FeđaKlarić: Skalina, Gradska knjižnica Marka Marulića, Split 2024.
Plješiv, dobro držeći gospodin, na nogama lagan i brz, vazda pripravan za lakrdiju svake vrste, ali umije i da se pritaji, što je za fotografa njegove vrste vjerojatno od presudne važnosti. Premda je život proveo u foto studiju Slobodne Dalmacije, nije fetišist fotografske opreme, kamera i objektiva, niti je virtuoz rakursa, kadra, osvjetljenja. Ono čime se on bavio, i čime se, hvala na pitanju, i dalje bavi, drukčija je vrsta posla. Uza se obično ima mali, odavno demodirani džepni aparat, čini mi se da je Sony, i mobitel, nipošto ne od novijih modela, tako da nije velika šteta ako padne u more. Naravno, nije to tako bilo dok nije otišao u mirovinu. A vjerojatno i doma ima neku bolju kameru, nikad ga o tome nisam ispitivao, ali ni u ta tobože zlatna vremena Feđine karijere nije bilo važno čime on snima, hoće li slika biti savršeno eksponirana, oštra kao sablja ili malo mutnjikava. Fotografije Feđe Klarića su slike iz života. Nesavršene kao i život. Drukčije bi bilo nemoguće snimiti ono što on snima. Ono na čemu se zasniva fotografska misao i što je temelj žive fotografije jest podizanje kamere kad ugledaš prizor. To je gesta fotografiranja, a ne okidanje koje zatim uslijedi. FeđaKlarić je Doc Holliday hrvatske fotografije, on najbrže poteže.
Fotografska knjiga “Skalina” snimana je godinama, na splitskom kupalištu na Zvončacu, tojest “na Jadrana”. Fotograf odlazi tamo kao kupač, promatrač, ali prije svega drugog kao druželjubivo čeljade. To je njegov svijet, njegov Split, i on tamo fotografira ono što vidi. Knjiga koja će iz toga nastati njegov je dnevnik, ali podijeljen u tematske cjeline: Kupalište, Brodi, Libri i foji, Peraje, Tuš, Zima… Feđa je čovjek starinskog senzibiliteta. On naokolo ne traži bizarnosti i groteske, ne bavi se na svojim fotografijama sociološkim i kulturološkim analizama, nego slika ono što je šesno, ono što je za slike i što bi običan čovjek također slikao, slika svoj svijet koji je sav lijep, slika kupalište na Zvončacu, žene, muškarce i djecu na njemu, kao da slika vlastitu obitelj, tako da na momente, listajući “Skalinu”, gledatelj ima taj krajnje neobični, začudni osjećaj da gleda idealan album obiteljskih fotografija. Feđa u žene u kupaćim kostimima gleda čistim, nedužnim okom epohe koja je prethodila ovoj u kojoj se sakriva sve i svašta. Ljepotice bez grama sala i celulita, postarije žene o čije su se obline objesile dva vremena, vrijeme od života i vrijeme od velike povijesti, trudnice koje bez straha i strepnje produžuju nevolju svijeta, sve odreda divotne su u oku i objektivu Feđe Klarića. On ljude voli da je to pomalo i naporno. I djeca, naravno, silna djeca protutnje “Skalinom”, tabanajući po cimenti kupališta, i slikajući se u njegovom oku na način u naša doba posve zazoran. Lica im nisu zamagljena, toj djeci. A onda muški, poznati i nepoznati. Razni. Jedni primjećuju da ih slika, drugi ne. Oni koji primjećuju otvaraju se prema Feđinom oku, kao obitelj. Kakav je to čovjek koji ima toliko rođaka? Kojemu je sav Split sestrin mali?
Na Zvončacu je, među stijenama, i to čuveno betonsko igralište na male golove, sa skalinom posred terena, preko koje se igra. Tu, iz generacije u generaciju, muški igraju najvažnije utakmice svojih života. Mladi, jaki, polugoli, daroviti i nedaroviti, obično bosi, katkad i u tenisicama, jedni su čvrsti i seksualizirani, kao u starinskim gay magazinima, kao u Tomu Finlandu, drugi su malo mlohavi ili već podebeli, tetovirani u skladu s duhom vremena. Cjeloživotno obilježeni trenutnim hirovima i zabludama. A među njima, naravno, najveći među najvećima: Marko Livaja. Otkako je hrvatske nogometne lige, nikad bolji nogometaš nije u njoj zaigrao. Jesu, igrali su neki koji će, možda, kasnije biti bolji, ili neki koji su ranije bili bolji, ali nikad, nijedan nije bio bolji od Livaje dok je igrao u Hrvatskoj. I on, dakle, taj Livaja igra na Skalini. Kao što je, gledamo na Feđinim slikama, igrao i Miki Rapajić. To je, valjda, preduvjet za ulazak u legendu. Skalina, a ne Poljud. Na Poljudu igrali su razni.
Ovakvu knjigu mogao je sastaviti samo FeđaKlarić. Samo on je ovakve fotografije mogao snimiti. Premda u Splitu nisam bio preko dvadeset godina, što znači da nisam imao kome ići, nisam imao u Splitu posla, niti sam žudio za tim gradom, gledajući slike tog Feđinog svijeta, kao da sam se osjetio dijelom njegove obitelji. Neobičan, meni važan osjećaj. Divna knjiga.
Livaja
Marka Livaje u ovoj knjizi ima barem na dvadeset fotografija. Njemu je, uostalom, posvećena, i po njemu nazvana, cijela jedna tematska cjelina. Na slikama na kojima igra nogomet na cimenti (na betonu) ima ga u tenisicama, ima ga bosonogog. Uvijek je u šortsu, nikad u majici.
Livajine su tetovaže, uključujući ona tri dalmatinska leoparda na leđima, poput male crne haljine Coco Chanel, ono u što se odjenula jedna epoha. Lokalna, splitska epoha, koju nitko nije zabilježio kao FeđaKlarić. Ljudima odjeća služi kao krinka, kao što im i socijalni kontekst i ceremonijal služe kao krinka. Marko Livaja je u tom svijetu skoro gol, pa je samom sebi krinka.
Feđa
Knjigu koju ne bih mogao kupiti, jer je u zagrebačkim knjižarama nema, Feđa mi je na vlastitu inicijativu poslao poštom. Učinio je to ništa ne očekujući, osim da mi njegova knjiga bude radost. Zato i snima, uostalom. U knjizi dvije su posvete: jednu je autor sam napisao, a po drugu je išao kod Marka Livaje. Meni bi na njegovom mjestu bilo mrsko ići. Ali najviše volim ljude kojima nije mrsko.
Ekran, knjige/114
Feđa Klarić: Skalina, Gradska knjižnica Marka Marulića, Split 2024.
Plješiv, dobro držeći gospodin, na nogama lagan i brz, vazda pripravan za lakrdiju svake vrste, ali umije i da se pritaji, što je za fotografa njegove vrste vjerojatno od presudne važnosti. Premda je život proveo u foto studiju Slobodne Dalmacije, nije fetišist fotografske opreme, kamera i objektiva, niti je virtuoz rakursa, kadra, osvjetljenja. Ono čime se on bavio, i čime se, hvala na pitanju, i dalje bavi, drukčija je vrsta posla. Uza se obično ima mali, odavno demodirani džepni aparat, čini mi se da je Sony, i mobitel, nipošto ne od novijih modela, tako da nije velika šteta ako padne u more. Naravno, nije to tako bilo dok nije otišao u mirovinu. A vjerojatno i doma ima neku bolju kameru, nikad ga o tome nisam ispitivao, ali ni u ta tobože zlatna vremena Feđine karijere nije bilo važno čime on snima, hoće li slika biti savršeno eksponirana, oštra kao sablja ili malo mutnjikava. Fotografije Feđe Klarića su slike iz života. Nesavršene kao i život. Drukčije bi bilo nemoguće snimiti ono što on snima. Ono na čemu se zasniva fotografska misao i što je temelj žive fotografije jest podizanje kamere kad ugledaš prizor. To je gesta fotografiranja, a ne okidanje koje zatim uslijedi. Feđa Klarić je Doc Holliday hrvatske fotografije, on najbrže poteže.
Fotografska knjiga “Skalina” snimana je godinama, na splitskom kupalištu na Zvončacu, tojest “na Jadrana”. Fotograf odlazi tamo kao kupač, promatrač, ali prije svega drugog kao druželjubivo čeljade. To je njegov svijet, njegov Split, i on tamo fotografira ono što vidi. Knjiga koja će iz toga nastati njegov je dnevnik, ali podijeljen u tematske cjeline: Kupalište, Brodi, Libri i foji, Peraje, Tuš, Zima… Feđa je čovjek starinskog senzibiliteta. On naokolo ne traži bizarnosti i groteske, ne bavi se na svojim fotografijama sociološkim i kulturološkim analizama, nego slika ono što je šesno, ono što je za slike i što bi običan čovjek također slikao, slika svoj svijet koji je sav lijep, slika kupalište na Zvončacu, žene, muškarce i djecu na njemu, kao da slika vlastitu obitelj, tako da na momente, listajući “Skalinu”, gledatelj ima taj krajnje neobični, začudni osjećaj da gleda idealan album obiteljskih fotografija. Feđa u žene u kupaćim kostimima gleda čistim, nedužnim okom epohe koja je prethodila ovoj u kojoj se sakriva sve i svašta. Ljepotice bez grama sala i celulita, postarije žene o čije su se obline objesile dva vremena, vrijeme od života i vrijeme od velike povijesti, trudnice koje bez straha i strepnje produžuju nevolju svijeta, sve odreda divotne su u oku i objektivu Feđe Klarića. On ljude voli da je to pomalo i naporno. I djeca, naravno, silna djeca protutnje “Skalinom”, tabanajući po cimenti kupališta, i slikajući se u njegovom oku na način u naša doba posve zazoran. Lica im nisu zamagljena, toj djeci. A onda muški, poznati i nepoznati. Razni. Jedni primjećuju da ih slika, drugi ne. Oni koji primjećuju otvaraju se prema Feđinom oku, kao obitelj. Kakav je to čovjek koji ima toliko rođaka? Kojemu je sav Split sestrin mali?
Na Zvončacu je, među stijenama, i to čuveno betonsko igralište na male golove, sa skalinom posred terena, preko koje se igra. Tu, iz generacije u generaciju, muški igraju najvažnije utakmice svojih života. Mladi, jaki, polugoli, daroviti i nedaroviti, obično bosi, katkad i u tenisicama, jedni su čvrsti i seksualizirani, kao u starinskim gay magazinima, kao u Tomu Finlandu, drugi su malo mlohavi ili već podebeli, tetovirani u skladu s duhom vremena. Cjeloživotno obilježeni trenutnim hirovima i zabludama. A među njima, naravno, najveći među najvećima: Marko Livaja. Otkako je hrvatske nogometne lige, nikad bolji nogometaš nije u njoj zaigrao. Jesu, igrali su neki koji će, možda, kasnije biti bolji, ili neki koji su ranije bili bolji, ali nikad, nijedan nije bio bolji od Livaje dok je igrao u Hrvatskoj. I on, dakle, taj Livaja igra na Skalini. Kao što je, gledamo na Feđinim slikama, igrao i Miki Rapajić. To je, valjda, preduvjet za ulazak u legendu. Skalina, a ne Poljud. Na Poljudu igrali su razni.
Ovakvu knjigu mogao je sastaviti samo Feđa Klarić. Samo on je ovakve fotografije mogao snimiti. Premda u Splitu nisam bio preko dvadeset godina, što znači da nisam imao kome ići, nisam imao u Splitu posla, niti sam žudio za tim gradom, gledajući slike tog Feđinog svijeta, kao da sam se osjetio dijelom njegove obitelji. Neobičan, meni važan osjećaj. Divna knjiga.
Livaja
Marka Livaje u ovoj knjizi ima barem na dvadeset fotografija. Njemu je, uostalom, posvećena, i po njemu nazvana, cijela jedna tematska cjelina. Na slikama na kojima igra nogomet na cimenti (na betonu) ima ga u tenisicama, ima ga bosonogog. Uvijek je u šortsu, nikad u majici.
Livajine su tetovaže, uključujući ona tri dalmatinska leoparda na leđima, poput male crne haljine Coco Chanel, ono u što se odjenula jedna epoha. Lokalna, splitska epoha, koju nitko nije zabilježio kao Feđa Klarić. Ljudima odjeća služi kao krinka, kao što im i socijalni kontekst i ceremonijal služe kao krinka. Marko Livaja je u tom svijetu skoro gol, pa je samom sebi krinka.
Feđa
Knjigu koju ne bih mogao kupiti, jer je u zagrebačkim knjižarama nema, Feđa mi je na vlastitu inicijativu poslao poštom. Učinio je to ništa ne očekujući, osim da mi njegova knjiga bude radost. Zato i snima, uostalom. U knjizi dvije su posvete: jednu je autor sam napisao, a po drugu je išao kod Marka Livaje. Meni bi na njegovom mjestu bilo mrsko ići. Ali najviše volim ljude kojima nije mrsko.