Slušajte sad poruku od Svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije. Vrzmao mi se po glavi taj Thompsonov stih dok sam se prošle vrele nedjelje vozio u Kljake, do crkve sv. Ilije. “Centar” sela je dolje uz cestu Drniš-Split, ali svoj “trg” Kljaci imaju gore na brdu, kod sv. Ilije, kamo sam pošao – u kazalište.
Prizor je bio nadrealan. Vrući vjetar više je raspaljivao nego rashlađivao trideset i nešto stupnjeva koji su odozgo i odozdo žarili i nakon zalaska sunca, a na montažnoj pozornici, kao scenografija, vijorili su se barjaci Republike Hrvatske i Europske unije. Između njih veliki krug, kombinacija dva simbola: sinjske alke i mercedesove zvijezde.
Iz gledališta, preko doline, kroz koju je još Oktavijan August trasirao magistralu, pogled na Svilaju i Čavoglave. Ratovi su tim krajem nesmiljeno kosili, u posljednjem je tamo bila jedna od najljućih crta bojišnice. Dugačak popis poginulih na spomeniku govori o tome.
A ono najnadrealnije, kao iz Brešanove i Matišiće bujne mašte: čitav “trg”, koji je te večeri postao kazalište, zapravo je veliko parkiralište usred – groblja. Iza pozornice i s obje strane gledališta grobovi, stari kameni i uski, i nove, poput garsonjera široke mramorne, ili nedovršene betonske grobnice.
S prvim mrakom, nakon što je zvonik svetog Ilije otkucao devet sati, pali se reflektor. Na pozornicu izlazi žena u udovički elegantnom crnom kostimu, sjeda na stolicu i kaže: “Lipo je moja baba Cvita, Bog joj da pokoj, govorila, svugdi pođi, kući dođi. Nu me!” I dobije prvi aplauz. A ja iz gledališta čujem repliku: “Eno ti babe Cvite, tamo leži”.
Ecija Ojdanić – glumica koja je u Kljake donijela predstavu “Vla Vla Vlajland Cabaret” u produkciji svog Kazališta Moruzgva – na pozornici je već i bez te ženske upadice gutala suze. Jer zaista, baš tamo, u rodnom selu njenog oca, kod sv. Ilije u Kljacima, leži njena baba Cvita.
A za mene, a vjerujem da isto vrijedi i za većinu onih koji su tamo bili, Kljaci i sv. Ilija više nisu samo tabla na cesti kojom često prolazim, niti stih iz “Bojne Čavoglave”, nego mjesto na kojem sam gledao veliku i povijesnu kazališnu predstavu. Povijesnu zato što povijesnim smatram svaki trenutak u kojem neka umjetnost osvoji mjesto na kojem nikad prije nije bila. A veliku zato što je tekst Ivana Lea Leme na vrlo životan način oplemenjujući, prosvjetiteljski te, kako to kabaretu priliči, ujedno i zabavan i silno aktualan i potreban.
“Nisam ja toliko hrabra, ali ovo jest hrabar čin donijeti pred narod ovakvu predstavu u kojoj ga i kritiziraš, ili, bolje je reći, poučavaš. Predstava je napisana mozgom i jezikom jedne priproste seljanke koja govori velike istine. Ona ide kroz život i lupa glavom o svaku svoju predrasudu, uči i napreduje”, rekla mi je Ecija Ojdanić, koja je Drnišu, u kojem je provela rano djetinjstvo, ali i Unešiću i Kljacima, ovog ljeta podarila kazališni festival Good fest.
Što li je sve svom voljenom narodu i zemlji te večeri u Kljacima izrekla neuka i mudra Vlajna! Pričala je najprije o svom prvom mužu iza kojeg joj je ostalo “dite naše, sin moj, nekoliko modrica, rasikotina i demolirat stan, jeben li ti knauf”. O mužu koji je “biće dobija PTSP od siđenja na kauču”, kojem je “šaku odgrizlo prase, a un reka da je od srbočetničke mine pa dobija braniteljsku pensiju”. Pa onda o sinu koji je pobjegao od kuće nakon što ga je ćaća, “ono đubre od mog bivšeg muža, namlatija jer je sazna da je peder”. “Ne reče se peder, nega gej. Sad to znan. Unda to nisan znala. Mislila san, ki šta naš svit misli, da je mali poremećet”, nastavlja Vlajna monolog o razbijanju vlastite glave o prvu predrasudu. “Prvo san bila razočarata. Kako peder, mislila san, a vaik je bija odlikaš. A unda na jednon hodočašću u Sinj, Gospa mi je dala znak da neman pravo sudit. Nisan ja Bog da određujen. Ja san mater. A matere su tu da prihvaćaju i volu. Brez uvjeta i brez ucjena. Udonda, nema čovika kojem nisan rekla da Bog voli rvacke pedere, bitno da se volu, da su srićni, đava ih odnija.”
Ako kome u Kljacima te riječi nisu dobro sjele, nije to pokazao. Aplauzi nisu jenjavali, a čestitao je glumici nakon predstave i fratar, župnik koji se zdušno angažirao oko predstave, pa i raznoseći stolice. Pljeskalo se radosno i nakon songa kojim Vlajna zaključuje i drugu prevladanu predrasudu, upoznavši u Berlinu momka svog sina, baletana i… ma poslušajte:
“Odvede me zet na jezero labuđe. Un je plesa princa, dakuće, daštaće. Od tog kola labuđeg prošli su me trnci. U ton kolu labuđen i Japanci i crnci. Lipšjeg kola nikad ja vidla nisan. Na ton san jezeru svatila di san. Narod je šaren ki cviće iz buketa. Baš san bila prikopononsa na svog Srbina zeta”.
A nakon gej-zeta Srbina, Vlajna, “dite alkarskog momka iz Hrvaca”, upoznaje i svog drugog muža, Turčina, muslimana, Hasana koji joj, umrijevši, ostavlja silno bogatstvo, pa se ona vraća u svoju Zagoru kao prosvjetiteljski nastrojena investitorica. I tako sve do velikog finala na Sinjskoj alci i burlesknog, ali također lucidnog epiloga o koroni. Među mnogim slojevima duhovitog, zabavnog i pametnog teksta osobito je važna emancipatorska posveta ustrajnim i upornim ženama, uz divne reference na Dinka Šimunovića. I posveta svim tim divnim babama izvana kamenim i žilavim, a iznutra plemenitim i mudrim poput same Zemlje. Od babe Cvite je Vlajna naučila da “ljubav nije slabost, nega snaga”. “Oca joj ubili ustaše. Muža joj ubili partizani. Sina joj, mog ćaću, ubila struja od mišalice dok je susidu saliva ploču. Al niko joj nije ubija dužnost prema životu da iđe dalje. Uporna ki mazga. Mudra ki sova. Snalažljiva ki mačka.”
Nije bilo lako Ociji Ojdanić na grobu svoje babe Cvite bez plača izgovoriti: “Gledala san sebe u ogledalu… i vidila svoju babu Cvitu. Njeno oko, njene bore, njenu kamenu čvrstoću. Ja san vaik bila na nju. I govorila mi je, dite moje kad se umoriš od života, radi, žensko si. Poslušat ću te baba moja, radit ću. Al ne u kući ili u polju, nega na sebi. Nikad neću postat muško. Al vaik je prilika za postat čovik.”
O tome se radi. To je smisao i misija festivala poput Good Festa u Drnišu, u Zagori, na izvoru rijeke Čikole. O tome se radilo i u ostalim odličnim predstavama. O prilici da (opet) budemo ljudi. Upravo za to se ginulo. Sada za to treba živjeti. Sve drugo je sporedno i prolazno.
Kontrapunkt 27.8.2022.
Vlajnu sam upoznao jedne vrele večeri prošlog ljeta, usred groblja kraj crkve svetog Ilije u Kljacima. Oduševile su me obje: i junakinja predstave “Vla Vla Vlajland cabaret” kako ju je napisao Ivan Leo Lemo za kazalište Moruzgva, i Ecija Ojdanić kako ju je u režiji autora odigrala. Bilo je to malo, a zapravo veliko kazališno čudo, jedna profesionalna kazališna predstava prvi put odigrana na Ilijinoj glavici, u selu Dalmatinske zagore nadomak Drniša. Ili, da ga još preciznije lociramo, preko puta Čavoglava.
Igrajući na pozornici ispred gledališta improviziranog na parkiralištu doista s tri strane okruženog grobljem, nadomak rodne kuće svoga oca i još bližeg groba svoje babe Cvite, Ecija Ojdanić je te večeri bila naročito nadahnuta i nabijena emotivnom energijom koja se nezaustavljivo poput šumskog požara proširila na gledatelje.
Za mene je to bio vrhunac prvog izdanja Goodfesta, kazališnog festivala pokrenutog u Drnišu, a i jedno od najčudnovatijih i najčudesnijih kazališnih iskustava u mom životu.
S ljudima, čiji je jezik i mentalitet Lemo savršeno pogodio, dirajući ih često u najosjetljivije točke identiteta pomiješanog s predrasudama, poviješću i politikom, čistačica Vlajna podijelila je svoju životnu priču. O prvom mužu kojeg je ostavila nakon što je prebio njihova sina otkrivši da je peder, o odlasku k sinu u Berlin na upoznavanje zeta – baletana Srbina, o neočekivanoj novoj ljubavi i mužu Turčinu koji ju je svojom smrću učinio basnoslovno bogatom udovicom.
Finale predstave je njezin spontani prosvjetiteljski i feministički govor o toleranciji i napretku, održan s počasnog mjesta koje su joj dodijelili na tribini Sinjske alke, kao povratnici u rodni kraj, važnoj invetitorici i velikodušnoj dobrotvorki.
Ove je godine publika drugog drniškog Goodfesta mogla vidjeti nastavak, novu Leminu predstavu “Čudo”. U njoj Vlajnu slava udari po glavi vizijom o tome kako bi mogla pomoći svojoj zemlji i narodu: kao predsjednica.
“Nikad toplije nije bilo lito od te godine dviiljadedvad’settreće kad mi je prvi put palo na pamet da bi se ja, možda mogla, usudit, drznit, pokušat, pomoć svon narodu i ovoj napaćetoj zemlji. Bilo j’ to uno prvo lito kad su svi vidili da je vrag odnija šalu. Skočiše temperature od globalnog zatopljenja, a popadaše ekonomije od posljedica pandemije, od pretjerane digitalizacije i od svima nama iz Jugoslavije, dobro poznate inflacije.”
Pisan krajem prošle godine, Lemin se komad već ovog ljeta pokazao proročanskim. U “Čudu” Ecija Ojdanić nije više sama na pozornici, nego je veliki dio predstave, glumeći nekoliko uloga, s njom i Matija Šakoronja, glumac zagrebačkog Kerempuha, u kojem se proslavio već svojom prvom glavnom ulogom Dudeka u “Gruntovčanima”. Rođeni Zagorac u jednoj se od epizoda u predstavi fantastično, a jezički vrlo autentično, transformira i u Zagoranina, “najstarijeg Rvata” dida Stipana. Njegova psovačka pripetavanja s Vlajnom su spektakularna i urnebesna. No, on glumi i tajnovitog spin-doktora, marketinškog i modnog maga koji vodi Vlajninu predsjedničku kampanju promijenivši joj ime u brend Vlayna. A ČUDO je kratica naziva njezine stranke koji je ona ovako domislila: “Ajmo vako, Č – čistačica, U – u, D – domovinskoj, O – obnovi. ČUDO! To’j to.”
Gledao sam tu silno duhovitu, ali i vrlo lucidnu predstavu ovog ljeta u Drnišu, u gledalištu koje je moglo primiti samo pola zainteresirane publike, dok je druga polovica stajala i visila uokolo. Bio je to klimaks drugog izdanja Goodfesta. Bit će skoro mjesec dana kako je festival završio, ali dobra atmosfera i energija ostala je na Poljani i ulicama Drniša. Kaže mi jedan neispavani, ali dobro raspoloženi susjed: otkako je došla ona glumica, svake večeri u Drnišu neki party.
No, posebna vrijednost Goodfesta i ovog su ljeta bile predstave odigrane u okolnim manjim mjestima. Jedna od njih, ona u Oklaju, morala je biti odgođena, pa je odigrana tek prošlog ponedjeljka. I opet je bila vjetrovita večer, ovaj put prohladna od bure, pred kojom se izvedba “Čuda” s trga ispred preselila u lijepu dvoranu oklajskog Doma kulture. Tko je došao malo ranije, mogao je razgledati izložbu o strahotama, stradanjima i zločinima koji su se u tom kraju dogodili pod okupacijom između 1991. i 1995. Ta usputna činjenica pokazat će se važnom za još jedno malo, a veliko čudo na kraju ove priče.
Oklaj je, kao središte općine Promina, ipak mjesto mnogo veće i razvijenije od Kljaka, pa kazališna predstava tamošnjim ljudima nije bila čudo neviđeno koje prvi put gledaju. Mnogi od njih su prošle jeseni, u Noći kazališta, gledali upravo “Vla Vla Vlajland cabaret” i tako bili dobro upućeni u život i osobne katarze Vlajne prije nego što je postala predsjednica Vlayna.
A onda su, premda nitko nije uzviknuo od čuđenja niti na bilo koji drugi način reagirao, zasigurno mnogi u gledalištu ostali u čudu kada je točno u devet, kroz punu dvoranu, do mjesta rezerviranog u prvom redu, prošao pravoslavni episkop dalmatinski, Srbin i Dalmatinac, vladika Nikodim. Dakako, u mantiji, u kojoj i inače posvuda i uvijek ide, u pratnji svog đakona.
Predstavu se pratilo s pažnjom, uz puno smijeha, pljeska i reakcija na političke i ine provokacije kojima ona obiluje, sve s ciljem propitivanja i čišćenja od raznoraznih balasta koji nas opterećuju, pa i onih povijesnih.
Lijepo dočekan i nijednim prijekim pogledom ometen, vladika Nikodim je nakon predstave, u društvu glumaca i prijatelja, gotovo do fajrunta ostao na lijepoj, velikoj i punoj terasi susjednog kafića. Nije krio da je i on pomalo u čudu od same činjenice da je u Oklaju, dok je za Eciju Ojdanić, kako je sama rekla, njegov dolazak bio malo duhovno čudo na kraju ljetne turneje “Čuda”.
Prije nego su se razišli, vladika je glumici i umjetničkoj ravnateljici Goodfesta izrekao i poziv da festival možda već sljedećeg ljeta s jednom predstavom preskoči i na drugu obalu Krke i gostuje pod zidinama drevnog manastira Krka. Sve to s nadom i željom da ovakva mala velika čuda to prestanu biti i da postanu ono što se te večeri u Oklaju zapravo dogodilo: normalan život u jednoj normalnoj zemlji. Uz pomoć kazališta, svima za primjer.
Od Vlajne u Kljacima do Vlayne u Oklaju
Kontrapunkt, 31. 7. 2021.
Slušajte sad poruku od Svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije. Vrzmao mi se po glavi taj Thompsonov stih dok sam se prošle vrele nedjelje vozio u Kljake, do crkve sv. Ilije. “Centar” sela je dolje uz cestu Drniš-Split, ali svoj “trg” Kljaci imaju gore na brdu, kod sv. Ilije, kamo sam pošao – u kazalište.
Prizor je bio nadrealan. Vrući vjetar više je raspaljivao nego rashlađivao trideset i nešto stupnjeva koji su odozgo i odozdo žarili i nakon zalaska sunca, a na montažnoj pozornici, kao scenografija, vijorili su se barjaci Republike Hrvatske i Europske unije. Između njih veliki krug, kombinacija dva simbola: sinjske alke i mercedesove zvijezde.
Iz gledališta, preko doline, kroz koju je još Oktavijan August trasirao magistralu, pogled na Svilaju i Čavoglave. Ratovi su tim krajem nesmiljeno kosili, u posljednjem je tamo bila jedna od najljućih crta bojišnice. Dugačak popis poginulih na spomeniku govori o tome.
A ono najnadrealnije, kao iz Brešanove i Matišiće bujne mašte: čitav “trg”, koji je te večeri postao kazalište, zapravo je veliko parkiralište usred – groblja. Iza pozornice i s obje strane gledališta grobovi, stari kameni i uski, i nove, poput garsonjera široke mramorne, ili nedovršene betonske grobnice.
S prvim mrakom, nakon što je zvonik svetog Ilije otkucao devet sati, pali se reflektor. Na pozornicu izlazi žena u udovički elegantnom crnom kostimu, sjeda na stolicu i kaže: “Lipo je moja baba Cvita, Bog joj da pokoj, govorila, svugdi pođi, kući dođi. Nu me!” I dobije prvi aplauz. A ja iz gledališta čujem repliku: “Eno ti babe Cvite, tamo leži”.
Ecija Ojdanić – glumica koja je u Kljake donijela predstavu “Vla Vla Vlajland Cabaret” u produkciji svog Kazališta Moruzgva – na pozornici je već i bez te ženske upadice gutala suze. Jer zaista, baš tamo, u rodnom selu njenog oca, kod sv. Ilije u Kljacima, leži njena baba Cvita.
A za mene, a vjerujem da isto vrijedi i za većinu onih koji su tamo bili, Kljaci i sv. Ilija više nisu samo tabla na cesti kojom često prolazim, niti stih iz “Bojne Čavoglave”, nego mjesto na kojem sam gledao veliku i povijesnu kazališnu predstavu. Povijesnu zato što povijesnim smatram svaki trenutak u kojem neka umjetnost osvoji mjesto na kojem nikad prije nije bila. A veliku zato što je tekst Ivana Lea Leme na vrlo životan način oplemenjujući, prosvjetiteljski te, kako to kabaretu priliči, ujedno i zabavan i silno aktualan i potreban.
“Nisam ja toliko hrabra, ali ovo jest hrabar čin donijeti pred narod ovakvu predstavu u kojoj ga i kritiziraš, ili, bolje je reći, poučavaš. Predstava je napisana mozgom i jezikom jedne priproste seljanke koja govori velike istine. Ona ide kroz život i lupa glavom o svaku svoju predrasudu, uči i napreduje”, rekla mi je Ecija Ojdanić, koja je Drnišu, u kojem je provela rano djetinjstvo, ali i Unešiću i Kljacima, ovog ljeta podarila kazališni festival Good fest.
Što li je sve svom voljenom narodu i zemlji te večeri u Kljacima izrekla neuka i mudra Vlajna! Pričala je najprije o svom prvom mužu iza kojeg joj je ostalo “dite naše, sin moj, nekoliko modrica, rasikotina i demolirat stan, jeben li ti knauf”. O mužu koji je “biće dobija PTSP od siđenja na kauču”, kojem je “šaku odgrizlo prase, a un reka da je od srbočetničke mine pa dobija braniteljsku pensiju”. Pa onda o sinu koji je pobjegao od kuće nakon što ga je ćaća, “ono đubre od mog bivšeg muža, namlatija jer je sazna da je peder”. “Ne reče se peder, nega gej. Sad to znan. Unda to nisan znala. Mislila san, ki šta naš svit misli, da je mali poremećet”, nastavlja Vlajna monolog o razbijanju vlastite glave o prvu predrasudu. “Prvo san bila razočarata. Kako peder, mislila san, a vaik je bija odlikaš. A unda na jednon hodočašću u Sinj, Gospa mi je dala znak da neman pravo sudit. Nisan ja Bog da određujen. Ja san mater. A matere su tu da prihvaćaju i volu. Brez uvjeta i brez ucjena. Udonda, nema čovika kojem nisan rekla da Bog voli rvacke pedere, bitno da se volu, da su srićni, đava ih odnija.”
Ako kome u Kljacima te riječi nisu dobro sjele, nije to pokazao. Aplauzi nisu jenjavali, a čestitao je glumici nakon predstave i fratar, župnik koji se zdušno angažirao oko predstave, pa i raznoseći stolice. Pljeskalo se radosno i nakon songa kojim Vlajna zaključuje i drugu prevladanu predrasudu, upoznavši u Berlinu momka svog sina, baletana i… ma poslušajte:
“Odvede me zet na jezero labuđe. Un je plesa princa, dakuće, daštaće. Od tog kola labuđeg prošli su me trnci. U ton kolu labuđen i Japanci i crnci. Lipšjeg kola nikad ja vidla nisan. Na ton san jezeru svatila di san. Narod je šaren ki cviće iz buketa. Baš san bila prikopononsa na svog Srbina zeta”.
A nakon gej-zeta Srbina, Vlajna, “dite alkarskog momka iz Hrvaca”, upoznaje i svog drugog muža, Turčina, muslimana, Hasana koji joj, umrijevši, ostavlja silno bogatstvo, pa se ona vraća u svoju Zagoru kao prosvjetiteljski nastrojena investitorica. I tako sve do velikog finala na Sinjskoj alci i burlesknog, ali također lucidnog epiloga o koroni. Među mnogim slojevima duhovitog, zabavnog i pametnog teksta osobito je važna emancipatorska posveta ustrajnim i upornim ženama, uz divne reference na Dinka Šimunovića. I posveta svim tim divnim babama izvana kamenim i žilavim, a iznutra plemenitim i mudrim poput same Zemlje. Od babe Cvite je Vlajna naučila da “ljubav nije slabost, nega snaga”. “Oca joj ubili ustaše. Muža joj ubili partizani. Sina joj, mog ćaću, ubila struja od mišalice dok je susidu saliva ploču. Al niko joj nije ubija dužnost prema životu da iđe dalje. Uporna ki mazga. Mudra ki sova. Snalažljiva ki mačka.”
Nije bilo lako Ociji Ojdanić na grobu svoje babe Cvite bez plača izgovoriti: “Gledala san sebe u ogledalu… i vidila svoju babu Cvitu. Njeno oko, njene bore, njenu kamenu čvrstoću. Ja san vaik bila na nju. I govorila mi je, dite moje kad se umoriš od života, radi, žensko si. Poslušat ću te baba moja, radit ću. Al ne u kući ili u polju, nega na sebi. Nikad neću postat muško. Al vaik je prilika za postat čovik.”
O tome se radi. To je smisao i misija festivala poput Good Festa u Drnišu, u Zagori, na izvoru rijeke Čikole. O tome se radilo i u ostalim odličnim predstavama. O prilici da (opet) budemo ljudi. Upravo za to se ginulo. Sada za to treba živjeti. Sve drugo je sporedno i prolazno.
Kontrapunkt 27.8.2022.
Vlajnu sam upoznao jedne vrele večeri prošlog ljeta, usred groblja kraj crkve svetog Ilije u Kljacima. Oduševile su me obje: i junakinja predstave “Vla Vla Vlajland cabaret” kako ju je napisao Ivan Leo Lemo za kazalište Moruzgva, i Ecija Ojdanić kako ju je u režiji autora odigrala. Bilo je to malo, a zapravo veliko kazališno čudo, jedna profesionalna kazališna predstava prvi put odigrana na Ilijinoj glavici, u selu Dalmatinske zagore nadomak Drniša. Ili, da ga još preciznije lociramo, preko puta Čavoglava.
Igrajući na pozornici ispred gledališta improviziranog na parkiralištu doista s tri strane okruženog grobljem, nadomak rodne kuće svoga oca i još bližeg groba svoje babe Cvite, Ecija Ojdanić je te večeri bila naročito nadahnuta i nabijena emotivnom energijom koja se nezaustavljivo poput šumskog požara proširila na gledatelje.
Za mene je to bio vrhunac prvog izdanja Goodfesta, kazališnog festivala pokrenutog u Drnišu, a i jedno od najčudnovatijih i najčudesnijih kazališnih iskustava u mom životu.
S ljudima, čiji je jezik i mentalitet Lemo savršeno pogodio, dirajući ih često u najosjetljivije točke identiteta pomiješanog s predrasudama, poviješću i politikom, čistačica Vlajna podijelila je svoju životnu priču. O prvom mužu kojeg je ostavila nakon što je prebio njihova sina otkrivši da je peder, o odlasku k sinu u Berlin na upoznavanje zeta – baletana Srbina, o neočekivanoj novoj ljubavi i mužu Turčinu koji ju je svojom smrću učinio basnoslovno bogatom udovicom.
Finale predstave je njezin spontani prosvjetiteljski i feministički govor o toleranciji i napretku, održan s počasnog mjesta koje su joj dodijelili na tribini Sinjske alke, kao povratnici u rodni kraj, važnoj invetitorici i velikodušnoj dobrotvorki.
Ove je godine publika drugog drniškog Goodfesta mogla vidjeti nastavak, novu Leminu predstavu “Čudo”. U njoj Vlajnu slava udari po glavi vizijom o tome kako bi mogla pomoći svojoj zemlji i narodu: kao predsjednica.
“Nikad toplije nije bilo lito od te godine dviiljadedvad’settreće kad mi je prvi put palo na pamet da bi se ja, možda mogla, usudit, drznit, pokušat, pomoć svon narodu i ovoj napaćetoj zemlji. Bilo j’ to uno prvo lito kad su svi vidili da je vrag odnija šalu. Skočiše temperature od globalnog zatopljenja, a popadaše ekonomije od posljedica pandemije, od pretjerane digitalizacije i od svima nama iz Jugoslavije, dobro poznate inflacije.”
Pisan krajem prošle godine, Lemin se komad već ovog ljeta pokazao proročanskim. U “Čudu” Ecija Ojdanić nije više sama na pozornici, nego je veliki dio predstave, glumeći nekoliko uloga, s njom i Matija Šakoronja, glumac zagrebačkog Kerempuha, u kojem se proslavio već svojom prvom glavnom ulogom Dudeka u “Gruntovčanima”. Rođeni Zagorac u jednoj se od epizoda u predstavi fantastično, a jezički vrlo autentično, transformira i u Zagoranina, “najstarijeg Rvata” dida Stipana. Njegova psovačka pripetavanja s Vlajnom su spektakularna i urnebesna. No, on glumi i tajnovitog spin-doktora, marketinškog i modnog maga koji vodi Vlajninu predsjedničku kampanju promijenivši joj ime u brend Vlayna. A ČUDO je kratica naziva njezine stranke koji je ona ovako domislila: “Ajmo vako, Č – čistačica, U – u, D – domovinskoj, O – obnovi. ČUDO! To’j to.”
Gledao sam tu silno duhovitu, ali i vrlo lucidnu predstavu ovog ljeta u Drnišu, u gledalištu koje je moglo primiti samo pola zainteresirane publike, dok je druga polovica stajala i visila uokolo. Bio je to klimaks drugog izdanja Goodfesta. Bit će skoro mjesec dana kako je festival završio, ali dobra atmosfera i energija ostala je na Poljani i ulicama Drniša. Kaže mi jedan neispavani, ali dobro raspoloženi susjed: otkako je došla ona glumica, svake večeri u Drnišu neki party.
No, posebna vrijednost Goodfesta i ovog su ljeta bile predstave odigrane u okolnim manjim mjestima. Jedna od njih, ona u Oklaju, morala je biti odgođena, pa je odigrana tek prošlog ponedjeljka. I opet je bila vjetrovita večer, ovaj put prohladna od bure, pred kojom se izvedba “Čuda” s trga ispred preselila u lijepu dvoranu oklajskog Doma kulture. Tko je došao malo ranije, mogao je razgledati izložbu o strahotama, stradanjima i zločinima koji su se u tom kraju dogodili pod okupacijom između 1991. i 1995. Ta usputna činjenica pokazat će se važnom za još jedno malo, a veliko čudo na kraju ove priče.
Oklaj je, kao središte općine Promina, ipak mjesto mnogo veće i razvijenije od Kljaka, pa kazališna predstava tamošnjim ljudima nije bila čudo neviđeno koje prvi put gledaju. Mnogi od njih su prošle jeseni, u Noći kazališta, gledali upravo “Vla Vla Vlajland cabaret” i tako bili dobro upućeni u život i osobne katarze Vlajne prije nego što je postala predsjednica Vlayna.
A onda su, premda nitko nije uzviknuo od čuđenja niti na bilo koji drugi način reagirao, zasigurno mnogi u gledalištu ostali u čudu kada je točno u devet, kroz punu dvoranu, do mjesta rezerviranog u prvom redu, prošao pravoslavni episkop dalmatinski, Srbin i Dalmatinac, vladika Nikodim. Dakako, u mantiji, u kojoj i inače posvuda i uvijek ide, u pratnji svog đakona.
Predstavu se pratilo s pažnjom, uz puno smijeha, pljeska i reakcija na političke i ine provokacije kojima ona obiluje, sve s ciljem propitivanja i čišćenja od raznoraznih balasta koji nas opterećuju, pa i onih povijesnih.
Lijepo dočekan i nijednim prijekim pogledom ometen, vladika Nikodim je nakon predstave, u društvu glumaca i prijatelja, gotovo do fajrunta ostao na lijepoj, velikoj i punoj terasi susjednog kafića. Nije krio da je i on pomalo u čudu od same činjenice da je u Oklaju, dok je za Eciju Ojdanić, kako je sama rekla, njegov dolazak bio malo duhovno čudo na kraju ljetne turneje “Čuda”.
Prije nego su se razišli, vladika je glumici i umjetničkoj ravnateljici Goodfesta izrekao i poziv da festival možda već sljedećeg ljeta s jednom predstavom preskoči i na drugu obalu Krke i gostuje pod zidinama drevnog manastira Krka. Sve to s nadom i željom da ovakva mala velika čuda to prestanu biti i da postanu ono što se te večeri u Oklaju zapravo dogodilo: normalan život u jednoj normalnoj zemlji. Uz pomoć kazališta, svima za primjer.