Početak romana

 

Izišao je iz šume u vilinsko zimsko svitanje koje se u mukama rađalo iza tamne sumaglice na istoku. Bio je mrtav, a i dalje je, poput sablasne igračke na navijanje, išao ravno prema njemu. Smrznuti pramen kose, osut oštrim, igličastim injem, padao mu je preko čela, a njegove mrtve i ugašene podsjećale na komad leda.

U transu je prešao preko naslaga zaleđenog suhog lišća, došao do ruba šume, pa nastavio dalje okrajkom zarasle, divlje ledine koja je disala pod njegovim nogama. Podsjećao je na zabludjelog redovnika koji u hodu, ruku pobožno spuštenih uz tijelo, nečujno, u sebi, izgovara riječi pokore. U sivoj zimskoj polutami mutno je svjetlucalo tlo okovano mrazem, i činilo se da njegove noge ne dodiruju zemlju, bez obzira što se za njim vukao vidljivi trag: dvije tamne pruge koje su blago ukoso izranjale iz magle. Iza mrtvačevih leđa nazirao se red golih brezovih stabala čija je pjegava kora sablasno bjelasala na mutnoj pozadini.

Podsjećao je na krvavo priviđenja iz nekog mračnog filma, koji je jednom davno gledao u nekom polupraznom kinu, iako nije bio siguran je li se sve to odigrala na javi ili u snu. Možda je i taj film bio san unutar sna, jedna od onih davnih i zaboravljenih noćnih morâ iz djetinjstva?

Budio se nijem od užasa. San mu se, zatim, dugo vrtio po glavi, a u jednom trenutku obuzela bi ga teška i beznadna tuga, i svaki bi put nesvjesno liznuo jezikom rub usana, unaprijed zamišljajući slani okus suza, koji bi ga grubo vratio u stvarnost, u nijemu tamu u kojoj je nepomičan ležao, i u čije je lice zatim dugo zurio, kao da će u jednom trenutku u tami oko sebe nazrijeti tajnu svijeta koja mu je cijeli život izmicala.

 

1.

Visoko iznad rovova zviždao je ledeni vjetar. Magla je tih dana lebdjela nad zemljom, a on je, poguren poput zaboravljenog starca iz neke davno okončane priče, mirno sjedio na praznim sanducima od streljiva i razmišljao o smjeni, koja je trebala stići tek sljedeće jutro. Razmišljao je zapravo o još jednoj noći koju će provesti sam u rovu.

“Više no zoru straža noćna…”, reče u jednom trenutku pa zastade.

Htio je na trenutak razbiti tišinu, što mu se odmah, nakon nekoliko izgovorenih riječi, učinilo besmislenim.

Protekla dva dana, koliko je taj put u komadu proveo u rovu, linija je mirovala. Bilo je hladno, i lijevu je ruku držao duboko u džepu postavljene zimske jakne, dok je desnom pridržavao cigaretu. Povremeno je, iz dosade, kuckao petama čizama po donjem sanduku, koji je šuplje odjekivao. Osluškivao je puni zvuk koji je podsjećao na davni lepet golubljih krila, koji je negdje jednom čuo, ali se nikako nije mogao sjetiti gdje. Sjetio se tek snopa svjetlosti u kojemu je plesala zarobljena prašina i sive otežale paučine po krovnim gredama koja se blago ljuljala na struji toplog i zagušljivog zraka.

Ustao je, zaklonio dlanom žar cigarete i nakratko provirio kroz svijetli otvor puškarnice: ispred njega pružala se siva, zarasla ledina načičkana minama po kojoj se na mjestima bijelio smrznuti snijeg. Gusta magla, nošena vjetrom, povremeno je zaklanjala vijenac strmine visoko gore, pedesetak metara iza kamenih zidina s njegove lijeve strane, po kojemu su se nalazili neprijateljski položaji.

Mračilo se. Ugasio je cigaretu, pa provukao desnu ruku kroz otvor, da provjeri pada li još uvijek. Čekao je, sve dok na njegov otvoreni dlan nije palo par zalutalih pahulja. Sačekao je da se otope, a zatim je liznuo dlan: otopljene pahulje imale su okus po prašini. Sklopio je oči pa zamišljao jedno davno ljeto. Trčao je bos po prašini čiji je okus cijelo vrijeme osjećao u ustima. Nakratko se vratio i nepomućeni osjećaj sreće iz tog vremena, i jedino što je na toj slici nedostajalo bila je toplina davne prašine pod nogama. I svaki taj davni, izgubljeni djelić svijeta sada mu je bio dragocjen, pa i ta zaboravljena prašina po kojoj je nekada ostavljao tragove bosih stopala.

Tu, gdje se nalazio, nekada je bilo groblje u koje su sahranjivani ljudi umrli od kuge. Bilo je staro preko dvije stotine godina. Pedesetak metara iza njegovih leđa, tamo gdje je groblje započinjalo, rasla je drača, čije su oguljene mladice u proljeće, pune sluzavog soka ispod kore, mirisale na orašasto korijenje koje su on i druga djeca brali po tek uzoranim ledinama, gulili i jeli. Ispod živice drače padala je strmina kroz koju je poprečno vodio uski, izlokani put koji se nije vidio s neprijateljskih položaja. Natkriveni rov, u kojem se nalazio, zaudarao je na mrtvu i trulu zemlju u kojoj su se beskrajno sporo raspadale sahranjene ljudske kosti, i on ih je ponekad zamišljao.

Bio je sam u rovu: vojnik, koji je skupa s njim bio na smjeni, dobio je taj dan napad bubrežnih kamenaca, pa su bolničari došli po njega i odnijeli ga, obnevidjela od bolova, do sanitetskog vozila koje ih je čekalo nešto niže, na putu ispod groblja. Iz zapovjedništva, usprkos obećanju, nisu poslali nekoga kao zamjenu, i on je jedno vrijeme, odmah nakon što su ga odnijeli, osluškivao korake izvana iščekujući onaj karakteristični zvižduk kojim su jedni drugima najavljivali svoj dolazak, a onda je zaboravio na to, pomiren s tim da će cijelu noć provesti sam.

Bio je iscrpljen i pospan. Budnim ga je jedno vrijeme držao tranzistor, neki umorni glasovi koji su dopirali do njega kroz jake šumove, sve dok se bateriju nisu istrošile. Ujutro, pred zoru, kada je privirio kroz otvor i ugledao tamnu siluetu, kako se pomalja iz magle, učinilo mu se da sanja. Radilo se o muškarcu. Išao je, uspravan, ravno prema njemu, držeći u rukama pušku, poput čovjeka koji je krenuo u neobaveznu jutarnju šetnju.

Nije se odmah snašao. Zurio je jedno vrijeme kroz puškarnicu, kao da ne vjeruje vlastitim očima, a zatim je dohvatio pušku i provukao cijev kroz otvor. Čekao je da mu se približi. Zapucao je tek kada je na prednjem džepu vojnikove jakne prepoznao oznaku Armije BiH. Ruke su mu se tresle. Pomislio je u tom trenutku na vlastitu smrt i na Anu, svoju šestogodišnju kćer, pa na ljude iz zapovjedništva koji nisu poslali zamjenu za oboljelog vojnika, i u jednom je trenutku naglas opsovao.

Linija se probudila. Pucnjava se postupno pojačavala. Širila se poput jeke uspavanom dolinom ispod njega, a on je stajao u mjestu, leđima naslonjen na zid rova, osluškujući je, a zatim je nakratko provirio kroz puškarnicu. Zamišljao je desetke neprijateljskih vojnika, kako sa svih strana nadiru prema rovu, dok on bjesomučno puca prema njima. Povremeno je čuo zvižduk metaka koji su prelijetali iznad rova, a u jednom trenutku odnekle iza njegovih leđa začuo se zvuk ispaljene minobacačke granate. Čuo je zvižduk, kada je granata preletjela preko njihovih rovova, i nesvjesno se zgrčio, iščekujući detonaciju.

Pucnjava je trajala desetak minuta, a onda se sporo smirivala. U jednom trenutku zavladala je nestvarna tišina. Izvana je dopirao šum vjetra, koji je tokom noći oslabio, i sada je to bio monotoni šum koji je prizivao u primisli zaboravljenu toplinu nekog davno potrošenog vremena. Nesnosno mu je šumilo u ušima, i čuo je bubnjanje vlastitog srca. Podsjećalo je na udaljenu grmljavinu. Provirio je kroz otvor: vojnik je nepomično, na leđima, ležao na ledini, okrenut poprijeko na padinu. Zamišljao je kako snijeg pada u mrtvačeva otvorena usta. Pokušavao se sjetiti njegova okusa, iz vremena kada su kao djeca, gledajući u mutno nebo, otvorenih usta hvatali pahulje snijega.

Začuo se zvuk ručne radio stanice, koju je držao u desnom gornjem džepu jakne.

“Rim… Milano…”, čuo je.

Prepoznao je promukli zapovjednikov glas. Zamišljao ga je kako, dok razgovara s njim, neprestano namješta naočale.

Izvukao je stanicu i javio se.

“Milano je”, rekao je.

“Jesi li ti puco?”

“Jesam.”

“Je li sve u redu?”

“U redu je. Javit ću ti se za deset minuta žicom… kad se ovo smiri.”

“U redu. Čekam.”

Izišao je iz rova i pogledao prema vijencu strmine iznad sebe. Još uvijek je bio u magli. Ipak je, iz opreza, puzeći prišao do mrtvačeva tijela i uvukao ga, zajedno s puškom koja mu je ležala na prsima, u tranšeju. Za truplom se, po travi, vukao sluzavi, krvavi trag.

Ušao je u rov i pronašao u torbi baterijsku svjetiljku, pa se vratio do mrtvaca i osvijetlio mu lice. Zaleđene oči bile su mu otvorene, i on se sagnuo i sklopio ih. Bio je otprilike njegovih godina. Pretražio mu je džepove. U jednom je pronašao gotovo punu kutiju nekih turskih cigareta, a u drugom krvavi novčanik. Otvorio ga je: unutra se nalazila novčanica od deset njemačkih maraka i fotografija djevojčice od tri godine, sudeći po tri svjećice na rođendanskoj torti koja je stajala na stolu ispred nje. Na poleđini je stajao nalivperom napisan današnji datum od prije dvije godine. Fotografija je po rubovima bila zaprljana krvlju. Vratio je novčanik natrag i pregledao džepove mrtvačevih hlača. U jednom je pronašao Rubikovu kocku, koju je spremio u džep hlača.

Podigao je mrtvačevu pušku i skinuo okvir s nje. Dugo je, u nevjerici, zurio u njega: bio je prazan. Povukao je zatvarač, da provjeri je li ostao metak u cijevi. Međutim, ništa se nije dogodilo. Bio je zbunjen: bacio je pušku na zemlju, a zatim se vratio u rov, držeći u ruci fotografiju i cigarete. S desne strane ulaza u rov, zakačena na dugi čavao zakucan u noseći drveni stup, nalazila se rola toalet papira, i on je otkinuo nekoliko listića i obrisao krv s fotografije. Zapalio je zatim jednu od mrtvačevih cigareta. Bile su odvratne. Povukao je nekoliko dimova i cigareta se ugasila, kada je žar naišao na krupno izrezanu peteljku u duhanu. Bacio je cigaretu na zemlju i zgazio je nogom.

Osvijetlio je fotografiju svjetiljkom i dugo je promatrao. Djevojčica je na desnom obrazu imala mladež u obliku sićušnog srca. Ponovo se sjetio Ane.

“Rim… Milano… Čekam”, čuo je glas s radio stanice.

Javio se.

“Rim je. Sad ću, za minut”, reče.

Glas mu je drhtao.

“Je li sve u redu?”

“U redu je.”

Spremio je fotografiju u novčanik, pa prišao poljskom telefonu i okrenuo ručicu.

“Marko je”, reče.

“Šta je bilo?”

“Puco sam u mundžosa.”

“I?”

“Ubio sam ga.”

“Siguran si?”

“Jesam. Došo mi je skroz blizu. Nisam ga zbog magle odmah vidio. Uvuko sam ga u tranšej. Pošalji ljude s nosilima, da ga odnesu.”

“Znaš li o kome se radi?”

“Ne znam. Nije mi poznat. Nema nikakvih dokumenata. Imo je samo deset maraka u novčaniku.”

“Ništa više?”

“Ništa.”

“Poslat ću ih sa smjenom.”

“U redu. Još nešto…”

“Reci.”

“Nije imo metaka u pušci.”

“Siguran si?”

“Jesam. Provjerio sam.”

“U pičku maternu… A nož… je li imo nož?”

“Nije.”

“Bombu?”

“Nije imo ništa… ni nož ni bombu…”

“Svašta. Navrati kod mene tokom dana.”

“U redu. Čim se naspavam. Nisam cijelu noć oka sklopio. Bili ste obećali poslat zamjenu za Darka, pa ste me zajebali.”

“Moraš shvatit da nemamo dovoljno ljudi.”

Uhvatio ga je bijes.

“Mogo si poslat nekoga od onih tvojih, što po cijeli dan drkaju kurac po zapovjedništvu”, reče.

“Smiri se, razgovarat ćemo kad dođeš.”

“Šta da sam zaspo?”

“Reko si da nije imo metaka u pušci.”

“Svejedno. Ko da sam to u tom trenutku znao. Nemoj me zajebavat!”

“Razgovarat ćemo kad dođeš.”

Izišao je iz rova, pa je jedno vrijeme promatrao mrtvaca. Ovako, sklopljenih očiju, izgledao je drugačije, kao da spava i kao da će svaki čas otvoriti oči i pospano pogledati u njega.

 

* * *

Mrtvac se podigao sa zemlje, pa prošao poput mjesečara pored njega i ušao u rov. On je odmah pošao za njim. Mrtvac je sjeo na sanduke od streljiva, i tek je tada otvorio oči i nezainteresirano pogledao oko sebe. Zatim je svojim mrtvim očima pogledao u Marka koji je nakratko vidio vlastiti odraz u mrtvačevim zjenicama.

“Jesi li ikada, dok si bio dijete, otvorenih usta hvatao pahulje snijega?” upita mrtvac u jednom trenutku.

Očekivao je slično pitanje.

“Jesam. Svi smo to radili”, reče on. “Kako se zoveš?”

“Mundžos… balija… turčin… Nazovi me kako god hoćeš.”

Zamislio se.

“Adam… zapravo Adem. Pretpostavljam da si musliman?” reče.

“U redu.”

“Adem, znači?”

“Da.”

“Jesi li znao da ti je puška prazna?”

“Jesam… znao sam.”

“A ipak si krenuo prema meni?”

“Da.”

“Postoji li razlog?”

“Uvijek postoji… što god napravili postoji neki razlog.”

“Znam to i sam. Pitao sam te za konkretan razlog zbog kojeg si s praznom puškom krenuo prema našim rovovima.”

“Jasno mi je što si me pitao. Ti dobro znaš o čemu je ovdje riječ. Vidio si fotografiju. Ako ti to nije dovoljan razlog, navest ću ti još koji.”

“Ovdje nije riječ o tebi, već o meni.”

Šutjeli su jedno vrijeme zagledani u vlastite ruke.

“Jesi li ikada ranije pucao u nekoga?” upita Adem.

“Nisam. Imao sam sreće… sve do sada. Uvijek sam pucao napamet… kao i većina: provučeš pušku kroz rov i pucaš. Znaš i sam kako to ide. Ako sam nekoga slučajno i pogodio, nisam toga bio ni svjestan.”

“Jesi li ikada zamišljao da si nekoga pogodio?”

“Jesam.”

“Kako si se osjećao?”

“Ništa posebno. Kao da zamišljaš da si dobio sedmicu na Lotu. Ili kao da si u video igri ubio protivnika.”

“Jesi li igrao Loto?”

“Jesam. Jedan moj razredni kolega dobio je jednom prilikom trideset tisuća maraka na Lotu.”

“Moglo se dogoditi i obratno”, reče Adem.

“Prošao si kroz minsko polje…”

“Nisam razmišljao o tome.”

“Ne vjerujem ti. Proći kroz minsko polje i nijednog trenutka ne pomisliti na mine koje su svuda oko tebe… Znao si da je izminirano?”

“Pretpostavljao sam.”

“I nisi razmišljao o minama?”

“Nisam.”

“Znaš li onaj vic o krokodilu i kukuruznom brašnu?”

“Ne.”

“Kako kukuruzno brašno pretvoriti u zlato?”

“Nisam ga čuo.”

“Naliješ u posudu vode, staviš je na štednjak i sačekaš da proključa, a zatim u nju ubaciš brašno. Da bi se brašno pretvorilo u zlato, moraš ga miješati pet minuta, a da za to vrijeme nijedanput ne pomisliš na krokodila.”

“Dobar je.”

“Na to me podsjeća taj tvoj prolazak kroz minsko polje. Stvarno nisi nijednog trenutka pomislio na krokodila?”

“O čemu razmišlja čovjek koji se baci s dvadesetog kata u trenutku dok se približava zemlji? Sigurno ne razmišlja o ljudima koji žive na desetom ili jedanaestom katu, pored čijih je prozora u jednom trenutku proletio. Iako ih je, možda, krajičkom oka i ugledao?”

“Ta fotografija…”, reče on, pokazujući prema džepu na Ademovoj jakni.

Adem izvuče iz džepa novčanik, a zatim mu pokaže fotografiju.

“Ova?” upita.

“Da.”

“Imala je pet godina. To je stara fotografija… jedina koju imam.”

“Rubikova kocka je također bila njezina?”

“Da.”

“Moja kćer je godinu dana starija.”

“Kako se zove?”

“Ana.”

“Nemaš sina?”

“Nemam. Imam samo nju.”

“Jesi li joj ikada čitao priče pred spavanje?”

“Jesam.”

“Postoji li neka koju je najviše voljela?”

“Postoji: ‘Mali princ’. Jednom sam je morao čitavu pročitati.”

“Čitavu!? Jesi li preskakao stranice?”

“Jesam… pretpostavljam da jesam. Ne sjećam se više. Sjećam se da je knjiga bila stara i da me cijelo vrijeme gušio miris starog papira.”

“Nije zaspala sve dok joj nisi pročitao cijelu priču?”

“Da.”

Adem se nasmijao.

“Koliko je to trajalo?”

“Sat-dva… ne sjećam se više. Ponekad se znalo dogodit da zaspem prije nje.”

Adem se ponovo nasmijao.

“Događalo ti se to?” upita on.

Adem je potvrdno klimnuo glavom.

Šutjeli su jedno vrijeme, a zatim je Adem gurnuo ruku u džep i izvukao cigarete.

“Hoćeš probati?” upita, nakon što je zapalio cigaretu i povukao prvi dim. “Da vidiš koje mi smeće pušimo?”

“Hoću.”

Adem mu pruži kutiju, i on uzme jednu cigaretu. Povukao je jedan dim, a zatim bacio cigaretu na zemlju.

“Stvarno su smeće”, reče. “Hoćeš jednu moju?”

“Može”, reče Adem i baci cigaretu na zemlju.

Pružio mu je svoje cigarete, i Adem je jedno vrijeme zamišljeno promatrao kutiju.

“Sjećam se ovih cigareta”, reče.

“Nisi odavde? Inače bih te prepoznao… ovo je mali grad?”

“Nisam.”

“Vjeruješ li u Boga?”

“Nekad sam vjerovao.”

“Nekad?”

“Da. Kako ljudi poput nas, poput mene i tebe, mogu vjerovati u ovakvog Boga? Koji sve ovo dopušta?”

“Naši svećenici vole reći kako nas Bog na taj način kuša.”

“Da vidi od kakvog smo materijala načinjeni? Ako je svemoguć i sveznajući, onda to unaprijed zna. Ili je naprosto zao? Možda se, visoko gore, nasmrt dosađuje… i zbog toga sve ovo.”

“Poznajem neke ljude koji nakon životnih tragedija još čvršće vjeruju u Boga.”

“Poznajem i ja. Ali to ništa ne znači. Pogotovo to postoji li Bog ili ne. Jesi li ikad čuo za Boga koji ima kćerku?”

“Više ne vjeruješ, znači?”

“Nisam to rekao. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo?”

“Smrću?”

“Da. Blago onima koji ne vide a vjeruju. Tebi je to poznato?”

Klimnuo je glavom.

“Evanđelje po Ivanu”, reče.

“Lako je vjerovati u ono što si vidio vlastitim očima”, reče Adem. “Idem: brzo će doći po mene.”

Prošao je nečujno kroz rov. Nije se čuo nikakav zvuk, pa čak ni ljepljivi koraci po raskvašenom zemljanom podu. Čuo je samo nezemaljsku tišinu, sličnu onoj koja je nakratko zavladala u noći prije Postanka.

 

* * *

Izvana se, nakon perioda nestvarne tišine, koji je potrajao, začuo zvižduk, i on je izišao iz rova. Desetak metara dalje, u tranšejama su stajala dvojica starijih muškaraca odjeveni u izblijedjele maskirne uniforme. Nosili su između sebe bolnička nosila. Mahnuo im je rukom, i oni su zatim prišli i spustili nosila na zemlju. Jedan od muškaraca držao je u zubima ugašenu cigaretu. Čim su spustili nosila, izvukao je upaljač iz džepa i zapalio je. Zvao se Stane.

“To je taj”, reče Stane.

“Poznaješ li ga?” upita on.

“Ne. Nikad ga nisam vidio.”

“A ti, Branko?”

“Nisam ni ja”, odgovori Branko, koji se u jednom trenutku prekrstio i zureći u mrtvaca prošaptao kratku molitvu.

“To ti se kod njegovog Boga ne broji”, reče Stane.

“Malo poštovanja”, reče Branko.

“Došo ti je tu, do rova, da te ubije, i ti mi govoriš o poštovanju. Sereš!”

“Ne činim to zbog njega, već zbog sebe.”

“Šta je sa smjenom?” upita on.

“Brzo će”, reče Stane. “Kamion im nije htio odmah upalit.”

Pomogao im je podići tijelo na nosila, a zatim je promatrao kako ga odnose. Magla se razilazila i vidio ih je cijelo vrijeme, sve dok njihove glave nisu u jednom trenutku samo potonule iza tamne linije tranšeje.