Koliko riječi on nauči, toliko događaja, lica i riječi djedica zaboravi.
Šta sam ono htio reći?, pita i svi se smiju.
Pametnog li dječaka!, kažu, pa ga poglade po glavi, a on se sakrije pod stol.
Kao kad se iz jednoga lončića prelijeva u drugi.
Djedicu Rivkina odveli su u ustanovu istoga mjeseca kada je dječak krenuo u vrtić.
Kako je u vrtiću?, pitaju ga i štipkaju za obraze.
Djedica više nikoga ne prepoznaje, od jutra do večeri sjedi na krevetu i urla od straha čim mu pokušaju prići. Časna sestra, doktor, muha, zrnca prašine u sunčevu zraku, sviju se jednako plaši. Kao dječak kada se ono rađao.
***
Marta
Gospođa Marta imala je devedeset dvije godine kada sam joj ponio vrećice s tržnice na drugi kat stare austrijske zgrade na Obali.
Rekla mi je da sačekam i vratila se s bombonom umotanim u ružičasti svileni papir.
Bombon je imao okus po limunu i tavanskoj prašini.
Ovo je za uslugu!, rekla je.
Poslije sam branio gospođu Martu kada bi o njoj ružno govorili.
Tanke, usahle i jarkocrvene usne, kao da ih nije mazala karminom, nego školskom kredom u boji.
Dva sifilisa, Bog zna koliko gonoreja, uši, buhe i stjenice nekoliko nepobjedivih armija i revolucionarnih pokreta.
Gospoda, oficiri, jektičavi pjesnici.
Začudo, nikada nisam fasovala tuberkulozu! – rekla je.
Lična pratnja prestolonasljednika Ferdinanda, sudac istražitelj Fajfer, dvojica mladobosanaca (obojica maloljetni, pa nisu mogli biti osuđeni na smrt), zatim srpski osloboditelji, i onda godinama, sve do sljedećega rata, neka nova gospoda, glumci, direktor banke, visoki poštanski činovnici, stari Jevrejin koji je izgubio želju, pa je kod nje došao provjeriti je li je izgubio zauvijek; pa opet oficiri, njemački, ustaški i jedan namirisani talijanski colonello, oznaši i udbaši kojima se uvijek nekamo žurilo, prvi poslijeratni studenti, udarnici s omladinske pruge, informbirovci i njihovi uhode, očajnici i samoubojice, sportaši pred odlazak na velika natjecanja, neki ljudi o kojima se ništa ne može reći, i nikada se nije moglo, ni tko su, ni što su, neki kojima nije vidjela lica, neki kojima nije vidjela ono drugo…
Preko svih sam prešla i evo, još sam živa! – rekla je.
A jednom sam – kaže – tješila mladu donu Ines, ženu španjolskoga konzula u Beogradu. Stigla vijest da je nastradao u željezničkoj nesreći, negdje kod Jablanice, odronila se stijena i poklopila lokomotivu. Za njom u Neretvu pošla dva vagona. Bilo devetnaest mrtvih, i jedan od njih konzul Pepe. Nitko nije znao što je radio u tom vozu. Ali ja sam znala, ili sam mislila da znam. Bio mi je redovan klijent. I bio mi je u susjedstvu. I šta ću, nego da tješim donu Ines. Tako sam je tješeći zagrlila, pa osjetila nešto što nisam nikada prije, ni s jednim muškim. Uzlupalo mi se srce i počela sam se tresti. Ona se, usred vlastite muke, bila prepala, gleda šta mi je. Ja što ću, nego se rasplakah i opet je zagrlih, i grlile smo se tako i plakale, dugo.
Davno je to bilo, prije šezdeset i koju godinu. Od tada gospođa Marta o muškima govori tako. Kao filatelist o markama koje sakuplja za drugog.
Dvije jednominutne novele
Strah
Kako dječak raste, djedica Rivkin hlapi.
Koliko riječi on nauči, toliko događaja, lica i riječi djedica zaboravi.
Šta sam ono htio reći?, pita i svi se smiju.
Pametnog li dječaka!, kažu, pa ga poglade po glavi, a on se sakrije pod stol.
Kao kad se iz jednoga lončića prelijeva u drugi.
Djedicu Rivkina odveli su u ustanovu istoga mjeseca kada je dječak krenuo u vrtić.
Kako je u vrtiću?, pitaju ga i štipkaju za obraze.
Djedica više nikoga ne prepoznaje, od jutra do večeri sjedi na krevetu i urla od straha čim mu pokušaju prići. Časna sestra, doktor, muha, zrnca prašine u sunčevu zraku, sviju se jednako plaši. Kao dječak kada se ono rađao.
***
Marta
Gospođa Marta imala je devedeset dvije godine kada sam joj ponio vrećice s tržnice na drugi kat stare austrijske zgrade na Obali.
Rekla mi je da sačekam i vratila se s bombonom umotanim u ružičasti svileni papir.
Bombon je imao okus po limunu i tavanskoj prašini.
Ovo je za uslugu!, rekla je.
Poslije sam branio gospođu Martu kada bi o njoj ružno govorili.
Tanke, usahle i jarkocrvene usne, kao da ih nije mazala karminom, nego školskom kredom u boji.
Dva sifilisa, Bog zna koliko gonoreja, uši, buhe i stjenice nekoliko nepobjedivih armija i revolucionarnih pokreta.
Gospoda, oficiri, jektičavi pjesnici.
Začudo, nikada nisam fasovala tuberkulozu! – rekla je.
Lična pratnja prestolonasljednika Ferdinanda, sudac istražitelj Fajfer, dvojica mladobosanaca (obojica maloljetni, pa nisu mogli biti osuđeni na smrt), zatim srpski osloboditelji, i onda godinama, sve do sljedećega rata, neka nova gospoda, glumci, direktor banke, visoki poštanski činovnici, stari Jevrejin koji je izgubio želju, pa je kod nje došao provjeriti je li je izgubio zauvijek; pa opet oficiri, njemački, ustaški i jedan namirisani talijanski colonello, oznaši i udbaši kojima se uvijek nekamo žurilo, prvi poslijeratni studenti, udarnici s omladinske pruge, informbirovci i njihovi uhode, očajnici i samoubojice, sportaši pred odlazak na velika natjecanja, neki ljudi o kojima se ništa ne može reći, i nikada se nije moglo, ni tko su, ni što su, neki kojima nije vidjela lica, neki kojima nije vidjela ono drugo…
Preko svih sam prešla i evo, još sam živa! – rekla je.
A jednom sam – kaže – tješila mladu donu Ines, ženu španjolskoga konzula u Beogradu. Stigla vijest da je nastradao u željezničkoj nesreći, negdje kod Jablanice, odronila se stijena i poklopila lokomotivu. Za njom u Neretvu pošla dva vagona. Bilo devetnaest mrtvih, i jedan od njih konzul Pepe. Nitko nije znao što je radio u tom vozu. Ali ja sam znala, ili sam mislila da znam. Bio mi je redovan klijent. I bio mi je u susjedstvu. I šta ću, nego da tješim donu Ines. Tako sam je tješeći zagrlila, pa osjetila nešto što nisam nikada prije, ni s jednim muškim. Uzlupalo mi se srce i počela sam se tresti. Ona se, usred vlastite muke, bila prepala, gleda šta mi je. Ja što ću, nego se rasplakah i opet je zagrlih, i grlile smo se tako i plakale, dugo.
Davno je to bilo, prije šezdeset i koju godinu. Od tada gospođa Marta o muškima govori tako. Kao filatelist o markama koje sakuplja za drugog.