Pedro Lemebel: Moj nježni toreadore, Bodoni, Zagreb 2025.
Jedna od nježnijih i ljubavnijih proza koje su se u zagrebačkim knjižarama mogle pronaći pred proljeće 2025. Mali, jedva sto i šezdeset stranica dug roman, stigao kao mȁna nebeska onima koji su, nakon što pročitaše i posljednju nepročitanu knjigu Roberta Bolaña, pomislili da je to kraj i da takvog pripovjedača, taj duh i taj pogled na svijet više neće naći. Pedro Lemebel doista je Bolañov jedva šest mjeseci stari brat – rodio se u studenom 1952, svijetom minuo 2015; skoro petnaest godina poslije Bolaña – ali je, za razliku od njega, bio još mnogo toga drugog, osim što je bio veliki pisac: likovni umjetnik i performer, građanski aktivist, borac za prava drugih i različitih, promotor LGBT kulture i njezinih identiteta, uvjereni latinoamerički komunist, vjerni prijatelj ikonične Generalne sekretarke Komunističke partije Čilea i borkinje protiv Pinochetove fašističke vojne hunte Gladys Marín, aktivist, amblematska figura, Kraljica na sceni, sve to bio je Pedro Lemebel, i bio je genijalan pisac. Na više načina i u različitim smjerovima, u više drugotnih i autsajderskih identiteta, bio je emancipatorska figura cijeloga jednog naraštaja. Premda je, kao i Bolaño, provodio život autsajdera, on je, i mnogo više nego Bolaño, bio sve suprotno od od toga. I ono što je čitatelju najfascinantnije, ono na čemu mu ja kao pisac zavidim: Lemebel je, premda je bio sve što smo nabrojali i još koješta što nismo nabrojali, bio, opet kao i Bolaño, totalni pisac, bio je sasvim i skroz u književnosti. Baš kao da ništa drugo osim književnosti i ne postoji.
“Moj nježni toreadore” (u sjajnom prijevodu Borisa Dumančića) društveni je, ljubavni i politički roman. I roman-kronika Santiaga u vrijeme kada je vladavina fašističke hunte u Čileu u fazi svoje dekadencije, kada se protiv Pinocheta buni i demonstrira, i pobijeđen je u ljudima strah. Glavni lik je Tetka, transvestit u godinama, već nelijepa i oronula, ali puna čežnje, strasti i ljubavi, ne samo za onog kojeg voli, nego i za svijet. Požrtvovna u zajednici, angažirana u pobuni, kod nje se možeš skloniti, pronaći utjehu, sakriti kompromitirajući materijal. Na neki čudan način, Tetka je zapravo brehtijanski lik, u njoj se sabiru ideje epohe, osim što je živo čeljade Tetka je misao bunta i otpora, pa još u narodu i na sceni, u vrijeme, u kulturi, na kontinentu na kojemu se bunt i otpor baš naročito i ne honoriraju. Lako je Brechtu u Europi (pa i u Americi!) u njegovo vrijeme bilo biti Brecht. Lemebelu bilo je krajnje zajebano. A Tetki – u kojoj možemo, premda vidjeti Lemebelovu osobu, ali da s time ne pretjerujemo – bilo je još gore. Pritom, Tetka se izdržava tako što veze stolnjake za stolove bogatijih santijeških gospođa, uglavnom generalskih hanuma. U tome je dobra i temeljita…
Njezina pripovijest izmjenjuje se s pripoviješću diktatora i njegove žene, opskurne ali i krajnje karakteristične čileanske prve dame Lucije Hiriart de Pinochet, koja je, za razliku od muža, potekla iz fine i vrlo bogate familije. Uvođenje takvih likova u roman rizičan je književni postupak. General je u stvarnosti, naime, markantan primjerak fašističkog ološa, čija će udovica živjeti punih 98 godina, i imat će mnogo problema sa sudom, kako zbog neplaćenih poreza na milijunske dolarske iznose, tako i zbog pljačke desetina milijuna dolara, koje su zatim ulagane u nekretnine. Takve je likove teško kontrapunktirati bijednoj stvarnosti društva koje su upravo njih dvoje učinili tako bijednim, jer se na takav način naprosto stvara loš romaneskni tekst.
Ali Lemebel je genij: on čileanskog masovnog ubojicu i njegovu bešćutnu i hladnu ženu, koja je adorirala svakom zlu i nepočinstvu muževljeva režima, a usput je krala i pljačkala, prikazuje kao ostarjeli luckasti par, čije je bezmjerno zlo prosto kao i svaki drugi malograđanski hir. Za njih pisac ima jednako razumijevanje kao i za Tetku. Oni su samo druga strana iste šašave i strašne stvarnosti. Najprije su je takvom stvorili, da bi onda i sami postali njene žrtve.
S kakvom samo nečuvenom ljupkošću pisac opisuje kako su njih dvoje išli u Madrid, na sprovod Francisca Franca, i kako se u Madrinu Pinochet zapalio da kupi pištolj za koji mu je trgovac tvrdio da je pripadao Hitleru, osobno. Takvih je, Hitlerovih, pištolja u istoj trgovini bilo bezbroj. Pa kako su htjeli posjetiti južnu Afriku, računajući na blagodat aparthejda, sletjeli su, izašli na aerodromsku pistu, ali onda su ih vratili nazad u avion. Pa kako Pinochet zamišlja živoga sebe na vlastitom sprovodu…
Kakva knjiga, kakav pisac!
Pederska književnost
Nije, recimo, dobro kada se Lemebel svodi na nekakvu LGBT književnost, kao što općenito nije dobro kada se velike spisateljice i pisci svode i svlače na njihove partikularne identitete i pripadanja. To ih naprosto čini manjim. Biti spisateljica ženskog pisma, biti pederski pisac, biti afroamerički, indijanski, migrantski, manjinski pisac nužno je manje i neznatnije od – biti pisac. Biti pisac jedne velike književnosti, kojoj pripadaju i koju baštine svi istinski pisci jednog jezika. Lemebelovom građanskom, političkom i LGBT aktivizmu ne samo da ne škodi to što je on veliki pisac velike svjetske književnosti, a ne samo pisac LGBT književnosti, nego mu i koristi. Naša čitateljska imaginacija je čudovište sačinjeno od svih zamislivih identiteta.
Strategija riječi
Tetka, govoreći o sebi, koristi muški i ženski rod. Već kako joj kad zatreba i kako se kad osjeća. Čovjek na to ima pravo. Na koncu, čovjek se ne osjeća u svakom trenutku isto. Lemebel riječima koje su inače kompromitirane kao uvredljive vraća dostojanstvo i nevinost. Ili koristi njihov sarkastični, ironični, groteskni potencijal. Tako se i Tetka može zvati tetkom. Jer on doista jest tetka, u tom značenju riječi koji je u jezik najprije stigao preko uvrede. A onda je u toj skurilnosti pronađen trag nježnosti i ljepote. Riječi ne mogu biti uvredljive. Uvredljiv je samo način na koji se riječi koriste.
Ekran, knjige/118
Pedro Lemebel: Moj nježni toreadore, Bodoni, Zagreb 2025.
Jedna od nježnijih i ljubavnijih proza koje su se u zagrebačkim knjižarama mogle pronaći pred proljeće 2025. Mali, jedva sto i šezdeset stranica dug roman, stigao kao mȁna nebeska onima koji su, nakon što pročitaše i posljednju nepročitanu knjigu Roberta Bolaña, pomislili da je to kraj i da takvog pripovjedača, taj duh i taj pogled na svijet više neće naći. Pedro Lemebel doista je Bolañov jedva šest mjeseci stari brat – rodio se u studenom 1952, svijetom minuo 2015; skoro petnaest godina poslije Bolaña – ali je, za razliku od njega, bio još mnogo toga drugog, osim što je bio veliki pisac: likovni umjetnik i performer, građanski aktivist, borac za prava drugih i različitih, promotor LGBT kulture i njezinih identiteta, uvjereni latinoamerički komunist, vjerni prijatelj ikonične Generalne sekretarke Komunističke partije Čilea i borkinje protiv Pinochetove fašističke vojne hunte Gladys Marín, aktivist, amblematska figura, Kraljica na sceni, sve to bio je Pedro Lemebel, i bio je genijalan pisac. Na više načina i u različitim smjerovima, u više drugotnih i autsajderskih identiteta, bio je emancipatorska figura cijeloga jednog naraštaja. Premda je, kao i Bolaño, provodio život autsajdera, on je, i mnogo više nego Bolaño, bio sve suprotno od od toga. I ono što je čitatelju najfascinantnije, ono na čemu mu ja kao pisac zavidim: Lemebel je, premda je bio sve što smo nabrojali i još koješta što nismo nabrojali, bio, opet kao i Bolaño, totalni pisac, bio je sasvim i skroz u književnosti. Baš kao da ništa drugo osim književnosti i ne postoji.
“Moj nježni toreadore” (u sjajnom prijevodu Borisa Dumančića) društveni je, ljubavni i politički roman. I roman-kronika Santiaga u vrijeme kada je vladavina fašističke hunte u Čileu u fazi svoje dekadencije, kada se protiv Pinocheta buni i demonstrira, i pobijeđen je u ljudima strah. Glavni lik je Tetka, transvestit u godinama, već nelijepa i oronula, ali puna čežnje, strasti i ljubavi, ne samo za onog kojeg voli, nego i za svijet. Požrtvovna u zajednici, angažirana u pobuni, kod nje se možeš skloniti, pronaći utjehu, sakriti kompromitirajući materijal. Na neki čudan način, Tetka je zapravo brehtijanski lik, u njoj se sabiru ideje epohe, osim što je živo čeljade Tetka je misao bunta i otpora, pa još u narodu i na sceni, u vrijeme, u kulturi, na kontinentu na kojemu se bunt i otpor baš naročito i ne honoriraju. Lako je Brechtu u Europi (pa i u Americi!) u njegovo vrijeme bilo biti Brecht. Lemebelu bilo je krajnje zajebano. A Tetki – u kojoj možemo, premda vidjeti Lemebelovu osobu, ali da s time ne pretjerujemo – bilo je još gore. Pritom, Tetka se izdržava tako što veze stolnjake za stolove bogatijih santijeških gospođa, uglavnom generalskih hanuma. U tome je dobra i temeljita…
Njezina pripovijest izmjenjuje se s pripoviješću diktatora i njegove žene, opskurne ali i krajnje karakteristične čileanske prve dame Lucije Hiriart de Pinochet, koja je, za razliku od muža, potekla iz fine i vrlo bogate familije. Uvođenje takvih likova u roman rizičan je književni postupak. General je u stvarnosti, naime, markantan primjerak fašističkog ološa, čija će udovica živjeti punih 98 godina, i imat će mnogo problema sa sudom, kako zbog neplaćenih poreza na milijunske dolarske iznose, tako i zbog pljačke desetina milijuna dolara, koje su zatim ulagane u nekretnine. Takve je likove teško kontrapunktirati bijednoj stvarnosti društva koje su upravo njih dvoje učinili tako bijednim, jer se na takav način naprosto stvara loš romaneskni tekst.
Ali Lemebel je genij: on čileanskog masovnog ubojicu i njegovu bešćutnu i hladnu ženu, koja je adorirala svakom zlu i nepočinstvu muževljeva režima, a usput je krala i pljačkala, prikazuje kao ostarjeli luckasti par, čije je bezmjerno zlo prosto kao i svaki drugi malograđanski hir. Za njih pisac ima jednako razumijevanje kao i za Tetku. Oni su samo druga strana iste šašave i strašne stvarnosti. Najprije su je takvom stvorili, da bi onda i sami postali njene žrtve.
S kakvom samo nečuvenom ljupkošću pisac opisuje kako su njih dvoje išli u Madrid, na sprovod Francisca Franca, i kako se u Madrinu Pinochet zapalio da kupi pištolj za koji mu je trgovac tvrdio da je pripadao Hitleru, osobno. Takvih je, Hitlerovih, pištolja u istoj trgovini bilo bezbroj. Pa kako su htjeli posjetiti južnu Afriku, računajući na blagodat aparthejda, sletjeli su, izašli na aerodromsku pistu, ali onda su ih vratili nazad u avion. Pa kako Pinochet zamišlja živoga sebe na vlastitom sprovodu…
Kakva knjiga, kakav pisac!
Pederska književnost
Nije, recimo, dobro kada se Lemebel svodi na nekakvu LGBT književnost, kao što općenito nije dobro kada se velike spisateljice i pisci svode i svlače na njihove partikularne identitete i pripadanja. To ih naprosto čini manjim. Biti spisateljica ženskog pisma, biti pederski pisac, biti afroamerički, indijanski, migrantski, manjinski pisac nužno je manje i neznatnije od – biti pisac. Biti pisac jedne velike književnosti, kojoj pripadaju i koju baštine svi istinski pisci jednog jezika. Lemebelovom građanskom, političkom i LGBT aktivizmu ne samo da ne škodi to što je on veliki pisac velike svjetske književnosti, a ne samo pisac LGBT književnosti, nego mu i koristi. Naša čitateljska imaginacija je čudovište sačinjeno od svih zamislivih identiteta.
Strategija riječi
Tetka, govoreći o sebi, koristi muški i ženski rod. Već kako joj kad zatreba i kako se kad osjeća. Čovjek na to ima pravo. Na koncu, čovjek se ne osjeća u svakom trenutku isto. Lemebel riječima koje su inače kompromitirane kao uvredljive vraća dostojanstvo i nevinost. Ili koristi njihov sarkastični, ironični, groteskni potencijal. Tako se i Tetka može zvati tetkom. Jer on doista jest tetka, u tom značenju riječi koji je u jezik najprije stigao preko uvrede. A onda je u toj skurilnosti pronađen trag nježnosti i ljepote. Riječi ne mogu biti uvredljive. Uvredljiv je samo način na koji se riječi koriste.