– Ubaci sad lijepo taj račun u onu staklenu kutiju, pa idemo da se lagano pakujemo, i čekamo da nam jave da smo dobili glavnu nagradu. A onda letimo, letimo … – odrecitovala je ravno i tečno kao da radi u kakvoj reklamnoj agenciji, stojeći iza kase prenapučenog, pulsirajućeg supermarketa.
– Gdje letimo, ko leti? – ništa mi nije bilo jasno, dok sam se s pretrpanim kolicima nespretno i nervozno probijao ka izlazu.
– U Lisabon, dušo, u Lisabon. Zamisli samo: sedam dana za dvoje, nas dvoje, sve plaćeno – nisi vidio ono što tamo piše? Nagradna igra za potrošače, dragi – samo da nas izvuku iz te kutije i gotovo. Ja od večeras pakujem kofere – smijala se.
– Lisabon?! E neće taj mene trefit pa taman da se dijeli na hiljade. Da je kakav Mogadiš pa hajde, ali Lisabon…
Samo mi je sličica Lisabona falila da do kraja ispunim album Gradovi svijeta. Mogadiša sam imao za još jedan album, Brazilije da se gađam, ali od Lisabona, jednog jedinog, ni traga, ni glasa. Nije ga niko imao, nije ga niko ni vidio, jedino što se pričalo da se nekom Baraninu ispod omota tanke tablice smeđeg šećera ukazao upravo on – glavni grad Portugalije. No, kako niko nije lično, imenom i prezimenom, poznavao tog srećnika, niti vidio sličicu, pretpostavljali smo da je neko bezdušan prosuo izmišljotinu samo da nas još više nasjekira.A nije nas morao niko dodatno nervirati jer smo ionako svi bili naježeni, dok smo se gurali pred Minkinim kioskom i beznadežno rasipali tanki džeparac. Kupovali smo, bez mjere, table na kojima je pisalo da su čokolade, a nisu im bile ni primać ni izgledom, a još manje ukusom. Strgli bi nestrpljivo omot s njih, našli novi Mogadiš ili Braziliju i onda ih bezvoljno lizali i mljackali ili ih jednostavno bacali s mržnjom. Ponekad i u školske torbe gdje bi se rastopile i sve živo umazale i ulijepile. Da nam do kraja ogade školu i učenje.
Naredne školske godine sakupljali smo i lijepili u albume sličice fudbalera ili životinja, ne sjećam se više, a gradovi su bili ko zna kuda sve pobacani i već propisno zaboravljeni. Bez Lisabona zbirke nisu bili cijele i okončane, pa nisu ni zavređivale veću pažnju i taman su u špajzevima i podrumima našle mjesto po zasluzi. A onda je jednog dana, kao s neba palo, iz razdrndanog kombija u Minkin kiosk unijeto nekoliko paketa s poznatim čokoladicama kojima je na omotu pisalo Gradovi svijeta. Malo ko ih je gledao, slabo ko kupovao, a oni što su to ipak uradili, stajali su zapanjeni i gledali – Lisabon! Svaka druga čokoladica imala je sličicu Lisabona, zapravo jedne sive i sumorne tvrđave, valjda simbola grada. Bio sam prilično razočaran kada sam vidio zbog čega sam se onoliko nervirao i već pomalo razumijevao što je do Lisabona tako teško doći, što je skoro neosvojiv. Trebala nam je puna godina, mnogo potrošenih para i izlaganja opasnosti da redom postanemo šećeraši, da ga se dočepamo, da se uspentramo uz te bedeme. I kad smo to napokon dočekali, Lisabon nikome više nije trebao. Minka je, braneći časnu trgovačku profesiju, stručno objašnjavala da to tako ide, da je normalno da sličice stižu u etapama, jer fabrike izrađuju robu u serijama, pa kad što stigne na red. Ovoj je sličici, tako je rekla, sad došlo vrijeme, dok su namjestili i naštimali mašine, pokrenuli proizvodni proces, godišnji plan, produktivnost… Petljala je bez veze, jer je svima bilo jasno da je Lisabon namjerno zaturen da bismo, tražeći ga, kupili milion neželjenih čokoladica.
Naši roditelji su, začudo, govorili da sakupljanje sličica gradova ili životinja nije tek puko zamlaćivanje i bacanje para, nego ima edukativnu funkciju. Tako im je, valjda, zvučalo značajnije i ubjedljivije no da su jednostavno govorili da je poučno. Ali, svejedno kako su se izražavali, bili su potpuno u pravu, jer već tada sam za vazda naučio lekciju da će te u životu prevariti svako kome se za to pruži prilika.
* * *
Sa Lisabonom sam se, mnogo godina kasnije, sreo na sasvim drugom i potpuno neočekivanom mjestu. Razglednica na kojoj je dominirala tvrđava Sao Jorge stajala je na Bahinom kuhinjskom stolu, oslonjena o zdjelicu s kockama šećera.
– Piješ li s kockom ili ukuhanu? – pitala me Baha zauzeta oko šporeta s kašičicom i džezvom, čekajući da kafa provri. Mislim da je namjerno odugovlačila samo da što duže odloži odgovor na pitanje kolika će biti stanarina za sobicu koju mi hoće izdati. Nije do sada imala stanare, računao sam, nije se izbirikala u ovom poslu pa joj je malo neprijatno i boji se da me cijenom ne odbije. Jer, po svemu sudeći, reklo bi se da sam joj se na prvi pogled dopao i da djelujem pristojno. I ona je na mene ostavila lijep utisak: prirodna, pričljiva, otvorena, a kuhinja joj je bila sva od prelijepih mirisa. Malo moga doma preneseno ovdje, četiristo kilometara daleko.
Gledao sam razglednicu, sjećao se Minkinog kioska, albuma, guranja na velikom odmoru i ukusa izgorelog šećera što smo ga čokoladom zvali. Baha je primjetila moju zainteresovanost razglednicom, dok je prinosila kafu. Pokazala je pogledom na zid iznad frižidera na kome je visila crno-bijela fotografija, uvećani portret prekrasnog mladog ženskog bića.
– To mi se javila kćerka, Vildana. Dvadeset joj je godina, a već je tri mjeseca u Lisabonu. Radi, lijep je posao našla, predivan. A bogami fino je počela studirat, išlo joj je samo tako, ali ljetos, slučajno, upoznade tog čovjeka… On kad je čuo kako ona govori engleski, kako svašta zna i u sve se razumije, odmah joj je ponudio posao. Tamo, u predstavništvu ove naše domaće velike firme, on je šef. Divan jedan gospodin. To su maniri svjetski, auto neko ludo, fin, kulturan. I pun para, bogami. Plate su tamo, ne pitaj, naspram ove bijede ovdje. Ne smijem ti ni kazati za što i koliko ja rintam mjesec dana u ćilimari. Prašina i trunje me pokriju skroz, ne mo’š me prepoznat, a onda me nema što oprat. A što unesem u sebe, kakva su mi pluća – ne smijem ni mislit. Ali, što ćeš… Nije mi bilo drago daVildana prekida studije, krenulo joj bilo pravo dobro, ali svi rekoše da joj je to životna prilika, takav posao u inostranstvu, to se, svi kažu, ne ispušta, ne propušta, pa šta ću, rekoh, da joj ne kvarim nafaku. Javlja se redovno, zadovoljna je, vesela, tako mi se čini… Uzmi kocku, dolij slobodno… A pravo da ti kažem milo mi je, baš mi je ono milo, što je otišla sad u ovo vrijeme kad vidimo što se od ove naše lijepe i nesrećne zemlje radi. Kod nas neće sigurno, ali tamo dolje oni tvoji, da ih đavo nosi onako divlje, udarili po onakvom gradu, pravom gospodinu gradu, kako neko lijepo reče…
– Nisu to moji, ne daj bože, ne volim što isti vazduh dišemo…
Soba je bila sva od Vildane: posteri na zidu, ploče i gramofon, plišani medvedići, a u fioci – nisam odolio da je ne pretresem – našao sam stare rokovnike i sveske izlijepljene sličicama i iscrtane srcima. Nisam ulazio unutra, nisam to otvarao i čitao, bilo me stid. Bilo bi to kao da kroz ključaonicu virim u kupatilo i gledam nekoga u kadi ili na šolji. Ali Vildaninu morsku fotografiju, iz kampa u Zaostrogu, pomno sam posmatrao i stalno joj se vraćao. Bila je prva pratilja mis plaže, pisalo je na poleđini slike, i bila je zbog toga srećna. Nisam sebi mogao doći gdje su članovima žirija bile oči kad su takvu odluku donijeli. Vildana je visoko odskakala od konkurentkinja, bila je za tri koplja ispred svih, a samo druga… Odmah mi je bilo jasno o čemu se tu radi, znao sam ja već kako se krpe i kako rade ti ljetnji žiriji. Vildana sigurno nije pristala na raznorazne prljave ponude i pokvarene igre, sto posto je sve to s gađenjem odbila. Vidjelo se iz njenih krupnih, tamnih očiju da je naivna i nevina, da nije iz tog svijeta, da su joj prevare daleke. Gledao sam opet sliku: Vildana je bila sretna što je preko njenog predivnog tijela bila traka s natpisom da je tek prva do prve. Znao sam da je neiskvarena i poštena čim je pristala na tako očiglednu nepravdu, čim je prihvatila tako nepoštenu i prevarnu odluku tih – kao da sam tamo bio i gledao ih – ostarjelih pokvarenjaka. Ona je samo za onako ravan trbuh i krupne, uspravne dojke zaslužila bolje, a usne blago razvučene u suzdržani osmijeh stavljale su je visoko iznad svake rivalke. Pa ipak, bila je druga i bila je time zadovoljna i lakše je to, vidio sam, podnijela od mene.
– Kafu možeš, znam, ne moram pitati – srela me Baha u hodniku i ne čekajući odgovor odvela za sobom u kuhinju. Na stolu Lisabon, na zidu Vildana, a kraj šporeta velika leđa i miris tople kafe – bio sam već pomalo domaći, no svejedno pazio sam gdje ću osloniti laktove jer je više od pola stola bilo zauzeto brašnjavim stolnjakom, po kome je moja gazdarica poređala grudvice tijesta da narasta.
– Imam gosta večeras, posebnog gosta, pa će biti pita i pitica – raskalašno se nasmijala – a biće poslije i preko toga, ako ima boga. Valja se čovjeku i zasladit, jer, dragi moj, život je zao i gorak, čemeran. Šest godina sam udovica, šest punih godina da me pogodilo posred srca, iskopalo jamu ovdje unutra i otada odatle ne prestaje da ječi. No, jaka sam ti ja i sve sam to podnijela da mi se nisu mogli načudit, ali mi je dijete propatilo što ni krvniku ne bih poželjela. U najgorim godinama, a bila je vezana za njega kako to samo kćeri znaju biti. Imala je, bogami, i za koga. Bio je duša, voljela sam ga otkad znam za sebe, a on je samo za nas dvije i živio. I onog nesretnog nedjeljnog jutra krenuo je u Kiseljak da nam donese lepinje s kajmakom za doručak. Možeš mislit, do Kiseljaka za lepinje s kajmakom, ne pojele se, ko što i nisu.Mislila sam da će mi dijete poludit, nisam imala kad da svoje jade jadim…
Kad sam se te večeri vratio iz grada i tiho otključao vrata stana u hodniku me dočekao topli miris krompiruše. Osjećao se i biber, mnogo bibera, a to sam najviše volio, pa sam, bez razmišljanja i ustručavanja, vođen iskonskom potrebom stomaka, krenuo da se javim gazdarici, poželim joj dobro veče u nadi da će me ponuditi miomirisnim pečenim tijestom. Ali zastao sam u pola koraka: pred vratima Bahine sobe stajale su ogromne čizme s velikim izduženim špicevima. Bila je to, valjda, neka imitacija krokodilske kože. Pete su bile povišene, a patenti sa strane raskopčani. Broj nestvaran i nezamisliv. Ovakve čizme nose samo ofucani rokeri ili prigradski podvodači, odmah mi je naumpalo, pa gdje se tu uklapa Baha, nije mi uopšte bilo jasno. A onda dugo nisam mogao zaspati od zvukova uznemirenih praznih crijeva, koje je, ipak, nadglasala tutnjava iz Bahine sobe. Ako je, pomislih, onome sa njom sve u skladu s veličinom stopala – teško ga njoj. Ili blago njoj: otkud znam što i kako ona voli. Učinilo bi mi se načas da se grdno pati, a odmah zatim tanki zid što nas je dijelio rasjekao bi groktavi uzdah zadovoljstva. Slušao sam, morao sam, nisam imao gdje ni kako. Bahi bi sigurno bilo grozno neprijatno da zna da je slušam, ali još groznije da se zaustavi. A samo da je mogla da bar načas prekine vratolomije s Nogatim, da je ustala i donijela mi tanjir s pitom, sve bih zanemario i pustio je da se na miru očeše o to malo životne slasti. Istina, pustio sam ja nju i bez pite, uzimala je što je htjela i bez moje dozvole i ne vjerujem da sam joj u tim trenucima bio i na kraj pameti, ali, eto, prestao bih i da je slušam i da procijenjujem zlopati li se ili … Bio sam gladan i željan domaće pite mnogo više nego radoznao ili napaljen, o tome se radi.
Ujutro, zapravo bilo je skoro podne, u stanu je bilo tiho. Iskrao sam se iz svoje sobe i krenuo u komšijsku buregdžinicu na doručak, ostavivši krokodilske čizme same u hodniku. Moje patike bi lagano mogle ući u njih, procijenio sam usput, i kakve su mi onda šanse da mi se posebno mijesi pita, taman i da imam namjeru da je odrađujem. I što to ja nemam namjeru, što to fali Bahi, što joj to nedostaje pa meni, umišljenom probiraču, nije ni palo na pamet da bih se u ovom stanu mogao osjećati skroz domaće? Poznavao sam dvojicu kolega sa grupe koji su se tako lijepo razbaškarili i ne moraju više ni stanarinu plaćati. Tu i tamo nacijepaju drva, pomognu oko ćumura ili otresu ćilim, a onda dolaze pite, hurmašice i svašta nešto… Ne mogu ja to, nisam takvog kroja – branio sam se žvaćući burek – a i Vildana je tu. Ne bih joj više mogao pogledati u oči što su me neprestano strijeljale iznad frižidera. Morao bih sklanjati pogled i ogadila bi mi se i ona mirisna Bahina kafa, ako bih stalno zurio u pod.
I dva naredna vikenda naš je stan tresla groznica subotnje večeri, još dva puta se u hodniku miješao miris pite i špicastih čizama i još je dvije nedjelje Baha spavala do iza podneva. A onda mi je u ponedjeljak uz kafu ispričala kako nema sreće u ljubavi.
– Sve me neke barabe zapadaju. Lijepe se za mene kao muve za znaš što, pa se mislim ima li uopšte više pristojnog svijeta. Ima li igdje muškoga koje je samo muško, a ne i lopov, siledžija i lažov? Mislim, eto vi školci ste fini, pristojni, ali puno ste, brate, nad tim knjigama, ne vidite oko sebe, ne živite život. Ali, neka, ne slušaj ti nepismenu Bahu, uči i ne diži glave, valjaće ti to. Da je bilo sreće i moja Vildana ne bi išla po svijetu, nego bi studirala da jednog dana bude gospođa, svoj čovjek, a ne da se igraju s njom. Dobro joj je tamo, nemam riječi, hvali se ona, ali mi je prije neki dan pominjala da bi voljela da se vrati. Rekla sam joj da sjedi tamo gdje je, nek nije luda. Pola ovdašnjeg svijeta bi pobjeglo da samo ima gdje. Ko da je lako gledat i slušat svako veče o mrtvima i ranjenim tu u komšiluku, u našoj zemlji. Hej, u našoj dragoj domovini što bi svi do juče život za nju dali. Pobiše onolike ljude, ranjenike i starce u bolnici. Oslobodili, kažu – od koga?! Grozno, strašno. Naša sreća da smo ovdje u Bosni našoj ponosnoj izmiješani i složni, svi ko jedan, pa se nećemo daviti i klati, inače tome ne bi bilo kraja. Baš prije neki dan nešto pričamo na poslu i, hvala bogu, svi na jedno dođosmo: nema kod nas rata! Nema! Za tuču treba dvoje, je l’ tako? Tako je, nego…
Nije tako, moja Baho, možda za tuču i treba dvoje, mislio sam s tugom, ali da budeš tučen i pretučen dovoljan je i jedan. I još da mu lakše bude ako se ne budeš branio, ako budeš bježao od tuče. Nisam joj to rekao, nisam imao srca, a i džabe bih išta pričao jer sve bi bilo uzalud – bila je sigurna i presigurna da je u pravu. A znao sam još tada da zaludnijeg posla nema nego pokušavati nekoga u nešto ubijediti, probati mu promijeniti mišljenje, učiniti da prihvati tvoje.
U subotu sam ugrabio da vidim kako pretrčava iz kupatila u svoju sobu ogrnuta malim peškirom koji je jedva štogod pokrivao, a ona je stigla da mi se u letu osmijehne. A u nedjelju ujutro ušla je bez kucanja u moju sobu dok sam ležao budan u krevetu u kome je i Vildana godinama spavala. Ponekad bi mi se učinilo da joj osjećam dah na uzglavlju, da nazirem otiske prstiju na nahtkasni, a i posteljina je mirisala na nju. Na miris što je ispunjavao krilo ormara u kojem je bio pažljivo nasložen njen veš. Sve ono što nije odnijela sobom, a što ću jednom morati da pregledam i opipam. Jednom kad skupim hrabrost i nadvladam osjećanje stida. Upravo ono što je uspjela da učini oskudno odjevena Baha ulaskom u moju sobu. Promrmljala je nešto o lijepom spavanju i rekla da hoće da skine zavjese da ih pere. Bila je u spavaćici boje breskvinog cvijeta, a naspram prozorske svijetlosti izgledalo je da nema ništa na sebi. A imala je i viška, i kila i godina. Strgla je zavjese nervozno, vrpoljila se i gledala u mene začuđenog i snebivajući se izašla iz sobe. Kuvala je kafu i zvala me, pa ispod glasa dodala da li želim da mi je donese u krevet. Nisam želio, ustao sam žurno i bio za kuhinjskim stolom prije nego je i stigla da je uspe u fildžane. Pogledala me i sve joj je bilo jasno, riječitije od gomile riječi. Srkali smo vrelu kafu i nismo ništa progovarali, a onda mi je, kad sam odlazio, rekla da ne idem nigdje na večeru, jer nije navikla da pitu jede sama, a i ne zna umijesiti malo. I još mi je rekla da sam, sad kad je Vildana daleko, ja njeno dijete. Htjela mi je reći – razumio sam ja nju iz prve – da joj za večeru ne dugujem ništa i da mogu slobodno uživati u jelu, neopterećen plaćanjem.
Ali opet, kada je koji dan kasnije odlazila u banju gdje je slalo preduzeće, učinila je još jedan usputni tanki, beznadežni pokušaj rekavši mi da tamo u Tesliću ima dvokrevetnu sobu, a sama je, pa ako hoću mogu doći preko vikenda.
– U Teslić?! Zovi ti mene u Lisabon, pa da vidiš, a u Teslić idi sama – nasmijao sam se na silu, pokušavši da sve okrenem na šalu.
– Pripazi mi stan ovih deset dana, nemoj peglu ostaviti uključenu, a ni bojler bez potrebe… – otišla je.
Sjutradan je svratila koleginica Sandra da uzme neku knjigu i ja sam je pozvao da uđe i popije kafu. Došla je opet nakon dva dana. Posjetila me drugi put jer joj je bilo lijepo prvi put.
Gazdarici je preostalo još četiri-pet dana Teslića kada me u kasno poslijepodne probudilo kucanje na vratima. Uporno i žestoko kucanje, pa kukavica zvonce. Bunovan, jedva sam se dohvatio ključa, nekako otvorio vrata i pred njima ugledao nju! Vildanu! Bila je zadihana penjanjem na treći sprat s dvije ogromne torbe o koje se sad oslonila i gledala u mene. Onim istim očima iznad frižidera. Samo zbog njih sam je i prepoznao, jer obrazi su bili sparušeni i lako modrikasti, a usne skupljene i naborane. Htio sam je zagrliti, poljubiti, milovati joj lice, gladiti kosu – pa bila je to moja Vildana. Znam je već toliko mjeseci, toliko sam se zbližio, toliko… Pokazala je očima da se pomjerim da može ući.
– Vi ste sigurno onaj iz moje sobe – gurala je hodnikom torbe i ne sačekavši odgovor upitala gdje joj je majka.
– U banji kod Teslića, biće tamo još par dana. Na polici kod televizora je broj recepcije…
– Super. Ne treba mi ništa broj.
Buljio sam u nju bog zna kakvim pogledom jer me začuđeno odmjerila kroz obrve, pa je žurno ušla u kuhinju i zalupila mi vrata pred nosom.
Nisam je više vidio iako smo još pet dana bili sami u stanu. U stvari, mislim da nas je jednom ili dvaput bilo troje i da je neko noćio kod nje. Pretpostavljam, jer su u hodniku bile starke koje zbog veličine nikako nisu mogle biti njene. Nisam je vidio, kažem, ali sam se svukuda sretao s njenom robom, vešom, šminkom. U hodniku zgužvane farmerice, kraj kade gaćice strgnute s tijela, a pred ogledalom, na veš mašini, na vodokotliću, svuda bočice, kutijice. Pa opet nije mirisalo, no je zaudaralo na najgoru kafanu: alkohol i duvan. Nigdje poznatog Vildaninog mirisa za koji sam kasnije shvatio da je zapravo miris Lux sapuna što ga je Baha stavljala u ormar između robe. Kupati se Luxom bio je čist luksuz.
Baha se vratila, ne bih znao kazati koliko oporavljenog tijela i duše, ali da joj je banja ojačala glas – to tvrdim, jer nisam više imao mira i nisam mogao da učim. A što je najgore nisam mogao ni da razaznam u potpunosti što je tema razgovora, zapravo svađe. Galama iz kuhinje pomiješana s plačom, uvijek kada bi se majka u kćer srele, završavala je vazda isto, naglo i odsiječno: čulo se lupanje ulaznih vrata i zatim bi nastupila grobna tišina. To je bivalo sve rijeđe, jer se i Vildana rijetko pojavljivala u kući.
– Hoćeš li doći, voda je provrela – uslijedio je poznati poziv.
Plakala je Baha nalakćena na kuhinjski sto i pričala mi o bijelosvjetskim bitangama što nemaju ni srca ni duše. Što koriste mlade i neiskusne za svoja bolesna iživljavanja, što im ubijaju dušu, što…
– Vildana je u tom skotu vidjela oca – isto je toliko star bio njen otac kada je poginuo – a on u njoj samo mlado meso. Motao je danima, mjesecima je lagao dijete, nit posla, nit stana, nego sve kod njega, kao robinja. Sad je nekako izvela da pobjegne od njega, ali nije uspjela da se vrati meni. Ni sebi. Nego, slušaj, muka mi je da ti ovo kažem, ali nama, sad kad se Vildana vratila, treba njena soba. Kad ponekad navrati… Stvarno mi je žao i nezgodno, ali eto tako je ispalo, što ću…
Očekivao sam ovakav razgovor i bio spreman, kao i stvari što su mi već bile gotovo spremne u koferu. Rekao sam Bahi da sam svakako mislio da odem i to ne samo iz ovog stana, nego i iz grada u kome će vrlo brzo svima biti tijesno. I još sam joj rekao da bi bilo pametno da razmisli gdje će i kuda ona sa kćerkom. Posebno iz ovog kvarta jer su već neke međe osvitale iscrtane.
– Nema meni nikud odavde. Samo neka se ovi papci malo smire, nek prođe ova tarlabuka. Nema kod nas rata, ne može ga biti. Ih, ne znaš ti, nema Bosne…
Nema, zaista.
Na proljeće sam bivšoj gazdarici poslao paket u koji sam stavio i dva kila najboljeg talijanskog brašna što sam uspio naći. Tražio sam ono najpogodnije za razvlačenje finih jufki. Spakovao sam i veliko pakovanje Toblerona za Vildanu. Da joj Baha da kad jednom navrati…
* * *
Kako sam sklon da vjerujem da uvijek imaš mnogo veće šanse da te pogodi grom, nego da te izvuku između milion drugih, a i uživam da svoje drage prijatno iznenađujem, ušao sam vedar u turističku agenciju.
– Molim vas, htio sam rezervisati ovaj aranžman za novogodišnje praznike. Lisabon za dvije osobe. Imate li Lisabon?
– Žao mi je, gospodine, ali sve je već rasprodato. Ima još nekoliko mjesta za Rim i Atinu, ali Lisabon…
Imate li Lisabon?
– Ubaci sad lijepo taj račun u onu staklenu kutiju, pa idemo da se lagano pakujemo, i čekamo da nam jave da smo dobili glavnu nagradu. A onda letimo, letimo … – odrecitovala je ravno i tečno kao da radi u kakvoj reklamnoj agenciji, stojeći iza kase prenapučenog, pulsirajućeg supermarketa.
– Gdje letimo, ko leti? – ništa mi nije bilo jasno, dok sam se s pretrpanim kolicima nespretno i nervozno probijao ka izlazu.
– U Lisabon, dušo, u Lisabon. Zamisli samo: sedam dana za dvoje, nas dvoje, sve plaćeno – nisi vidio ono što tamo piše? Nagradna igra za potrošače, dragi – samo da nas izvuku iz te kutije i gotovo. Ja od večeras pakujem kofere – smijala se.
– Lisabon?! E neće taj mene trefit pa taman da se dijeli na hiljade. Da je kakav Mogadiš pa hajde, ali Lisabon…
Samo mi je sličica Lisabona falila da do kraja ispunim album Gradovi svijeta. Mogadiša sam imao za još jedan album, Brazilije da se gađam, ali od Lisabona, jednog jedinog, ni traga, ni glasa. Nije ga niko imao, nije ga niko ni vidio, jedino što se pričalo da se nekom Baraninu ispod omota tanke tablice smeđeg šećera ukazao upravo on – glavni grad Portugalije. No, kako niko nije lično, imenom i prezimenom, poznavao tog srećnika, niti vidio sličicu, pretpostavljali smo da je neko bezdušan prosuo izmišljotinu samo da nas još više nasjekira.A nije nas morao niko dodatno nervirati jer smo ionako svi bili naježeni, dok smo se gurali pred Minkinim kioskom i beznadežno rasipali tanki džeparac. Kupovali smo, bez mjere, table na kojima je pisalo da su čokolade, a nisu im bile ni primać ni izgledom, a još manje ukusom. Strgli bi nestrpljivo omot s njih, našli novi Mogadiš ili Braziliju i onda ih bezvoljno lizali i mljackali ili ih jednostavno bacali s mržnjom. Ponekad i u školske torbe gdje bi se rastopile i sve živo umazale i ulijepile. Da nam do kraja ogade školu i učenje.
Naredne školske godine sakupljali smo i lijepili u albume sličice fudbalera ili životinja, ne sjećam se više, a gradovi su bili ko zna kuda sve pobacani i već propisno zaboravljeni. Bez Lisabona zbirke nisu bili cijele i okončane, pa nisu ni zavređivale veću pažnju i taman su u špajzevima i podrumima našle mjesto po zasluzi. A onda je jednog dana, kao s neba palo, iz razdrndanog kombija u Minkin kiosk unijeto nekoliko paketa s poznatim čokoladicama kojima je na omotu pisalo Gradovi svijeta. Malo ko ih je gledao, slabo ko kupovao, a oni što su to ipak uradili, stajali su zapanjeni i gledali – Lisabon! Svaka druga čokoladica imala je sličicu Lisabona, zapravo jedne sive i sumorne tvrđave, valjda simbola grada. Bio sam prilično razočaran kada sam vidio zbog čega sam se onoliko nervirao i već pomalo razumijevao što je do Lisabona tako teško doći, što je skoro neosvojiv. Trebala nam je puna godina, mnogo potrošenih para i izlaganja opasnosti da redom postanemo šećeraši, da ga se dočepamo, da se uspentramo uz te bedeme. I kad smo to napokon dočekali, Lisabon nikome više nije trebao. Minka je, braneći časnu trgovačku profesiju, stručno objašnjavala da to tako ide, da je normalno da sličice stižu u etapama, jer fabrike izrađuju robu u serijama, pa kad što stigne na red. Ovoj je sličici, tako je rekla, sad došlo vrijeme, dok su namjestili i naštimali mašine, pokrenuli proizvodni proces, godišnji plan, produktivnost… Petljala je bez veze, jer je svima bilo jasno da je Lisabon namjerno zaturen da bismo, tražeći ga, kupili milion neželjenih čokoladica.
Naši roditelji su, začudo, govorili da sakupljanje sličica gradova ili životinja nije tek puko zamlaćivanje i bacanje para, nego ima edukativnu funkciju. Tako im je, valjda, zvučalo značajnije i ubjedljivije no da su jednostavno govorili da je poučno. Ali, svejedno kako su se izražavali, bili su potpuno u pravu, jer već tada sam za vazda naučio lekciju da će te u životu prevariti svako kome se za to pruži prilika.
* * *
Sa Lisabonom sam se, mnogo godina kasnije, sreo na sasvim drugom i potpuno neočekivanom mjestu. Razglednica na kojoj je dominirala tvrđava Sao Jorge stajala je na Bahinom kuhinjskom stolu, oslonjena o zdjelicu s kockama šećera.
– Piješ li s kockom ili ukuhanu? – pitala me Baha zauzeta oko šporeta s kašičicom i džezvom, čekajući da kafa provri. Mislim da je namjerno odugovlačila samo da što duže odloži odgovor na pitanje kolika će biti stanarina za sobicu koju mi hoće izdati. Nije do sada imala stanare, računao sam, nije se izbirikala u ovom poslu pa joj je malo neprijatno i boji se da me cijenom ne odbije. Jer, po svemu sudeći, reklo bi se da sam joj se na prvi pogled dopao i da djelujem pristojno. I ona je na mene ostavila lijep utisak: prirodna, pričljiva, otvorena, a kuhinja joj je bila sva od prelijepih mirisa. Malo moga doma preneseno ovdje, četiristo kilometara daleko.
Gledao sam razglednicu, sjećao se Minkinog kioska, albuma, guranja na velikom odmoru i ukusa izgorelog šećera što smo ga čokoladom zvali. Baha je primjetila moju zainteresovanost razglednicom, dok je prinosila kafu. Pokazala je pogledom na zid iznad frižidera na kome je visila crno-bijela fotografija, uvećani portret prekrasnog mladog ženskog bića.
– To mi se javila kćerka, Vildana. Dvadeset joj je godina, a već je tri mjeseca u Lisabonu. Radi, lijep je posao našla, predivan. A bogami fino je počela studirat, išlo joj je samo tako, ali ljetos, slučajno, upoznade tog čovjeka… On kad je čuo kako ona govori engleski, kako svašta zna i u sve se razumije, odmah joj je ponudio posao. Tamo, u predstavništvu ove naše domaće velike firme, on je šef. Divan jedan gospodin. To su maniri svjetski, auto neko ludo, fin, kulturan. I pun para, bogami. Plate su tamo, ne pitaj, naspram ove bijede ovdje. Ne smijem ti ni kazati za što i koliko ja rintam mjesec dana u ćilimari. Prašina i trunje me pokriju skroz, ne mo’š me prepoznat, a onda me nema što oprat. A što unesem u sebe, kakva su mi pluća – ne smijem ni mislit. Ali, što ćeš… Nije mi bilo drago daVildana prekida studije, krenulo joj bilo pravo dobro, ali svi rekoše da joj je to životna prilika, takav posao u inostranstvu, to se, svi kažu, ne ispušta, ne propušta, pa šta ću, rekoh, da joj ne kvarim nafaku. Javlja se redovno, zadovoljna je, vesela, tako mi se čini… Uzmi kocku, dolij slobodno… A pravo da ti kažem milo mi je, baš mi je ono milo, što je otišla sad u ovo vrijeme kad vidimo što se od ove naše lijepe i nesrećne zemlje radi. Kod nas neće sigurno, ali tamo dolje oni tvoji, da ih đavo nosi onako divlje, udarili po onakvom gradu, pravom gospodinu gradu, kako neko lijepo reče…
– Nisu to moji, ne daj bože, ne volim što isti vazduh dišemo…
Soba je bila sva od Vildane: posteri na zidu, ploče i gramofon, plišani medvedići, a u fioci – nisam odolio da je ne pretresem – našao sam stare rokovnike i sveske izlijepljene sličicama i iscrtane srcima. Nisam ulazio unutra, nisam to otvarao i čitao, bilo me stid. Bilo bi to kao da kroz ključaonicu virim u kupatilo i gledam nekoga u kadi ili na šolji. Ali Vildaninu morsku fotografiju, iz kampa u Zaostrogu, pomno sam posmatrao i stalno joj se vraćao. Bila je prva pratilja mis plaže, pisalo je na poleđini slike, i bila je zbog toga srećna. Nisam sebi mogao doći gdje su članovima žirija bile oči kad su takvu odluku donijeli. Vildana je visoko odskakala od konkurentkinja, bila je za tri koplja ispred svih, a samo druga… Odmah mi je bilo jasno o čemu se tu radi, znao sam ja već kako se krpe i kako rade ti ljetnji žiriji. Vildana sigurno nije pristala na raznorazne prljave ponude i pokvarene igre, sto posto je sve to s gađenjem odbila. Vidjelo se iz njenih krupnih, tamnih očiju da je naivna i nevina, da nije iz tog svijeta, da su joj prevare daleke. Gledao sam opet sliku: Vildana je bila sretna što je preko njenog predivnog tijela bila traka s natpisom da je tek prva do prve. Znao sam da je neiskvarena i poštena čim je pristala na tako očiglednu nepravdu, čim je prihvatila tako nepoštenu i prevarnu odluku tih – kao da sam tamo bio i gledao ih – ostarjelih pokvarenjaka. Ona je samo za onako ravan trbuh i krupne, uspravne dojke zaslužila bolje, a usne blago razvučene u suzdržani osmijeh stavljale su je visoko iznad svake rivalke. Pa ipak, bila je druga i bila je time zadovoljna i lakše je to, vidio sam, podnijela od mene.
– Kafu možeš, znam, ne moram pitati – srela me Baha u hodniku i ne čekajući odgovor odvela za sobom u kuhinju. Na stolu Lisabon, na zidu Vildana, a kraj šporeta velika leđa i miris tople kafe – bio sam već pomalo domaći, no svejedno pazio sam gdje ću osloniti laktove jer je više od pola stola bilo zauzeto brašnjavim stolnjakom, po kome je moja gazdarica poređala grudvice tijesta da narasta.
– Imam gosta večeras, posebnog gosta, pa će biti pita i pitica – raskalašno se nasmijala – a biće poslije i preko toga, ako ima boga. Valja se čovjeku i zasladit, jer, dragi moj, život je zao i gorak, čemeran. Šest godina sam udovica, šest punih godina da me pogodilo posred srca, iskopalo jamu ovdje unutra i otada odatle ne prestaje da ječi. No, jaka sam ti ja i sve sam to podnijela da mi se nisu mogli načudit, ali mi je dijete propatilo što ni krvniku ne bih poželjela. U najgorim godinama, a bila je vezana za njega kako to samo kćeri znaju biti. Imala je, bogami, i za koga. Bio je duša, voljela sam ga otkad znam za sebe, a on je samo za nas dvije i živio. I onog nesretnog nedjeljnog jutra krenuo je u Kiseljak da nam donese lepinje s kajmakom za doručak. Možeš mislit, do Kiseljaka za lepinje s kajmakom, ne pojele se, ko što i nisu.Mislila sam da će mi dijete poludit, nisam imala kad da svoje jade jadim…
Kad sam se te večeri vratio iz grada i tiho otključao vrata stana u hodniku me dočekao topli miris krompiruše. Osjećao se i biber, mnogo bibera, a to sam najviše volio, pa sam, bez razmišljanja i ustručavanja, vođen iskonskom potrebom stomaka, krenuo da se javim gazdarici, poželim joj dobro veče u nadi da će me ponuditi miomirisnim pečenim tijestom. Ali zastao sam u pola koraka: pred vratima Bahine sobe stajale su ogromne čizme s velikim izduženim špicevima. Bila je to, valjda, neka imitacija krokodilske kože. Pete su bile povišene, a patenti sa strane raskopčani. Broj nestvaran i nezamisliv. Ovakve čizme nose samo ofucani rokeri ili prigradski podvodači, odmah mi je naumpalo, pa gdje se tu uklapa Baha, nije mi uopšte bilo jasno. A onda dugo nisam mogao zaspati od zvukova uznemirenih praznih crijeva, koje je, ipak, nadglasala tutnjava iz Bahine sobe. Ako je, pomislih, onome sa njom sve u skladu s veličinom stopala – teško ga njoj. Ili blago njoj: otkud znam što i kako ona voli. Učinilo bi mi se načas da se grdno pati, a odmah zatim tanki zid što nas je dijelio rasjekao bi groktavi uzdah zadovoljstva. Slušao sam, morao sam, nisam imao gdje ni kako. Bahi bi sigurno bilo grozno neprijatno da zna da je slušam, ali još groznije da se zaustavi. A samo da je mogla da bar načas prekine vratolomije s Nogatim, da je ustala i donijela mi tanjir s pitom, sve bih zanemario i pustio je da se na miru očeše o to malo životne slasti. Istina, pustio sam ja nju i bez pite, uzimala je što je htjela i bez moje dozvole i ne vjerujem da sam joj u tim trenucima bio i na kraj pameti, ali, eto, prestao bih i da je slušam i da procijenjujem zlopati li se ili … Bio sam gladan i željan domaće pite mnogo više nego radoznao ili napaljen, o tome se radi.
Ujutro, zapravo bilo je skoro podne, u stanu je bilo tiho. Iskrao sam se iz svoje sobe i krenuo u komšijsku buregdžinicu na doručak, ostavivši krokodilske čizme same u hodniku. Moje patike bi lagano mogle ući u njih, procijenio sam usput, i kakve su mi onda šanse da mi se posebno mijesi pita, taman i da imam namjeru da je odrađujem. I što to ja nemam namjeru, što to fali Bahi, što joj to nedostaje pa meni, umišljenom probiraču, nije ni palo na pamet da bih se u ovom stanu mogao osjećati skroz domaće? Poznavao sam dvojicu kolega sa grupe koji su se tako lijepo razbaškarili i ne moraju više ni stanarinu plaćati. Tu i tamo nacijepaju drva, pomognu oko ćumura ili otresu ćilim, a onda dolaze pite, hurmašice i svašta nešto… Ne mogu ja to, nisam takvog kroja – branio sam se žvaćući burek – a i Vildana je tu. Ne bih joj više mogao pogledati u oči što su me neprestano strijeljale iznad frižidera. Morao bih sklanjati pogled i ogadila bi mi se i ona mirisna Bahina kafa, ako bih stalno zurio u pod.
I dva naredna vikenda naš je stan tresla groznica subotnje večeri, još dva puta se u hodniku miješao miris pite i špicastih čizama i još je dvije nedjelje Baha spavala do iza podneva. A onda mi je u ponedjeljak uz kafu ispričala kako nema sreće u ljubavi.
– Sve me neke barabe zapadaju. Lijepe se za mene kao muve za znaš što, pa se mislim ima li uopšte više pristojnog svijeta. Ima li igdje muškoga koje je samo muško, a ne i lopov, siledžija i lažov? Mislim, eto vi školci ste fini, pristojni, ali puno ste, brate, nad tim knjigama, ne vidite oko sebe, ne živite život. Ali, neka, ne slušaj ti nepismenu Bahu, uči i ne diži glave, valjaće ti to. Da je bilo sreće i moja Vildana ne bi išla po svijetu, nego bi studirala da jednog dana bude gospođa, svoj čovjek, a ne da se igraju s njom. Dobro joj je tamo, nemam riječi, hvali se ona, ali mi je prije neki dan pominjala da bi voljela da se vrati. Rekla sam joj da sjedi tamo gdje je, nek nije luda. Pola ovdašnjeg svijeta bi pobjeglo da samo ima gdje. Ko da je lako gledat i slušat svako veče o mrtvima i ranjenim tu u komšiluku, u našoj zemlji. Hej, u našoj dragoj domovini što bi svi do juče život za nju dali. Pobiše onolike ljude, ranjenike i starce u bolnici. Oslobodili, kažu – od koga?! Grozno, strašno. Naša sreća da smo ovdje u Bosni našoj ponosnoj izmiješani i složni, svi ko jedan, pa se nećemo daviti i klati, inače tome ne bi bilo kraja. Baš prije neki dan nešto pričamo na poslu i, hvala bogu, svi na jedno dođosmo: nema kod nas rata! Nema! Za tuču treba dvoje, je l’ tako? Tako je, nego…
Nije tako, moja Baho, možda za tuču i treba dvoje, mislio sam s tugom, ali da budeš tučen i pretučen dovoljan je i jedan. I još da mu lakše bude ako se ne budeš branio, ako budeš bježao od tuče. Nisam joj to rekao, nisam imao srca, a i džabe bih išta pričao jer sve bi bilo uzalud – bila je sigurna i presigurna da je u pravu. A znao sam još tada da zaludnijeg posla nema nego pokušavati nekoga u nešto ubijediti, probati mu promijeniti mišljenje, učiniti da prihvati tvoje.
U subotu sam ugrabio da vidim kako pretrčava iz kupatila u svoju sobu ogrnuta malim peškirom koji je jedva štogod pokrivao, a ona je stigla da mi se u letu osmijehne. A u nedjelju ujutro ušla je bez kucanja u moju sobu dok sam ležao budan u krevetu u kome je i Vildana godinama spavala. Ponekad bi mi se učinilo da joj osjećam dah na uzglavlju, da nazirem otiske prstiju na nahtkasni, a i posteljina je mirisala na nju. Na miris što je ispunjavao krilo ormara u kojem je bio pažljivo nasložen njen veš. Sve ono što nije odnijela sobom, a što ću jednom morati da pregledam i opipam. Jednom kad skupim hrabrost i nadvladam osjećanje stida. Upravo ono što je uspjela da učini oskudno odjevena Baha ulaskom u moju sobu. Promrmljala je nešto o lijepom spavanju i rekla da hoće da skine zavjese da ih pere. Bila je u spavaćici boje breskvinog cvijeta, a naspram prozorske svijetlosti izgledalo je da nema ništa na sebi. A imala je i viška, i kila i godina. Strgla je zavjese nervozno, vrpoljila se i gledala u mene začuđenog i snebivajući se izašla iz sobe. Kuvala je kafu i zvala me, pa ispod glasa dodala da li želim da mi je donese u krevet. Nisam želio, ustao sam žurno i bio za kuhinjskim stolom prije nego je i stigla da je uspe u fildžane. Pogledala me i sve joj je bilo jasno, riječitije od gomile riječi. Srkali smo vrelu kafu i nismo ništa progovarali, a onda mi je, kad sam odlazio, rekla da ne idem nigdje na večeru, jer nije navikla da pitu jede sama, a i ne zna umijesiti malo. I još mi je rekla da sam, sad kad je Vildana daleko, ja njeno dijete. Htjela mi je reći – razumio sam ja nju iz prve – da joj za večeru ne dugujem ništa i da mogu slobodno uživati u jelu, neopterećen plaćanjem.
Ali opet, kada je koji dan kasnije odlazila u banju gdje je slalo preduzeće, učinila je još jedan usputni tanki, beznadežni pokušaj rekavši mi da tamo u Tesliću ima dvokrevetnu sobu, a sama je, pa ako hoću mogu doći preko vikenda.
– U Teslić?! Zovi ti mene u Lisabon, pa da vidiš, a u Teslić idi sama – nasmijao sam se na silu, pokušavši da sve okrenem na šalu.
– Pripazi mi stan ovih deset dana, nemoj peglu ostaviti uključenu, a ni bojler bez potrebe… – otišla je.
Sjutradan je svratila koleginica Sandra da uzme neku knjigu i ja sam je pozvao da uđe i popije kafu. Došla je opet nakon dva dana. Posjetila me drugi put jer joj je bilo lijepo prvi put.
Gazdarici je preostalo još četiri-pet dana Teslića kada me u kasno poslijepodne probudilo kucanje na vratima. Uporno i žestoko kucanje, pa kukavica zvonce. Bunovan, jedva sam se dohvatio ključa, nekako otvorio vrata i pred njima ugledao nju! Vildanu! Bila je zadihana penjanjem na treći sprat s dvije ogromne torbe o koje se sad oslonila i gledala u mene. Onim istim očima iznad frižidera. Samo zbog njih sam je i prepoznao, jer obrazi su bili sparušeni i lako modrikasti, a usne skupljene i naborane. Htio sam je zagrliti, poljubiti, milovati joj lice, gladiti kosu – pa bila je to moja Vildana. Znam je već toliko mjeseci, toliko sam se zbližio, toliko… Pokazala je očima da se pomjerim da može ući.
– Vi ste sigurno onaj iz moje sobe – gurala je hodnikom torbe i ne sačekavši odgovor upitala gdje joj je majka.
– U banji kod Teslića, biće tamo još par dana. Na polici kod televizora je broj recepcije…
– Super. Ne treba mi ništa broj.
Buljio sam u nju bog zna kakvim pogledom jer me začuđeno odmjerila kroz obrve, pa je žurno ušla u kuhinju i zalupila mi vrata pred nosom.
Nisam je više vidio iako smo još pet dana bili sami u stanu. U stvari, mislim da nas je jednom ili dvaput bilo troje i da je neko noćio kod nje. Pretpostavljam, jer su u hodniku bile starke koje zbog veličine nikako nisu mogle biti njene. Nisam je vidio, kažem, ali sam se svukuda sretao s njenom robom, vešom, šminkom. U hodniku zgužvane farmerice, kraj kade gaćice strgnute s tijela, a pred ogledalom, na veš mašini, na vodokotliću, svuda bočice, kutijice. Pa opet nije mirisalo, no je zaudaralo na najgoru kafanu: alkohol i duvan. Nigdje poznatog Vildaninog mirisa za koji sam kasnije shvatio da je zapravo miris Lux sapuna što ga je Baha stavljala u ormar između robe. Kupati se Luxom bio je čist luksuz.
Baha se vratila, ne bih znao kazati koliko oporavljenog tijela i duše, ali da joj je banja ojačala glas – to tvrdim, jer nisam više imao mira i nisam mogao da učim. A što je najgore nisam mogao ni da razaznam u potpunosti što je tema razgovora, zapravo svađe. Galama iz kuhinje pomiješana s plačom, uvijek kada bi se majka u kćer srele, završavala je vazda isto, naglo i odsiječno: čulo se lupanje ulaznih vrata i zatim bi nastupila grobna tišina. To je bivalo sve rijeđe, jer se i Vildana rijetko pojavljivala u kući.
– Hoćeš li doći, voda je provrela – uslijedio je poznati poziv.
Plakala je Baha nalakćena na kuhinjski sto i pričala mi o bijelosvjetskim bitangama što nemaju ni srca ni duše. Što koriste mlade i neiskusne za svoja bolesna iživljavanja, što im ubijaju dušu, što…
– Vildana je u tom skotu vidjela oca – isto je toliko star bio njen otac kada je poginuo – a on u njoj samo mlado meso. Motao je danima, mjesecima je lagao dijete, nit posla, nit stana, nego sve kod njega, kao robinja. Sad je nekako izvela da pobjegne od njega, ali nije uspjela da se vrati meni. Ni sebi. Nego, slušaj, muka mi je da ti ovo kažem, ali nama, sad kad se Vildana vratila, treba njena soba. Kad ponekad navrati… Stvarno mi je žao i nezgodno, ali eto tako je ispalo, što ću…
Očekivao sam ovakav razgovor i bio spreman, kao i stvari što su mi već bile gotovo spremne u koferu. Rekao sam Bahi da sam svakako mislio da odem i to ne samo iz ovog stana, nego i iz grada u kome će vrlo brzo svima biti tijesno. I još sam joj rekao da bi bilo pametno da razmisli gdje će i kuda ona sa kćerkom. Posebno iz ovog kvarta jer su već neke međe osvitale iscrtane.
– Nema meni nikud odavde. Samo neka se ovi papci malo smire, nek prođe ova tarlabuka. Nema kod nas rata, ne može ga biti. Ih, ne znaš ti, nema Bosne…
Nema, zaista.
Na proljeće sam bivšoj gazdarici poslao paket u koji sam stavio i dva kila najboljeg talijanskog brašna što sam uspio naći. Tražio sam ono najpogodnije za razvlačenje finih jufki. Spakovao sam i veliko pakovanje Toblerona za Vildanu. Da joj Baha da kad jednom navrati…
* * *
Kako sam sklon da vjerujem da uvijek imaš mnogo veće šanse da te pogodi grom, nego da te izvuku između milion drugih, a i uživam da svoje drage prijatno iznenađujem, ušao sam vedar u turističku agenciju.
– Molim vas, htio sam rezervisati ovaj aranžman za novogodišnje praznike. Lisabon za dvije osobe. Imate li Lisabon?
– Žao mi je, gospodine, ali sve je već rasprodato. Ima još nekoliko mjesta za Rim i Atinu, ali Lisabon…
– Mogadiš ne fali, garantujem!
– Molim?
– Ništa, ništa, hvala, doviđenja…