Ne znam točan put dolaska kave u moj život, odnekuda iz Etiopije. Mogu samo slutiti.
Gledao sam roditelje kako je ritualno ispijaju govoreći mi, kao najmlađem djetetu, da ne smetam i odem se igrati nečega kako bi oni uživali na miru i pričali kako im je bilo na poslu, koga su sreli, što je tko rekao ili učinio i što će oni, tamo nekome reći ili uraditi, samo ako ga opet sretnu.
Krišom sam probao taj crni, gorki napitak i nikako nisam mogao shvatiti što roditelji vide i osjete lijepo u tome. Naravno, tada sam bio samo dijete. Već tada sam čuo izraze: dočekuša, razgovoruša, sikteruša, priljevuša.
Vrlo rano sam naučio razlikovati te vrste kave i izraze koji se koriste. Dočekuša je bila ona kada čekate i dočekate drage i manje drage goste, rodbinu ili prijatelje. Uz dočekušu obično su moji služili konjak Zvečevo, zvani zvekan, i rakiju Sevdalinku, što bi moj stari rekao meku brlju.
Razgovoruša je bila ona uz koju se razgovara, bolje rečeno trača, susjede, poznanike, rodbinu, prolaznike. Tu sam, igrajući se ispod stola, oko nogu ili u daljem kutu prostorije, saznavao i čuo mnoge stvari koje mi nisu bile, kao djetetu, dostupne mom zanimanju. Znao sam tko se s kim spario, tko se s kim potukao, tko je prevario muža ili ženu, je li netko lopov.
Sikteruša je bila ona za kraj sjedeljke, kad već ponestaje meze i pića, ali i živaca slušati tuđu muku i tuđe probleme. Obično bi se govorilo daj još kavu pa da se razilazimo, valja ujutro na posao, jebo mater tko ga izmisli.
Priljevuša je bila ona kad se popije prva, prava kava, pa se onda ponovo doda voda na isti talog da ponovno provrije. Tu su pile moja mater i teta Ljuba. Što ćeš, nije se imalo para i kave za vazda piti novu, svježe pripremljenu kavu. Priljevuša je obično služila ako je bilo još tema za trač a nisu se stigle obraditi za vrijeme prve kave, ili je bilo još vremena do dolaska starog i čika Mile s posla.
Poslije, kad sam odrastao i postajao momčić, kava mi je bila na zadnjem mjestu konzumiranja. Radije bih pio Coctu, piće moje mladosti.
Roditelji su, kad su otišli u mirovinu, ustajali svako jutro u 5 i pili kavu. Nikada, pa ni sada nisam razumio tu potrebu ustajati tako rano i piti taj crni, gorki, napitak. Posebice zato što su, kao umirovljenici, imali svo vrijeme toga dana, života. Nisu morali ništa, namorali su se dok su radili.
Kad je tata umro, ja sam ustajao svako jutro u 5 i s mamom pio tu jutarnju kavu. Tako je moj pokojni otac kriv za dvije stvari u mom životu. Prvo jer sam, gledajući njega, izabrao zanimanje i postao socijalni radnik, a drugo je što sam se navukao i navikao piti taj crni, gorki napitak, zvani kava. Svako jutro sam pravio društvo svojoj mami, a onda bih se vraćao u krevet jer, brat-bratu, nisam imao pametnijeg posla tako rano. Tata je volio ujutro odmah kupiti dnevne novine koje bi, s užitkom, čitao i glasno komentirao članke, otprilike: vidi ovog lopova, vidi ovog šupka znam ga dok je kovač bio.
Poslije sam, za vrijeme studiranja, pio redovito kavu, ujutro i poslije ručka. Ta navika mi je ostala do danas. Volim ujutro popiti onu domaći kavu, iz džezve, dodam i malko mlijeka. Često se sjetim one Izetove istinite rečenice tko je ikada, ikoga, zvao na kavu samo radi kave.
Imao sam tu sreću, ili nesreću, kako za koga, da sam uvijek radio u kolektivima i organizacija gdje su, u pravilu, većina bile uposlene žene. Što bi stari rekli, blažen među ženama.
Tako sam, radeći u jednoj NVO, bio jedini muški uposlenik, skupa sa šest žene. Nerijetko sam govorio na upite koliko vas radi tamo govorio: nas sedam žena. Svako jutro sam, po dolasku na posao, kuhao kavu za sve. Namjerno kažem kuhao jer kod nas u Bosni, u Zenici, još uvijek se kaže ispeci kavu i skuhaj kruh. Sad živim u gradu koji, uz neka druga bogatstva, ima i taj što se može za katolički Božić kupiti hljeb, ili za Bajrame kupiti kruh, ovisno gdje živiš.
Jedno jutro sam nešto kasnio na posao, za priču nije bitan razlog i kad sam došao ostalih šest žena je pilo kavu, pa kad sam ušao gotovo sve su rekle neka si došao, ova kava ne valja, nije kao tvoja, reci nam, matere ti, u čemu je tajna.
– To su male tajne, velikih majstora – prenio sam izjavu Steve Karapandže s televizije.
– Haj ne zajebaji, reci nam. – nastavljale su.
– Dobro. Ujutro je bitno staviti u vruću (mislio sam kavu u vruću vodu), zatim dobro promiješati (kavu, naravno) i sačekati da se dobro digne i napravi pjena (kava i kajmak na kavi). Skinuti, promiješati, ponovo vratiti da se digne još jednom (kavu) i paziti da ne iskipi.
Gledale su me iznenađeno, s osmijehom, a najstarija kolegica je samo rekla:
– Ma pusti ga sere! Ne mora se dvaput dignuti. U ovim godinama dosta je i jednom.
Ne trebam pričati koji je to urnebesni smijeh bio.
Naravno, nastavio sam im kuhati kavu na svoj način i kroz naredna jutra.
Kava
Ne znam točan put dolaska kave u moj život, odnekuda iz Etiopije. Mogu samo slutiti.
Gledao sam roditelje kako je ritualno ispijaju govoreći mi, kao najmlađem djetetu, da ne smetam i odem se igrati nečega kako bi oni uživali na miru i pričali kako im je bilo na poslu, koga su sreli, što je tko rekao ili učinio i što će oni, tamo nekome reći ili uraditi, samo ako ga opet sretnu.
Krišom sam probao taj crni, gorki napitak i nikako nisam mogao shvatiti što roditelji vide i osjete lijepo u tome. Naravno, tada sam bio samo dijete. Već tada sam čuo izraze: dočekuša, razgovoruša, sikteruša, priljevuša.
Vrlo rano sam naučio razlikovati te vrste kave i izraze koji se koriste. Dočekuša je bila ona kada čekate i dočekate drage i manje drage goste, rodbinu ili prijatelje. Uz dočekušu obično su moji služili konjak Zvečevo, zvani zvekan, i rakiju Sevdalinku, što bi moj stari rekao meku brlju.
Razgovoruša je bila ona uz koju se razgovara, bolje rečeno trača, susjede, poznanike, rodbinu, prolaznike. Tu sam, igrajući se ispod stola, oko nogu ili u daljem kutu prostorije, saznavao i čuo mnoge stvari koje mi nisu bile, kao djetetu, dostupne mom zanimanju. Znao sam tko se s kim spario, tko se s kim potukao, tko je prevario muža ili ženu, je li netko lopov.
Sikteruša je bila ona za kraj sjedeljke, kad već ponestaje meze i pića, ali i živaca slušati tuđu muku i tuđe probleme. Obično bi se govorilo daj još kavu pa da se razilazimo, valja ujutro na posao, jebo mater tko ga izmisli.
Priljevuša je bila ona kad se popije prva, prava kava, pa se onda ponovo doda voda na isti talog da ponovno provrije. Tu su pile moja mater i teta Ljuba. Što ćeš, nije se imalo para i kave za vazda piti novu, svježe pripremljenu kavu. Priljevuša je obično služila ako je bilo još tema za trač a nisu se stigle obraditi za vrijeme prve kave, ili je bilo još vremena do dolaska starog i čika Mile s posla.
Poslije, kad sam odrastao i postajao momčić, kava mi je bila na zadnjem mjestu konzumiranja. Radije bih pio Coctu, piće moje mladosti.
Roditelji su, kad su otišli u mirovinu, ustajali svako jutro u 5 i pili kavu. Nikada, pa ni sada nisam razumio tu potrebu ustajati tako rano i piti taj crni, gorki, napitak. Posebice zato što su, kao umirovljenici, imali svo vrijeme toga dana, života. Nisu morali ništa, namorali su se dok su radili.
Kad je tata umro, ja sam ustajao svako jutro u 5 i s mamom pio tu jutarnju kavu. Tako je moj pokojni otac kriv za dvije stvari u mom životu. Prvo jer sam, gledajući njega, izabrao zanimanje i postao socijalni radnik, a drugo je što sam se navukao i navikao piti taj crni, gorki napitak, zvani kava. Svako jutro sam pravio društvo svojoj mami, a onda bih se vraćao u krevet jer, brat-bratu, nisam imao pametnijeg posla tako rano. Tata je volio ujutro odmah kupiti dnevne novine koje bi, s užitkom, čitao i glasno komentirao članke, otprilike: vidi ovog lopova, vidi ovog šupka znam ga dok je kovač bio.
Poslije sam, za vrijeme studiranja, pio redovito kavu, ujutro i poslije ručka. Ta navika mi je ostala do danas. Volim ujutro popiti onu domaći kavu, iz džezve, dodam i malko mlijeka. Često se sjetim one Izetove istinite rečenice tko je ikada, ikoga, zvao na kavu samo radi kave.
Imao sam tu sreću, ili nesreću, kako za koga, da sam uvijek radio u kolektivima i organizacija gdje su, u pravilu, većina bile uposlene žene. Što bi stari rekli, blažen među ženama.
Tako sam, radeći u jednoj NVO, bio jedini muški uposlenik, skupa sa šest žene. Nerijetko sam govorio na upite koliko vas radi tamo govorio: nas sedam žena. Svako jutro sam, po dolasku na posao, kuhao kavu za sve. Namjerno kažem kuhao jer kod nas u Bosni, u Zenici, još uvijek se kaže ispeci kavu i skuhaj kruh. Sad živim u gradu koji, uz neka druga bogatstva, ima i taj što se može za katolički Božić kupiti hljeb, ili za Bajrame kupiti kruh, ovisno gdje živiš.
Jedno jutro sam nešto kasnio na posao, za priču nije bitan razlog i kad sam došao ostalih šest žena je pilo kavu, pa kad sam ušao gotovo sve su rekle neka si došao, ova kava ne valja, nije kao tvoja, reci nam, matere ti, u čemu je tajna.
– To su male tajne, velikih majstora – prenio sam izjavu Steve Karapandže s televizije.
– Haj ne zajebaji, reci nam. – nastavljale su.
– Dobro. Ujutro je bitno staviti u vruću (mislio sam kavu u vruću vodu), zatim dobro promiješati (kavu, naravno) i sačekati da se dobro digne i napravi pjena (kava i kajmak na kavi). Skinuti, promiješati, ponovo vratiti da se digne još jednom (kavu) i paziti da ne iskipi.
Gledale su me iznenađeno, s osmijehom, a najstarija kolegica je samo rekla:
– Ma pusti ga sere! Ne mora se dvaput dignuti. U ovim godinama dosta je i jednom.
Ne trebam pričati koji je to urnebesni smijeh bio.
Naravno, nastavio sam im kuhati kavu na svoj način i kroz naredna jutra.