Prva moja spoznaja o Katerini Babkinoj zapravo potječe od Miljenka Jergovića koji je u Beogradu na Sajmu knjiga moderirao književnu večer čija je bila gošća pa me je onda o tome i obavijestio, prvi put u kratkom zapisu na Facebooku, a onda i u jednom od naših privatnih razgovora. Nedugo potom je u rubrici Ekran, knjige izvijestio o svojemu čitateljskom doživljaju dvaju njezinih knjiga – jedne zbirke pripovijedaka i jednoga romana. Budući da mi je pri ruci njezin prvijenac, Sonja, nije zgorega da se kritičarski pridružim Miljenku i njegove prosudbe usporedim sa svojima.
U njegovome mi se tekstu sljedeća rečenica čini ključnom: „U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.“ Koliko moje čitanje, jedne druge knjige, može korespondirati s ovim zaključkom? Odlikom se Babkinine proze, u Jergovićevoj interpretaciji, pokazuje a) kratkoća, i b) veza s tradicijom avangarde, osobito one njezine struje koja će ukazati na apsurdne konstelacije svijeta života. Kratkoća, štoviše svjesna eliptičnost doista je prisutna, makar ne i centralna, i u Sonji. S avangardom se stvari pokazuju donekle kompliciranije. Naime, ako se moje ispisivanje tekstova o ukrajinskoj i bjeloruskoj književnosti, koje traje, evo, već dulje od dvije i pol godine, prati u određenome kontinuitetu primijetit će se da je i jedna od njegovih središnjih teza nastojanje suvremene književnosti da ponovno uspostavi kontakt s jednom tradicijom koja je prisilno prekinuta i čijemu se brisanju iz svijesti ustrajno težilo u cjelokupnome povijesnom periodu sovjetske Ukrajine i Bjelorusije. (U jednome ću od sljedećih nastavaka prikazati antologiju neoklasicističke ukrajinske književnosti tridesetih. I u toj se antologiji vidi u kolikoj je mjeri napor političkih komesara ka fizičkom uništavanju nositelja jedne struje unutar ukrajinske međuratne književnosti zapravo lišen smisla i dominiran čistim, bezinteresnim, zlom.)
Babkina, dakle, u Sonji koristi neke elemente avangardističkog književnog postupka, ali ih ne slijedi do krajnjih konzekvenci. Tako će se težiti prelamanju kontinuiteta i kauzalnosti pripovjednoga teksta, ali ga se neće dovesti do neprepoznatljivosti. U odlučujućem će se momentu napraviti stanka, otvoriti prostor za razmišljanje, sabiranje koncentracije što će, konačno, voditi ka njegovome razumijevanju. Za to je, doduše, potreban pokret unatrag, ali on nije neizvediv. Dapače, prelistavanje nekoliko stranica odvest će nas, gotovo sigurno, do one početne linije kojoj se, činilo se, izgubio trag. Da pojednostavim: Sonja je roman u kojemu glavna junakinja, ukrajinska umjetnica-ilustratorka koja živi u Lvivu, doživljava traumatsku situaciju (napušta je dečko, Francuz Louis, koji se vraća u Lille i odlučuje se potpuno prekinuti kontakt s njom), ona služi kao svojevrsni okidač za njezino putovanje kroz prostor i vrijeme u kojemu će pokušati steći stabilnu sliku o vlastitome identitetu što joj je jedino moguće ako zakrpa najbrutalniji šav u svojoj prošlosti – izgubljenoga oca čija se slika zrcali u Louisu. Priča bi mogla biti (i ostati) konvencionalna kada Babkina ne bi intervenirala u nju uvodeći elemente avangardnog pripovijedanja ali i fantastike.
Ovako postavljena, ishodišna točka sižea nužno vodi ka „romanu puta“. No da bi se do puta doista i stiglo nužna je još jedna međustanica. Nju će označiti slučajni susret s nepoznatim muškarcem, u šumi, na samome početku Sonjina lutanja, koji će vrhunac doseći u divljem seksu na čudnome mjestu, u golubarniku, a rezultat će mu biti trudnoća. Ona Sonju katapultira iz njezina primarno ženskoga društva i baca je na cestu. Napuštajući prijateljsko okružje u kojemu uživa sigurnost i zaštitu ona kreće u nedefiniranu potragu. U dvadeset godina staroj ladi pokušat će istražiti vlastitu prošlost što će je odvesti u djetinjstvo, u rodni grad. Gdje je otac koje je nju i majku napustio dok je još bila djevojčica? Je li zasnovao novu obitelj? Čime se bavi? Je li bogat ili siromašan? Potraga se kreće na rubu zbilje i fantastike, povremeno brišući granice između jedne i druge tako da čitateljica ne može biti sigurna što je od onoga što se Sonji zbiva realno, što je plod njezine mašte, a što je, pak, posljedica djelovanja nadnaravnih sila. Tako će prva stanica na putu ka neimenovanom gradu biti napušteno naselje višekatnica u kojemu vlada romski klan i njegov predvodnik Ruslan Likarenko. U tome će predgrađu Sonja susresti Romkinju koja može komunicirati s mrtvima. Preko nje će pokušati uspostaviti kontakt sa svojom prošlošću i preminulima koji je nastanjuju. No to nije dostatno, nakraju je i neuspješno. Sonja se mora otputiti. To je pretpostavljeno rješenje, odgovor na zagonetke i tajne, a do njega dolazi spontano, nakon susreta s kolegama iz škole, homoseksualnim parom koji se odlučuje napustiti gradić prožet homofobijom, klaustrofobijom i još ponekom „fobijom“. Znači put – za Poljsku, na Zapad. Događaji se zbijaju, izmiču kontroli, previše ih je da bi ih Sonjina svijest mogla konzekventno preraditi. Više ne može razlikovati između zbilje i sna („što sanjam a što mi se događa“!) čime se omogućuje prodor fantastike u pripovjedni tekst. Dok vozi sanja irvase (ili ih doista vidi?), skreće s ceste, prouzrokuje prometnu nesreću, a povrede joj obrađuje Kai, čovjek koji se slučajno našao na cesti, predstavlja se kao sin liječnika i time motivira svoje medicinsko znanje.
Čim se Kai doista bavi? Poslovi mu očito nisu najčistiji, ali je veza s njim ono što Sonji omogućuje nastavak putovanja. Berlin, Hrvatska, Bosna, Albanija, na koncu Grčka. Stanice su to itinerera koji vodi sve dalje na jug, ali koji ne raščišćava dileme i zagonetke što se množe u Sonjinoj glavi. Njezine se misli sve intenzivnije koncentriraju na jednu jedinu temu: što će se zbiti s plodom koji nosi u utrobi? Hoće li s njim moći uspostaviti kreativan odnos međusobnoga poštovanja i brige? U centar prodire nerođeno biće koje se obilježava metaforom „drugog srca“ koje kuca paralelno sa Sonjinim. U isto vrijeme se strastvena ljubavna veza s Kajem preobražava u patološku. Tome pridonosi i začudni položaj pripovjedačice koja mu se odbija približiti i ostavlja nam da ga vidimo isključivo iz Sonjine vizure. Doduše možemo pratiti kako se sreće s drugim ljudima, kako prodaje očito ukradene ikone, ali bilo kakvo tematiziranje ljubavnog odnosa s njegove strane ostaje neiskazano – čak ga se ne da ni naslutiti. Tim više nam se valja, gotovo prinudno, baviti Sonjom. Ako je prvi prodor irealnoga u tekst romana bio motiviran labilnim odnosom zbilje i sna, drugi će se preseliti u psihopatologiju junakinje. Ona je sigurna da je Kai njezin izgubljeni otac. Ta je sumnja, koja se pretvara u izvjesnost, zasnovana na nizu vanjskih senzacija (umjetno oko, sin oftalmologa) i ne pronalazi, točnije – ne može je pronaći, potvrdu u realnome svijetu. No dovoljna je da je natjera u paničan bijeg koji je od Soluna vodi do Frankfurta, a otuda dalje do Lviva. Čini se da će izgubiti dijete, no nakraju ono biva spašeno. Nastavak njezina života da se tek projicirati, pripovjedačica nam uskraćuje sigurnost, ne želi nas umiriti happy endom. Ipak, harmonija između majke i dijete, dva srca koja su postala jedno daje naslutiti da će se priča nastaviti na pozitivan način.
Katerina je Babkina napisala uzorit roman u kojemu se, doduše, vide elementi utjecaja avangardne književnosti. No oni nisu dovoljni da bi se moglo govoriti o preuzimanju poetološkoga modela. Roman ostaje na nivou realističkoga pripovijedanja premreženog momentima fantastičkoga sa snažnim feminističkim nabojem. Riječ je o samorealizaciji umjetnice koja prelazi težak put od ostavljenosti, egzistencijalne „bačenosti u svijet“ do spoznaje o vlastitome mjestu unutar kompleksnih socijalnih odnosa. U svakom slučaju dovoljna osnova za anticipaciju onoga hvalospjeva koje će Miljenko Jergović sačiniti u predstavljanju dvije kasnije knjige Katerine Babkine.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/60
Katerina Babkina, Sonja. 2013.
Prva moja spoznaja o Katerini Babkinoj zapravo potječe od Miljenka Jergovića koji je u Beogradu na Sajmu knjiga moderirao književnu večer čija je bila gošća pa me je onda o tome i obavijestio, prvi put u kratkom zapisu na Facebooku, a onda i u jednom od naših privatnih razgovora. Nedugo potom je u rubrici Ekran, knjige izvijestio o svojemu čitateljskom doživljaju dvaju njezinih knjiga – jedne zbirke pripovijedaka i jednoga romana. Budući da mi je pri ruci njezin prvijenac, Sonja, nije zgorega da se kritičarski pridružim Miljenku i njegove prosudbe usporedim sa svojima.
U njegovome mi se tekstu sljedeća rečenica čini ključnom: „U pričama Katerine Babkine, osim dara da se lako, u dvije-tri riječi, ispripovijeda sve o svemu, osim moćnog vladanja cjelinom vlastitog svijeta, kakvo se kod zapadnih pisaca naših generacija uglavnom ne nalazi, postoji nešto što može biti samo čitateljev umišljaj, ali je stalno prisutno, pa onda neka bude i izgovoreno: ona priča onako kako su pisali rani avangardisti, poslije i apsurdisti, onako kako je pisao i Danil Harms, samo što je u svemu tome stalno prisutan jedan živi, vedri svijet. I kad piše tužne stvari – a uglavnom piše tužne stvari! – Katerina Babkina to čini luckasto vedro. Toliko je sunca u tom osmijehu. U osmijehu svake njezine rečenice.“ Koliko moje čitanje, jedne druge knjige, može korespondirati s ovim zaključkom? Odlikom se Babkinine proze, u Jergovićevoj interpretaciji, pokazuje a) kratkoća, i b) veza s tradicijom avangarde, osobito one njezine struje koja će ukazati na apsurdne konstelacije svijeta života. Kratkoća, štoviše svjesna eliptičnost doista je prisutna, makar ne i centralna, i u Sonji. S avangardom se stvari pokazuju donekle kompliciranije. Naime, ako se moje ispisivanje tekstova o ukrajinskoj i bjeloruskoj književnosti, koje traje, evo, već dulje od dvije i pol godine, prati u određenome kontinuitetu primijetit će se da je i jedna od njegovih središnjih teza nastojanje suvremene književnosti da ponovno uspostavi kontakt s jednom tradicijom koja je prisilno prekinuta i čijemu se brisanju iz svijesti ustrajno težilo u cjelokupnome povijesnom periodu sovjetske Ukrajine i Bjelorusije. (U jednome ću od sljedećih nastavaka prikazati antologiju neoklasicističke ukrajinske književnosti tridesetih. I u toj se antologiji vidi u kolikoj je mjeri napor političkih komesara ka fizičkom uništavanju nositelja jedne struje unutar ukrajinske međuratne književnosti zapravo lišen smisla i dominiran čistim, bezinteresnim, zlom.)
Babkina, dakle, u Sonji koristi neke elemente avangardističkog književnog postupka, ali ih ne slijedi do krajnjih konzekvenci. Tako će se težiti prelamanju kontinuiteta i kauzalnosti pripovjednoga teksta, ali ga se neće dovesti do neprepoznatljivosti. U odlučujućem će se momentu napraviti stanka, otvoriti prostor za razmišljanje, sabiranje koncentracije što će, konačno, voditi ka njegovome razumijevanju. Za to je, doduše, potreban pokret unatrag, ali on nije neizvediv. Dapače, prelistavanje nekoliko stranica odvest će nas, gotovo sigurno, do one početne linije kojoj se, činilo se, izgubio trag. Da pojednostavim: Sonja je roman u kojemu glavna junakinja, ukrajinska umjetnica-ilustratorka koja živi u Lvivu, doživljava traumatsku situaciju (napušta je dečko, Francuz Louis, koji se vraća u Lille i odlučuje se potpuno prekinuti kontakt s njom), ona služi kao svojevrsni okidač za njezino putovanje kroz prostor i vrijeme u kojemu će pokušati steći stabilnu sliku o vlastitome identitetu što joj je jedino moguće ako zakrpa najbrutalniji šav u svojoj prošlosti – izgubljenoga oca čija se slika zrcali u Louisu. Priča bi mogla biti (i ostati) konvencionalna kada Babkina ne bi intervenirala u nju uvodeći elemente avangardnog pripovijedanja ali i fantastike.
Ovako postavljena, ishodišna točka sižea nužno vodi ka „romanu puta“. No da bi se do puta doista i stiglo nužna je još jedna međustanica. Nju će označiti slučajni susret s nepoznatim muškarcem, u šumi, na samome početku Sonjina lutanja, koji će vrhunac doseći u divljem seksu na čudnome mjestu, u golubarniku, a rezultat će mu biti trudnoća. Ona Sonju katapultira iz njezina primarno ženskoga društva i baca je na cestu. Napuštajući prijateljsko okružje u kojemu uživa sigurnost i zaštitu ona kreće u nedefiniranu potragu. U dvadeset godina staroj ladi pokušat će istražiti vlastitu prošlost što će je odvesti u djetinjstvo, u rodni grad. Gdje je otac koje je nju i majku napustio dok je još bila djevojčica? Je li zasnovao novu obitelj? Čime se bavi? Je li bogat ili siromašan? Potraga se kreće na rubu zbilje i fantastike, povremeno brišući granice između jedne i druge tako da čitateljica ne može biti sigurna što je od onoga što se Sonji zbiva realno, što je plod njezine mašte, a što je, pak, posljedica djelovanja nadnaravnih sila. Tako će prva stanica na putu ka neimenovanom gradu biti napušteno naselje višekatnica u kojemu vlada romski klan i njegov predvodnik Ruslan Likarenko. U tome će predgrađu Sonja susresti Romkinju koja može komunicirati s mrtvima. Preko nje će pokušati uspostaviti kontakt sa svojom prošlošću i preminulima koji je nastanjuju. No to nije dostatno, nakraju je i neuspješno. Sonja se mora otputiti. To je pretpostavljeno rješenje, odgovor na zagonetke i tajne, a do njega dolazi spontano, nakon susreta s kolegama iz škole, homoseksualnim parom koji se odlučuje napustiti gradić prožet homofobijom, klaustrofobijom i još ponekom „fobijom“. Znači put – za Poljsku, na Zapad. Događaji se zbijaju, izmiču kontroli, previše ih je da bi ih Sonjina svijest mogla konzekventno preraditi. Više ne može razlikovati između zbilje i sna („što sanjam a što mi se događa“!) čime se omogućuje prodor fantastike u pripovjedni tekst. Dok vozi sanja irvase (ili ih doista vidi?), skreće s ceste, prouzrokuje prometnu nesreću, a povrede joj obrađuje Kai, čovjek koji se slučajno našao na cesti, predstavlja se kao sin liječnika i time motivira svoje medicinsko znanje.
Čim se Kai doista bavi? Poslovi mu očito nisu najčistiji, ali je veza s njim ono što Sonji omogućuje nastavak putovanja. Berlin, Hrvatska, Bosna, Albanija, na koncu Grčka. Stanice su to itinerera koji vodi sve dalje na jug, ali koji ne raščišćava dileme i zagonetke što se množe u Sonjinoj glavi. Njezine se misli sve intenzivnije koncentriraju na jednu jedinu temu: što će se zbiti s plodom koji nosi u utrobi? Hoće li s njim moći uspostaviti kreativan odnos međusobnoga poštovanja i brige? U centar prodire nerođeno biće koje se obilježava metaforom „drugog srca“ koje kuca paralelno sa Sonjinim. U isto vrijeme se strastvena ljubavna veza s Kajem preobražava u patološku. Tome pridonosi i začudni položaj pripovjedačice koja mu se odbija približiti i ostavlja nam da ga vidimo isključivo iz Sonjine vizure. Doduše možemo pratiti kako se sreće s drugim ljudima, kako prodaje očito ukradene ikone, ali bilo kakvo tematiziranje ljubavnog odnosa s njegove strane ostaje neiskazano – čak ga se ne da ni naslutiti. Tim više nam se valja, gotovo prinudno, baviti Sonjom. Ako je prvi prodor irealnoga u tekst romana bio motiviran labilnim odnosom zbilje i sna, drugi će se preseliti u psihopatologiju junakinje. Ona je sigurna da je Kai njezin izgubljeni otac. Ta je sumnja, koja se pretvara u izvjesnost, zasnovana na nizu vanjskih senzacija (umjetno oko, sin oftalmologa) i ne pronalazi, točnije – ne može je pronaći, potvrdu u realnome svijetu. No dovoljna je da je natjera u paničan bijeg koji je od Soluna vodi do Frankfurta, a otuda dalje do Lviva. Čini se da će izgubiti dijete, no nakraju ono biva spašeno. Nastavak njezina života da se tek projicirati, pripovjedačica nam uskraćuje sigurnost, ne želi nas umiriti happy endom. Ipak, harmonija između majke i dijete, dva srca koja su postala jedno daje naslutiti da će se priča nastaviti na pozitivan način.
Katerina je Babkina napisala uzorit roman u kojemu se, doduše, vide elementi utjecaja avangardne književnosti. No oni nisu dovoljni da bi se moglo govoriti o preuzimanju poetološkoga modela. Roman ostaje na nivou realističkoga pripovijedanja premreženog momentima fantastičkoga sa snažnim feminističkim nabojem. Riječ je o samorealizaciji umjetnice koja prelazi težak put od ostavljenosti, egzistencijalne „bačenosti u svijet“ do spoznaje o vlastitome mjestu unutar kompleksnih socijalnih odnosa. U svakom slučaju dovoljna osnova za anticipaciju onoga hvalospjeva koje će Miljenko Jergović sačiniti u predstavljanju dvije kasnije knjige Katerine Babkine.