U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao je kraljevsko mjesto.
U pjesničkoj je četvorci kojoj Midhat Begić, najveći i najsuptilniji bosanski književni kritičar i esejist, knjigu posvećuje: Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981).
Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko.
U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.
U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.
Sada ga više nema, sada je sav – poezija. Sigurno je: vratit će se u te književnosti, i jednu i drugu, ako ikada same o sebi počnu misliti ozbiljno i zahvalno.
Anđelko Vuletić
U SARAJEVU, POD MOJIM PROZOROM
(U Brooklynu raste jedno drvo.)
U Sarajevu, pod mojim prozorom, raste
jedno groblje;
i – da to ne gledaju moje rođene oči,
ne bih vjerovao: kako se širi, kako
osvaja prostor,
i kako svojom pomamom – a zamalo ne rekoh: svojim
cvjetanjem – ugrožava cijeli grad.
Možda već sutra: moj prozor, i moj dom,
i ove uzaludne riječi – potonut će u groblje.
Jer i mlado groblje – kao i sve što niče –
buja, i raste,
i udara snagom i poletom, nezaustavljivo;
i – prkosno, i oholo – ruši
sve pred sobom
i osvaja svoj životni prostor.
Mlado groblje, kao mlado proljeće, upilo je u sebe
sve što je valjalo, sve što je pjevalo i što je zemljom
ponosno hodilo.
Koliko snježnog smijeha, koliko zelene radosti, koliko
bučnih, životnih snova nestaje u nijemom šumu bosanske zemlje.
Ta gluha zemlja postaje sad naša prva mladost i novo
umiranje, kome već brojimo godine, a odavno
ne pamtimo dane.
To mlado sarajevsko groblje pod mojim prozorom,
što raste i što se grana – prijeti
da nas sve, do jednog,
satjera i sabije u onaj konačni,
u onaj posljednji kut.
Da zavlada gradom, kao žetelac žutim klasjem!
Ta naša nova njiva, to mlado sarajevsko groblje.
(1992.)
(Iz knjige Križaljka za čitanje sudbine, Zagreb 1999)
www.ivanlovrenovic.com
Anđelko Vuletić (Trebimlja, 1933. – Zagreb, 2021.)
U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao je kraljevsko mjesto.
U pjesničkoj je četvorci kojoj Midhat Begić, najveći i najsuptilniji bosanski književni kritičar i esejist, knjigu posvećuje: Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981).
Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko.
U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.
U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.
Sada ga više nema, sada je sav – poezija. Sigurno je: vratit će se u te književnosti, i jednu i drugu, ako ikada same o sebi počnu misliti ozbiljno i zahvalno.
Anđelko Vuletić
U SARAJEVU, POD MOJIM PROZOROM
(U Brooklynu raste jedno drvo.)
U Sarajevu, pod mojim prozorom, raste
jedno groblje;
i – da to ne gledaju moje rođene oči,
ne bih vjerovao: kako se širi, kako
osvaja prostor,
i kako svojom pomamom – a zamalo ne rekoh: svojim
cvjetanjem – ugrožava cijeli grad.
Možda već sutra: moj prozor, i moj dom,
i ove uzaludne riječi – potonut će u groblje.
Jer i mlado groblje – kao i sve što niče –
buja, i raste,
i udara snagom i poletom, nezaustavljivo;
i – prkosno, i oholo – ruši
sve pred sobom
i osvaja svoj životni prostor.
Mlado groblje, kao mlado proljeće, upilo je u sebe
sve što je valjalo, sve što je pjevalo i što je zemljom
ponosno hodilo.
Koliko snježnog smijeha, koliko zelene radosti, koliko
bučnih, životnih snova nestaje u nijemom šumu bosanske zemlje.
Ta gluha zemlja postaje sad naša prva mladost i novo
umiranje, kome već brojimo godine, a odavno
ne pamtimo dane.
To mlado sarajevsko groblje pod mojim prozorom,
što raste i što se grana – prijeti
da nas sve, do jednog,
satjera i sabije u onaj konačni,
u onaj posljednji kut.
Da zavlada gradom, kao žetelac žutim klasjem!
Ta naša nova njiva, to mlado sarajevsko groblje.
(1992.)
(Iz knjige Križaljka za čitanje sudbine, Zagreb 1999)
www.ivanlovrenovic.com