Moj prvi stan u Emiratima je na petom spratu oronule zgrade s plavim neonskim znakom “Jenana building”. Glomazna slova natpisa okrenuta su više prema gore nego ulici, tako da se noću oko njih roje oblaci mušica i čini se da plavo svjetlo na nebu doziva Betmena u pomoć.
Kako je jedna od prvih stambenih građevina u Abu Dhabiju, taksista zna gdje se nalazi, izlazim na užarenu ulicu s velikim ruksakom i dvije torbe. Iza mene je u Bosni ostao roditeljski dom uokviren UNHCR najlonima umjesto prozora, ispred mene betonska kocka po kojoj je neko pohabane klima uređaje neuredno povezao mrežom zamršenih cijevi i kablova. Još je rano proljeće, a već se od sparine ne može disati, pitam se gdje sam došao i kako će tek izgledati ljeto.
Kroz staklena zamagljena vrata ulazim u stubište, osjeća se kiselkasti vonj ustajalog znoja i slatkasti miris egzotičnih začina istočnjačke kuhinje na koji ću se vremenom sasvim navići. Curice u arapskoj nošnji se igraju s mačkom koja nezadovoljno tuli, a somalijski dječaci neumorno tabanaju stepeništem. Pozivam klimavi lift praćen radoznalim pogledima, poslije saznajem da sam jedini bijelac. U ovoj kompleksnoj višerasnoj zajednici, pjesme koje slušam ubrzo postaju poznate kao muzika bijelog vraga s petog sprata.
Na broju 53 pažljivo otključavam vrata. Već u pola koraka s praga mogu zakoračiti u trofazni rešo s dvije električne ringle ispod kojeg je minijaturni frižider. Prilagođavam se trenutno, u novom domu cipele se skidaju u kuhinji. Pored rešoa je plitka sudopera u koju jedva staju tanjur i dvije čaše, žućkasta voda pršti na sve strane pa brzo zatvaram slavinu.
Desno je toalet, pored WC školjke bez poklopca, tu je još kabina za tuširanje i starinska Hitachi veš mašina koja se puni odozgo. Kako ćošak masivne sprave za pranje veša solidno zalazi u tuš kabinu sa zadnje strane, uvijek je isključim iz zida prije nego se kupam da me ne bi ubila struja.
Lijevo od kuhinje je soba u koju jedva staje krevet i zelenkasti stakleni stol s dvije stolice, oljušteni ormar je ugrađen u zid i iz njega izbija smrad vlage. Konačno spuštam prtljagu iz ruku, u komadu ogledala na zidu gledam svoje zabrinuto lice, život prestaje biti avantura. Naslanjam čelo na prozor prljav od žućkastog pijeska, preko zahrđalog klima uređaja vidim bogati mramorni grad koji mi luksuznim vitkim neboderom pokazuje srednji prst.
A onda je nadošlo ljeto.
Ni traga svježine u istočnom pustinjskom vjetru, zidovi u Dženani se danju griju a noću zrače temperaturama visoke peći. Palim nikada servisirani klima uređaj koji u nepravilnim ciklusima glasno brekće kao agregat ili zavija poput cirkulara. Soba se poslije nekog vremena pristojno rashladi, ali je s tolikom bukom nemoguće oka sklopiti. Noćima stoga spavam s ugašenom klimom dok me vrućina ne probudi potpuno mokrog u krevetu, a potom bezuspješno pokušavam zaspati dok uključeni uređaj glasno testera imaginarne balvane pod prozorom.
Na broju 53 egzorcizam bijelog vraga ognjem i cirkularom traje mjesecima. Pustinjske vrućine i spavanje u kratkim etapama ostavljaju traga brišući jasnu granicu između jave i sna. U bijelom i mekom svjetlu se gube kontrasti i oštrina slike, na poslu mislim da sanjam, a u krevetu noću mi se čini da sam potpuno budan u svojoj sobi u Sarajevu. Lažem majku da sam ustao i da se spremam za školu, ovo iskustvo mi doživotno deformira spoznaju realnosti.
Jedan dio mene je dobio bolji posao i iz Dženane izašao početkom jeseni, drugi komad bijelog vraga je ostao doživotno zaglavljen u vrelim betonskim zidovima. Betmen se nikada nije odazvao, za par godina zgrada je srušena, a na njenom mjestu podignut visoki neboder koji nekim drugim stanarima pokazuje srednji prst.
Dženana building
Moj prvi stan u Emiratima je na petom spratu oronule zgrade s plavim neonskim znakom “Jenana building”. Glomazna slova natpisa okrenuta su više prema gore nego ulici, tako da se noću oko njih roje oblaci mušica i čini se da plavo svjetlo na nebu doziva Betmena u pomoć.
Kako je jedna od prvih stambenih građevina u Abu Dhabiju, taksista zna gdje se nalazi, izlazim na užarenu ulicu s velikim ruksakom i dvije torbe. Iza mene je u Bosni ostao roditeljski dom uokviren UNHCR najlonima umjesto prozora, ispred mene betonska kocka po kojoj je neko pohabane klima uređaje neuredno povezao mrežom zamršenih cijevi i kablova. Još je rano proljeće, a već se od sparine ne može disati, pitam se gdje sam došao i kako će tek izgledati ljeto.
Kroz staklena zamagljena vrata ulazim u stubište, osjeća se kiselkasti vonj ustajalog znoja i slatkasti miris egzotičnih začina istočnjačke kuhinje na koji ću se vremenom sasvim navići. Curice u arapskoj nošnji se igraju s mačkom koja nezadovoljno tuli, a somalijski dječaci neumorno tabanaju stepeništem. Pozivam klimavi lift praćen radoznalim pogledima, poslije saznajem da sam jedini bijelac. U ovoj kompleksnoj višerasnoj zajednici, pjesme koje slušam ubrzo postaju poznate kao muzika bijelog vraga s petog sprata.
Na broju 53 pažljivo otključavam vrata. Već u pola koraka s praga mogu zakoračiti u trofazni rešo s dvije električne ringle ispod kojeg je minijaturni frižider. Prilagođavam se trenutno, u novom domu cipele se skidaju u kuhinji. Pored rešoa je plitka sudopera u koju jedva staju tanjur i dvije čaše, žućkasta voda pršti na sve strane pa brzo zatvaram slavinu.
Desno je toalet, pored WC školjke bez poklopca, tu je još kabina za tuširanje i starinska Hitachi veš mašina koja se puni odozgo. Kako ćošak masivne sprave za pranje veša solidno zalazi u tuš kabinu sa zadnje strane, uvijek je isključim iz zida prije nego se kupam da me ne bi ubila struja.
Lijevo od kuhinje je soba u koju jedva staje krevet i zelenkasti stakleni stol s dvije stolice, oljušteni ormar je ugrađen u zid i iz njega izbija smrad vlage. Konačno spuštam prtljagu iz ruku, u komadu ogledala na zidu gledam svoje zabrinuto lice, život prestaje biti avantura. Naslanjam čelo na prozor prljav od žućkastog pijeska, preko zahrđalog klima uređaja vidim bogati mramorni grad koji mi luksuznim vitkim neboderom pokazuje srednji prst.
A onda je nadošlo ljeto.
Ni traga svježine u istočnom pustinjskom vjetru, zidovi u Dženani se danju griju a noću zrače temperaturama visoke peći. Palim nikada servisirani klima uređaj koji u nepravilnim ciklusima glasno brekće kao agregat ili zavija poput cirkulara. Soba se poslije nekog vremena pristojno rashladi, ali je s tolikom bukom nemoguće oka sklopiti. Noćima stoga spavam s ugašenom klimom dok me vrućina ne probudi potpuno mokrog u krevetu, a potom bezuspješno pokušavam zaspati dok uključeni uređaj glasno testera imaginarne balvane pod prozorom.
Na broju 53 egzorcizam bijelog vraga ognjem i cirkularom traje mjesecima. Pustinjske vrućine i spavanje u kratkim etapama ostavljaju traga brišući jasnu granicu između jave i sna. U bijelom i mekom svjetlu se gube kontrasti i oštrina slike, na poslu mislim da sanjam, a u krevetu noću mi se čini da sam potpuno budan u svojoj sobi u Sarajevu. Lažem majku da sam ustao i da se spremam za školu, ovo iskustvo mi doživotno deformira spoznaju realnosti.
Jedan dio mene je dobio bolji posao i iz Dženane izašao početkom jeseni, drugi komad bijelog vraga je ostao doživotno zaglavljen u vrelim betonskim zidovima. Betmen se nikada nije odazvao, za par godina zgrada je srušena, a na njenom mjestu podignut visoki neboder koji nekim drugim stanarima pokazuje srednji prst.