Anđelko Vuletić

Bio sam gradačački gimnazijalac, on nastavnik u Modriči, već autor objavljene knjige. Imao je s Miroslavom Slavkom Mađerom u gimnaziji Hasan Kikić književnu večer u kojoj sam kao član gimnazijskog književnog kluba sudjelovao i ja. Bio je to moj prvi susret sa živim piscima, s Anđelkom se nastavio i u Sarajevu, na studiju. Ostao sam mu vjeran u svim životnim situacijama, sve do smrti, takav je i on bio prema meni. A bili smo, i jedan i drugi, u vrlo delikatnim životnim situacijama i prije rata i u ratu. I prije rata i poslije rata moja vjernost njegovoj poeziji i prozi, njemu kao osobi nekonvencionalnog ponašanja, smetala je mnogima. Bili smo zbog toga i jedan i drugi i šamarani i svakojakim riječima čašćeni. Kao gimnazijalac nisam sasvim razumio ni njegovu poeziju ni njegovu prozu, u njima je, međutim, bilo nešto tako magnetski snažno, drukčije od svega što mi je za čitanje lektirom bilo zadano da sam zadana štiva gurao u stranu, s guštom čitao njegova. Tako je bilo u gradačačkoj gimnaziji, još izrazitije u Sarajevu, na studiju, gdje smo se još više zbližili, gdje sam o njegovoj pisanoj riječi povremeno i pisao.   

Prije rata, osamdesetih godina, bili smo zajedno i u akciji dedogmatizacije književničke organizacije koju je tadašnji čelnik (mrtav je, neću mu spominjati ime) ideologizirao u svim programskim segmentima, obojica smo tada u beogradskoj Književnoj reči strpani u jurišni zdrug, on kao poglavnik, ja kao njegov doglavnik. 

Jedna je boja, jedan je glas dominantan i u poeziji i u Vuletićevoj prozi. Tragično otkriva u svemu što živi, što raste, traje i umire. U tragičnom pronalazi veličinu svega što postoji. Tragično zvoni i kad opisuje radost, kad klikće. Nekako se sve to prepoznalo i u mome duhu. Nekako mi je sve to postalo vrlo blisko, moje, još u gradačačkoj gimnaziji, u Sarajevu pogotovo. Sve to što raste i traje zašto i umire, kako ipak nastavlja da živi? To propitujem i ja. U nadrealnom oblači svoju novu košuljicu. Njegovo je cjelokupno pjesništvo takav pobjednik stvarnosti koju živimo. Ono je i u Parizu vrednovano pobjednikom stvarnog koje je u suglasju s beskonačnim. Alain Bosquet, Le Figaro, Paris, 27. srpnja 1984. je napisao: „Ne događa se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika… Vuletićeva poezija osvaja nas čudovitim suglasjem stvarnosti i traganja za beskonačnim“. 

A ovdje, u Sarajevu, kao i u Zagrebu, Anđelko Vuletić gotovo da i ne postoji. Kao da ne postoje ni oni koji su i ovdje o njegovoj književnosti pisali kao i Alain Bosquet. Ima u Vuletićevom i pjesničkom i proznom glasu i Ujevića i A.B. Šimića, i francuskih nadrealista, ima, ali, kad se sve sabere, ima samo njega, prkosnog, nemirnog, svojeglavog, izazovnog, samoubilački okrenutog životu, lucidno uronjenog u samu njegovu srž. U potrazi za beskonačnim nije štedio ni sebe ni stvarnost koja ga je svojom okrutnošću izazivala na sve žešći megdan. Pjesnik kao veliki ratnik, pjesnik ožalošćen što je čovjek primoran na rat, eto, i to je Vuletić. Živio je suprotno drugima, pisao je suprotno drugima. Samo svoj u svemu. Svoj megdan sa životom vodio je i završio časno. Rezultat te borbe osuđen je na beskonačnost.

Mirko Marjanović 24. 10. 2021.