićeva knjiga proglašena izdavačkim promašajem te je naglašeno da će se o odgovornosti pojedinih drugova i karika u samoupravnome lancu odlučivanja raspravljati naknadno, ali da stvar ne može stati na smjeni operativnog urednika.
Dok su jedni “Kugu i egzodus” ocijenili kao nečuvenu kupusaru, “proizvod megalomanskoga uma”, “djelo provincijskoga uče koji pati od manije veličine”, ciljanu podvalu skupine luđaka ili, naprosto, smeće, kakvo se povremeno svuda pojavljuje kao rezultat izdavačke hiperprodukcije, drugi su, malobrojniji, ali mahom moćniji i autoritativniji, “Kugu i egzodus” dočekali kao jednu od epohalnih knjiga i “konačno ostvarenje jedne briljantne intelektualne biografije, dokaz kako se u samoći redovničkih ćelija, daleko od sveučilišnih katedri i akademija, u miru i u tišini, stvaraju najveća književna djela i historiografske sinteze, antropološki zahvati u dubinu naše civilizacijske podsvijesti, veličanstvena kulturno-povijesna obašašća i sabiranja, razotkrivanja ljudske i pčelinje duše, teološki traktati o kukcima i o cvjetovima, koji licem u lice stavljaju čovjeka i Boga, čak i nama koji ne vjerujemo ni u jednoga, ni u drugoga. Sve to je, i još mnogo više od toga Kuga i egzodus!” Tako je o Bijelićevoj knjizi pisao profesor estetike Ivan Focht, ali sve polemike su zaustavljene, svako ruganje umuknulo je kada se u obranu Bijelićeva djela digao glavom Miroslav Krleža. U to vrijeme više nije izlazio iz kuće, bio je star i teško pokretan, ništa nije pisao, ali se javio u dvije prigode, da brani dvije knjige: Kišovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i Bijelićevu “Kugu i egzodus”. Obje su napisali Židovi, jedna je govorila o logorima, druga o pčelinjim košnicama.
Prevedena na francuski i njemački, Bijelićeva je knjiga do rata objavljena još u dva izdanja, i dalje se znala spomenuti kao “nedjelo jednoga hohštaplera”, ali kako se bližio rat i budili se jugoslavenski nacionalizmi, najprije velikosrpski pa ustaši sentimenti, a izluđeni se narod sve više zavlačio po crkvama i džamijama, tražeći od Boga ono što se nepovratno izgubilo u ljudima, tako je “Kuga i egzodus” tonula u zaborav. S krvavim Uskrsom 1991. na Plitvicama, pa s Vukovarom i bombardiranjem Dubrovnika, više se nitko nije sjećao Đorđa Bijelića i njegova djela.
Kada je započelo bombardiranje Sarajeva i stegnula se srpska omča oko grada, on je bio još samo teško pokretni devedesetogodišnji Jevrejin, koji je, po sreći svoga jevrejstva, mogao biti transportiran iz grada. U Zagrebu, gdje ga više nitko nije znao, smješten je u starački dom, gdje ga nitko nije obilazio. Bio je udovac bez djece, sin jedinac Dragutin umro je od difterije, 1930. u Beogradu. Bile su mu tri godine. Žena Blanka, od beogradskih Albaharija, više nije mogla zanijeti. U Sarajevu je radila kao učiteljica engleskog u školi za strane jezike. Umrla je rano, u snu, krajem augusta 1940.
To je sve što sam saznao o Đorđu Bijeliću.
Nadam se dok ovo pišem da bi netko, ipak, mogao znati više, i da bi se priča o njemu mogla otvoriti, a preko nje, možda, i sve ono što je ostalo neispričano i nepoznato u vezi s dnevnikom pčela mog djeda Franje Rejca. Zato je važno da ova priča bude toliko zanimljiva da zainteresira čitatelje, koji će o njoj zatim raširiti glas, i važno je da bude prevedena na što više jezika, budući da se svijet Đorđa Bijelića, svijet sarajevskih Židova i pčelara, rasuo svijetom, i još su se triput zatim rasuli njihovi potomci, pa je vjerojatno da onaj tko zna cjelinu priče, ako takav uopće postoji, i ako neispričane priče ima, živi negdje veoma daleko od Sarajeva i od ovoga jezika, koji ponovo, u inat svima, zovem srpskohrvatskim. Ako me čuje, neka se javi!
Kada je završila pjesma, pitao sam ga sjeća li se Franje Rejca.
Gledao me je, ljubazno se smiješio, i potvrdno klimao glavom.
Nije ga se sjećao.
Pitao sam ga za članove uprave Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije iz 1937, ima li koga još među živima?
Nije me razumio
– Znate, čika Đorđe boluje od alzhajmera – rekla je medicinska sestra, sažaljivim glasom.
– Da, da, alzhajmer! – uzviknuo je starac, kao da se sjetio riječi koja mu je bila navrh jezika.
Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica, obećanja da ću ponovo doći da ga posjetim, priznanja da sam i ja iz Sarajeva, premda se već godinama tako ne osjećam, krenuo sam prema izlazu.
A onda mi je na um palo to pitanje. Mislio sam da je, ipak, važno da ga izgovorim.
– Gospodine Bijelić, zašto bi u junu 1937. na Ilidži jedan pčelar iznosio maticu iz košnice?
Starac se prenuo, pogledao me kao da sam ga probudio:
– Iz sentimentalnih razloga, gospodine, samo zato. Mogu vam kazati i što je učinio nakon toga. Sačekao je zalazak sunca, zatim je podavio pčele otrovnim plinom, zakopao ih tu na licu mjesta, a košnicu je spalio.
Nisam ga razumio. Mislio sam da starac bulazni. Tek kada sam nekoliko mjeseci kasnije u antikvarijatu Brala, preko puta Botaničkog vrta, nabavio antikvarno izdanje knjige “Pčelinja kuga (Larva pestis)”, autora Ignjata Pobegajla, objavljene 1933. u Beogradu, i nakon što sam pročitao kakve su procedure pri pojavi američke truleži, razumio sam o čemu je starac govorio. Ali bilo je kasno da još nešto pitam, jer je u prosincu 1998. Đorđe Bijelić umro, Vijest o tome objavljena je samo u kulturnome dodatku beogradske Politike, gdje i esej Muharema Pervića o knjizi “Kuga i egzodus”, i njezinome utjecaju na intelektualna kretanja u Jugoslaviji krajem sedamdesetih, te u Pčelarskome glasniku iz Zagreba.
Kada sam, čitajući Pobegajlovu knjigu, shvatio da se Franjin ilidžanski dnevnik pčela prekida u trenutku kada se u košnicama pojavila kuga, otišao sam do Sveučilišne knjižnice, da u kompletima dnevnih novina za svibanj i lipanj 1937. potražim vijesti o epidemiji pčelinje kuge u okolici Sarajeva. Pomno sam izlistao Politiku, Obzor, Jutarnji list, Večernju poštu… Ali nigdje ni jedne riječi o bolesti pčela. U trenutku sam rezignirao, htio sam od svega odustati, pomislio sam da je svaki dalji trud uzaludan i da nikada neću saznati što se događalo na Ilidži i kako je Franjo Rejc među sklopljenim dlanovima iznosio maticu iz košnice, dok se svud naokolo osjećao strašni, kiselkasti vonj pčelinje smrti, njemu strašniji od zadaha masovnih grobnica i od svakoga ljudskog stradanja.