hrvatsku pjesnikinju, spisateljicu i prevoditeljicu
(Zlarin , 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice , 25. X. 2010 )
NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO
lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste provodili smo zajedno u studentskom gradu dotjerivali tekstove za tvoje apokaliptičke basne i moj prvi roman traganje za samim sobom
ja bih odlazio na poštu i u redakcije a ti po indijske košulje u male trgovine potom bismo zajedno svratili u klub književnika gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama
u zamračenoj sobi bacali smo novčiće savjetovali se s kineskom knjigom promjena sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna kad nas zadesi i rastavi sudba nujna
primila si prijeteće pismo iz murske sobote i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu proglasivši me sumnjivim tipom iz beograda
u stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe uzdahnula si – ah čemu dva leša jedan pokraj drugoga – otpratila me autobusom do tramvajske stanice u dubravi pričala više sebi u bradu kako se ne isplati živjeti u gradu kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu magdicu i već sutradan otputovati u bidružicu
dugo sam gledao za autobusom i razmišljao u čemu li smo to pogriješili jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli
U ČUDOVIŠNO ZAČARANOM KRUGU S VESNOM PARUN
(poglavlje iz rukopisa autobiografskog romana Život je pjesma)
Početkom siječnja 1976. moj prijatelj iz gimnazijskih dana Mile Maslać, koji je u međuvremenu napustio Beograd i zaposlio se kod nekog draguljara u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, priopćio mi je da bi se sa mnom htjela upoznati pjesnikinja Vesna Parun, te me zamolio da joj se što prije javim kratkim pismom. Naravno da sam se, više uzbuđen negoli iznenađen, javio kratkim pisamcem uvaženoj poetesi, koja mi je vrlo brzo odgovorila:
„Razveselilo me pismo od Vas; zaista sam bila zamolila mog (od nedavno) dobrog znanca da mi omogući prepisku ili susret s Vama. Naime, s njime sam se upoznala na jednom seminaru, gdje je dr. Šagi govorio o starim karizmaticima, te spomenuo i današnje pentekostalce. Mene takve stvari odmah zapale, da počnem intenzivno razmišljati i otkrivati istine u novom pravcu, budući da me ono jučerašnje nikad potpuno ne zadovoljava. O kršćanstvu i njegovim deformacijama, hijerarhijama i lažima razmišljam bez prestanka, otkako sam u Glasu koncila objavila one članke – za koje držim da su Vam poznati – i to me užasno opterećuje. O tome jedva da se može s kime i razgovarati, a kamoli pisati. Stekla sam dojam da službena Katolička Crkva preferira čak i ateiste pred liberalcima vjernicima. Zato sam s velikim interesom slušala od Mile Maslaća o Vama i Vašem slučaju. Pokazao mi je i Vaš tekst u Teki. Iznenadio me je ne samo Vaš smioni i otvoreni stav, nego i stil, i literarna zrelost. Po nekim gorkim iskustvima toliko ste mi slični, te stoga na neki način i potrebni, što Vas sigurno nimalo ne začuđuje. Prilično sam izolirana, okrenuta vlastitim meditacijama i vizijama, te mi se ljudi oko mene čine gotovo vještački ljudi, roboti. A što da tek reknem o nekim pripadnicima Crkve, koje poznajem i s kojima sam se neko vrijeme poletno i optimistički družila! Žao mi je da se nismo upoznali dok ste živjeli ovdje, i uopće šteta je što su Vas – takoreći – na lijep način protjerali iz Zagreba. Zanimaju me Vaša daljnja iskustva, misli, paralele, sadašnje gledanje na Vašu – sjemeništarsku – prošlost, nove psihičke konstelacije, odnos prema ljudima itd. I sama se osjećam protjerana, ožigosana, gotovo izopćena. No moj je slučaj različit od Vašeg. Dok Vaš ima ponešto tragičan prizvuk, moj je tragikomičan, apsurdan. Da ste u Zagrebu, morali biste izgubiti dosta vremena u razgovorima sa mnom, jer bi teme bile – bar za prvi mah – neiscrpne. Ovako se nadam da ćete mi se javljati pismom kadikad, dok se ne upoznamo i drukčije. Ako dolazite uskoro u Zagreb, javite mi to unaprijed! (Pretpostavljam, naravno, da Vam taj susret neće biti na odmet.) U zadnje doba ne putuje mi se nikamo, pa tako ni u Beograd. Inače bismo se i tamo mogli naći. Imam tamo znanaca dosta i dobrih starih prijatelja. (Ali i dušmana!) Pišite mi nastavljate li rad na svom dnevniku i hoćete li dati da se to objavi uskoro.“
Pismo me oduševilo. Čitao sam ga nekoliko puta uzastopce. Ni u snu nisam očekivao da će mi tako iskreno pisati o sebi najveća hrvatska pjesnikinja koju sam tada poznavao samo iz školskih udžbenika i antologija. Naravno da sam joj odmah odgovorio:
„Ništa me u ovim oskudnim danima nije moglo životnije obradovati od Vašeg pisma. Srdačno zahvaljujem. Danas je sve teže naići na iskrenog sugovornika. Pogotovo meni koji sam s crkvene strane proglašen «buntovnikom i odmetnikom», a budući da nemam nikakvih drugih pretenzija osim književno stvaralačkih, postajem čudnovato sumnjiv na svim stranama. Kamo sreće da smo se upoznali prije dvije godine, kad sam u hladnoj i preskupoj sobici na Trešnjevki proživljavao najprokletije trenutke, spremajući završne ispite na Bogoslovnom fakultetu, premda me mnogi profesori na Kaptolu naprosto nisu mogli vidjeti, a većina studenata nije se zbog usađene rimokatoličke podmuklosti osuđivala sa mnom slobodno razgovarati. Sve je to znatno doprinijelo mom konačnom, unutarnjem raskidu sa službenom Crkvom kao rimokatoličkom strukturom. Međutim, ne i s kršćanstvom, jer ono je unatoč svemu moja baština, moj blagoslov i prokletstvo, bolje rečeno moj blagoslov prokletstva! Čitajući Vaše pismo dobivao sam dojam kao da se nas dvoje odavno znamo, samo što se u životnoj užurbanosti nismo stigli osobno upoznati. Doduše, Vaša problematika, koju zasad mogu samo naslućivati, po svoj prilici mnogo je suptilnija, ali zato možda i mnogo bolnija. Kod mene se već od najranije mladosti radi o postojanoj neodoljivosti prema svemu slatkorječivom, pobožno hinjenom i crkveno uzvišenom. Pitate me za dnevnik. Proteklih mjeseci dosta sam radio na njemu. Stvorio sam jednu zaokruženu cjelinu koja se odnosi na moj šestogodišnji studij teologije, na moje unutarnje preokupacije i previranja kao i na vanjsko sukobaljavanje, ali se ne radi o dovršenom djelu. Valja mi još raditi na dotjerivanju i produbljivanju nekih mjesta i pojedinosti. Nažalost, sada sam posve zauzet ispitima. Često putujem u Zagreb i Hrvatsko zagorje, zato mi je neobično drago što ću u hrvatskoj prijestolnici moći ubuduće s Vama iskreno razgovarati. U Zagreb dolazim 6. veljače i svakako ću tog prijepodneva skoknuti do Vas u Badelovu. Popodne nastavljam put za Krapinu gdje će te večere biti otvorenje likovne izložbe mog strica Jože Brezinščaka, popraćeno recitalom mojih pjesama.“
Na zagrebačkom glavnom kolodvoru dočekalo me 6. veljače 1976. ledeno zimsko jutro. Ostavio sam torbu u garderobi i pješice krenuo prema Trgu Republike, a odanle tramvajem jedanaesticom za Dubravu, pa autobusom za Pionirski grad. Odmah sam pronašao zgradu u Badelovoj ulici, popeo se na drugi kat i s velikim strahopoštovanjem stao lupati po vratima. Na vratima se odmah pojavila Poetesa u vunenoj pidžami, sanjarski razbarušena, nasmiješena. Umilnim glasom pozvala me unutra, ispričavala se zbog velikog nereda, uvela me u veliku sobu s prostranim francuskim krevetom na sredini, prenatrpanim pisaćim stolom u pozadini, ormarima sa strane. Sjeo sam na kauč ispred električne peći-kamina na kojoj se pržio tamjan i neke mirisne grančice. Ona se zavukla u krevet. Zajedno s debelom kineskom knjigom I Čing na engleskom jeziku. Pročitala mi je iz nje nekoliko karakterističnih odgovora. Vjerovao sam njezinim riječima, sretan što se nalazim u milosti svemir-žene. Ispričao sam joj sve o sebi, o svom studiju i književnim planovima, spominjao sam Kocbeka i Nietzchea. Poetesa me zanosno slušala. Skuhala je čaj za dvoje. Dozvolila mi da popušim cigaretu. Nije mogla sa mnom u Krapinu.
Prilikom svečanog otvorenja izložbe u galeriji Hušnjakovo, na nalazištu pračovjeka u Krapini, prigodni recital mojih pjesama održala je Nada Klašterka u pratnji tihog muziciranja na gitari i pod osvjetljenjem lelujavih svijeća. No, dobro pripremljena i posjećena priredba bila je posve zasjenjena susretom s Poetesom i jedva sam čekao da se narednog dana vratim u Dubravu. Zadržao sam se cijeli dan s Poetesom u njenom promrzlom stanu, usrećen njenom blizinom i puninom govora o tajnama svemira. Prepušten zavodljivom prepričavanju kineske mudrosti i osvjetljavanju naših sudbina koje pripadaju zvijezdama. Možda je nisam smio do kraja saslušati. Možda joj nisam trebao na sva pitanja odgovoriti. Ali njezina je iskrenost i ispovjedna odanost bila snažnija od ljubavnog zanovijetanja. Postao sam njezinom opomenom, svjestan njezina udjela u stvaralačkom izbjegavanju vremena. Podsjetila me na itekako važne mogućnosti književnog ostvarivanja. U njenom stanu nije bilo ničeg uzvišenijeg od simboličnog nereda, podređenog pjesničkom i proročkom naslućivanju. Vesna je uistinu bila svećenica. Na maloj peći sagorjevala su zrnca tamjana čiji miris me podsjećao na obrednu zagađenost duhovnih prohtjeva. Napuštajući Dubravu, odlučio sam još istog poslijepodneva potražiti i kupiti kinesku knjigu mudrosti I Čing prevedenu na njemački. Pronašao sam je u knjižari stranih knjiga u Gundulićevoj ulici. Umjesto novčića uz knjigu sam dobio tri kockice i sav sretan pročitao u vlaku vrlo zanimljiv predgovor.
***
Po povratku u Beograd nastavio sam s vlastitim preporađanjem. Kolumnist Politike upoznao me s kćerkom generala Krivokuće. Pozvala nas k sebi na kolače u roditeljsku kuću na Dedinju, ekskluzivnom naselju s Titovim kraljevskim dvorima i brojnim vilama. Najprije smo na prostranoj terasi popili kavu iz pozlaćenih šalica. Potom je lijevom rukom brzo prevrnula moju šalicu s talogom na tanjurić, pričekala nekoliko minuta i počela mi gatati. Na unutarnjem dijelu šalice odgonetavala je simbolične znakove: ključ koji je okrenut prema gore, što znači da je na pomolu uspjeh; srce i u njemu jabuku, što znači da sam blagonaklon i plemenit čovjek… I tko zna što sve ne bih čuo, da nas nije prekinuo glas sluškinje iz unutarnjeg dijela vile. Pozvala nas da se premjestimo u dnevnu sobu. Sav posramljen pozdravih se s njenim ocem, Titovim generalom. Posramljen možda zato što je moj otac bio u domobranima. Neosporna je činjenica da se nisam udobno osjećao u dubokoj fotelji, okružen suvenirima iz Indije, Japana, Južne Amerike…
***
Iz tjedna u tjedan nastavljala se preporodna obnova ulaženjem i izlaženjem iz sveučilišnih knjižnica ili noćnih lokala u čuvenoj Skadarliji, boemskoj četvrti u koju sam rado zalazio ponajprije zbog ozračja pravih boema… Po uzoru na slavne pjesnike Đuru Jakšića, Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića okupljali smo se u kavanama „Tri šešira“, „Dva jelena“, „Ima dana“ i bančili sve do zore… Uspaljeni ljutom papričicom, međusobnim junačenjem i nazdravljanjem s rujnim vinom „carica Milica“, nimalo se nismo obazirali na „čuvare državne bezbednosti“, još manje na gatare koje su posprdno zaobilazile naše stolove, znajući da taj probisvijet od umjetnika ne daje ni prebijenu paru za čitanje sudbine…
***
Skadarlijski boem Ambro Marošević (1946.-1988.), u očima prosječnih suvremenika teška vucibatina, a po duši dobričina, upoznao me sa slikarom Milovanom Vidakom (1926.-2003.) koji je kao ratni invalid ostao slijep na jedno oko. I nije bio samo slikar. Bio je nadasve smiren, dubokouman mislilac. U svom stanu na Bežaniji opširno mi je pričao o umjetničkoj grupi Mediala koja je nastojala spajati tradicionalne vrijednosti sa suvremenim tokovima, a za koju je upravo on napisao kodeks programskih načela. Duhovna zaleđenost u prvom planu njegovih slika – kojima je davao vizionarske naslove: Impulsni oscilator, Živa plazma, Kibernetička punktura, Centralni cenzor čuvstva – može se pravilno i najuzvišenije sagledati u svemirsko kontemplativnoj nasmijanosti samog umjetnika. U srdačnom razgovoru pokušao mi je što uvjerljivije predočiti čistoću i jasnoću subjektivnog viđenja. Treba biti trijezan, usredotočen, budan i odgovoran sebi samome. Suvremeni umjetnik ne smije izgubiti iz vida dolazak tehničke inteligencije, uvjetovane zakonom i svijetom destrukcije. Valja nam tražiti i prepoznavati mogući ključ vječnog trajanja, žudnje za univerzalnošću ljudskog duha.
U tim razgovorima često nam se znao pridružiti Miro Glavurtić, slikar, pisac i mistifikator. Nikad nije skidao kapu s glave, a najradije je pričao o tajnama brojeva, o magiji, o paklu i čistilištu, te o kataklizmama pojedinih civilizacija. Naglašavao je kako valja razmišljati o geometrijskim oblicima, o piramidi kao modelu društveno intelektualne stvarnosti.
***
Sve češće postavljao sam pitanja I Čingu i pomoću kockica tražio odgovor od starokineske knjige mudrosti. Na pitanje što mi znači poznanstvo s pjesnikinjom Vesnom Parun dobio sam sljedeći odgovor: „Čovjek kome je prirođena dobrota mora usavršiti spiritualnost do apsolutne čistoće, da bi s instinktivnom sigurnošću činio ono što je pravo, ne očekujući nagradu ili korist. Mora izgraditi jednu višu instinktivnost, onu koja je u skladu s voljom neba. Treba u miru sazrijevati za više projekte.“ Na pitanje pak što me očekuje na životnom putu, ako se potpuno posvetim književnosti, dobio sam sljedeći odgovor: „Ne biti žalostan, već sličan podnevnom suncu, tj. osvjetljavati sve oko sebe“.
Nisam ni znao da je pitanja u moje ime postavljala i sama pjesnikinja u zagrebačkoj Dubravi, o čemu me ohrabrujuće obavještavala na običnim dopisnicama i opširnom pismu.
„Nikako mi se nije dalo da Vam pišem kod kuće, i evo, nisam ni znala da će me magnet nekakav dovući baš ovamo: iza mene je Tin Ujević u gotovo naravnoj veličini s aktentaškom, tu je i zeleni lovor-vijenac od plastike. Za stolom sjedim sama, u Blatu, i pijem kavu. Oko četiri sata poslije podne. Svratila sam prije toga u Milin dućan, i zapravo je njegova ideja da sjednem ovdje kad je čuo da Vam kanim pisati. Htio je valjda da se taj čin vrši u njegovoj blizini. To je pravi prijatelj! (Da mi je imati jednog takvog, onda bi lijepo bilo i umrijeti!) Vaše mi je pismo uvijek lijep doživljaj, jer se inače u onoj mojoj pustinji ništa ljudsko ne događa, i sve je nesnosniji pritisak te praznine, tog okamenjenog završetka sna. Ne želim Vam se jadati, ali sam doista na križ razapeta. A da bar znam zašto, za koga. Za koju istinu? Za čije uskrsnuće? Sve jače me nagriza misao da Krist više ne postoji. Da je kidnapiran i prenijet u neki drugi Kozmos. Ne kasnite s odgovorom i pišite dolazite li za Prvi svibnja. Veselim se Zagorju.“
***
Dan uoči prvosvibanjskih praznika, rano ujutro, doputovao sam „Aurora ekspresom“ iz Beograda u Zagreb, popio jutarnju kavicu na Zrinjevcu, prošetao do Trga Republike i tramvajem se odvezao do Dubrave, pa autobusom u Pionirski grad. Pjesnikinja je bila budna i veselo raspoložena. Pokazala mi je hrpu poslaganih knjiga i rekla da sve to želi pokloniti nekoj školi u Hrvatskom zagorju. Nastavili smo uživati u mirisu tamjana, premda je kuhinja bila prenatrpana neopranim suđem. Skuhala je čaj, pročitala mi nekoliko zagonetnih odgovora iz starokineske knjige mudrosti i predložila da odemo zajedno na ručak u gostionicu „Kokot“ kod uspinjače za Gornji grad.
Poslije ručka otputovao sam u Hrvatsko zagorje, obećavši joj da ću s bratom Vilimom, koji je nedavno preko studentskog servisa zaradio i kupio sebi starog „Fiću“ doći i pokupiti sve knjige, te ćemo zajedno s knjigama i nju povesti u Hrvatsko zagorje. Tako je i bilo. Prvi svibnja proveli smo u mom rodnom selu Vrbišnici. Stigli smo baš na ručak kojeg su roditelji posebno pripremili za poznatu i veliku ženu koja je, eto, pohodila njihov skromni dom. Na stolu se naravno našla juha s domaćim rezancima i pećena purica s mlincima. Pjesnikinja se odmah zbližila s mojim roditeljima, kao da se odavno znaju, pričala im kako bi voljela imati bijelog konja za jahanje po zagorskim brežuljcima te s velikim zanimanjem slušala očeve priče o milostivoj Frajlici iz srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor koja se i u poratnim godinama vozila po „našim bregima na svojoj kočijici s jednim magarcem“.
U poslijepodnevnim satima otišli smo do mog strica Jože, nastavnika likovnog odgoja u krapinskoj osnovnoj školi August Cesarec i renomiranog zagorskog slikara. Divila se njegovim slikama, uživala u razgledavanju cvijetnjaka i jezerca sa zlatnim ribicama, pojela štrudlu od jabuka i prihvatila stričevu ponudu da je u svom autu odveze u Krapinu, do nalazišta pračovjeka, da joj pokaže svoje zidne crteže u školi koja se nalazi u neposrednoj blizini Hušnjakova, a odanle u Krapinske Toplice gdje je odlučila provesti naredna dva dana. Ta dva dana dolazio sam oko podneva kod nje. Zajedno bismo ručali u tamošnjem hotelu, a potom se cijelo popodne izležavali i povjeravali jedno drugome u toplim bazenima. Pričala mi je o bioritmu i bioenergiji, o presudnom djelovanju podzemnih voda, o ljubavi prema pračovjeku. Naglašavala je moj zagorski identitet, govorila da se ne smijem odreći svog zagorskog prezimena i da se moram vratiti svom Zagorju. U večernjim i noćnim satima napisala je velik broj aforizama. Pohvalila mi se nadahnućem za neka nova djela koja će pisati narednih mjeseci.
Po povratku u Zagreb svratili smo u prodavaonicu bižuterije, kod prijatelja Mile Maslaća. Pridružio nam se i njegov poslodavac koji nas je počastio pićem u «Puli», zatim smo svašta pokupovali u obližnjem samoposluživanju i svi zajedno odvezli se u njezin stan. Zbunilo me poslodavčevo brbljavo oblijetanje pjesnikinje, osjetio sam tešku glavobolju i rekao da moram na vlak za Beograd. Vesna mi je dala aspirin, gurnula u torbu vrećicu s maramicama, čarapama i donjim rubljem, poljubivši me na rastanku u oba obraza.
***
U Beogradu se više nisam mogao smiriti, živio sam doduše i dalje u podstanarskoj sobici, ali samo kao ljuštura od zanesenjaka koji je nastavio uživati u čudesnim predjelima uzavrelog maštanja. S priličnim zakašnjenjem zahvalio sam se Pjesnikinji na nezaboravnim doživljajima.
„Oprostite što Vam tek danas pišem. Moram priznati da me naš zajednički boravak u Zagorju zaista uzdrmao, tako da se ovih dana nalazim u iskonskoj provaliji između studentskih obaveza i unutarnje napetosti. Rado mislim na Vas i nimalo nije čudno što ste zavladali mojim snovima. Volio bih da ta prevlast Vašeg duha nad mojim misaonim iskušenjima i samoćom urodi djelotvornom snagom i izdržljivošću kakve dolikuju Vašoj postojanosti. Žao mi je što sam na rastanku podlegao glavobolji i neraspoloženju. Tome je znatno doprinijela atmosfera zanosne brbljavosti majstora bižuterijskih vještina. U vlaku sam srećom imao dosta mjesta za spavanje te sam u Beograd doputovao posve svjež i odmoren. Ovdje je sve po starom, bez ikakvih promjena i iznenađenja. U lipnju me čekaju tri ispita, zato od danas ostavljam sve po strani, valja mi pročitati čitav niz knjiga u vezi s ispitnom građom. Kakve li gnjavaže i otuđivanja! Morao bih također potražiti nekakav unosan posao za vrijeme praznika. Prevoditi za nekog beogradskog izdavača ili se uputiti u Njemačku. Prevođenje bi mi svakako više odgovaralo. Mogli bismo više vremena provoditi zajedno, nadam se da bi me uzeli na nekoliko dana za podstanara, u Zagorju bismo nesmetano prijateljevali s kineskom knjigom mudrosti i sanjarski sjetnim Prakrapincem. Ne želim da ovo pismo shvatite u smislu pukog zaljubljivanja. Meni je u ovim presudnim godinama najmanje stalo do ljubavnog obmanjivanja. Osjećam životnu toplinu Vašeg pogleda, ošamućen sam razigranim stilom Vašeg duhovnog pregalaštva, zavolio sam Vaš uzvišen način životnog izigravanja i jedina mi je želja da ostanem dostojan, stvaralački vjeran baštinik naših susreta, razgovora, zajedničkih ostvarenja i pritajenog divljenja.“
Odgovor je stigao prije nego sam se tome nadao. I zato me utoliko slađe uznemirio i rasplamsao.
„Dragi Božidare, ne znam odakle početi – sve bih htjela reći, a riječi ne upotrebiti. Kovitlac naslikati na papir. Probat ću s krnjim rečenicama. Vaše sam pismo uspjela pročitati tek negdje u gradu, u gužvi, s punim rukama stvari – bilo je i ivančica – i tako je sve bilo prenatrpano izvana i u kaosu, a pismo smireno i blago, da su mi se suze i znoj pomiješali isprva, a onda je neka lakoća i bezbrižnost dolepršala. Najprije u obliku postiđenja, kao: što je trebalo da Vas toliko upozorujem na sebe i svoj čudovišni začarani krug? Ali ipak, u Zagorju kao da se on na trenutke činio manje začaran. A to je već mnogo. Pogotovo što ste i Vi u pitanju, i Vaš – također na svoj način začaran – ako ne krug a ono kvadrat, zar ne? Kvadrat je racionalniji, energičniji. Dakle, moj je krug pod utjecajem Krapinca postao kvadratičniji, a Vaš kvadrat okrugliji za nijansu. Krapinac je valjda bio sretan. Osjećam to. Sav mi Vaš rod dođe kao priviđenje – kao negativ neke fotografije davne, iz dana djetinjstva, u ribarskoj kući… Ili neka freska? Ova me noć i ovo jutro, po pticama, po zraku i po svemu, podsjeća na ono prvomajsko – i bilo bi ljepše da i sada očekujem nekoga odnekud, pa kroz zelenilo (sudbine!) i ostatke snijega ususret tko zna čemu, bijelome brdu ili bijelom konju, maci s tri noge koja me progoni da o njoj i mom mačku Mikiju, što joj odlazi u prošnju, napišem priču… Upitah I činga treba li skratiti proceduru i već sad najaviti konačni ispis iz Društva književnika Hrvatske. Odgovor: da! Što prije to bolje! I jasno mi je da tako mora biti. Poslije će se moći vidjeti što je iza brda. Sve će krenuti nekud s mrtve točke. Ovako ne mogu više. Ovo je gluma pred samom sobom, izmišljen život. U svakom pogledu. I Pračovjek se slaže. Naš Pračovjek. Vaš, za sada manje nego moj. A možda smo i on i ja tek most za nešto Vaše, što opet neće biti zbog Vas nego zbog trećeg, četvrtog. Hajde da dođete opet za dva dana (za put i ostalo ne brinite!) pa da odšetamo do tiskare u Krapini. (Ako putem možete i učiti malo!) I jedino u slučaju da Vas to veseli. Drugo ništa ne priznajem: ni Bog nije Bog ako mu se ne veselimo. Pa makar i plakali poslije, ništa zato. I to u veselje spada… Dakle, očekujem nekoliko riječi, ne mnogo, u vezi s mojim prijedlogom. Jer, u Beograd me još ne zovu. Jedino mi je Jeremić tražio pjesmu (i čestitao). Poslala sam mu. Ovdje ću završiti, nezgodno; kao da stojim na blatobranu i pružam ruku…“
***
Tih dana upoznao sam u redakciji Književne reči mladog književnika i urednika Milu Perišića koji je 1972. pisao o mojoj knjizi i koji je godinu dana ranije na III. programu Radio Beograda govorio o mom tekstu objavljenom u Teki. Obradovao se što sam u Beogradu i neobično se zauzeo za mene. Upoznao me s mnogim ljudima, predložio mi da postanem stalni suradnik Radio Beograda. Zadovoljno se šalio (ili možda nije?) sa mnom, kako mi nema više povratka, kako sam od sada zapravo beogradski pjesnik.
Josip Brkić, urednik zagrebačkog Oka, novina za aktualnosti iz umjetnosti i kulture, nazvao me i rekao da bismo se morali sastati u vezi mog priloga, pa da zajednički prilagodimo tekst za dvije novinske stranice. Tako sam potkraj svibnja bio ponovno u Zagrebu. U Brkićevu stanu prilagodili smo tekst za duplericu. Vesna me čekala u gradu. Ručali smo u «Kornatima» i popili po čašu crnog vina. Otpratila me do kolodvora, na peronu mi predložila da ostanem barem jednu noć. Otišli smo zajedno u pothodnik, u samoposluživanju pokupovali sir, masline, pršut i crno vino, te zajedno krenuli u njen stan. Cijelu noć smo sjedili na podu, grickali pršut i masline, pili i pričali, bacali novčiće i odgonetavali odgovore kineske knjige mudrosti. Pred zoru se umorili. Polegla me na svoj krevet i pokrila. Zatim je sobu dobro zamračila i sama se uvukla ispod jorgana. Nisam mogao zaspati. Žmirio sam i žmirkavo ogledavao privjesak s likom sjetnog Krapinca na njenoj ogrlici. U najblaženijem trenutku pogledi nam se susretnu. Oboje radosno nasmiješeni. Smogao sam dovoljno hrabrosti da se pripijem uz nju i strasno je poljubim. Uzvratila mi je božanskim praskom svemir-žene…
Ostao sam cijeli dan u njenom posve zamračenom stanu. Smišljali smo razna putovanja, obećala mi svesrdnu pomoć na sređivanju i dotjerivanju rukopisa Traganje za samim sobom, navečer me otpratila do glavnog kolodvora, ušla sa mnom u noćni vlak za Beograd, ali se u posljednji čas ipak predomislila i ostala u Zagrebu. Nastavila je odlaziti autobusom u Krapinske Toplice, što mi je potvrdila karticom na kojoj osoblje hotela želi gostu dobar tek. Karticu je priložila opširnom pismu koje sam jedva dočekao.
„Drago mi je da si veseo. To mi je i I čing rekao. Kad sam ga upitala jučer za što da se u životu ovog trenutka uhvatim, odgovorio mi je kategorički: za opoziciju koju osjećam u sebi prema svemu što me okružuje, prema prošlosti i budućnosti, ljudima i stvarima. No, jedna devetka po sredini ublažila je situaciju – i opet u tvoju korist: ima, naime, netko sličnih osjećaja tko mi se u toj izolaciji pridružuje i mogu mu vjerovati! U svakom slučaju, ti si za mene sada mačak u vreći. Duša mi spava zimski san, to znaš. Može se ili razdrmati i probuditi sasvim – a od čega to zavisi, ne znamo – ili potonuti u san još dublje. Možda ona mudra knjiga jedino ima tajni ključ za sve te neumoljive zakone prema kojima se mi, Europejci, odnosimo barbarski. Ja ih, na nesreću, priznajem oduvijek, zato i jesam neprestano u opoziciji sa svime, čak i sa svojim vlastitim ja. Ili upravo zbog toga! Jučer je bio – da te podsjetim na katoličku idilu – sv. Ante, imendan ocu mi i majci tamo gore. Ali ljiljani pod prozorom još se nisu rascvali – kasne ovog ljeta zbog kiša. Vjerovatno će tek kad dođeš mirisati svu noć kao ludi. Četrdeset sati sam ležala, pisala one žustrije aforizme i spavala naizmjence, a polugladna, i sada idem u grad na blitvu i na film «Jači od mafije» (zar nije simbolično?). Pred zoru sam po cijelom stanu tražila kliješta da otvorim staklenku soka koju sam našla negdje. Ali kliješta smo majstorski tko zna gdje sakrili onog dana kad smo s njima manipulirali. Sigurno su na nekom čudnom mjestu. Tražit ćemo ih dok ne izvrnemo sve naopako! Cijenim tvoju nježnost. Čak mi je i potrebna. No, tu je i strahota moje unutrašnje stvarnosti, opasana neprobojnim bedemom. Ako je suđeno, ovo će ljeto ipak nešto donijeti. Zagorje je čudesno umirujuće, kao i onaj mali majmun u naručaju. Grmjelo je u petak, plivala sam u unutrašnjem bazenu, a onda s mokrom kosom ravno u frizeraj. Zaželjela sam frizuru kakvu sam nosila jednom u Firenci – kad sam bila mnogo ljepša i mlađa – svu na lice i oči, te su i sad piljili u mene kao i onda, čak mi je kondukter dobacio: ima mjesta, mišu mali! – i bilo mi je žao što me takvu nisi vidio… Uči, nauči mnogo, da i mene nešto od toga dopadne. Nemaš pojma kako je meni bilo kad sam morala sve to prekinuti, zakoraknuvši na rub svijeta… Ovo zadnje napisah u polumraku, na klupi, na zadnjoj stanici. Jedan blesavac dugokosi sjeo je kraj mene i zadirkivao, te sada pišem stojećke, na teki i torbi, čekajući autobus. Ubacit ću ovdje u sandučić. Čekam još pisamce koje, šaljem ti poljubac i doviđenja. Vesna (maca s tri noge – četvrta joj ostala u Zagorju!).“
***
Živio sam i šetkarao beogradskim ulicama na vrhuncu sudbinske uigranosti. Vesnu sam upoznao kao vilu, a sada je postala predmetom mog sladostrasnog obožavanja, što me pomalo zastrašivalo. Ali o tome nisam dublje razmišljao, valjalo je što prije odgovoriti na pismo.
„Na katoličku idilu me nisi morala podsjećati, jer su mi crkveni blagdani i svetkovine ostali itekako u podsvijesti. Sjetio sam se proštenja u crkvi sv. Antuna na Črnomercu, koju sam u gimnazijskim godinama svako jutro posjećivao, budući da sam pohađao gimnaziju franjevaca konventualaca koja se nalazila u njihovom samostanu iza te crkve, uz mnogo stariju crkvicu Svetog Duha. U lijepoj uspomeni ostala mi jedino lipa pod kojom je Šenoa pisao svoje Kamene svatove. Sretan sam što to mirišljavo drvo mogu nadovezati na miris ljiljana ispod tvojih prozora, miris s kojim odolijevaš samoći, posljednjim grčevima mozga koji na papiru rađaju svjedočanstvo ljepote. Neobično me razveseljuješ svojim zanosom i djevojačkim prohtjevima, premda uzalud nastojim sebi predočiti tvoju talijansku zavodljivost. Ne dozvoljava mi to fotografija s majmunom na kojoj si tako prirodna da nikakva frizura ne može poremetiti ili unakaziti tvoj pročišćen smijeh i puninu radosti. Kliješta su po svoj prilici ostala na prozoru. Nadam se da si ih u međuvremenu pronašla, ukoliko nisi, nemoj ni tražiti. Kliješta su loš simbol, pogotovo u sferi osjećajne navezanosti, budući da se obično upotrebljavaju za nasilno presijecanje nečega… Možda nisam trebao krenuti za Beograd, jer na današnjem ispitu nisam imao nimalo sreće. Najmanje sam se nadao da ću pasti iz etike! Bolje rečeno iz metafizike, koje se nisam plašio, ali sam izvukao pitanje o knjizi jednog američkog metafizičara za kojeg nikad nisam čuo, a kamoli pročitao njegovu knjigu. Tako se to obično dešava na ispitima, ne radi se o cjelokupnom znanju, već o ispitnim trikovima. Srećom ispiti me nikad nisu zbunjivali, svako padanje pobuđuje u meni prkos i želju za ispitnom osvetom, pa sam stoga odmah odlučio da se neću vratiti u Zagreb bez položenog ispita. Slijedeći petak polažem klasičnu njemačku ideologiju, jedan od najtežih predmeta iz filozofije… S Matijom Bečkovićem se još nisam imao priliku sresti, nikad ga nema u redakciji. Ovih dana se gotovo s nikim ne susrećem, jedino sam s Jeremićem u dva navrata razgovarao na fakultetu. Tražio je od mene priču za Književne novine i nazvao me božjim darom iz Hrvatske! Radimir Andrić upoznao me neki dan s urednikom Mladosti koji će mi u jednom od narednih brojeva objaviti nekoliko pjesama s bio-bibliografskim podacima. Ujedno me zamolio da mu predam nešto za Bagdalu koja izlazi u Kruševcu . Ovih dana izlazi novi broj Ideja s mojim prvim filozofskim tekstom o problemu odgoja i obrazovanja kod mladog Nietzschea. Sve u svemu, na pomolu je veoma afirmativno razdoblje i sretan sam što ga dočekujem pod tvojim okriljem… Beograd je ovih dana sav u zanosu nogometnog ludovanja. Nakon sinoćnjeg poraza od Nijemaca, situacija se danas znatno smirila. Mene zapravo nikakvi dnevni događaji ne dodiruju, u predvečerje obično odem na šetnju Novim grobljem. Odmaram se u večernjoj lelujavosti svijeća, daleko od gradske buke, prijateljujem s Kantom, Fichteom, Schelingom i Hegelom, pripaljujem cigaretu i odjednom se nađem zavaljen u tvome naslonjaču nasred sobe, u podnožju kreveta, kod radija, ili ispod kreveta… Pozdravlja te tvoj mačak iz Zahumske ulice na beogradskoj Zvezdari.“
Ne sjećam se jesam li klasičnu njemačku filozofiju položio u ljetnom ispitnom roku ili sam je ostavio za jesen. Sve je bilo sporedno u usporedbi s Vesnom i njenim pismima.
„Sve u svemu, vrlo je romantično – i podnožje kreveta i radio, i fotelja, i sve što mali macan u kolutima dima sebi zamišlja, tamo gore na onom pitomom groblju kud su me moji neprijatelji vodali nekoj gatari, i baš u ovakve ljetne sumrake pred dvije godine, a boje su bile mrke i intenzivne, privlačne, i žarilo se kroz zelen granja zalazeće sunce. Čežnja mi je za tim gradom ostala, ali utišana, kao za mrtvacem – jedna među ljepotama već sasvim otpisanim, jedna među zbiljama koje su nam iz nepoznatih razloga otete. No čudno, sad kad si ti tamo – lakše mi je donekle. Čini mi se da nešto svoga ostavljaš sada ti, na svim tim magično-balkanskim jurišnim kotama, umjesto mene, otplaćuješ svoj danak, prepuštaš se magnetu jačega da te začara i ošamuti. Na tom dijelu svijeta čini ti se da imaš neko tajno osjetilo više, dosluh s demonom neposredniji. (Sjetila sam se onih skripata s vježbama za prizivanje demona – našla sam ih tražeći kliješta – ispod neke gomile papira u kuhinji. Proučit ćemo ih zajedno!) I tako, ti postade eto moj demon zagorsko-beogradski… Tražim te, čak i pod krevetom – ne s metlom, ne dao Bog, iako bi mi to u zdravstvenom pogledu bilo vrlo korisno – samo se bojim da ćeš i ti iščeznuti bez ikakve metle, samoinicijativno, netom se u nietscheanskom smislu malo domogneš one božanske slobode duha pred kojom svi naši etički realiteti padaju ničice. Ne zamjeri mi što ovako govorim. Ustvari, trabunjam. Htjela bih da ovo pismo ne bude monolog, no kako to postići, u datim okolnostima? Tvoja pisma nisu samo monolozi. I radujem im se. Čak i kad sadrže podatak da je netko pao na ispitu iz meta-etike… (kao što bih ja pala iz metla-estetike!) Čudno, onoga dana sam htjela svakako pitati o tome I činga. Rekao si da je to sitnica, pa i jest. Ali mislim da ti je on tada ipak želio odati jedan trik. Trebalo ga je konzultirati, bez ženiranja. Nekad nam upravo sitnice znače zaokret u sudbini. Meni se dopada što te top ne uzrujava. Zaista se moglo onda i odgoditi put. Možda više nikad neću biti toliko na zemlji kao u onih nekoliko ranolipanjskih krijesničavih trenutaka. Sad je već solsticij za nama. To jest, traje još uvijek, ali kulminacija je bila jučer, i sad će se taj sneni trenutak ravnoteže rasplinjavati u paučinasti mjehur ljeta, i onda dalje, priklanjajući se zemlji sve niže, do babljega ljeta, do jeseni, do snijegova… Želiš li da odem sama nekud ili da čekam tebe? Na more? U Sloveniju, tko zna kud? Jesi li se ikad kupao u moru? Ako se ne bojiš morskog psa ni ježa, odluči se. Ne razbijaj puno glavu s tim ispitima. Svijet luduje, ratuje, bjesni. Južna Afrika, Libanon, Sredozemlje… Ako je negdje šta u pismu ispalo nezgrapno i po smislu a ne samo po rukopisu, nenamjerno je. (Za ironiju uvijek ima vremena kad srdačnost popusti – grijeh bi bio koristiti je iz puke sebeljubivosti)… Čekam da se javiš. Pozdravljam sva tvoja imena, prezimena, pseudonime i sinonime, a uplašenom mačku (koji još ne vjeruje da je ostao živ!) poljubac u brk od Vesne-Krapinčice.“
***
Srpanj i prve dana kolovoza provodili smo zajedno, uglavnom u njenom stanu. Dotjerivali smo rukopis mojih dnevničkih zapisa. Ja bih odlazio u redakcije, a Vesna bi me čekala u klubu književnika. Ponosno (ili samo prkosno) predstavljala me svojim kolegama po peru. Kupovala je indijske košulje za mene i za sebe. Danju smo uglavnom u zamračenoj sobi vodili razgovore o hrvatskoj književnosti, religiji i vjerskim strukturama. Navečer smo izlazili u grad. Bili smo na dvodnevnom izletu u Sloveniji, posjetili Francija Zagoričnika. Odlazili u Krapinske Toplice na kupanje. I tko zna kako bi ta romantika završila da nije Vesna krajem srpnja počela dobivati prijeteća pisma. Sudbina se sa mnom dirljivo poigrala. Mora da su mi pojedinci iz redova farizeja i pismoznanaca silno zavidjeli. Sredinom kolovoza otišao sam u Beograd, a Vesna je sutradan dobila prijeteći telegram iz Novog Sada. Počela je sumnjati da ne stvaram kakvu urotu protiv nje. Proglasila me sumnjivim tipom, povezanim s njenim dušmanima. Tako se nit zajedničkog življenja stala kidati. Na moju razglednicu i najavu da uskoro dolazim u Zagreb vrlo je kratko odgovorila. „Primila sam tvoju kartu ali nažalost ne mogu ostati u Zagrebu, jer sam zabrinuta za svoje zdravlje pa moram hitno otputovati. Javit ću ti se čim se budem bolje osjećala. Kad se budemo vidjeli, razgovarat ćemo…“
***
U drugoj polovici kolovoza javio mi se novinar Vjesnika u srijedu Milan Ivkošić i poslao mi pitanja „koja Vam se možda neće svidjeti, no, htio bih da naš razgovor bude što zanimljiviji, iskreniji i sadržajniji“. Nekoliko dana pisao sam i odvagivao svaki odgovor. Početkom rujna bio sam opet u Zagrebu, htio sam iznenaditi Vesnu. Tijekom dana dvaput sam je tražio u njenom stanu. Kad sam se navečer po treći put uputio prema Dubravi, nađoh se s njom u istom autobusu. Približio sam se, tiho je pozdravio, a ona me nekoliko trenutaka samo nijemo gledala. Jedva je progovorila. „Odakle ti?“ Učinilo mi se da me ne prepoznaje, mora da se sa njom nešto neobično zbilo, pomislih. Pošli smo zajedno u stan. U kuhinji bijaše sve onako kako smo prije desetak dana ostavili. Svi predmeti razbacani, sve u dražesnom neredu. Ali nas dvoje se više nismo smijali kao ranije. Predložio sam da malko pospremim kuhinju, pa da pojedemo jedinstvenu juhu od raznog povrća, na što me ona prezrivo pogledala. Osjetio sam da je sve teže pronalazila riječi koje nisu imale prizvuk vrijeđanja. Kad sam izrazio želju da prenoćim kod nje, nasmješila se i gorko uzdahnula: „Ah, čemu dva mrtvaca, dva leša jedan kraj drugoga?“ Shvatio sam da nisam dobro uradio što sam je uopće potražio. U hodniku sam u torbu strpao knjige koje su mi trebale za ispit iz filozofije, uzeo torbu i molećivo stao nasred kuhinje. Vesna se i dalje grozničavo smiješila, uzvišena i neshvatljiva. Otpratila me do autobusa. Pošla sa mnom do tramvajske stanice u Dubravi. Dugo smo zajedno šetkarali na stanici, a da zapravo nismo razgovarali. Ona bi tu i tamo progovorila kako se ne isplati živjeti u ovom gradu, kako joj je svega dosta, kako je čitav dan tražila čizme za starice u staračkom domu Bidružica kraj Desinića u Hrvatskom zagorju, kako će sve prodati i odseliti na neki pusti otočić, kako se nikome neće pokazivati niti išta tražiti od Društva književnika Hrvatske. Zatim me neočekivano ljubazno upitala gdje namjeravam prespavati. Molila me da joj oprostim, ali da noćenje u njenom stanu nema više nikakvog smisla. Morao sam joj obećati da ću prenoćiti kod svoje rodbine, premda je obećanje u pola dvanaest noću bilo puka formalnost. Kimnuo sam glavom i pritom drhtao čitavim tijelom. Još jednom se nasmiješila, pružila mi ruku i ostavila na tramvajskoj stanici. Dugo sam gledao za autobusom kojim se vraćala u svoju jazbinu i razmišljao u čemu li sam to pogriješio.
***
Danima sam pred svojim očima obnavljao naš dvomjesečni zajednički život, da bih tek nakon tjedan dana smogao snage napisati joj sljedeće pismo.
„Draga Vesno-Strahinjčice, nikada se nisam s tolikim strahopoštovanjem latio pera kao večeras, ne mogavši odoljeti svom unutarnjem nemiru i grižnji. Pred očima mi je sve prisutnija slika nezaboravnog nedjeljnog predvečerja: mačak podvijena repa i tužnih očiju pred Svemir-ženom na blijedom svjetlu zalazećeg sunca. Zar su stvarno toliki zanos, ljepota i neopisiva radost morali na kraju poprimiti posmrtni obris žalosne vrbe? Ili su posrijedi bile pogreške s moje naivne strane koje po Aristotelu imaju presudnu ulogu u shvaćanju tragičnog. Proučavam njegovu estetiku i vjerujem da sam tek sada sposoban pravilno shvatiti i doživjeti važnost prijelaza iz sreće u nesreću. Bol koja me snažno prožima samo je dokaz antičke probuđenosti koje se suvremeni čovjek sve teže može domoći. Sjećam se tvog divnog aforizma: ‘Ljubav je najkonkretniji oblik metafizičke nade u sreću’. Odmah dodajem: ljubav može biti i slatka začaranost u kojoj se gubi smisao za tragično i zato najčešće završava u ispraznom konfliktu… Premoren estetičkim naklapanjima i filozofskim zastranjivanjima ne znam kako izraziti najdublji osjećaj privrženosti koji je izgubio svaku vrijednost u tvojim očima. Ne bih želio da pisanje ovog pisma poprimi oblik mačjeg oblizivanja. Ne, htio bih konačno priznati, nakon svega promašenog, da mi je itekako stalo do umjetnički egzistencijalnog osmišljavanja i ustrajnog pomaganja u tvojim poslovima. Bila si u pravu kad si mi štošta predbacila, kad si hrabro posumnjala u moje duhovne i literarne sposobnosti, kad si me ismijala ispred vodoskoka, a vjeruj mi, ništa me ne bi začudilo da si me i u vodu gurnula. To je pravi način ispitivanja savjesti, daleko od religiozne skrušenosti, pred svećenicom koja mi nema što oprostiti, jer se ništa nije zbilo po mojoj svjesnoj volji. Sve zavisi o nevolji iz koje se čovjek može samo djelima iskupiti… Oprosti što toliko čeprkam po sebi, premda bih više no išta u ovim ranojutarnjim satima htio čuti i doznati o tebi. Jesi li se barem malčice odmorila i oporavila? Ili se i dalje upropaštavaš u sverazornoj užurbanosti vremena? Vesno, znaj da mi je najodlučnije stalo do dovršenja svih skica i zapisanih naslova. Kant mi je večeras otkrio tajnu ljetne zagonetke na koju se odnosila i tvoja opomena da nemam pojma što znači voljeti: ‘U subjektivnoj sferi uzvišene osobine ulijevaju poštovanje, a lijepe izazivaju ljubav. Uzvišeno utječe na nas jače nego lijepo, no ono nas ipak zamara i ne može se dugo uživati.’ Možda ipak nije sve prokockano, ne može biti, kad je na djelu jaka volja i postojanost patničkog preispitivanja. Nova akademska godina bit će za mene itekako intenzivna. Pored nekoliko seminarskih radova moram pripremati i diplomski rad na Nietzscheovu temu o umjetničkom življenju. Tema je nadasve aktualna za moj sadašnji period, dragocjene su mi mnoge tvoje sugestije. Uz Nietzschea pravu originalnost diplomskom radu pružit će filozofsko osvjetljavanje tvoje umjetničko egzistencijalne problematike. Danko Grlić me u svojoj Estetici u mnogim stvarima ne zadovoljava, previše jednostrano pristupa problemu umjetnički lijepog, ta lijepo se ne odnosi samo na ostvarenja, već mnogo više na sam život umjetnika. Radujem se tvom eseju o Bogu kao pristojnosti. Najiskrenije želim da se u ovim jesenskim danima mnogo bolje, mirnije i zdravije osjećaš, pa da pored spomenutog eseja iznenadiš javnost mnogim originalnim mislima pred kojima sam ljetos malodušno kapitulirao. Ali ubuduće se to više ne može dogoditi. Moj objavljen tekst o Nietzscheu donio mi je ovih dana poznanstvo s prevoditeljem Milanom Tabakovićem koji upravo prevodi njegove rane spise, zamolio me za suradnju, a što je najvažnije, na raspolaganju mi je njegova bogata knjižnica iz filozofije i književnosti.“
***
Ivkošićev intervju s mojom velikom fotografijom bio je u cijelosti objavljen 29. rujna 1976. na duplerici VUS-a (Vjesnika u srijedu) pod naslovom Od Krista do Jude. O reakcijama na njega saznao sam nešto malo iz pisma profesora dr. Ivana Cesara (1936.-1993.) s Odsjeka za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu: „Kleričko-franciskanerski čistunci uglavnom na Vašem intervjuju liječe svoj kompleks siromaštva, videći u svemu tome lijepu zaradu. Vaši su bivši prijatelji navalili na Vas u rubrikama koje objavljuju pisma čitalaca. No, čini mi se da je Vaš način kako ste odgovarali na pojedina pitanja, mnogima onemogućio daljnji potez otkrivanja Vašeg pripadništva.“
Potkraj rujna Radomir Andrić, srpski pjesnik i urednik, poveo me sa sobom u Kruševac. Posjetili smo njegove prijatelje u uredništvu časopisa Bagdala. Doživio sam srdačan susret s jednostavnim ljudima, marljivim poslenicima kulture na očuvanju narodne baštine, razgledao galeriju umjetničkih radova, muzej i temeljne zidine dvorane u kojoj su, prema usmenoj predaji, večerali junaci cara Lazara. Sveto mjesto srpskog naroda. Poklonih se “ostatku ostataka” – ruševinama osmatračnice, odakle je moguće sagledati svu tragiku, nesporazume, poraze, pobjede, junaštva i muke srpskog naroda. Razmišljanje o Srbima dozove mi u svijest Ujevićevu zbirku Lelek sebra. Nemoguće je o srpskom narodu razmišljati bez hrvatske sudbine. I obrnuto. U drevnom gradu podno Bagdale postao sam plemenitiji za novo viđenje.
Na Sajmu knjiga krajem listopada u prolazu sam razgovarao s Dragom Zdunićem, svojim zagrebačkim nakladnikom. Najprije me službenim tonom podsjetio na suradnju, a potom gotovo posprdno dobacio kako se na sajmu nalazi i Vesna, kako je sudjelovala na recitalu i kako ne bi bilo dobro da me zatekne s njim u razgovoru. Nasmiješio sam se, progutao pljuvačku i rekao mu da ne vodi brigu o meni. Produžio sam s Francijem Zagoričnikom do mariborskog izdavača moje druge zbirke pjesama na slovenskom jeziku koja se trebala pojaviti do svibnja iduće godine.
***
Odmah poslije održanog Sajma knjiga pojavila se u beogradskoj Politici prva najava knjige Apokaliptičke basne Vesne Parun. Izrezao sam je i ponio sa sobom u Zagreb. Sreli smo se u Ilici, pošli zajedno na ručak u obližnji restoran u kojemu smo i ljeti često zajedno blagovali. Bila je očito neraspoložena. Nastojala me pogledom uvjeriti kako ne sjedi sa mnom. Osvrnula se na riječi iz mog pisma „nismo mi krivi što se moramo razići“ i počela nepovezano pričati o anonimnim pismima, kako sam navodno sve znao prije nje, kako će me na Kaptolu opet objeručke primiti, da, da, sve ona zna, postoje fakti… Ništa detaljnije nisam uspio izvući iz njenih riječi. Brzo sam uvidio da bi svako suprotstavljanje bilo suvišno. Zato me valjda nagradila i poslije ručka nastavila sa mnom šetati gradom. Pričala mi je o ruskim kulturnim danima u Zagrebu, o svojim dokumentima koje će pohraniti u stranim zemljama. U kavani na uglu Ilice i Frankopanske popili smo kavu, zatim je predložila da u kinu Tuškanac zajedno pogledamo film „Od pravde do istine“, nakon čega je uslijedila šetnja prema Britanskom trgu, puna neizvjesnosti i mučnog uljudbenog dodvoravanja. Zaustavili smo se ispred dućana njene prijateljice. Sjetila se da je već davno trebala biti kod nje. Uslijedio je hladan stisak ruku, magla na ulici, magla u glavi.
***
Sredinom studenog potpisao sam ugovor o emitiranju mojih pjesama u emisiji Poezija naglas Trećeg programa Radio Zagreba, a potkraj mjeseca ugovor o djelu s Univerzitetom umetnosti u Beogradu o prevođenju tekstova sa slovenskog za knjigu Filmski scenario – hrestomatija.
Početkom prosinca poslao sam Društvu književnika Hrvatske u Zagrebu po treći put molbu za prijem u članstvo uz sljedeće obrazloženje: „Prvu molbu predao sam prije četiri, drugu prije dvije godine. Prva je bila odgođena do daljnjega, na drugu još uvijek čekam odgovor. Takav postupak ne mogu sebi obrazložiti, ne vidim pravog razloga za odbijanje, budući da aktivno objavljujem poeziju, prozu i esejistiku već punih osam godina u časopisima i listovima širom Jugoslavije. Objavio sam dvije zbirke pjesama, a za tri gotova rukopisa tražim izdavača. Po svemu sudeći u sadašnjim prilikama najteže je objaviti knjigu onom piscu kojemu je stalo prvenstveno do književnosti i koji se ne razumije baš mnogo u izdavačku politiku. Držim da nema hrvatskog pisca mlađe generacije koji je posljednjih godina bio prisutniji u književnim časopisima širom zemlje: Ljubljana, Maribor, Celje, Zagreb, Split, Sarajevo, Titograd, Novi Sad, Kruševac i Beograd. Zato se s pravom nadam pozitivnom rješenju molbe, budući da se egzistencijalno nalazim na dnu društvene ljestvice. Završavam studij čiste filozofije, izdržavam se od pisanja i prevođenja, nemam socijalnog osiguranja, mijenjam podstanarske sobice i sve teže naslućujem bolje dane.“
Potkraj godine izgubio sam svaku nadu u ponovni susret s Vesnom. Preostale su nam tek novogodišnje čestitke.
„Draga Vesno, magla u kojoj smo se one studene večeri neobjašnjivo rastali ne prestaje me obavijati. Postoje fakti! Čudne li promrzlosti u tvojim riječima koju ne mogu razumski dokučiti, ali je mogu donekle osjetiti. Međutim, ništa od spomenutih fakata nije u mojoj moći, niti je ikada bilo. Sve što se zbilo ili zbiva ostavlja me po strani, u zagorskoj krčmi, na domaćem kolinju ili u ovom čađavom beogradskom sobičku. Živim više u prošlosti, negoli u sadašnjosti, prijateljujem s Andre Gideom, Rudolfom Steinerom i Voltaireom. Odakle znaš da će me na Kaptolu objeručke primiti? Da ti nije to možda rekla gorljiva čistačica kaptolskih ureda negdje na pošti? Srećom nikad nisam želio niti želim da me itko objeručke prima, pa čak ni Ti, prema kojoj sam gajio, gajim i gajit ću najiskrenije, iako možda ne i najprikladnije osjećaje. Nažalost, previše sam se u ono kratko vrijeme zanio apstrakcijom sreće koja je po svojoj apstraktnosti bliža ljubavi negoli istini. Istina je uvijek u nama i samo prema njoj utvrđujemo istinitost fakata. Zašto tog poslijepodneva nismo mogli mirnije i veselije razgovarati? Tvoje poteškoće i neraspoloženja ukazuju na moj osobni poraz ili pobjedu. Nadam se da si pročitala u Književnoj reči moj tekst o Apokalitpičkim basnama. Svjestan sam njegove necjelovitosti, ni izdaleka nisam rekao sve o njima, ali i ovakav tekst svidio se mnogima ovdje, pogotovo mlađim piscima, mojim vršnjacima, koji naprosto ne mogu vjerovati da je tebi satira životno potrebna. To je razumljivo, budući da pjesnikinje s kojima te oni uspoređuju doista nemaju potrebe za satirom. Nadam se da uspješno odolijevaš svim prehladama. Znaj da rado mislim na tebe, da će mi u svakoj prilici biti neizmjerno drago ako ti mogu biti u bilo čemu od pomoći.“
Na čestitku mi je uzvratila deset dana kasnije:
„Zdravo, Božidare! Premda je već prilično ostarjela i ova, 1977., važi još uvijek službeno kao nova, i želim da ti donese novih lijepih iznenađenja poput one minule, čiji tragovi još me opominju po hodnicima, iza i ispred vrata, na podu. Dočekah ovu bez ikakvih iluzija, srećom gotovo i bez struje, bez topline i svjetla, razgovarajući s I čingom. Nisam ga pitala o sebi nego o starici-skitnici, strpanoj ovih dana, na silu, u ludnicu-ubožnicu Bidružica kod Desinića, gdje je usprkos našim intervencijama kod odgovornih i pomoći izdahnula poluodjevena i izgladnjela, okružena maloumnima, defektnima, imbecilima, pijanicama, bijednicima. Sahranili smo je bar na lijepom zagorskom groblju i osjećam da je u tom trenutku bila zadovoljna. A umrla je na samu Staru godinu. Eto, to je sve što bih za sada mogla i imala reći o sebi. Posvetila sam Magdici jednu jesen, i ne žalim. Zima je skoro na izmaku. Od proljeća očekujem komad plavog neba, manje alergija i više dobrih kaubojskih i gangsterskih filmova, bez ljubavnih scena i hepienda! Što se može, kad je i Nietzsche postao – pamfletist!“
U spomen na Vesnu Parun,
hrvatsku pjesnikinju, spisateljicu i prevoditeljicu
(Zlarin , 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice , 25. X. 2010 )
NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO
lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo zajedno u studentskom gradu
dotjerivali tekstove za tvoje apokaliptičke basne
i moj prvi roman traganje za samim sobom
ja bih odlazio na poštu i u redakcije
a ti po indijske košulje u male trgovine
potom bismo zajedno svratili u klub književnika
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama
u zamračenoj sobi bacali smo novčiće
savjetovali se s kineskom knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna
primila si prijeteće pismo iz murske sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu
proglasivši me sumnjivim tipom iz beograda
u stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu
na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe
uzdahnula si – ah čemu dva leša jedan pokraj drugoga –
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u dubravi
pričala više sebi u bradu kako se ne isplati živjeti u gradu
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu magdicu
i već sutradan otputovati u bidružicu
dugo sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili
jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli
U ČUDOVIŠNO ZAČARANOM KRUGU S VESNOM PARUN
(poglavlje iz rukopisa autobiografskog romana Život je pjesma)
Početkom siječnja 1976. moj prijatelj iz gimnazijskih dana Mile Maslać, koji je u međuvremenu napustio Beograd i zaposlio se kod nekog draguljara u zagrebačkoj Masarykovoj ulici, priopćio mi je da bi se sa mnom htjela upoznati pjesnikinja Vesna Parun, te me zamolio da joj se što prije javim kratkim pismom. Naravno da sam se, više uzbuđen negoli iznenađen, javio kratkim pisamcem uvaženoj poetesi, koja mi je vrlo brzo odgovorila:
„Razveselilo me pismo od Vas; zaista sam bila zamolila mog (od nedavno) dobrog znanca da mi omogući prepisku ili susret s Vama. Naime, s njime sam se upoznala na jednom seminaru, gdje je dr. Šagi govorio o starim karizmaticima, te spomenuo i današnje pentekostalce. Mene takve stvari odmah zapale, da počnem intenzivno razmišljati i otkrivati istine u novom pravcu, budući da me ono jučerašnje nikad potpuno ne zadovoljava. O kršćanstvu i njegovim deformacijama, hijerarhijama i lažima razmišljam bez prestanka, otkako sam u Glasu koncila objavila one članke – za koje držim da su Vam poznati – i to me užasno opterećuje. O tome jedva da se može s kime i razgovarati, a kamoli pisati. Stekla sam dojam da službena Katolička Crkva preferira čak i ateiste pred liberalcima vjernicima. Zato sam s velikim interesom slušala od Mile Maslaća o Vama i Vašem slučaju. Pokazao mi je i Vaš tekst u Teki. Iznenadio me je ne samo Vaš smioni i otvoreni stav, nego i stil, i literarna zrelost. Po nekim gorkim iskustvima toliko ste mi slični, te stoga na neki način i potrebni, što Vas sigurno nimalo ne začuđuje. Prilično sam izolirana, okrenuta vlastitim meditacijama i vizijama, te mi se ljudi oko mene čine gotovo vještački ljudi, roboti. A što da tek reknem o nekim pripadnicima Crkve, koje poznajem i s kojima sam se neko vrijeme poletno i optimistički družila! Žao mi je da se nismo upoznali dok ste živjeli ovdje, i uopće šteta je što su Vas – takoreći – na lijep način protjerali iz Zagreba. Zanimaju me Vaša daljnja iskustva, misli, paralele, sadašnje gledanje na Vašu – sjemeništarsku – prošlost, nove psihičke konstelacije, odnos prema ljudima itd. I sama se osjećam protjerana, ožigosana, gotovo izopćena. No moj je slučaj različit od Vašeg. Dok Vaš ima ponešto tragičan prizvuk, moj je tragikomičan, apsurdan. Da ste u Zagrebu, morali biste izgubiti dosta vremena u razgovorima sa mnom, jer bi teme bile – bar za prvi mah – neiscrpne. Ovako se nadam da ćete mi se javljati pismom kadikad, dok se ne upoznamo i drukčije. Ako dolazite uskoro u Zagreb, javite mi to unaprijed! (Pretpostavljam, naravno, da Vam taj susret neće biti na odmet.) U zadnje doba ne putuje mi se nikamo, pa tako ni u Beograd. Inače bismo se i tamo mogli naći. Imam tamo znanaca dosta i dobrih starih prijatelja. (Ali i dušmana!) Pišite mi nastavljate li rad na svom dnevniku i hoćete li dati da se to objavi uskoro.“
Pismo me oduševilo. Čitao sam ga nekoliko puta uzastopce. Ni u snu nisam očekivao da će mi tako iskreno pisati o sebi najveća hrvatska pjesnikinja koju sam tada poznavao samo iz školskih udžbenika i antologija. Naravno da sam joj odmah odgovorio:
„Ništa me u ovim oskudnim danima nije moglo životnije obradovati od Vašeg pisma. Srdačno zahvaljujem. Danas je sve teže naići na iskrenog sugovornika. Pogotovo meni koji sam s crkvene strane proglašen «buntovnikom i odmetnikom», a budući da nemam nikakvih drugih pretenzija osim književno stvaralačkih, postajem čudnovato sumnjiv na svim stranama. Kamo sreće da smo se upoznali prije dvije godine, kad sam u hladnoj i preskupoj sobici na Trešnjevki proživljavao najprokletije trenutke, spremajući završne ispite na Bogoslovnom fakultetu, premda me mnogi profesori na Kaptolu naprosto nisu mogli vidjeti, a većina studenata nije se zbog usađene rimokatoličke podmuklosti osuđivala sa mnom slobodno razgovarati. Sve je to znatno doprinijelo mom konačnom, unutarnjem raskidu sa službenom Crkvom kao rimokatoličkom strukturom. Međutim, ne i s kršćanstvom, jer ono je unatoč svemu moja baština, moj blagoslov i prokletstvo, bolje rečeno moj blagoslov prokletstva! Čitajući Vaše pismo dobivao sam dojam kao da se nas dvoje odavno znamo, samo što se u životnoj užurbanosti nismo stigli osobno upoznati. Doduše, Vaša problematika, koju zasad mogu samo naslućivati, po svoj prilici mnogo je suptilnija, ali zato možda i mnogo bolnija. Kod mene se već od najranije mladosti radi o postojanoj neodoljivosti prema svemu slatkorječivom, pobožno hinjenom i crkveno uzvišenom. Pitate me za dnevnik. Proteklih mjeseci dosta sam radio na njemu. Stvorio sam jednu zaokruženu cjelinu koja se odnosi na moj šestogodišnji studij teologije, na moje unutarnje preokupacije i previranja kao i na vanjsko sukobaljavanje, ali se ne radi o dovršenom djelu. Valja mi još raditi na dotjerivanju i produbljivanju nekih mjesta i pojedinosti. Nažalost, sada sam posve zauzet ispitima. Često putujem u Zagreb i Hrvatsko zagorje, zato mi je neobično drago što ću u hrvatskoj prijestolnici moći ubuduće s Vama iskreno razgovarati. U Zagreb dolazim 6. veljače i svakako ću tog prijepodneva skoknuti do Vas u Badelovu. Popodne nastavljam put za Krapinu gdje će te večere biti otvorenje likovne izložbe mog strica Jože Brezinščaka, popraćeno recitalom mojih pjesama.“
Na zagrebačkom glavnom kolodvoru dočekalo me 6. veljače 1976. ledeno zimsko jutro. Ostavio sam torbu u garderobi i pješice krenuo prema Trgu Republike, a odanle tramvajem jedanaesticom za Dubravu, pa autobusom za Pionirski grad. Odmah sam pronašao zgradu u Badelovoj ulici, popeo se na drugi kat i s velikim strahopoštovanjem stao lupati po vratima. Na vratima se odmah pojavila Poetesa u vunenoj pidžami, sanjarski razbarušena, nasmiješena. Umilnim glasom pozvala me unutra, ispričavala se zbog velikog nereda, uvela me u veliku sobu s prostranim francuskim krevetom na sredini, prenatrpanim pisaćim stolom u pozadini, ormarima sa strane. Sjeo sam na kauč ispred električne peći-kamina na kojoj se pržio tamjan i neke mirisne grančice. Ona se zavukla u krevet. Zajedno s debelom kineskom knjigom I Čing na engleskom jeziku. Pročitala mi je iz nje nekoliko karakterističnih odgovora. Vjerovao sam njezinim riječima, sretan što se nalazim u milosti svemir-žene. Ispričao sam joj sve o sebi, o svom studiju i književnim planovima, spominjao sam Kocbeka i Nietzchea. Poetesa me zanosno slušala. Skuhala je čaj za dvoje. Dozvolila mi da popušim cigaretu. Nije mogla sa mnom u Krapinu.
Prilikom svečanog otvorenja izložbe u galeriji Hušnjakovo, na nalazištu pračovjeka u Krapini, prigodni recital mojih pjesama održala je Nada Klašterka u pratnji tihog muziciranja na gitari i pod osvjetljenjem lelujavih svijeća. No, dobro pripremljena i posjećena priredba bila je posve zasjenjena susretom s Poetesom i jedva sam čekao da se narednog dana vratim u Dubravu. Zadržao sam se cijeli dan s Poetesom u njenom promrzlom stanu, usrećen njenom blizinom i puninom govora o tajnama svemira. Prepušten zavodljivom prepričavanju kineske mudrosti i osvjetljavanju naših sudbina koje pripadaju zvijezdama. Možda je nisam smio do kraja saslušati. Možda joj nisam trebao na sva pitanja odgovoriti. Ali njezina je iskrenost i ispovjedna odanost bila snažnija od ljubavnog zanovijetanja. Postao sam njezinom opomenom, svjestan njezina udjela u stvaralačkom izbjegavanju vremena. Podsjetila me na itekako važne mogućnosti književnog ostvarivanja. U njenom stanu nije bilo ničeg uzvišenijeg od simboličnog nereda, podređenog pjesničkom i proročkom naslućivanju. Vesna je uistinu bila svećenica. Na maloj peći sagorjevala su zrnca tamjana čiji miris me podsjećao na obrednu zagađenost duhovnih prohtjeva. Napuštajući Dubravu, odlučio sam još istog poslijepodneva potražiti i kupiti kinesku knjigu mudrosti I Čing prevedenu na njemački. Pronašao sam je u knjižari stranih knjiga u Gundulićevoj ulici. Umjesto novčića uz knjigu sam dobio tri kockice i sav sretan pročitao u vlaku vrlo zanimljiv predgovor.
***
Po povratku u Beograd nastavio sam s vlastitim preporađanjem. Kolumnist Politike upoznao me s kćerkom generala Krivokuće. Pozvala nas k sebi na kolače u roditeljsku kuću na Dedinju, ekskluzivnom naselju s Titovim kraljevskim dvorima i brojnim vilama. Najprije smo na prostranoj terasi popili kavu iz pozlaćenih šalica. Potom je lijevom rukom brzo prevrnula moju šalicu s talogom na tanjurić, pričekala nekoliko minuta i počela mi gatati. Na unutarnjem dijelu šalice odgonetavala je simbolične znakove: ključ koji je okrenut prema gore, što znači da je na pomolu uspjeh; srce i u njemu jabuku, što znači da sam blagonaklon i plemenit čovjek… I tko zna što sve ne bih čuo, da nas nije prekinuo glas sluškinje iz unutarnjeg dijela vile. Pozvala nas da se premjestimo u dnevnu sobu. Sav posramljen pozdravih se s njenim ocem, Titovim generalom. Posramljen možda zato što je moj otac bio u domobranima. Neosporna je činjenica da se nisam udobno osjećao u dubokoj fotelji, okružen suvenirima iz Indije, Japana, Južne Amerike…
***
Iz tjedna u tjedan nastavljala se preporodna obnova ulaženjem i izlaženjem iz sveučilišnih knjižnica ili noćnih lokala u čuvenoj Skadarliji, boemskoj četvrti u koju sam rado zalazio ponajprije zbog ozračja pravih boema… Po uzoru na slavne pjesnike Đuru Jakšića, Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića okupljali smo se u kavanama „Tri šešira“, „Dva jelena“, „Ima dana“ i bančili sve do zore… Uspaljeni ljutom papričicom, međusobnim junačenjem i nazdravljanjem s rujnim vinom „carica Milica“, nimalo se nismo obazirali na „čuvare državne bezbednosti“, još manje na gatare koje su posprdno zaobilazile naše stolove, znajući da taj probisvijet od umjetnika ne daje ni prebijenu paru za čitanje sudbine…
***
Skadarlijski boem Ambro Marošević (1946.-1988.), u očima prosječnih suvremenika teška vucibatina, a po duši dobričina, upoznao me sa slikarom Milovanom Vidakom (1926.-2003.) koji je kao ratni invalid ostao slijep na jedno oko. I nije bio samo slikar. Bio je nadasve smiren, dubokouman mislilac. U svom stanu na Bežaniji opširno mi je pričao o umjetničkoj grupi Mediala koja je nastojala spajati tradicionalne vrijednosti sa suvremenim tokovima, a za koju je upravo on napisao kodeks programskih načela. Duhovna zaleđenost u prvom planu njegovih slika – kojima je davao vizionarske naslove: Impulsni oscilator, Živa plazma, Kibernetička punktura, Centralni cenzor čuvstva – može se pravilno i najuzvišenije sagledati u svemirsko kontemplativnoj nasmijanosti samog umjetnika. U srdačnom razgovoru pokušao mi je što uvjerljivije predočiti čistoću i jasnoću subjektivnog viđenja. Treba biti trijezan, usredotočen, budan i odgovoran sebi samome. Suvremeni umjetnik ne smije izgubiti iz vida dolazak tehničke inteligencije, uvjetovane zakonom i svijetom destrukcije. Valja nam tražiti i prepoznavati mogući ključ vječnog trajanja, žudnje za univerzalnošću ljudskog duha.
U tim razgovorima često nam se znao pridružiti Miro Glavurtić, slikar, pisac i mistifikator. Nikad nije skidao kapu s glave, a najradije je pričao o tajnama brojeva, o magiji, o paklu i čistilištu, te o kataklizmama pojedinih civilizacija. Naglašavao je kako valja razmišljati o geometrijskim oblicima, o piramidi kao modelu društveno intelektualne stvarnosti.
***
Sve češće postavljao sam pitanja I Čingu i pomoću kockica tražio odgovor od starokineske knjige mudrosti. Na pitanje što mi znači poznanstvo s pjesnikinjom Vesnom Parun dobio sam sljedeći odgovor: „Čovjek kome je prirođena dobrota mora usavršiti spiritualnost do apsolutne čistoće, da bi s instinktivnom sigurnošću činio ono što je pravo, ne očekujući nagradu ili korist. Mora izgraditi jednu višu instinktivnost, onu koja je u skladu s voljom neba. Treba u miru sazrijevati za više projekte.“ Na pitanje pak što me očekuje na životnom putu, ako se potpuno posvetim književnosti, dobio sam sljedeći odgovor: „Ne biti žalostan, već sličan podnevnom suncu, tj. osvjetljavati sve oko sebe“.
Nisam ni znao da je pitanja u moje ime postavljala i sama pjesnikinja u zagrebačkoj Dubravi, o čemu me ohrabrujuće obavještavala na običnim dopisnicama i opširnom pismu.
„Nikako mi se nije dalo da Vam pišem kod kuće, i evo, nisam ni znala da će me magnet nekakav dovući baš ovamo: iza mene je Tin Ujević u gotovo naravnoj veličini s aktentaškom, tu je i zeleni lovor-vijenac od plastike. Za stolom sjedim sama, u Blatu, i pijem kavu. Oko četiri sata poslije podne. Svratila sam prije toga u Milin dućan, i zapravo je njegova ideja da sjednem ovdje kad je čuo da Vam kanim pisati. Htio je valjda da se taj čin vrši u njegovoj blizini. To je pravi prijatelj! (Da mi je imati jednog takvog, onda bi lijepo bilo i umrijeti!) Vaše mi je pismo uvijek lijep doživljaj, jer se inače u onoj mojoj pustinji ništa ljudsko ne događa, i sve je nesnosniji pritisak te praznine, tog okamenjenog završetka sna. Ne želim Vam se jadati, ali sam doista na križ razapeta. A da bar znam zašto, za koga. Za koju istinu? Za čije uskrsnuće? Sve jače me nagriza misao da Krist više ne postoji. Da je kidnapiran i prenijet u neki drugi Kozmos. Ne kasnite s odgovorom i pišite dolazite li za Prvi svibnja. Veselim se Zagorju.“
***
Dan uoči prvosvibanjskih praznika, rano ujutro, doputovao sam „Aurora ekspresom“ iz Beograda u Zagreb, popio jutarnju kavicu na Zrinjevcu, prošetao do Trga Republike i tramvajem se odvezao do Dubrave, pa autobusom u Pionirski grad. Pjesnikinja je bila budna i veselo raspoložena. Pokazala mi je hrpu poslaganih knjiga i rekla da sve to želi pokloniti nekoj školi u Hrvatskom zagorju. Nastavili smo uživati u mirisu tamjana, premda je kuhinja bila prenatrpana neopranim suđem. Skuhala je čaj, pročitala mi nekoliko zagonetnih odgovora iz starokineske knjige mudrosti i predložila da odemo zajedno na ručak u gostionicu „Kokot“ kod uspinjače za Gornji grad.
Poslije ručka otputovao sam u Hrvatsko zagorje, obećavši joj da ću s bratom Vilimom, koji je nedavno preko studentskog servisa zaradio i kupio sebi starog „Fiću“ doći i pokupiti sve knjige, te ćemo zajedno s knjigama i nju povesti u Hrvatsko zagorje. Tako je i bilo. Prvi svibnja proveli smo u mom rodnom selu Vrbišnici. Stigli smo baš na ručak kojeg su roditelji posebno pripremili za poznatu i veliku ženu koja je, eto, pohodila njihov skromni dom. Na stolu se naravno našla juha s domaćim rezancima i pećena purica s mlincima. Pjesnikinja se odmah zbližila s mojim roditeljima, kao da se odavno znaju, pričala im kako bi voljela imati bijelog konja za jahanje po zagorskim brežuljcima te s velikim zanimanjem slušala očeve priče o milostivoj Frajlici iz srednjovjekovnog dvorca Mali Tabor koja se i u poratnim godinama vozila po „našim bregima na svojoj kočijici s jednim magarcem“.
U poslijepodnevnim satima otišli smo do mog strica Jože, nastavnika likovnog odgoja u krapinskoj osnovnoj školi August Cesarec i renomiranog zagorskog slikara. Divila se njegovim slikama, uživala u razgledavanju cvijetnjaka i jezerca sa zlatnim ribicama, pojela štrudlu od jabuka i prihvatila stričevu ponudu da je u svom autu odveze u Krapinu, do nalazišta pračovjeka, da joj pokaže svoje zidne crteže u školi koja se nalazi u neposrednoj blizini Hušnjakova, a odanle u Krapinske Toplice gdje je odlučila provesti naredna dva dana. Ta dva dana dolazio sam oko podneva kod nje. Zajedno bismo ručali u tamošnjem hotelu, a potom se cijelo popodne izležavali i povjeravali jedno drugome u toplim bazenima. Pričala mi je o bioritmu i bioenergiji, o presudnom djelovanju podzemnih voda, o ljubavi prema pračovjeku. Naglašavala je moj zagorski identitet, govorila da se ne smijem odreći svog zagorskog prezimena i da se moram vratiti svom Zagorju. U večernjim i noćnim satima napisala je velik broj aforizama. Pohvalila mi se nadahnućem za neka nova djela koja će pisati narednih mjeseci.
Po povratku u Zagreb svratili smo u prodavaonicu bižuterije, kod prijatelja Mile Maslaća. Pridružio nam se i njegov poslodavac koji nas je počastio pićem u «Puli», zatim smo svašta pokupovali u obližnjem samoposluživanju i svi zajedno odvezli se u njezin stan. Zbunilo me poslodavčevo brbljavo oblijetanje pjesnikinje, osjetio sam tešku glavobolju i rekao da moram na vlak za Beograd. Vesna mi je dala aspirin, gurnula u torbu vrećicu s maramicama, čarapama i donjim rubljem, poljubivši me na rastanku u oba obraza.
***
U Beogradu se više nisam mogao smiriti, živio sam doduše i dalje u podstanarskoj sobici, ali samo kao ljuštura od zanesenjaka koji je nastavio uživati u čudesnim predjelima uzavrelog maštanja. S priličnim zakašnjenjem zahvalio sam se Pjesnikinji na nezaboravnim doživljajima.
„Oprostite što Vam tek danas pišem. Moram priznati da me naš zajednički boravak u Zagorju zaista uzdrmao, tako da se ovih dana nalazim u iskonskoj provaliji između studentskih obaveza i unutarnje napetosti. Rado mislim na Vas i nimalo nije čudno što ste zavladali mojim snovima. Volio bih da ta prevlast Vašeg duha nad mojim misaonim iskušenjima i samoćom urodi djelotvornom snagom i izdržljivošću kakve dolikuju Vašoj postojanosti. Žao mi je što sam na rastanku podlegao glavobolji i neraspoloženju. Tome je znatno doprinijela atmosfera zanosne brbljavosti majstora bižuterijskih vještina. U vlaku sam srećom imao dosta mjesta za spavanje te sam u Beograd doputovao posve svjež i odmoren. Ovdje je sve po starom, bez ikakvih promjena i iznenađenja. U lipnju me čekaju tri ispita, zato od danas ostavljam sve po strani, valja mi pročitati čitav niz knjiga u vezi s ispitnom građom. Kakve li gnjavaže i otuđivanja! Morao bih također potražiti nekakav unosan posao za vrijeme praznika. Prevoditi za nekog beogradskog izdavača ili se uputiti u Njemačku. Prevođenje bi mi svakako više odgovaralo. Mogli bismo više vremena provoditi zajedno, nadam se da bi me uzeli na nekoliko dana za podstanara, u Zagorju bismo nesmetano prijateljevali s kineskom knjigom mudrosti i sanjarski sjetnim Prakrapincem. Ne želim da ovo pismo shvatite u smislu pukog zaljubljivanja. Meni je u ovim presudnim godinama najmanje stalo do ljubavnog obmanjivanja. Osjećam životnu toplinu Vašeg pogleda, ošamućen sam razigranim stilom Vašeg duhovnog pregalaštva, zavolio sam Vaš uzvišen način životnog izigravanja i jedina mi je želja da ostanem dostojan, stvaralački vjeran baštinik naših susreta, razgovora, zajedničkih ostvarenja i pritajenog divljenja.“
Odgovor je stigao prije nego sam se tome nadao. I zato me utoliko slađe uznemirio i rasplamsao.
„Dragi Božidare, ne znam odakle početi – sve bih htjela reći, a riječi ne upotrebiti. Kovitlac naslikati na papir. Probat ću s krnjim rečenicama. Vaše sam pismo uspjela pročitati tek negdje u gradu, u gužvi, s punim rukama stvari – bilo je i ivančica – i tako je sve bilo prenatrpano izvana i u kaosu, a pismo smireno i blago, da su mi se suze i znoj pomiješali isprva, a onda je neka lakoća i bezbrižnost dolepršala. Najprije u obliku postiđenja, kao: što je trebalo da Vas toliko upozorujem na sebe i svoj čudovišni začarani krug? Ali ipak, u Zagorju kao da se on na trenutke činio manje začaran. A to je već mnogo. Pogotovo što ste i Vi u pitanju, i Vaš – također na svoj način začaran – ako ne krug a ono kvadrat, zar ne? Kvadrat je racionalniji, energičniji. Dakle, moj je krug pod utjecajem Krapinca postao kvadratičniji, a Vaš kvadrat okrugliji za nijansu. Krapinac je valjda bio sretan. Osjećam to. Sav mi Vaš rod dođe kao priviđenje – kao negativ neke fotografije davne, iz dana djetinjstva, u ribarskoj kući… Ili neka freska? Ova me noć i ovo jutro, po pticama, po zraku i po svemu, podsjeća na ono prvomajsko – i bilo bi ljepše da i sada očekujem nekoga odnekud, pa kroz zelenilo (sudbine!) i ostatke snijega ususret tko zna čemu, bijelome brdu ili bijelom konju, maci s tri noge koja me progoni da o njoj i mom mačku Mikiju, što joj odlazi u prošnju, napišem priču… Upitah I činga treba li skratiti proceduru i već sad najaviti konačni ispis iz Društva književnika Hrvatske. Odgovor: da! Što prije to bolje! I jasno mi je da tako mora biti. Poslije će se moći vidjeti što je iza brda. Sve će krenuti nekud s mrtve točke. Ovako ne mogu više. Ovo je gluma pred samom sobom, izmišljen život. U svakom pogledu. I Pračovjek se slaže. Naš Pračovjek. Vaš, za sada manje nego moj. A možda smo i on i ja tek most za nešto Vaše, što opet neće biti zbog Vas nego zbog trećeg, četvrtog. Hajde da dođete opet za dva dana (za put i ostalo ne brinite!) pa da odšetamo do tiskare u Krapini. (Ako putem možete i učiti malo!) I jedino u slučaju da Vas to veseli. Drugo ništa ne priznajem: ni Bog nije Bog ako mu se ne veselimo. Pa makar i plakali poslije, ništa zato. I to u veselje spada… Dakle, očekujem nekoliko riječi, ne mnogo, u vezi s mojim prijedlogom. Jer, u Beograd me još ne zovu. Jedino mi je Jeremić tražio pjesmu (i čestitao). Poslala sam mu. Ovdje ću završiti, nezgodno; kao da stojim na blatobranu i pružam ruku…“
***
Tih dana upoznao sam u redakciji Književne reči mladog književnika i urednika Milu Perišića koji je 1972. pisao o mojoj knjizi i koji je godinu dana ranije na III. programu Radio Beograda govorio o mom tekstu objavljenom u Teki. Obradovao se što sam u Beogradu i neobično se zauzeo za mene. Upoznao me s mnogim ljudima, predložio mi da postanem stalni suradnik Radio Beograda. Zadovoljno se šalio (ili možda nije?) sa mnom, kako mi nema više povratka, kako sam od sada zapravo beogradski pjesnik.
Josip Brkić, urednik zagrebačkog Oka, novina za aktualnosti iz umjetnosti i kulture, nazvao me i rekao da bismo se morali sastati u vezi mog priloga, pa da zajednički prilagodimo tekst za dvije novinske stranice. Tako sam potkraj svibnja bio ponovno u Zagrebu. U Brkićevu stanu prilagodili smo tekst za duplericu. Vesna me čekala u gradu. Ručali smo u «Kornatima» i popili po čašu crnog vina. Otpratila me do kolodvora, na peronu mi predložila da ostanem barem jednu noć. Otišli smo zajedno u pothodnik, u samoposluživanju pokupovali sir, masline, pršut i crno vino, te zajedno krenuli u njen stan. Cijelu noć smo sjedili na podu, grickali pršut i masline, pili i pričali, bacali novčiće i odgonetavali odgovore kineske knjige mudrosti. Pred zoru se umorili. Polegla me na svoj krevet i pokrila. Zatim je sobu dobro zamračila i sama se uvukla ispod jorgana. Nisam mogao zaspati. Žmirio sam i žmirkavo ogledavao privjesak s likom sjetnog Krapinca na njenoj ogrlici. U najblaženijem trenutku pogledi nam se susretnu. Oboje radosno nasmiješeni. Smogao sam dovoljno hrabrosti da se pripijem uz nju i strasno je poljubim. Uzvratila mi je božanskim praskom svemir-žene…
Ostao sam cijeli dan u njenom posve zamračenom stanu. Smišljali smo razna putovanja, obećala mi svesrdnu pomoć na sređivanju i dotjerivanju rukopisa Traganje za samim sobom, navečer me otpratila do glavnog kolodvora, ušla sa mnom u noćni vlak za Beograd, ali se u posljednji čas ipak predomislila i ostala u Zagrebu. Nastavila je odlaziti autobusom u Krapinske Toplice, što mi je potvrdila karticom na kojoj osoblje hotela želi gostu dobar tek. Karticu je priložila opširnom pismu koje sam jedva dočekao.
„Drago mi je da si veseo. To mi je i I čing rekao. Kad sam ga upitala jučer za što da se u životu ovog trenutka uhvatim, odgovorio mi je kategorički: za opoziciju koju osjećam u sebi prema svemu što me okružuje, prema prošlosti i budućnosti, ljudima i stvarima. No, jedna devetka po sredini ublažila je situaciju – i opet u tvoju korist: ima, naime, netko sličnih osjećaja tko mi se u toj izolaciji pridružuje i mogu mu vjerovati! U svakom slučaju, ti si za mene sada mačak u vreći. Duša mi spava zimski san, to znaš. Može se ili razdrmati i probuditi sasvim – a od čega to zavisi, ne znamo – ili potonuti u san još dublje. Možda ona mudra knjiga jedino ima tajni ključ za sve te neumoljive zakone prema kojima se mi, Europejci, odnosimo barbarski. Ja ih, na nesreću, priznajem oduvijek, zato i jesam neprestano u opoziciji sa svime, čak i sa svojim vlastitim ja. Ili upravo zbog toga! Jučer je bio – da te podsjetim na katoličku idilu – sv. Ante, imendan ocu mi i majci tamo gore. Ali ljiljani pod prozorom još se nisu rascvali – kasne ovog ljeta zbog kiša. Vjerovatno će tek kad dođeš mirisati svu noć kao ludi. Četrdeset sati sam ležala, pisala one žustrije aforizme i spavala naizmjence, a polugladna, i sada idem u grad na blitvu i na film «Jači od mafije» (zar nije simbolično?). Pred zoru sam po cijelom stanu tražila kliješta da otvorim staklenku soka koju sam našla negdje. Ali kliješta smo majstorski tko zna gdje sakrili onog dana kad smo s njima manipulirali. Sigurno su na nekom čudnom mjestu. Tražit ćemo ih dok ne izvrnemo sve naopako! Cijenim tvoju nježnost. Čak mi je i potrebna. No, tu je i strahota moje unutrašnje stvarnosti, opasana neprobojnim bedemom. Ako je suđeno, ovo će ljeto ipak nešto donijeti. Zagorje je čudesno umirujuće, kao i onaj mali majmun u naručaju. Grmjelo je u petak, plivala sam u unutrašnjem bazenu, a onda s mokrom kosom ravno u frizeraj. Zaželjela sam frizuru kakvu sam nosila jednom u Firenci – kad sam bila mnogo ljepša i mlađa – svu na lice i oči, te su i sad piljili u mene kao i onda, čak mi je kondukter dobacio: ima mjesta, mišu mali! – i bilo mi je žao što me takvu nisi vidio… Uči, nauči mnogo, da i mene nešto od toga dopadne. Nemaš pojma kako je meni bilo kad sam morala sve to prekinuti, zakoraknuvši na rub svijeta… Ovo zadnje napisah u polumraku, na klupi, na zadnjoj stanici. Jedan blesavac dugokosi sjeo je kraj mene i zadirkivao, te sada pišem stojećke, na teki i torbi, čekajući autobus. Ubacit ću ovdje u sandučić. Čekam još pisamce koje, šaljem ti poljubac i doviđenja. Vesna (maca s tri noge – četvrta joj ostala u Zagorju!).“
***
Živio sam i šetkarao beogradskim ulicama na vrhuncu sudbinske uigranosti. Vesnu sam upoznao kao vilu, a sada je postala predmetom mog sladostrasnog obožavanja, što me pomalo zastrašivalo. Ali o tome nisam dublje razmišljao, valjalo je što prije odgovoriti na pismo.
„Na katoličku idilu me nisi morala podsjećati, jer su mi crkveni blagdani i svetkovine ostali itekako u podsvijesti. Sjetio sam se proštenja u crkvi sv. Antuna na Črnomercu, koju sam u gimnazijskim godinama svako jutro posjećivao, budući da sam pohađao gimnaziju franjevaca konventualaca koja se nalazila u njihovom samostanu iza te crkve, uz mnogo stariju crkvicu Svetog Duha. U lijepoj uspomeni ostala mi jedino lipa pod kojom je Šenoa pisao svoje Kamene svatove. Sretan sam što to mirišljavo drvo mogu nadovezati na miris ljiljana ispod tvojih prozora, miris s kojim odolijevaš samoći, posljednjim grčevima mozga koji na papiru rađaju svjedočanstvo ljepote. Neobično me razveseljuješ svojim zanosom i djevojačkim prohtjevima, premda uzalud nastojim sebi predočiti tvoju talijansku zavodljivost. Ne dozvoljava mi to fotografija s majmunom na kojoj si tako prirodna da nikakva frizura ne može poremetiti ili unakaziti tvoj pročišćen smijeh i puninu radosti. Kliješta su po svoj prilici ostala na prozoru. Nadam se da si ih u međuvremenu pronašla, ukoliko nisi, nemoj ni tražiti. Kliješta su loš simbol, pogotovo u sferi osjećajne navezanosti, budući da se obično upotrebljavaju za nasilno presijecanje nečega… Možda nisam trebao krenuti za Beograd, jer na današnjem ispitu nisam imao nimalo sreće. Najmanje sam se nadao da ću pasti iz etike! Bolje rečeno iz metafizike, koje se nisam plašio, ali sam izvukao pitanje o knjizi jednog američkog metafizičara za kojeg nikad nisam čuo, a kamoli pročitao njegovu knjigu. Tako se to obično dešava na ispitima, ne radi se o cjelokupnom znanju, već o ispitnim trikovima. Srećom ispiti me nikad nisu zbunjivali, svako padanje pobuđuje u meni prkos i želju za ispitnom osvetom, pa sam stoga odmah odlučio da se neću vratiti u Zagreb bez položenog ispita. Slijedeći petak polažem klasičnu njemačku ideologiju, jedan od najtežih predmeta iz filozofije… S Matijom Bečkovićem se još nisam imao priliku sresti, nikad ga nema u redakciji. Ovih dana se gotovo s nikim ne susrećem, jedino sam s Jeremićem u dva navrata razgovarao na fakultetu. Tražio je od mene priču za Književne novine i nazvao me božjim darom iz Hrvatske! Radimir Andrić upoznao me neki dan s urednikom Mladosti koji će mi u jednom od narednih brojeva objaviti nekoliko pjesama s bio-bibliografskim podacima. Ujedno me zamolio da mu predam nešto za Bagdalu koja izlazi u Kruševcu . Ovih dana izlazi novi broj Ideja s mojim prvim filozofskim tekstom o problemu odgoja i obrazovanja kod mladog Nietzschea. Sve u svemu, na pomolu je veoma afirmativno razdoblje i sretan sam što ga dočekujem pod tvojim okriljem… Beograd je ovih dana sav u zanosu nogometnog ludovanja. Nakon sinoćnjeg poraza od Nijemaca, situacija se danas znatno smirila. Mene zapravo nikakvi dnevni događaji ne dodiruju, u predvečerje obično odem na šetnju Novim grobljem. Odmaram se u večernjoj lelujavosti svijeća, daleko od gradske buke, prijateljujem s Kantom, Fichteom, Schelingom i Hegelom, pripaljujem cigaretu i odjednom se nađem zavaljen u tvome naslonjaču nasred sobe, u podnožju kreveta, kod radija, ili ispod kreveta… Pozdravlja te tvoj mačak iz Zahumske ulice na beogradskoj Zvezdari.“
Ne sjećam se jesam li klasičnu njemačku filozofiju položio u ljetnom ispitnom roku ili sam je ostavio za jesen. Sve je bilo sporedno u usporedbi s Vesnom i njenim pismima.
„Sve u svemu, vrlo je romantično – i podnožje kreveta i radio, i fotelja, i sve što mali macan u kolutima dima sebi zamišlja, tamo gore na onom pitomom groblju kud su me moji neprijatelji vodali nekoj gatari, i baš u ovakve ljetne sumrake pred dvije godine, a boje su bile mrke i intenzivne, privlačne, i žarilo se kroz zelen granja zalazeće sunce. Čežnja mi je za tim gradom ostala, ali utišana, kao za mrtvacem – jedna među ljepotama već sasvim otpisanim, jedna među zbiljama koje su nam iz nepoznatih razloga otete. No čudno, sad kad si ti tamo – lakše mi je donekle. Čini mi se da nešto svoga ostavljaš sada ti, na svim tim magično-balkanskim jurišnim kotama, umjesto mene, otplaćuješ svoj danak, prepuštaš se magnetu jačega da te začara i ošamuti. Na tom dijelu svijeta čini ti se da imaš neko tajno osjetilo više, dosluh s demonom neposredniji. (Sjetila sam se onih skripata s vježbama za prizivanje demona – našla sam ih tražeći kliješta – ispod neke gomile papira u kuhinji. Proučit ćemo ih zajedno!) I tako, ti postade eto moj demon zagorsko-beogradski… Tražim te, čak i pod krevetom – ne s metlom, ne dao Bog, iako bi mi to u zdravstvenom pogledu bilo vrlo korisno – samo se bojim da ćeš i ti iščeznuti bez ikakve metle, samoinicijativno, netom se u nietscheanskom smislu malo domogneš one božanske slobode duha pred kojom svi naši etički realiteti padaju ničice. Ne zamjeri mi što ovako govorim. Ustvari, trabunjam. Htjela bih da ovo pismo ne bude monolog, no kako to postići, u datim okolnostima? Tvoja pisma nisu samo monolozi. I radujem im se. Čak i kad sadrže podatak da je netko pao na ispitu iz meta-etike… (kao što bih ja pala iz metla-estetike!) Čudno, onoga dana sam htjela svakako pitati o tome I činga. Rekao si da je to sitnica, pa i jest. Ali mislim da ti je on tada ipak želio odati jedan trik. Trebalo ga je konzultirati, bez ženiranja. Nekad nam upravo sitnice znače zaokret u sudbini. Meni se dopada što te top ne uzrujava. Zaista se moglo onda i odgoditi put. Možda više nikad neću biti toliko na zemlji kao u onih nekoliko ranolipanjskih krijesničavih trenutaka. Sad je već solsticij za nama. To jest, traje još uvijek, ali kulminacija je bila jučer, i sad će se taj sneni trenutak ravnoteže rasplinjavati u paučinasti mjehur ljeta, i onda dalje, priklanjajući se zemlji sve niže, do babljega ljeta, do jeseni, do snijegova… Želiš li da odem sama nekud ili da čekam tebe? Na more? U Sloveniju, tko zna kud? Jesi li se ikad kupao u moru? Ako se ne bojiš morskog psa ni ježa, odluči se. Ne razbijaj puno glavu s tim ispitima. Svijet luduje, ratuje, bjesni. Južna Afrika, Libanon, Sredozemlje… Ako je negdje šta u pismu ispalo nezgrapno i po smislu a ne samo po rukopisu, nenamjerno je. (Za ironiju uvijek ima vremena kad srdačnost popusti – grijeh bi bio koristiti je iz puke sebeljubivosti)… Čekam da se javiš. Pozdravljam sva tvoja imena, prezimena, pseudonime i sinonime, a uplašenom mačku (koji još ne vjeruje da je ostao živ!) poljubac u brk od Vesne-Krapinčice.“
***
Srpanj i prve dana kolovoza provodili smo zajedno, uglavnom u njenom stanu. Dotjerivali smo rukopis mojih dnevničkih zapisa. Ja bih odlazio u redakcije, a Vesna bi me čekala u klubu književnika. Ponosno (ili samo prkosno) predstavljala me svojim kolegama po peru. Kupovala je indijske košulje za mene i za sebe. Danju smo uglavnom u zamračenoj sobi vodili razgovore o hrvatskoj književnosti, religiji i vjerskim strukturama. Navečer smo izlazili u grad. Bili smo na dvodnevnom izletu u Sloveniji, posjetili Francija Zagoričnika. Odlazili u Krapinske Toplice na kupanje. I tko zna kako bi ta romantika završila da nije Vesna krajem srpnja počela dobivati prijeteća pisma. Sudbina se sa mnom dirljivo poigrala. Mora da su mi pojedinci iz redova farizeja i pismoznanaca silno zavidjeli. Sredinom kolovoza otišao sam u Beograd, a Vesna je sutradan dobila prijeteći telegram iz Novog Sada. Počela je sumnjati da ne stvaram kakvu urotu protiv nje. Proglasila me sumnjivim tipom, povezanim s njenim dušmanima. Tako se nit zajedničkog življenja stala kidati. Na moju razglednicu i najavu da uskoro dolazim u Zagreb vrlo je kratko odgovorila. „Primila sam tvoju kartu ali nažalost ne mogu ostati u Zagrebu, jer sam zabrinuta za svoje zdravlje pa moram hitno otputovati. Javit ću ti se čim se budem bolje osjećala. Kad se budemo vidjeli, razgovarat ćemo…“
***
U drugoj polovici kolovoza javio mi se novinar Vjesnika u srijedu Milan Ivkošić i poslao mi pitanja „koja Vam se možda neće svidjeti, no, htio bih da naš razgovor bude što zanimljiviji, iskreniji i sadržajniji“. Nekoliko dana pisao sam i odvagivao svaki odgovor. Početkom rujna bio sam opet u Zagrebu, htio sam iznenaditi Vesnu. Tijekom dana dvaput sam je tražio u njenom stanu. Kad sam se navečer po treći put uputio prema Dubravi, nađoh se s njom u istom autobusu. Približio sam se, tiho je pozdravio, a ona me nekoliko trenutaka samo nijemo gledala. Jedva je progovorila. „Odakle ti?“ Učinilo mi se da me ne prepoznaje, mora da se sa njom nešto neobično zbilo, pomislih. Pošli smo zajedno u stan. U kuhinji bijaše sve onako kako smo prije desetak dana ostavili. Svi predmeti razbacani, sve u dražesnom neredu. Ali nas dvoje se više nismo smijali kao ranije. Predložio sam da malko pospremim kuhinju, pa da pojedemo jedinstvenu juhu od raznog povrća, na što me ona prezrivo pogledala. Osjetio sam da je sve teže pronalazila riječi koje nisu imale prizvuk vrijeđanja. Kad sam izrazio želju da prenoćim kod nje, nasmješila se i gorko uzdahnula: „Ah, čemu dva mrtvaca, dva leša jedan kraj drugoga?“ Shvatio sam da nisam dobro uradio što sam je uopće potražio. U hodniku sam u torbu strpao knjige koje su mi trebale za ispit iz filozofije, uzeo torbu i molećivo stao nasred kuhinje. Vesna se i dalje grozničavo smiješila, uzvišena i neshvatljiva. Otpratila me do autobusa. Pošla sa mnom do tramvajske stanice u Dubravi. Dugo smo zajedno šetkarali na stanici, a da zapravo nismo razgovarali. Ona bi tu i tamo progovorila kako se ne isplati živjeti u ovom gradu, kako joj je svega dosta, kako je čitav dan tražila čizme za starice u staračkom domu Bidružica kraj Desinića u Hrvatskom zagorju, kako će sve prodati i odseliti na neki pusti otočić, kako se nikome neće pokazivati niti išta tražiti od Društva književnika Hrvatske. Zatim me neočekivano ljubazno upitala gdje namjeravam prespavati. Molila me da joj oprostim, ali da noćenje u njenom stanu nema više nikakvog smisla. Morao sam joj obećati da ću prenoćiti kod svoje rodbine, premda je obećanje u pola dvanaest noću bilo puka formalnost. Kimnuo sam glavom i pritom drhtao čitavim tijelom. Još jednom se nasmiješila, pružila mi ruku i ostavila na tramvajskoj stanici. Dugo sam gledao za autobusom kojim se vraćala u svoju jazbinu i razmišljao u čemu li sam to pogriješio.
***
Danima sam pred svojim očima obnavljao naš dvomjesečni zajednički život, da bih tek nakon tjedan dana smogao snage napisati joj sljedeće pismo.
„Draga Vesno-Strahinjčice, nikada se nisam s tolikim strahopoštovanjem latio pera kao večeras, ne mogavši odoljeti svom unutarnjem nemiru i grižnji. Pred očima mi je sve prisutnija slika nezaboravnog nedjeljnog predvečerja: mačak podvijena repa i tužnih očiju pred Svemir-ženom na blijedom svjetlu zalazećeg sunca. Zar su stvarno toliki zanos, ljepota i neopisiva radost morali na kraju poprimiti posmrtni obris žalosne vrbe? Ili su posrijedi bile pogreške s moje naivne strane koje po Aristotelu imaju presudnu ulogu u shvaćanju tragičnog. Proučavam njegovu estetiku i vjerujem da sam tek sada sposoban pravilno shvatiti i doživjeti važnost prijelaza iz sreće u nesreću. Bol koja me snažno prožima samo je dokaz antičke probuđenosti koje se suvremeni čovjek sve teže može domoći. Sjećam se tvog divnog aforizma: ‘Ljubav je najkonkretniji oblik metafizičke nade u sreću’. Odmah dodajem: ljubav može biti i slatka začaranost u kojoj se gubi smisao za tragično i zato najčešće završava u ispraznom konfliktu… Premoren estetičkim naklapanjima i filozofskim zastranjivanjima ne znam kako izraziti najdublji osjećaj privrženosti koji je izgubio svaku vrijednost u tvojim očima. Ne bih želio da pisanje ovog pisma poprimi oblik mačjeg oblizivanja. Ne, htio bih konačno priznati, nakon svega promašenog, da mi je itekako stalo do umjetnički egzistencijalnog osmišljavanja i ustrajnog pomaganja u tvojim poslovima. Bila si u pravu kad si mi štošta predbacila, kad si hrabro posumnjala u moje duhovne i literarne sposobnosti, kad si me ismijala ispred vodoskoka, a vjeruj mi, ništa me ne bi začudilo da si me i u vodu gurnula. To je pravi način ispitivanja savjesti, daleko od religiozne skrušenosti, pred svećenicom koja mi nema što oprostiti, jer se ništa nije zbilo po mojoj svjesnoj volji. Sve zavisi o nevolji iz koje se čovjek može samo djelima iskupiti… Oprosti što toliko čeprkam po sebi, premda bih više no išta u ovim ranojutarnjim satima htio čuti i doznati o tebi. Jesi li se barem malčice odmorila i oporavila? Ili se i dalje upropaštavaš u sverazornoj užurbanosti vremena? Vesno, znaj da mi je najodlučnije stalo do dovršenja svih skica i zapisanih naslova. Kant mi je večeras otkrio tajnu ljetne zagonetke na koju se odnosila i tvoja opomena da nemam pojma što znači voljeti: ‘U subjektivnoj sferi uzvišene osobine ulijevaju poštovanje, a lijepe izazivaju ljubav. Uzvišeno utječe na nas jače nego lijepo, no ono nas ipak zamara i ne može se dugo uživati.’ Možda ipak nije sve prokockano, ne može biti, kad je na djelu jaka volja i postojanost patničkog preispitivanja. Nova akademska godina bit će za mene itekako intenzivna. Pored nekoliko seminarskih radova moram pripremati i diplomski rad na Nietzscheovu temu o umjetničkom življenju. Tema je nadasve aktualna za moj sadašnji period, dragocjene su mi mnoge tvoje sugestije. Uz Nietzschea pravu originalnost diplomskom radu pružit će filozofsko osvjetljavanje tvoje umjetničko egzistencijalne problematike. Danko Grlić me u svojoj Estetici u mnogim stvarima ne zadovoljava, previše jednostrano pristupa problemu umjetnički lijepog, ta lijepo se ne odnosi samo na ostvarenja, već mnogo više na sam život umjetnika. Radujem se tvom eseju o Bogu kao pristojnosti. Najiskrenije želim da se u ovim jesenskim danima mnogo bolje, mirnije i zdravije osjećaš, pa da pored spomenutog eseja iznenadiš javnost mnogim originalnim mislima pred kojima sam ljetos malodušno kapitulirao. Ali ubuduće se to više ne može dogoditi. Moj objavljen tekst o Nietzscheu donio mi je ovih dana poznanstvo s prevoditeljem Milanom Tabakovićem koji upravo prevodi njegove rane spise, zamolio me za suradnju, a što je najvažnije, na raspolaganju mi je njegova bogata knjižnica iz filozofije i književnosti.“
***
Ivkošićev intervju s mojom velikom fotografijom bio je u cijelosti objavljen 29. rujna 1976. na duplerici VUS-a (Vjesnika u srijedu) pod naslovom Od Krista do Jude. O reakcijama na njega saznao sam nešto malo iz pisma profesora dr. Ivana Cesara (1936.-1993.) s Odsjeka za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu: „Kleričko-franciskanerski čistunci uglavnom na Vašem intervjuju liječe svoj kompleks siromaštva, videći u svemu tome lijepu zaradu. Vaši su bivši prijatelji navalili na Vas u rubrikama koje objavljuju pisma čitalaca. No, čini mi se da je Vaš način kako ste odgovarali na pojedina pitanja, mnogima onemogućio daljnji potez otkrivanja Vašeg pripadništva.“
Potkraj rujna Radomir Andrić, srpski pjesnik i urednik, poveo me sa sobom u Kruševac. Posjetili smo njegove prijatelje u uredništvu časopisa Bagdala. Doživio sam srdačan susret s jednostavnim ljudima, marljivim poslenicima kulture na očuvanju narodne baštine, razgledao galeriju umjetničkih radova, muzej i temeljne zidine dvorane u kojoj su, prema usmenoj predaji, večerali junaci cara Lazara. Sveto mjesto srpskog naroda. Poklonih se “ostatku ostataka” – ruševinama osmatračnice, odakle je moguće sagledati svu tragiku, nesporazume, poraze, pobjede, junaštva i muke srpskog naroda. Razmišljanje o Srbima dozove mi u svijest Ujevićevu zbirku Lelek sebra. Nemoguće je o srpskom narodu razmišljati bez hrvatske sudbine. I obrnuto. U drevnom gradu podno Bagdale postao sam plemenitiji za novo viđenje.
Na Sajmu knjiga krajem listopada u prolazu sam razgovarao s Dragom Zdunićem, svojim zagrebačkim nakladnikom. Najprije me službenim tonom podsjetio na suradnju, a potom gotovo posprdno dobacio kako se na sajmu nalazi i Vesna, kako je sudjelovala na recitalu i kako ne bi bilo dobro da me zatekne s njim u razgovoru. Nasmiješio sam se, progutao pljuvačku i rekao mu da ne vodi brigu o meni. Produžio sam s Francijem Zagoričnikom do mariborskog izdavača moje druge zbirke pjesama na slovenskom jeziku koja se trebala pojaviti do svibnja iduće godine.
***
Odmah poslije održanog Sajma knjiga pojavila se u beogradskoj Politici prva najava knjige Apokaliptičke basne Vesne Parun. Izrezao sam je i ponio sa sobom u Zagreb. Sreli smo se u Ilici, pošli zajedno na ručak u obližnji restoran u kojemu smo i ljeti često zajedno blagovali. Bila je očito neraspoložena. Nastojala me pogledom uvjeriti kako ne sjedi sa mnom. Osvrnula se na riječi iz mog pisma „nismo mi krivi što se moramo razići“ i počela nepovezano pričati o anonimnim pismima, kako sam navodno sve znao prije nje, kako će me na Kaptolu opet objeručke primiti, da, da, sve ona zna, postoje fakti… Ništa detaljnije nisam uspio izvući iz njenih riječi. Brzo sam uvidio da bi svako suprotstavljanje bilo suvišno. Zato me valjda nagradila i poslije ručka nastavila sa mnom šetati gradom. Pričala mi je o ruskim kulturnim danima u Zagrebu, o svojim dokumentima koje će pohraniti u stranim zemljama. U kavani na uglu Ilice i Frankopanske popili smo kavu, zatim je predložila da u kinu Tuškanac zajedno pogledamo film „Od pravde do istine“, nakon čega je uslijedila šetnja prema Britanskom trgu, puna neizvjesnosti i mučnog uljudbenog dodvoravanja. Zaustavili smo se ispred dućana njene prijateljice. Sjetila se da je već davno trebala biti kod nje. Uslijedio je hladan stisak ruku, magla na ulici, magla u glavi.
***
Sredinom studenog potpisao sam ugovor o emitiranju mojih pjesama u emisiji Poezija naglas Trećeg programa Radio Zagreba, a potkraj mjeseca ugovor o djelu s Univerzitetom umetnosti u Beogradu o prevođenju tekstova sa slovenskog za knjigu Filmski scenario – hrestomatija.
Početkom prosinca poslao sam Društvu književnika Hrvatske u Zagrebu po treći put molbu za prijem u članstvo uz sljedeće obrazloženje: „Prvu molbu predao sam prije četiri, drugu prije dvije godine. Prva je bila odgođena do daljnjega, na drugu još uvijek čekam odgovor. Takav postupak ne mogu sebi obrazložiti, ne vidim pravog razloga za odbijanje, budući da aktivno objavljujem poeziju, prozu i esejistiku već punih osam godina u časopisima i listovima širom Jugoslavije. Objavio sam dvije zbirke pjesama, a za tri gotova rukopisa tražim izdavača. Po svemu sudeći u sadašnjim prilikama najteže je objaviti knjigu onom piscu kojemu je stalo prvenstveno do književnosti i koji se ne razumije baš mnogo u izdavačku politiku. Držim da nema hrvatskog pisca mlađe generacije koji je posljednjih godina bio prisutniji u književnim časopisima širom zemlje: Ljubljana, Maribor, Celje, Zagreb, Split, Sarajevo, Titograd, Novi Sad, Kruševac i Beograd. Zato se s pravom nadam pozitivnom rješenju molbe, budući da se egzistencijalno nalazim na dnu društvene ljestvice. Završavam studij čiste filozofije, izdržavam se od pisanja i prevođenja, nemam socijalnog osiguranja, mijenjam podstanarske sobice i sve teže naslućujem bolje dane.“
Potkraj godine izgubio sam svaku nadu u ponovni susret s Vesnom. Preostale su nam tek novogodišnje čestitke.
„Draga Vesno, magla u kojoj smo se one studene večeri neobjašnjivo rastali ne prestaje me obavijati. Postoje fakti! Čudne li promrzlosti u tvojim riječima koju ne mogu razumski dokučiti, ali je mogu donekle osjetiti. Međutim, ništa od spomenutih fakata nije u mojoj moći, niti je ikada bilo. Sve što se zbilo ili zbiva ostavlja me po strani, u zagorskoj krčmi, na domaćem kolinju ili u ovom čađavom beogradskom sobičku. Živim više u prošlosti, negoli u sadašnjosti, prijateljujem s Andre Gideom, Rudolfom Steinerom i Voltaireom. Odakle znaš da će me na Kaptolu objeručke primiti? Da ti nije to možda rekla gorljiva čistačica kaptolskih ureda negdje na pošti? Srećom nikad nisam želio niti želim da me itko objeručke prima, pa čak ni Ti, prema kojoj sam gajio, gajim i gajit ću najiskrenije, iako možda ne i najprikladnije osjećaje. Nažalost, previše sam se u ono kratko vrijeme zanio apstrakcijom sreće koja je po svojoj apstraktnosti bliža ljubavi negoli istini. Istina je uvijek u nama i samo prema njoj utvrđujemo istinitost fakata. Zašto tog poslijepodneva nismo mogli mirnije i veselije razgovarati? Tvoje poteškoće i neraspoloženja ukazuju na moj osobni poraz ili pobjedu. Nadam se da si pročitala u Književnoj reči moj tekst o Apokalitpičkim basnama. Svjestan sam njegove necjelovitosti, ni izdaleka nisam rekao sve o njima, ali i ovakav tekst svidio se mnogima ovdje, pogotovo mlađim piscima, mojim vršnjacima, koji naprosto ne mogu vjerovati da je tebi satira životno potrebna. To je razumljivo, budući da pjesnikinje s kojima te oni uspoređuju doista nemaju potrebe za satirom. Nadam se da uspješno odolijevaš svim prehladama. Znaj da rado mislim na tebe, da će mi u svakoj prilici biti neizmjerno drago ako ti mogu biti u bilo čemu od pomoći.“
Na čestitku mi je uzvratila deset dana kasnije:
„Zdravo, Božidare! Premda je već prilično ostarjela i ova, 1977., važi još uvijek službeno kao nova, i želim da ti donese novih lijepih iznenađenja poput one minule, čiji tragovi još me opominju po hodnicima, iza i ispred vrata, na podu. Dočekah ovu bez ikakvih iluzija, srećom gotovo i bez struje, bez topline i svjetla, razgovarajući s I čingom. Nisam ga pitala o sebi nego o starici-skitnici, strpanoj ovih dana, na silu, u ludnicu-ubožnicu Bidružica kod Desinića, gdje je usprkos našim intervencijama kod odgovornih i pomoći izdahnula poluodjevena i izgladnjela, okružena maloumnima, defektnima, imbecilima, pijanicama, bijednicima. Sahranili smo je bar na lijepom zagorskom groblju i osjećam da je u tom trenutku bila zadovoljna. A umrla je na samu Staru godinu. Eto, to je sve što bih za sada mogla i imala reći o sebi. Posvetila sam Magdici jednu jesen, i ne žalim. Zima je skoro na izmaku. Od proljeća očekujem komad plavog neba, manje alergija i više dobrih kaubojskih i gangsterskih filmova, bez ljubavnih scena i hepienda! Što se može, kad je i Nietzsche postao – pamfletist!“