Nisu se nikad voljeli, ali se ni jedno ni drugo nije sjećalo kako su uopće jednom davno završili zajedno.
Mislilo se, kad djeca dođu, sve će se biti bolje. Toliki se, zapravo, ne vole, a onda ih dijete zbliži. Strah za svoj porod, briga životinje za nakot. Većina parova se isto ovako ne voli, tješili su se, i zbog te se neljubavi rađaju djeca. Da je po zaljubljenima, izumrlo bi čovječanstvo.
I tako prođe godina.
Dvije.
I deset.
Prošlo je tako i dvadeset godina, a njima se nije rodilo dijete. Dok su ga čekali i zazivali, dok su pobožno osluškivali njezinu utrobu, imali su nešto zajedničko. Ali kada je njoj isteklo žensko vrijeme od rađanja, najednom su se jedno pred drugim našli isti onakvi kakvi su bili na početku. Bez ljubavi. Ali i bez vjere da će se s rođenjem djeteta nešto promijeniti.
Dvoje očajnika, zurili su jedno prema drugom, poput dvije ostarjele uškopljene zvijeri u kavezu zoološkog vrta.
Uto se zaratilo.
I kako su pljuštale granate i zviždali meci neprijateljskih snajpera, kako bi svakog tjedna tresnula po barem jedna raketa, koja bi zgradu i sve ljude u njoj pretvorila u ništa, tako oboje živnuše.
Nakon mnogih godina, opet se imalo za što živjeti.
Ona bi mu, dok je odlazio na posao, govorila da se čuva, upućivala ga da ide ulicama koje su zaklonjene od neprijateljeva pogleda, zadržavala ga u kući za dana velikih granatiranja, i istovremeno joj je niz svijest tekla i dušu joj grijala druga misao: da će on nastradati, da će ga nestati, poginuti, i da će ona tad biti udovica, i da će udovištvom smisao dobiti sve one godine zazivanja djeteta, neljubavi i mrskosti. Golema bila je njezina briga za njega, ali je i rasla i razvijala se, poput nekoga stvarnog života, i pripovijest njezina udovištva. Već joj se u mislima dogodilo sve što bi joj se tek trebalo dogoditi nakon što on pogine.
On je, opet, slutio scenu kad raketa pogađa zgradu u kojoj su živjeli, kat ispod ludog filozofa, koji je živio s ovcom u stanu, i on se vraća s posla i vidi pustu gomilu betona i armature tamo gdje je još jutros bila njihova kuća. I ničice pada po ruševini svog života, koljena ranjava i dlanove, muški nariče, tako da se svima na ulici cijepaju srca – jasno ih on zamišlja, sve poznati iz njihova zajedničkog života – udara se šakama po glavi, doziva ju, ali nje nema više.
I tako oni u ratu žive, i neljubav im se oboma čini boljom od svake tuđe ljubavi. Onima koji ih sa strane gledaju, oči se pune suzama. Pogledaj ih, govori zračna žena iz prizemlja svome zračnom mužu, on samo uzdiše. Njih su se dvoje tako voljeli da ih ni za što nije bilo briga, ništa u životu nisu stigli steći, dijete im se iz ljubavi rodilo, on je popravljao muzičke automate koji nikome više nisu trebali, ništa nisu imali, ali rat im je oduzeo i njihovo neimanje. A oni, pogledaj ih samo!
Mirno je bilo jutro. Ona ga je ispratila na posao, govorila mu kojim putevima da ide, a onda je pošla do dućana po mlijeko u prahu i brašno. U haustoru je nastala nekakva gužva: policija, defektna djevojčica onog filozofa, ružna sestra sa cekerima, kao da su najednom svi izbili iz svojih stanova. Biva tako za mirnih dana, pomislila je, pa joj je kroz misli prošlo da bi i ovaj rat mogao minuti, a da njih dvoje ostanu tako jedno s drugim, u svojoj čamotinji i nevoljenju. Od te joj je misli nešto ledeno prostrujalo grudima. Poput rakete, odnekud unutra ispaljene.
U dućanu je začula strašan tresak i eksploziju. Istog je časa znala što se dogodilo. Zlovolja joj je nakratko minula trbuhom.
Zatim su se stvari nastavile po redu događati. Zrak pun prašine, sirene vatrogasnih kola koja su naokolo kružila bez reda i smisla, tek da bi se preživjeli mogli kasnije sjećati da su i vatrogasci bili tu. I ona koja u jednoj ruci nosi ceker s brašnom, u drugoj ceker s mlijekom u prahu. Ne zna kamo da krene s ta dva cekera.
Čim je čuo eksploziju, istrčao je s posla, jasno je po stoti put u svojoj glavi vidio što se dogodilo. Samo što je sada bilo stvarno. Trčao je kao bez duše, i dotrčao do ruševina, bacio se na koljena, zaboljelo je gore nego što bi pomislio, pa je plakao, vikao, dozivao, ali to nije bio onaj glas koji je danima ranije zamišljao. Bio je to neki drugi glas, uplašen i obespamećen, koji nikamo nije stizao, nitko ga nije mogao čuti.
Uto se pojavila ona, s dva svoja cekera. U iznenađenju ih je ispustila iz ruku, bacila se po onom razlomljenom, razgriženom betonu i armaturi.
Dvoje
Nisu se nikad voljeli, ali se ni jedno ni drugo nije sjećalo kako su uopće jednom davno završili zajedno.
Mislilo se, kad djeca dođu, sve će se biti bolje. Toliki se, zapravo, ne vole, a onda ih dijete zbliži. Strah za svoj porod, briga životinje za nakot. Većina parova se isto ovako ne voli, tješili su se, i zbog te se neljubavi rađaju djeca. Da je po zaljubljenima, izumrlo bi čovječanstvo.
I tako prođe godina.
Dvije.
I deset.
Prošlo je tako i dvadeset godina, a njima se nije rodilo dijete. Dok su ga čekali i zazivali, dok su pobožno osluškivali njezinu utrobu, imali su nešto zajedničko. Ali kada je njoj isteklo žensko vrijeme od rađanja, najednom su se jedno pred drugim našli isti onakvi kakvi su bili na početku. Bez ljubavi. Ali i bez vjere da će se s rođenjem djeteta nešto promijeniti.
Dvoje očajnika, zurili su jedno prema drugom, poput dvije ostarjele uškopljene zvijeri u kavezu zoološkog vrta.
Uto se zaratilo.
I kako su pljuštale granate i zviždali meci neprijateljskih snajpera, kako bi svakog tjedna tresnula po barem jedna raketa, koja bi zgradu i sve ljude u njoj pretvorila u ništa, tako oboje živnuše.
Nakon mnogih godina, opet se imalo za što živjeti.
Ona bi mu, dok je odlazio na posao, govorila da se čuva, upućivala ga da ide ulicama koje su zaklonjene od neprijateljeva pogleda, zadržavala ga u kući za dana velikih granatiranja, i istovremeno joj je niz svijest tekla i dušu joj grijala druga misao: da će on nastradati, da će ga nestati, poginuti, i da će ona tad biti udovica, i da će udovištvom smisao dobiti sve one godine zazivanja djeteta, neljubavi i mrskosti. Golema bila je njezina briga za njega, ali je i rasla i razvijala se, poput nekoga stvarnog života, i pripovijest njezina udovištva. Već joj se u mislima dogodilo sve što bi joj se tek trebalo dogoditi nakon što on pogine.
On je, opet, slutio scenu kad raketa pogađa zgradu u kojoj su živjeli, kat ispod ludog filozofa, koji je živio s ovcom u stanu, i on se vraća s posla i vidi pustu gomilu betona i armature tamo gdje je još jutros bila njihova kuća. I ničice pada po ruševini svog života, koljena ranjava i dlanove, muški nariče, tako da se svima na ulici cijepaju srca – jasno ih on zamišlja, sve poznati iz njihova zajedničkog života – udara se šakama po glavi, doziva ju, ali nje nema više.
I tako oni u ratu žive, i neljubav im se oboma čini boljom od svake tuđe ljubavi. Onima koji ih sa strane gledaju, oči se pune suzama. Pogledaj ih, govori zračna žena iz prizemlja svome zračnom mužu, on samo uzdiše. Njih su se dvoje tako voljeli da ih ni za što nije bilo briga, ništa u životu nisu stigli steći, dijete im se iz ljubavi rodilo, on je popravljao muzičke automate koji nikome više nisu trebali, ništa nisu imali, ali rat im je oduzeo i njihovo neimanje. A oni, pogledaj ih samo!
Mirno je bilo jutro. Ona ga je ispratila na posao, govorila mu kojim putevima da ide, a onda je pošla do dućana po mlijeko u prahu i brašno. U haustoru je nastala nekakva gužva: policija, defektna djevojčica onog filozofa, ružna sestra sa cekerima, kao da su najednom svi izbili iz svojih stanova. Biva tako za mirnih dana, pomislila je, pa joj je kroz misli prošlo da bi i ovaj rat mogao minuti, a da njih dvoje ostanu tako jedno s drugim, u svojoj čamotinji i nevoljenju. Od te joj je misli nešto ledeno prostrujalo grudima. Poput rakete, odnekud unutra ispaljene.
U dućanu je začula strašan tresak i eksploziju. Istog je časa znala što se dogodilo. Zlovolja joj je nakratko minula trbuhom.
Zatim su se stvari nastavile po redu događati. Zrak pun prašine, sirene vatrogasnih kola koja su naokolo kružila bez reda i smisla, tek da bi se preživjeli mogli kasnije sjećati da su i vatrogasci bili tu. I ona koja u jednoj ruci nosi ceker s brašnom, u drugoj ceker s mlijekom u prahu. Ne zna kamo da krene s ta dva cekera.
Čim je čuo eksploziju, istrčao je s posla, jasno je po stoti put u svojoj glavi vidio što se dogodilo. Samo što je sada bilo stvarno. Trčao je kao bez duše, i dotrčao do ruševina, bacio se na koljena, zaboljelo je gore nego što bi pomislio, pa je plakao, vikao, dozivao, ali to nije bio onaj glas koji je danima ranije zamišljao. Bio je to neki drugi glas, uplašen i obespamećen, koji nikamo nije stizao, nitko ga nije mogao čuti.
Uto se pojavila ona, s dva svoja cekera. U iznenađenju ih je ispustila iz ruku, bacila se po onom razlomljenom, razgriženom betonu i armaturi.
I zagrlila ga, čvrsto.