Knjigu Prevodilački čarobnjak neću završiti analizom prevoda koji je očito loš, kakvih u Kolje Mićevića ima lopatom da ih zgrćeš, ni prevoda koji je šaren, to jest i dobar i loš, kakvi se u njega počesto nađu, nego ću razmotriti najbolji od svih njegovih prevoda Bodlera koje sam uporedio sa originalima.
Za nepristranog suca tekme uzeo sam romanistkinju Sunitu Subašić-Thomas koja je pristala da napravi bukvalni prevod Bodlerove pjesme Blagoslov (Bénédiction). Navodiću a) original svake strofe, b) Sunitin bukvalni prevod, c) Vešovićev i d) Mićevićev prepjev.
a) Lorsque, par un décret des puissances suprêmes,
Le Poète apparaît en ce monde ennuyé,
Sa mere épouvantée et pleine de blasphèmes
Crispe ses poings vers Dieu, qui la prend en pitié:
b) Kad se, dekretom vrhovnih sila,
Pjesnik pojavi u tom dosadnom svijetu,
Njegova majka užasnuta i puna hula
Zgrči pesnice prema Bogu, koji joj se smiluje:
c) Kad, dekretom višnjih sila, Pjesnik u tom
Svijetu dosadnom javi se, njegova
Majka, puna hula, zgrči užasnuto
Pesnice ka Bogu, što joj se smilova:
d) Kada, po odluci božanstvenih sila,
Pesnik dođe na svet ovaj malaksali,
Majka preplašena i puna besnila
Steže ruke k Bogu što se tad sažali:
Musje Mićeviću! Ni u jednom od tvojih prevoda koje sam prostudirao, a njihov broj se popeo na 160 komada, nikad nisi napravio ni jednu strofu koja bi se, točnošću, ali i jezičkom snagom, mogla mjeriti sa mojim prepjevom ove strofe.
Znam da zalud pričam. Sa visina gdje borave najorlovskiji duhovi čovječanstva, da se izrazim ničeovski, svijetu si objavio istinu koja će morati da važi do kijametnoga dana: Vešovićevo prevođenje Bodlera je “prljavo”. I bila ti je posve izlišna analiza, jer za nju nisi sposoban, ali jesi se pridjeva “immense” uhvatio kao pjan plota i nalupetao svašta, stoga je tvoj pokušaj da pružiš bar jedan dokaz da je moje prevođenje “prljavo” ispao, najblaže rečeno, idiotskim, pa si i dobio po pljuci kako idioti zaslužuju.
I nisam očekivao da napišeš “dekret”, jer si lišen sluha i za jezik i za poeziju, i u leksemu “décret” ne čuješ ironiju na račun božjeg administriranja u kosmosu, ironiju koja divno pristaje pjesniku koji je napisao “Litanije Satani”. Ali još se sjećam da je jedan moj student, u pismenom radu, rekao: vrlo je znakovito to što je “dekret” prva imenica u prvom stihu prve pjesme prvog ciklusa “Cvijeća zla”. Taj je imao sluha i za poeziju i za jezik.
Iz prve strofe svog prevoda, čistog kao djeva Marija, izbacio si dosadu, jednu od temeljnih kategorija Bodlerovog književnog kosmosa, jer tebi, visokoslavnom prevodiocu – pridjev je Kočićev – rima često određuje šta ćeš reći: “svet” nije “dosadan”, nego je “malaksali” da se rimuje sa “sažali”. Sidran bi možda rekao: jebo rimljanina kome srok određuje šta će kazati, kako se svojedobno izrazio povodom jednog Noginog soneta.Ti zbilja nisi jezički cjepidlaka: “dosadni” ili “malaksali”, to je isti vrag, tu je razlika za konjski nokat, hajdebogati!
Majka, koja je u originalu “užasnuta i puna hula”, što je lako razumjeti: “užasnuta” je, kako potom saznajemo, “kržljavom nakazom” koju je rodila, a huli protiv autora te nakaze, u tvom prepjevu je drukčija, pa bih pitao: može li “preplašena” žena biti “puna besnila”? Meni se vidi, što rekao Desničin mudrac sa istoka, da može ako “besnilo” mora da se rimuje sa “silom”.
Tvoj prvi tekst iz Vesti je “pun besnila”, ne zato što sam te uplašio analizama tvog prevodilačkog fušeraja, jer nema motke koja će te razuvjeriti da si genije, već zato što si podlegao napadu histerije i sa Triglava pitao: ko je taj Vešović da tvoje nedostižne prevode seče kao repu? Radi se o zavisti. Kako da ti ne zavidim na božanskoj lakoći sa kojom praviš mutave prepjeve?
I ne vidiš koliko si oslabio jednu jaku sliku: u originalu majka ka Bogu “grči pesnice”, a ne “steže ruke”, kao u tvom prepjevu, ali te razmijem: “pesnice” nisu mogle da stanu u metar, mada me čudi, i nek moje čuđenje uđe u zapisnik, zašto nisi napisao: “zgrči šake k Bogu”? Odgovor je vrlo prost: imaš tvrde uši za srpski jezik, pored ostalog i zato što si nepjesnik.
a) – «Ah! que n’ai-je mis bas tout un noeud de vipères,
Plutôt que de nourrir cette dérision!
Maudite soit la nuit aux plaisirs éphémères
Oû mon ventre a conçu mon expiation!
b) – «Ah! Što nisam klupko otrovnica okotila,
Radije nego da hranim ovu porugu!
Prokleta bila noć kratkotrajnih zadovoljstava
U kojoj mi je utroba začela moju pokoru!
c) – «Ah! klupko riđovki da sam okotila,
Bolje, no da hranim to ruglo, bilo bi!
Kratkotrajnih slasti noć prokleta bila
Kad svoju pokoru začeh u utrobi!
d) «Ah! što ne izrodih pre klupko od zmija Nego da sad hranim lik ove rugobe! Nek prokleta bude noć kratkih orgija Kad pokoru svoju začeh sred utrobe!
Musje Kolja! U tvom prevodu začeću pjesnika su prethodile seksualne orgije, unatoč tomu što ta žena, ničim prisiljena, u sljedećoj strofi priznaje da je “gađenje tužnom svome mužu”, a na ovom “dosadnom svijetu” nije čest pojav da “tužni muž” orgija sa gaborom koji mu se gadi, pa ipak ne bih dovodio u pitanje tvoju tvrdnju da je pjesnik začet u orgiji, jer u tvojim prevodima, velevlažni gospodine – pridjev je opet Kočićev – ima i onog čega nije bilo ni u torbama Ciganki iz mog djetinjstva, torbama toliko velikim da je u njih mogao stati cio kozmos.
Ova “orgija”, koja je tu da se rimuje sa “zmija”, dokazuje da si ne prvi nego sto devedeset i prvi put bio nedužna žrtva sroka, kao što je i nategnuti spreg “lik ove rugobe”, umjesto “ovu rugobu”, napravljen da dobiješ rimu sa “utrobe”. I “klupko od zmija”, umjesto “klupko zmija”, u kojem “od” popunjava metar, govori o tvojim stihotvoračkim mukama kojih se nikad nisi ratosiljao. Vaistinu udivljuje činjenica da je osoba kojoj su nepoznate temeljne tajne pravljenja valjanih vezanih stihova objavila više od sto knjiga prevoda, pretežno rimovanih pjesama. Ti, očito, nemaš sposobnost da učiš prevodeći.
a) Puisque tu m’as choisie entre toutes les femmes
Pour être le dégoût de mon triste mari,
Et que je ne puis pas rejeter dans les flammes,
Comme un billet d’amour, ce monstre rabougri,
b) Jer si me izabrao između svih žena
Da budem odvratnost svome tužnom mužu,
I pošto ne mogu baciti u plamen,
Kao ljubavno pismo, ovo kržljavo čudovište,
c) Jer između sviju žena izabra me
Da odvratnost tužnom mužu moram biti,
I jer tu kržljavu nakazu u plamen,
Ko ljubavno pismo, ne mogu baciti,
d) Kad već mene nađe između svih žena
da gađenje budem tužnom mome mužu,
i kad već ne mogu bacit sred plamena,
kao list ljubavni, ovu neman ružnu,
Musje Čarobnjače! I spreg “neman ružnu” napravio si zbog rime sa “mužu”, ali zašto nisi napisao “svome mužu tužnu”, pa bi rima “tužnu”-“ružnu” bila mnogo bolja? Očito, žurilo ti se. Činjenica da si preveo više od sto knjiga izaziva pomisao da se, kad prevodiš, takmičiš sa brzinom japanskih vozova.
Ali to uzgred, a ima nešto mnogo gore: često si me uvjerio da pjesmu koju prevodiš ne umiješ čitati kao cjelinu, što dokazuje i muževljeva seksualna orgija sa ženom koja mu je odvratna, zato i ne slutiš da je pridjev “ružan” greška kojom si uništio, ko zna koji put, jedan fin dokaz majstorstva.
U tvojim prevodima nema napora da iz originala preneseš nijanse, jer ih ne osjećaš. Bodler je jedan od najfinijih majstora moderne poezije, a Miodrag Pavlović kaže da je radije dorađivao stare nego pisao nove pjesme, čega se često sjetim kad čitam “Cvijeće zla” i divim se finoći izrade tih pjesama.
Jer “rabougri”, po rječniku Le Petit Robert, “kaže se o biljci koja je slabo razvijena”, i znači “kržljav, zakržljao, slab, zgrčen”, kako veli Poljančev rječnik. Pridjevom “kržljav” motivirana je poredba pjesnika sa “jadnim drvetom” (“arbre miserable”) u sljedećoj strofi: ta slika nije pala s neba, nije plod iznenadnog nadahnuća, epitet “kržljav” dokaz je da pjesnikov “kritički duh” (Bodlerove riječi) kontrolira rad imaginacije, zato se iz jedne strofe prirodno rađa druga, zato ono što je nagovijestio u trećoj strofi razrađuje u četvrtoj, zato se snažno osjeća cjelovitost njegovih pjesama koju si ti, često, u svojim prevodima divljački uništavao.
Znam da zaludu pričam. Jer ćeš i ovu analizu proglasiti dokazom da su “autistični” i moja osoba i moja poetika. Ti koji u prevodima i tekstovima o svom prevođenju trguješ mrakom i maglom na veliko i na malo, ti čija prevodilačka rješenja nekad ne bi, udruženi, dešifrirali najveći stručnjaci KOS-a i srpske policije, sa visina svoje nadute ispraznosti kažeš da smo i ja moja poetika “autistični”, jebo te onaj ko te vajmoco!
Ljubezni čitatelji, ovaj glagol je davno ušao u moj trajni jezički prtljag. Banjalučanin Gavrilo Grahovac, kad smo bili studenti, pričao je o svom ocu Vidu koji se često služio psovkom “Jebo te onaj ko te vajmoco”, to jest onaj koji je govorio “va imja oca i sina” kad si kršten. Ko bi rekao da u psovci može biti poezije?
a) Je ferai rejaillir ta haine qui m’accable
Sur l’instrument maudit de tes méchancetés,
Et je tordrai si bien cet arbre misérable,
Qu’il ne pourra pousser ses boutons empestés!»
b) Preliću tvoju mržnju pod kojom podliježem
Na prokleto oruđe tvojih zloća
I saviću tako dobro to jadno drvo,
Da iz njega neće moći niknuti kužni pupoljci!”
c) Tvoju mržnju, koja slama me, preliću
Na prokleto sredstvo tvojih zloća sviju,
I to jadno drvo tako dobro sviću
Da pupoljci kužni nikad ne izbiju!”
d) Sliću tvoju mržnju kojom si me shrvo
na proklet instrument tvojega zločinstva,
i tako ću dobro svit to bedno drvo
da mu kužna krošnja nikad ne prolista!”
Musje Kolja! Ovu strofu si preveo solidno, mada “slit” “shrvo” pute ka vrlo uočljivoj mani tvog jezika: suviše često krnjiš riječi kako bi mogle stati u metar, ali ovaj put neću biti cjepidlaka. Čak i “kužnu krošnju” umjesto “kužnih pupoljaka”, ubrojiću u prevodilačke slobode koje nisu naudile originalu, što se u tvojim prevodima često dešava, ali svak će vidjeti da je moj prepjev napravljen boljim jezikom i da je točniji.
I jedna stvarčica puti ka teškom defektu u mnogim tvojim prevodima. Tebi “méchancetés” nisu “zloće” no “zločinstva”, a u sljedećoj strofi “crimes maternels” nisu ti “majčinski zločini”, kao u originalu, već “gresi”, pa ću ponoviti ono što sam o tebi već rekao: ovo Milan Kašanin naziva “samovoljom amatera”!
Rima te nagnala da “zloće” pretvoriš u “zločinstva”, kao što te metar prisilio da “majčinske zločine” pretvorih u “grehe”, jer leksem “zločini” ima slog više. Možda bi doživio lom živaca kad bi versifikaciju u svojim prevodima mojim očima pogledao, očima profesora poezije koji je, kao pjesnik i prevodilac, majstor u pravljenju vezanih stihova.
a) Elle ravale ainsi l’écume de sa haine,
Et, ne comprenant pas les desseins éternels,
Elle-même prépare au fond de la Géhenne
Les bűchers consacrés aux crimes maternels.
b) Tako ona guta pjenu svoje mržnje,
I, ne shvatajući vječne namjere,
Sama priprema u dnu Pakla
Lomače posvećene/namijenjene majčinskim zločinima.
c) Tako ona guta svoje mržnje pjene,
I vječne namjere jer ne shvata, sprema
Sama sve lomače što su posvećene
Zločinima majki, na dnu Džehenema.
d) Tako su joj usne mržnjom zapjenjene;
i ne shvatajući odredbe starinske,
sama sebi sprema usred dna Gehene
lomaču dignutu za grehe majčinske.
Musje Mađioničaru! Kad se “Gehena” prevede na srpski, dobije se “Džehenem”. Ne zezam se. Jer Le Petit Robert kaže da “Gehene” dođe od latinskog “gehenna”, što je u vezi sa hebrejskim “ge-hinom, dolina Hinomova”, blizu Jerusalima. A u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petar Skok kaže da je džehenem “balkanski turcizam arapskog podrijetla (ar. gehenem < hebrejska složenica gē ben Hinom, ‘vrt sina Hinomova’, naziv mjesta gdje su se prinosile žrtve Molohu, koje je ukinuo Joazis)”.
Ali ti si suviše dobar Srbin da bi se otimao za turcizme, pa si ostavio francusku riječ, dok meni, Alijinom janjičaru, riječ “džehenem” miluje uho, ali i ja umijem biti dobar Srbin, a čim se “Srbin u meni nadme i napiri”, kako bi rekao Kočićev David, umijem napraviti, kao od šale, prepjev bolji do tvoga:
Tako ona guta svoje mržnje pjene
I, bez poimanja vječitih namjera,
Lomače priprema sama, sred Gehene,
Što su posvećene zločinstvu matera.
“Vječne namjere” (“les desseins éternels”) pretvorio si u “odredbe starinske”, čime si zaslužio nogu u krsta, ali ću radije ponoviti: ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe. Ali nisi krivac ti već despot zvani Srok: nisi našao ništa bolje od pridjeva “starinske” da se rimuje sa “majčinske”, konju koji vandalski uništavaš veliku poeziju! Ti koji si od velikog Bodlerovog stiha: “Bu sans soif et mangé sans faim” (“Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli”) napravio bogalja iz staračkog doma: “jedino za žeđ znah i za glad”, ti kenjaš o mom “prljavom prevođenju” Bodlera, stoko neslana!
Tiranija sroka te nagnala da vječnost pretvoriš u davnu prošlost, da je turiš u pluskvamperfekat, pa bi ti trebalo reći ono što Andrićev Fočak rekao Đerezelezu kad se trkao za đevojku: “Aferim, kenjčino!”, ali mi je više po ukusu da ti kažem kao Andrićevi Višegrađani kad se učtivo ibrete: “Ih jarabi, jarabi”.
A jedninom “lomača” banaliziraš original gdje su “lomače” izvor velike poezije, doduše vrlo suptilne, a da se ona osjeti treba imati finije čulo za poeziju od onog kojim ti raspolažeš. Oba moja prepjeva sačuvali su množinu, a tvoj nije, jer je pogrešan: “elle-même prépare” znači “sama (ili, bukvalno, ona sama) sprema”, a ne “sama sebi sprema”, kako si ti, nenadjebivi znalac francuskog jezika, blagoizvolio prevesti, zato si morao ukloniti množinu: ne mogu se samom sebi spremati lomače!
Bedan je prepjev koji kaže da će, zbog mržnje i neshvatanja “vječnih namjera”, ta žena gorjeti na lomači u paklu, čime si, moj buzdo, rekli bi ti Novakovi Dalmatinci, velikog pretvorio u osrednjeg pjesnika koji morališe ko zadnja popeskara! Jer ovom prizoru lomače daju snagu u kojoj ima nečeg nadrealističkog, i nije slučajno što se Andre Breton kleo u Bodlera.
Pada mi pamet misao da će ta žena gorjeti na svim lomačama u paklu, a ovo čitanje se ne može sasvim odbaciti: ovo je rana Bodlerova pjesma i možda se radi o romantičarskoj hiperboli. U svakom slučaju, nezaboravne su te lomače koje u paklu priprema jedna žena što mrzi rođeno dijete i ne shvaća “vječne namjere” koje Bodler ne zove božjim, valjda i zato što se nije isticao u njegovanju dobrosusjedskih odnosa sa “starim krvnikom”, a da o njemu nema najpohvalnije mišljenje sugeriše i epitet “consacrés” koji znači “posvećen” i “namijenjen”, a ostavio sam prvo značenje, jer konsekracija lomača zvuči crnohumorno: sve što je stvorio taj “tiranin presit i mesa i vina”, kako ga Bodler zove u drugoj pjesmi, čak i lomače, mora biti posvećeno.
Pada mi na pamet i ona kur’anska: “ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio sve ljude”, te ako i nema veze sa Bodlerom, ta izreka mi je pomogla da pojmim ovu viziju: predajući se mržnji prema sinu, jedna žena koja ne shvata “vječne namjere” priprema lomače na kojima se gori zbog “majčinskih zločina”, što je suludo i genijalno. Ničeg od ovoga, ni u slutnji, nema u tvom prevodu, čistom ko abuzemze, gdje su “majčinski zločini” postali “gresi”, lomača je jedna, uz to je i “dignuta”, a zbog ovakvi prepjeva, koji su i dokaz da si truba za poeziju, zaslužuješ šamar, ali nogom, i ne u lice, rekao bi Matoš.
a) Pourtant, sous la tutelle invisible d’un Ange,
L’Enfant déshérité s’enivre de soleil
Et dans tout ce qu’il boit et dans tout ce qu’il mange
Retrouve l’ambroisie et le nectar vermeil.
b) Ipak, pod nevidljivim starateljstvom jednog Anđela,
Razbaštinjeno dijete opija se suncem
I u svemu što pije i u svemu što jede
Pronalazi ambroziju i rumeni nektar.
c) No, uz skrb anđelsku što vidljiva nije,
Razbaštinjeno se čedo suncem pjani
I rumeni nektar s ambrozijom krije
Sve ono što pije i sve čim se hrani.
d) Al’, pod nevidljivim okriljem Anđela,
odbačeno dete srče sunčev grumen,
i sred svoga pića i sred svoga jela
nađe ambroziju ili nektar rumen.
Musje Mićeviću! I ovu strofu, izuzev drugi stih, solidno si preveo, ali je moj prepjev bolji, jer je sročen boljim jezikom i nema u njemu grešaka, mada si moje prepjeve Bodlera nazvao “prljavim prevođenjem” ti koji u njegovim pjesmama nekad znaš počiniti više zijana nego buljuk govedi u mladu kukuruzu.
“Sunčev grumen” koji “dete srče” spada u tvoje modernizacije pjesništva od kojih se prištim, jer često uništavaju ili sjeftinjuju istinsku poeziju, a ova slika, priznajem, nije takva. Ali dijete u originalu nije “odbačeno” već “razbaštinjeno”, a pošto taj leksem nije mogao stati u metar, loš versifikator je bez grižnje savjesti iz pjesme uklonio možda najvažniji pridjev u njoj, jer o francuskim pjesnicima koji su se osjećali razbaštinjeni mogao bi se napisati esej, a prvi koga se sjećamo jeste, naravno, Žerar de Nerval i njegov sonet naslovljen španskom riječju “El Descichado” što znači razbaštinjeni, koji počinje stihovima: “Tmičnik sam, – Udovac, – Neutješnik sada, / Akvitanski princ sred kule oburvane”: Nerval je sebe smatrao potomkom jednog od vitezova njemačkog cara Otona poznatih pod imenom Labrunie ili Brunyer de la Brunie, čije su kule u drevnoj Akvitaniji davno srušene. I Bodlerova “kržljva nakaza” je razabaštinjeni plemić! Ali spreg “razbaštinjeno čedo”, u sklopu cjelokupnog pjesničkog djela Šarla Bodlera, prvog velikog modernog pjesnika, ne možemo ne čitati i kao raskid sa književnom baštinom. Ove konotacije pridjeva “razbaštinjen” šutnuo si iz pjesme – čuo sam da si bio dobar nogometaš – a sintagma “odbačeno dete” zvuči kao raspilavljeni poziv da čitaoci imaju sućuti za njega.
a) II joue avec le vent, cause avec le nuage,
Et s’enivre en chantant du chemin de la croix;
Et l’Esprit qui le suit dans son pèlerinage
Pleure de le voir gai comme un oiseau des bois.
b) Igra se sa vjetrom, priča sa oblakom,
Opija se pjevajući o križnom putu;
I Duh koji ga prati na njegovom hodočašću
Plače što ga vidi veselog kao ptica u šumi.
c) Igra se sa vjetrom, sa oblakom priča,
Pjevanjem o križnom putu se opije;
Videć ga veselog kao šumska ptica
Duh što proštenje mu prati suze lije.
d) Igra se sa vetrom, priča sa oblakom,
i opija pesmom u stradalnoj tmici;
a duh što ga sledi za svakim korakom
plače videći ga sličnog vedroj ptici.
Musje Vraču! Moje prepjeve Bodlera zoveš “prljavim”, a u drugom stihu nudiš falsifikat čist kao pričesno vino, ali vrlo bezobrazan: umjesto pjesnika koji se opija pjesmom o križnom putu, što je velika poezija, tvoj pjesnik se opija pjesmom u “stradalnoj tmici”, pa ću te pitati: okle ti ovaj raskurcani prevod? Ovo je djelo najfanatičnijeg, među prevodiocima, Malarmeovog sljedbenika naške provenijencije koji prevode puni balkanskim tmušama đe bi i vrag nogu slomio.
No “stradalna tmica” je i djelo čarobnjaka koji riječi-princeze pretvara u žabe, pa bih pitao: kakva je ovo tmica koja strada? Đe ti je bila pamet kad si ovo sročio? U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika uz pridjev “stradalni” kaže se “koji je mnogo stradao” i navodi se Isidora Sekulić: “Pevao je… sa onom bojom (glasa) koji tako dira ljude melanholične, stradalne”. I ti kažeš da su moji prepjevi Bodlera “prljavi”, slijepče koji ne vidiš da si morao napisati: “u stradanja tmici”.
Nasilja koja si činio nad srpskohrvatskim jezikom priča su za sebe. Evo još jedan primjer. Bodler u pjesmi Balkon (Le Balcon) kaže: “Les soirs, illuminés par l’ardeur du charbon”, što znači: “Večeri obasjane vrelinom uglja”, što si preveo ovako: “Noći obasjane ugljem koji zrca”! Ma šta zrca, ćaća te ćaćin, kako ugalj, bravu jedan, može da zrca? Zrcati znači isto što i zrcaliti, i evo primjer iz rečnika SANU: “Priroda se uviek prima / Našeg srca / U njem zrca / Jasnost svoju i svoj mrak” (Preradović). I ti, prevodilačka blesa koja kaže da ugalj ogleda, moje prepjeve Bodlera nazvao si “prljavim prevođenjem”!
U originalu, pjesnikov hod po svijetu je hodočašće, pa se pitam: je li ga iko ovoliko uzvisio? Ni hodočašća nema u tvom prevodu “čistom kao svijeća koja pred časnim krstom gori”, što rekao Jejts, ali ga ima u mom, vrlo prljavom: zamaskirano je hrvatskom riječju proštenje, jer, jezički, ja sam i Crnogorac i Srbin i Hrvat i Bošnjak.
U tvom prevodu nema ni pridjeva “šumski”, jer ti je metar bio pretijesan, a ne treba ni reći da je njegovo odsustvo osiromašilo smisao tog stiha, ali ću dodati: i narod zna da ptica ne smije ostati bez pridjeva, zato veli: “čio ka tica u gori”.
I opet bi tebi, koga je Bog dekretom obdario sljepilom za jezičke nijanse, zalud bilo objašnjavati da nije isto kad se kaže: “videći ga sličnog vedroj ptici”, i kad se kaže: “videći ga vedrog poput ptice”, što si lako mogao ispraviti uz malu izmjenu u drugom stihu: “opija se pesmom sred stradalne tmice”.
Od velike strofe, gdje se hod po mukama pretvara u hodočašće, u tvom prepjevu ostalo je duplo golo, jer si čarobnjak koji zlato pretvara u govno i histerično vreči da je prljavo moje prevođenje Bodlera.
a ) Tous ceux qu’il veut aimer l’observent avec crainte,
Ou bien, s’enhardissant de sa tranquillité,
Cherchent à qui saura lui tirer une plainte,
Et font sur lui l’essai de leur férocité.
b) Svi oni koje želi da voli posmatraju ga sa strahom,
Ili, ohrabreni njegovom mirnoćom,
Traže ko će moći da mu izvuče jauk
I nad njim isprobavaju svoju krvoločnost.
c) S plašnjom svi ga motre koje bi da voli,
Ili, ohrabreni njegovim spokojem,
Traže ko će da mu izvuče glas boli,
I nad njim probaju okrutnosti svoje,
d) Svak kom ljubav nudi sa strepnjom ga gleda,
ili pak koristeć njegovu smirenost,
traži način da mu zada još ozleda,
i na njemu kuša svu svoju svirepost.
Musje Kolja! Nikad se Bodlerov pjesnik ne bi spustio toliko nisko da ikom “nudi ljubav”, jer je plemić, doduše razbaštinjen, ali plemić neporečno. Iz sličnih razloga je grdno promašio i tvoj prepjev “traži način da mu zada još ozleda”, ne samo zato što je netačan, već i stoga što je bit trećeg stiha u tom što njegovi bližnji hoće da čuju kako pati, ali plemiću neće “izvući jauk”, kako kaže original, to jest “glas boli” kako je Marko Darinkin preveo, a nad tvojim prepjevom: “traži način da mu zada još ozljeda” dođe mi da se isplačem.
A kad nepristrasan čitatelj moj “prljavi” jezik i stil uporedi sa tvojima, bespijekorno čistim, biće mu očito da je Bodler mnogo veći pjesnik u mom nego u tvom prevodu: ti obožavaš snižavati vrijednost stihova, jer ne znaš šta je poezija. I mada je moj prevod tačniji, tvoj je čistiji, što je očito iz spregova “ljubav nudi”, “koristeć smirenost” “traži način da mu zada”. Ne jednom sam se uvjerio da tvoji prevodi osciliraju između jeftinog poetizovanja i banalizovanja jezika orginala.
a) Dans le pain et le vin destinés à sa bouche
Ils mêlent de la cendre avec d’impurs crachats;
Avec hypocrisie ils jettent ce qu’il touche,
Et s’accusent d’avoir mis leurs pieds dans ses pas.
b) U hljeb i vino namijenjeno njegovim ustima
Miješaju pepeo s nečistim ispljuvcima;
S dvoličnošću bacaju sve što dodirne,
I optužuju se što su išli njegovim putem.
c) U hljeb i u vino što ih njemu pruže
Pepeo s nečistim hračcima umute;
Što takne, s dvoličjem bace i optuže
Sebe što njegovim hodili su putem.
d) U hleb i u vino za njegov sto pusti
mešaju crn pepel i ispljuvak gorak;
s dvoličnošću bace sve gde ruku spusti
a optuže svakog ko mu sledi korak.
Musje Mićevću! Uprkos ne malim umnim naprezanjima, nije mi uspjelo da se dosjetim čemu služi, u drugom stihu, pridjev “crn” kojeg u originalu nema, i šta bi mogao da znači, da i ne govorim o tome kako si, zbog njega, napravio faul nad riječju “pepeo”! Proučavajući tvoje prevode, nerijetko sam sebi zborio: kad geniju iz Banjaluke dođu mušice, od njega očekuj svašta, čak i da poeziju pretvori u “pepel”. To nije sve.
Ko pomnije razmotri završetke stihova u tvom prevodu ove strofe, biće mu očito da si opet jadan versifikator: izmislio si “sto njegov pusti” da se rimuje sa “spusti”; ispljuvak nije, kao u originalu, “nečist” već “gorak” da se rimuje sa “korak”; umjesto “sve što takne” kažeš “sve gde ruku spusti”, a pošto nemaš jezičkog sluha, ne čuješ da se “gde” ne može baciti, stoga je trebalo da kažeš: “dvolično” ili “s dvoličjem sve bace na ŠTA ruku spusti”, i, najzad, umjesto “ide njegovim putem”, napravio si poetizaciju “sledi njegov korak”, a sve ove izmišljotine, ove netačnosti, ova češanja desnom rukom iza vrata po lijevom uhu, ova prenemaganja, svemu tome je uzrok žalosna činjenica da ne znaš praviti dobre vezane stihove.
a) Sa femme va criant sur les places publiques:
“Puisqu’il me trouve assez belle pour m’adorer,
Je ferai le métier des idoles antiques,
Et comme elles je veux me faire redorer;
b) Njegova žena ide vičući po javnim trgovima:
“Kako on nalazi da sam dovoljno lijepa da me obožava,
Obavljaću zanat starodrevnih idola,
I kao i oni daću da me pozlate;
c) “Jer sam mu ” – žena mu viče s mjesta javnih –
“Dovoljno lijepa za obožavati,
Obavljaću zanat idola pradavnih,
I ko oni daću da me se pozlati;
d) Žena mu svud viče na mestima javnim:
“Kad mu je lepota moja božanstvena,
Vladaću se nalik idolima davnim,
I stog želim da sam cela pozlaćena.
Musje Kolja! Ovo je dobro prevedeno, ali moj prevod je bolji, jer se u njemu vidi ono čega u tvom nema, ili se dovoljno ne osjeća, preciznost pjesničke gradnje i čvrsta veza među slikama: pošto pjesnik od mene, zbog ljepote, pravi idola, upražnjavaću njihov zanat, a pošto idole pozlaćuju, hoću da me se obuče u zlato! Poezija se ovdje temelji na sarkastičnom silogizmu, a iz tvog prevoda ne vidi se silogistički precizno mišljenje.
To jest, moj prevod je sačuvao ono što ti nisi mogao: u tebe, žena se “vlada nalik idolima”, a u mene “obavlja zanat idola”, kao u originalu, što je ne samo neuporedivo bolje, jer sam sačuvao resku ironiju koju si ti uništio, nego je i omogućilo da prenesem nijanse značenja kojih u tvom prevodu nema: jedno je kad žena želi da je cijela pozlaćena, a nešto drugo, i bolje, kad žena kaže, kao u originalu, da će, po uzoru na idole, dati da je se pozlati. I jedno je kad je pjesniku ljepota te žene “božanstvena”, a nešto drugo je, i bolje, kada ta žena kaže, kao u originalu, da je dovoljna lijepa da je obožava, to jest da je pretvori u idola. Ukratko: tvoj prevod je siromašniji smislom.
Često u tvojim prepjevima original ne da je osiromašen nego je očerupan. U pjesmi Čitaocu (Au Lecteur) Bodler kaže:
Ainsi qu’un débauché pauvre qui baise et mange Le sein martyrisé d’une antique catin, Nous volons au passage un plaisir clandestin Que nous pressons bien fort comme une vieille orange.
Kao siromašni razvratnik što ljubi i grize
Izmučene grudi drevne kurve,
Krademo usput užitak nedozvoljeni
Cijedeći ga snažno, kao staru narandžu.
Vešović:
Kao drevnoj kurvi razvratnik bez pare
Što ljubi i grize grud svu izmučenu,
Krademo usputno slast nedozvoljenu,
Cedeći je snažno, ko narandže stare.
Mićević:
Kao ubog bludnik koji spušta kandže
Na presahla prsa kakve kurve drevne,
Potkradamo svaku slast što tajno sevne,
Cedeći je poput stare pomorandže.
Musje Mićeviću! Iz Bodlerove strofe ništa nisam ispustio, niti joj išta dodao, a ti, u svom prepjevu, em si lagao, jer u originalu nema kandži, ni presahlih grudi, em si očerupao Bodlera: izbacio si glagole “ljubi i grize”, prilog “usutno” i pridjev “snažno” – opet si napravio jedan od onih prepjeva koji se “čitaju pri sranju”, što rekao Juvenal, pa ipak nisu tvoji prevodi Bodlera prljavi nego moji, pička ti materina!
a) Et je me soûlerai de nard, d’encens, de myrrhe,
De génuflexions, de viandes et de vins,
Pour savoir si je puis dans un coeur qui m’admire
Usurper en riant les hommages divins!b) Opiću se mirisavim uljem, tamjanom i mirtom,
Klečanjem, mesom i vinima,
Da saznam mogu li u srcu koje mi se divi
Preoteti, smijući se, božanske počasti.
c) Opiću se nardom, tamjanom, klečanjem,
Mirhom, mesom, vinom, jer bih znati htjela
Bih li, smijući se, božansko štovanje
U tom zadivljenom srcu preotela.
c) Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom,
obožavanjima, od mesa, od slasti,
da vidim mogu li tom srcu izbirnom
iznudit uz osmeh božanske počasti.
Musje Vraču! Tebi se nikad nije omakao ovakav prepjev gdje sam sačuvao čak i uzurpaciju božanskog štovanja. A u tvom prevodu, u prvom stihu, uz imenicu ulje, nedostaje pridjev “mirisav”, stoga opijanje uljem, riječ koja u savremenom srpskom jeziku znači zejtin, izaziva nedoumicu. U mom prevodu stoji “nard”, što znači mirisavo ulje, ali ti ne voliš, kao Marko Darinkin, da zaviruješ u rječnike, gdje piše da je nard biljka “od koje se neke vrste (Iz Indije, sa Cejlona, Jave) gaje za dobijanje mirisnog nardovog ulja”, i naši pjesnici odavno rabe tu riječ, a nisam odolio kušnji da citiram jednu svoju satiričnu strofu:
“Sarajevo se više ne sjeća Šimona Parda / od koga mogao je i turski ondašnji car da / nauči štošta. A kad umre mi još jedan kardaš, / tužan sam, jer onamo, znam, ne čeka ga čarda / đe se derneči, ali tješi me što mogu bar da / uzviknem: đevojačka duša ti poput narda / miriše, a čojstvo ti je glasnije no lubarda, / o, vječni Kilibarda!”
U tvom prevodu, pjesnikova žena će se opiti “obožavanjem”, a ne, kao u originalu, pjesnikovim klečanjem pred idolom, ali ti ne vidiš koliko je, u poredbi sa klečanjem koje žene opija, tvoje “obožavanje” praznjikavo, banalano.
U tvom prevodu naš jezik je, ko zna koji put, nagrabusio, jer šta ti znači “od mesa, od slasti”? Mogao si da kažeš: “Opiću se od ulja, tamjana, izmirne, od obožavanja, od mesa, od slasti”, ili da kažeš: “Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom, obožavanjima, mesom, slašću”, a ti si od dvije ispravne konstrukcije napravio križanca hromog kao Vuk Karadžić: “opiću se uljem, tamjanom… od mesa, od slasti”, jer ti treba rima sa “počasti”. I ti, šmokljane, kažeš da su moji prevodi Bodlera “prljavi”!
Pjesnikova će se žena, u originalu, opiti “mesom i vinom”, a u tvom prevodu nema vina: izbacio si ga ne samo pod prisilom rime već i zato što ne haješ za činjenicu da je Cvijeće zla jedna od tri najcjelovitije knjige evropske lirike, kako je rekao Hugo Fridrih, a to jedinstvo se ogleda i u mikro-detaljima: i Bodlerov Jehova je “ko tiranin presit i mesa i vina”. Bozi u njegovoj poeziji, svejedno radi li se o ženama pretvorenim u kumire ili o savaotima, obožavaju meso i vino.
To nije sve. “Srce koje mi se divi” pretvorio si u “srce izbirno”, stoga ću kliknuti: bravo, konju banjalučki! Ovakva prevodilačka rješenja su dokaz da i Dodik konja za trku ima. Zbog efektne rime, okrećeš naglavce ne samo svijet već i jezik.
Jesi li sebi čestitao na toj “kovanici” koja je još jedan dokaz da si bez jezičkog sluha. U našem jeziku postoji pridjev “izbirljiv” i znači probirač, probirljiv, ali postoji i pridjev “ïzbīrnī” koji u sportskom jeziku znači “eliminacioni”: radi se o takmičenjima kojim se dobija odbir ekipa ili pojedinaca. Vjeruješ, jer ne znaš svoj jezik, da si napravio novu riječ koja znači što i izbirljiv, ali ta je riječ postojala prije tvoje “kovanice” i samo bedaci mogu izmišljati riječi koje već postoje. Ti ne znaš srpski jezik.
a) Et, quand je m’ennuierai de ces farces impies,
Je poserai sur lui ma frêle et forte main;
Et mes ongles, pareils aux ongles des harpies,
Sauront jusqu’à son coeur se frayer un chemin.
b) I kad mi dosade sve te bezbožne lakrdije,
Staviću na njega svoju lomnu i jaku ruku;
I moji nokti, isti kao nokti harpija,
Znaće do njegovog srca prokrčiti si put.
c) Prva verzija: I, sita bezbožnih svih tih lakrdija,
Lomnu i jaku ću ruku na nj da stavim,
A ona noktima, ko nokti harpija,
Put svoj do srca mu znaće da napravi.
c) Druga verzija: I kada bezbožne sve te lakdrije
Dosade mi, lomna i jaka će ova
Ruka da noktima, ko nokti harpije,
Put sebi prokrči do srca njegova.
d) A kad mi se smuči od tih lakrdija,
spustiću na njega krhku jaku ruku;
i nokti mi, nalik noktima harpija,
do srca će njemu skroz da se zavuku.
Musje Mićeviću! Ovo ti je dosad najbolje prevedena strofa, mada moram dodati da nije teška za prevođenje, jer jedna rima već postoji, a slike u njoj su jednostavne, ali bi ljepše bilo da nisi izbacio “i” koje vezuje dva pridjeva, što nije bilo teško postići: “krhku i jaku ću na nj spustiti ruku”.
Ovaj put biću ličan, a nek čitatelji procijene jesam li u pravu, i kazaću da su od tvoga bolje obje verzije mog prepjeva, mada još ne znam koja je vrednija. Važna mi je bila fraza napraviti put do srca jer priziva osvajanje nečije ljubavi, ali sljedeća strofa djeluje kao surovo skidanje maske, nakon čega taj put do srca bljesne crnim humorom kojeg nema u tvom stihu “do srca će njemu skroz da se zavuku”.
U drugoj verziji prevoda izbacio sam riječi “staviću na njega”, bez kojih ova strofa ne samo da može, nego djeluje tvrđe i zbijenije, a frazom prokrčiti put do nečijeg srca pojačan je crnohumorni naboj u ovoj strofi. U prevodilačkom poslu često se zna dogoditi da dobiješ na ćupriji ono što izgubiš na mostu.
a) Comme un tout jeune oiseau qui tremble et qui palpite,
J’arracherai ce coeur tout rouge de son sein,
Et, pour rassasier ma bête favorite
Je le lui jetterai par terre avec dédain!
b) Kao mladu pticu koja drhti i treperi,
Iščupaću to potpuno crveno srce iz njegovih grudi,
I, da zasitim svoju omiljenu životinju
Baciću joj ga na zemlju s prezirom!
b) Nalik treperavom i drhtavom ptiću,
Iščupaću ovo srce, skroz crveno,
I, da je zasitim, s prezirom baciću
Na zemlju ga svojoj zvjerki omiljenoj.
c) Kao mladu pticu što mre i treperi,
čupaću mu srce crveno iz grudi,
i, da glad zasitim namijlije zveri,
baciću ga na tle njoj uz prezir ludi.
Musje Vraču! I ovu strofu preveo si solidno, ali nije da joj se nema ništa zamjeriti: ptica u originalu “drhti”, ali ju je metar prisilio da “mre”; umjesto svršenog glagola “iščupaću” stavio si trajni “čupaću”, kako bi u stih stala zamjenica “mu”, mada je iskaz jasan i bez nje: “išćupaću srce crveno iz grudi”; izostavio si “tout”, a ja ga sačuvao (“skroz crveno”) i, najzad, zbog rime si dopisao pridjev “ludi”. Sam izvuci zaključak ko je bolje obavio posao. Uzgred: pošto se zna da je srce u grudima, smatrao sam da bez njih moj prepjev može.
a) Vers le Ciel, oû son oeil voit un trône splendide
Le Poète serein lève ses bras pieux
Et les vastes éclairs de son esprit lucide
Lui dérobent l’aspect des peuples furieux:
b) Prema Nebu, gdje njegovo oko vidi predivno prijestolje,
Spokojni Pjesnik diže svoje pobožne ruke
I široke munje iz njegovog jasnog duha
Skrivaju mu pogled bijesnih naroda:
c) Ka nebu, gdje vidi prestolje prekrasno,
Pobožne si ruke diže mirni pjesnik
I široke munje iz duha mu jasnog
Skrivaju mu pogled naroda bijesnih:
d) K nebu, gde sjaj vidi prestola ogromnog,
pesnik blažen diže svoje ruke smerne,
a snažni oblesci duha mu prodornog
sklanjaju lik gnevni svetine bezmerne:
Musje Čarobnjače! Kad uporedim ova dva prepjeva, očito je da se tvoj temelji na poetici idimi-dođimi. Tebi koji odlično znaš francuski, ali hramlješ iz srpskog, zato tvoji prevodi često imaju splačinast okus, moram objasniti da idimi-dođimi znači aljkavo, zbrzano, a moj prepjev je takav da moram kazati: ovakvu strofu, kao u bakru graviranu, nikad nisam zamijetio ni u jednom tvom prepjevu francuskih pjesnika koji sam prostudirao.
Znam da si zbog rime s pridjevom “prodornog” uz “prestolje” dopisao pridjev “ogromno”, pa ipak ću dodati: tako božji tron zamišlja mali Đokica. K tome, u originalu pjesnik nije “blažen”, već je spokojan, miran pred svjetinom. Original kaže “peupeles furieux” (bijesni narodi), ali, na tren, prihvatiću riječ “svjetina” i reći: romantičari su voljeli pjevati o susretu gomile i pjesnika koji su se iznad njenog bijesa često uzvisivali spokojem, a ne “blaženstvom” koje treba prepustiti dušama u raju. Uza sve, tvoj pjesnik em je blažen, em su mu ruke smerne, fali mu još mantija! U čas kad ih diže ka božjem prestolju, kad s Bogom opšti u duhu, pjesnikove ruke su pobožne, tako mi kaže jezički sluh koji tebi nije jača stana.
U tebe nema “širokih munja iz duha mu jasnog”: u času jasnog sagledavanja stvari pjesnikov duh ne baca munje već “snažne obleske duha mu prodornog”, jer ti je taj iskaz poetičniji, a od tvojih poetizacija često strada poezija.Uklanjajući munje, ukinuo si mogućnost da se u čitaočevu duhu realizuje bilo koje od mnogih značenja koja su munje nakupile u svjetskoj i evropskoj tradiciji, od Biblije i Grka do Bodlerovog doba.
I zašto kažeš “odbljesci” kad to mogu biti samo “bljesci”? Na internetu, u “Riznici francuskog jezika” ne može se naći ni jedan primjer da riječ “bljesak” (éclair) konotira odbljesak (reflet), njeno značenje vrti se oko mača, intuicije i slično, pa zašto nisi rekao “snažni bljesci”, umjesto “snažni odbljesci”? Zato što prva riječ ima dva sloga, a tebi trebaju tri! I ti blebećeš o mom “prljavom prevođenju” Bodlera!
Četvrti stih “Lui dérobent l’aspect des peuples furieux” (“Skrivaju mu pogled bijesnih naroda”) u tvom prevodu se proveo ko Manja na Šiški, kako bi rekla Darinka: od “bijesnih naroda” napravio si “svetinu bezmernu” kako bi se rimovala sa pjesnikovim “rukama smernim”, što je dokaz da je tvoj prevod čist kao suza, dok je moj prevod: “Skrivaju mu pogled naroda bijesnih” neporečan dokaz “prljavog pevođenja”.
I jedino se možemo sporiti oko značenja imenice “l’aspect”: sa Sunitom Subašić-Thomas vjerujem da pjesniku munje “skrivaju pogled bijesnih naroda”, jer Le Petit Robert kaže da je osnovno značenje te riječi “vue”, to jest pogled, bijesni pogled ustremljen ka pjesniku.
Riječ “l’aspect” može značiti i prizor (Igo kaže: “L’aspect du sang n’est doux qu’au regrad des méchants”, to jest: “Prizor krvi ugodan je samo pogledu nevaljalaca”), i nije isključeno da je trebalo reći: “skrivaju mu prizor naroda bijesnih”, ali ta bi slika bila manje dramatična, jer u njoj nema izravne veze između pjesnika i pobješnjelih naroda.
No “l’aspect” može značiti i “face” (lice) što dopušta mogućnost da te munje “skrivaju lik”, ali to čitanje je najmanje inteligentno, jer teško da ta biblijska gungula naroda može imati lik, a glagol “sklanjaju”, umjesto “skrivaju”, spada u tvoja jezička prenemaganja od kojih dobijam koprivnjaču.
a) “Soyez béni, mon Dieu, qui donnez la souffrance
Comme un divin remède à nos impuretés
Et comme la meilleure et la plus pure essence
Qui prépare les forts aux saintes voluptés!
b) “Blagoslovljen budi, Bože moj, koji dajete patnju
Kao božanski lijek naših nečistoća
I kao najbolje i najčišće eterično ulje
Što pripema jake na svete sladostrasti!
c) “Blagoslov vam, Bože, jer, božanski lijek
Naših nečistoća – patnju nam dajete:
Nabolje etersko ulje, najčistije,
Što jake pripravlja na naslade svete.
d) Blažen budi, Bože, što daješ mučninu
kao lek božanstven za naše beščasti
i kao najbolju i čistu suštinu
što priprema jake za presvete slasti.
Ljubezni čitatelji! Ko ima oči, vidi da sam iz originala prenio u naš jezik sve što je bilo moguće, a Mićević je u originalu polupao, kao slon u porcelanskoj radnji, sve što se moglo. U njegovu prevodu Bog je postao “blažen”, zato što – pogodili ste – pridjev “blagosloven” ima četiri sloga, dok “mučnina”, koju je stavio umjesto “patnje” da se – opet ste pogodili – rimuje sa “suština”, ima tri sloga. “Mučninom” je od Bodlera napravio Sartrovog savremenika, i to samo zato što je imenicu “essence” pogrešno pročitao kao suštinu, a ne eterično ulje. Od dva superlativa iz originala: “najbolji i najčistiji”, u Mićevića je preživio prvi, a drugi se pretvorio u pozitiv, ali je za uzvrat pridjev “svete” avanzovao u “presvete”. Ovaj budak moje prepjeve Bodlera zove “prljavim”.
a) Je sais que vous gardez une place au Poète
Dans les rangs bienheureux des saintes Légions,
Et que vous l’invitez à l’éternelle fête
Des Trônes, des Vertus, des Dominations.
b) Znam da čuvate mjesto za Pjesnika
U redovima blaženih svetih Legija,
I da ga pozivate na vječnu svečanost
Prijestolja, Vrlina i Vlasti.
c) Znam, u redovima svetih Legiona
Blaženih, da mjesto Pjesniku čuvate
I da na vječitu svetkovinu Tronā,
Vrlina i Vlasti njega pozivate.
e) Znam da čuvaš jedno mesto za Pesnika
sred redova srećnih svojih svetih Četa,
i da pozivaš ga na slavlja velika
prestolja, Vrlina, Vladavina Sveta.
Musje Mađioničaru! U ovoj strofi Bodler nas vodi na nebesa i “bienheureux” nisu “srećni” već “blaženi”, ali taj leksem, na žalost, ima slog viška i nije mogao stati u metar, a tebi su naredbe metra isto što i rejsove fetve ummetu. K tome, na nebesima ima Legiona, a ne “Četa” koje si turio da se rimuju sa “Sveta”, i napisao “slavlja velika”, mada u originalu nema možine ni pridjeva “velika”, jer tamo postoji jedna vječita svetkovina, pa ću te pitati: ko si ti da reformišeš Raj?
I Kolja, dušo moja, a Kočić bi dodao: medeno si ljeto moje, zar nije do tebe došla agencijska vijest da su anđeli van svijeta? Možda jeste, ali u posljednjem stihu riječ “Prestolja” si napisao malim slovom i k tomu rekao “Vladavine Sveta”, što su dokazi da si šupak koji ne zna da su Prestolja, Vrline i Vlasti imena anđeoskih redova! A da si uključio mozak, kao što nisi, valjda bi skužio da se na nebesima ne može prirediti nikavo “slavlje”, ni “veliko” ni malo, “Vladavina Sveta”.
a) Je sais que la douleur est la noblesse unique
Oû ne mordront jamais la terre et les enfers,
Et qu’il faut pour tresser ma couronne mystique
Imposer tous les temps et tous les univers.
b) Znam da bol jedino je plemstvo
U koje neće nikada zagristi zemlja ni pakao,
I da treba za pletenje moje mistične krune
Uložiti sva vremena i sve svjetove.
c) Znam da bol je plemstvo jedino u koje
Nikada zagristi zemlja ni ad neće;
Da mističnu krunu spletem si, nužno je
Da sva doba i sve svjetove umećem.
d) Ja znam da je patnja znak prvi i dični
Koji neće načet ni zemlja ni ponor,
I da moram pletuć svoj venac mistični
Pokrenuti sva vremena i sav prostor.
Musje Amateru! Moj prepjev ove strofe takav je da ćeš, kad ga pročitaš, od zavisti pozelenjeti, ali ovakvi prevodi zarađuju se cijelim životom, a moje objavljene knjige, o kojim ti nemaš blagoga ponjatija, vele da sam opskrbljen svime što je nužno da budem uspješan prevodilac poezije, dok tvoji prevodi nude obilje dokaza da često ideš bez čúne u svatove. Samo takav svat je, umjesto “jedino plemstvo”, mogao reći “znak prvi i dični”, a čitalac će da iz harzeti-Fatiminoga graha jal pogodi jal ne pogodi šta ovo znači, pa ipak si u Vestima zavro, kao junac u plast, da dokažeš da nisu prljavi tvoji prepjevi Bodlera već moji!
Ja kažem: “Znam da bol je plemstvo jedino u koje / Nikada zagristi zemlja ni ad neće”, što je u bobu točno prevedeno, a ovo “zagristi” je blistavo: sugeriše čeljusti i dobacuje do biblijskog zagrizanja u jabuku, a ti, mutavče, kažeš: “Ja znam da je patnja znak prvi i dični koji neće načet ni zemlja ni ponor”, a bulazniš o mojim “prljavim” prevodima, jer vidiš trun u oku bližnjeg, a u svom ne vidiš brvno, kako je rečeno na mjerodavnom mjestu.
Ali zašto, umjesto “načet”, nisi kazao “zagrist”? Zato što ti prva riječ zvuči poetično, a druga nedopustivo prozaično. Kolja, srculence moje, kad ti čitam ovakve prepjeve, postajem žrtva dojma da su do tebe doprle jedino glasine o poeziji.
I umjesto “pakao”, kažeš “ponor”, da se rimuje sa “prostor”, što, valaj, i nije neka osobita rima, ali me ne čudi, jer mi je iz tvog drugog teksta u Vestima jasno da o rimi ne znaš stvari koje su moji studenti morali znati za šesticu, a tvoje belajisanje sa srokovima mora da je i Bogu dojadilo, ali glagol “pokrenuti” nisi napisao pod prisilom rime: to je dokaz da posljednja dva stiha originala nisi razumio: pjesnik ne “pokreće” ništa, nego u svoju krunu, splićući je, umeće sva doba i sve svjetove. Kužiš?
a) Mais les bijoux perdus de l’antique Palmyre,
Les métaux inconnus, les perles de la mer,
Par votre main montés ne pourraient suffire
A ce beau diadème éblouissant et clair;
b) Ali izgubljeni nakit drevne Palmire,
Nepoznati metali, biserje iz mora,
Uglavljeni (umetnuti) vašom rukom, neće biti dovoljni
Za tu lijepu dijademu, blistavu i svijetlu;
c) No drevne Palmire sav nakit nestali,
Neznani metali, morski biser, koje
Ruka vam uglavi, ne bi dostajali
Za lijep dijadem taj, blist i sjaj što je.
d) Al’ izgubljen nakit pradavne Palmire,
Neznani metali, biseri s dna mora,
Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire
Ovu krasnu krunu sjajnu kao zora.
Musje Kolja! Kad si sročio iskaz: “Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire / ovu krasnu krunu” jesi li pamet poslao na godišnji odmor, ili na kakovu beogradsku izložbu đe su Srbi mogli da joj se natenane dive, ili šta? Dozlogrio si mi stihovima koji se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa ću ti reći u povjerenju, i nek to ostane među nama: srećan sam, ne nego blažen, što sam knjigu o Vašem Preosveštenom Visokoprevashodstvu ovim tekstom završio i što se više neću baviti tvojim žvrljotinama.
a) Car il ne sera fait que de pure lumière,
Puisée au foyer saint des rayons primitifs,
Et dont les yeux mortels, dans leur splendeur entière,
Ne sont que des miroirs obscurcis et plaintifs!”
b) Jer ona će biti tek od čistog svjetla,
Crpljenog na svetom ognjištu iskonskih zraka,
I za njega su ljudske oči, u svem njihovom sjaju,
Samo potamnjela i turobna ogledala1″
c) Prva verzija: Jer biće od čiste svjetlosti, crpljene
Na svetom ognjištu zraka od iskona,
I za njeg, u svem svom sjaju ljudske zjene
Samo su zrcala turobna i tmona!
c) Druga verzija: Jer biće od čistog svjetla, crpljenoga
Na svetom ognjištu zraka odiskona,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga,
Samo su zrcala turobna i tmona!”
d) Jer sazdana biće od čiste svetlosti
Crpljene na svetom vrelu prvih zraka,
I gde smrtne oči, u svojoj smelosti,
Tek ogledala su stamnjena i mlaka!”
Musje Vraču! Ponudio sam čitateljima dvije verzije da pokažem kako s lakoćom rješavam probleme koji su tebi nerješivi. A divan pridjev “tmoni” pamtim iz jedne priče u kojoj Veljko Petrović kaže “tmona mjesečina”, što je ljepše nego “tamna”, jer znači više. Ja sam profesor srpskohrvatskog koji sam učio cijeli život iz knjiga i od živih ljudi, a ti si romanista, zato se u svojim prevodima često služiš bogaljastim srpskim. Koji znam deset puta bolje nego ti, uzorni Dodikov Srbine.
I nije “vrelo” već “ognjište” koje, na žalost, nije moglo stati u metar: ovakvi dokazi tvoje versifikatorske nevještine meni su dosmrđeli. A “smjelost”, u ovoj strofi besmislenu – čitatelj koji u njoj nađe trun poetski relevantnog značenja dobiće od mene na poklon moju nedavno izišlu knjigu pjesama Kalemar – dopisao si da se rimuje sa “svjetlost”, kao što ti i ogledala moraju biti “mlaka”, a ne tužna, kao u originalu, jer su obavezna rimovati sa “zraka”. Kao prevodilac, toliko si genijalan da često ne umiješ ni ono što možeš. Ili bolje: ne možeš ni ono što umiješ.
Ponoviću: odabrao sam najbolji od tvojih prevoda Bodlera koje sam uporedio sa originalom, i analizom pokazao da sam svaku strofu preveo bolje nego ti, ali i da u mom prepjevu nema magareština koje ti praviš sa užitkom, jer si živio od prevođenja i pretvorio se u prevodilački stoj, a ja sam bio univerzitetski nastavnik koji je sprva prevodio za studente, ali se tom rabotom zarazio i pravio prepjeve za svoju dušu, i u anonimnosti, zato imaju dušu.
Znam, bio sam dužan da te ne ometam u tvojoj genijalnosti, a pošto o meni ne znaš ništa, pokorno ti javljam da sam, prije rata, knjigom razvalio laž zvanu Miomir Vukobratović, a iza rata laž zvanu Rajko Nogo, laž zvanu Muhamed Filipović, laž zvanu Jevrem Brković, a sa Šekijem Radončićem laž zvanu Miodrag Perović, i najzad je došla na red laž zvana Kolja Mićević.
Ljubezni čitatelji! Dvojica genija iz Šumske, bioenergetičar David Dabić i čarobnjak Kolja Mićević, od mene su dobili preko njuške, a svak će slagati ko će reći da je to malo. Ali se nikad neću nakajati što, od svojih brojnih tekstova, o prvom nisam, vo vremja ono, napravio knjigu, a danas je kasno, pa čak i da nije, više mi ne bi bilo slatko. Zato nisam ustajao iza kompjutera dok nisam završio spjev o Dodikovom vunderkindu, a zatim rekao: Mićeviću, više me ne zanimaš! Radi šta ti je ćejf. Možeš skakati na goveda, što rekla Darinka. Možeš u pročetničkim Vestima nastaviti da jedeš ono ispod sebe – neću ti odgovarati. A ti iz moje knjige, pisane za ljude koji znaju šta je poezija i šta su prevodi, nećeš pobjeći: u njoj si uhvaćen kao muha u ćilibaru.
I mogao bi da mi se osvetiš samo knjigom gdje bi razmotrio moje prevode sa francuskog, kad bi imao sposobnost za analizu, ali je nemaš: ono što si objavio u Vestima obična su brbljanja, a ja sam tebe razbucao kao Danilo Kiš Branu Šćepanovića u Času anatomije, stoga vjerujem da će, u očima ljudi kojim se ne mogu prodavati ublehe, otići pod led i Kolja Mićević, još jedna laž koju je prije rata stvorila beogradska književna čaršija.
Drugo pismo Kolji Mićeviću
Knjigu Prevodilački čarobnjak neću završiti analizom prevoda koji je očito loš, kakvih u Kolje Mićevića ima lopatom da ih zgrćeš, ni prevoda koji je šaren, to jest i dobar i loš, kakvi se u njega počesto nađu, nego ću razmotriti najbolji od svih njegovih prevoda Bodlera koje sam uporedio sa originalima.
Za nepristranog suca tekme uzeo sam romanistkinju Sunitu Subašić-Thomas koja je pristala da napravi bukvalni prevod Bodlerove pjesme Blagoslov (Bénédiction). Navodiću a) original svake strofe, b) Sunitin bukvalni prevod, c) Vešovićev i d) Mićevićev prepjev.
a) Lorsque, par un décret des puissances suprêmes,
Le Poète apparaît en ce monde ennuyé,
Sa mere épouvantée et pleine de blasphèmes
Crispe ses poings vers Dieu, qui la prend en pitié:
b) Kad se, dekretom vrhovnih sila,
Pjesnik pojavi u tom dosadnom svijetu,
Njegova majka užasnuta i puna hula
Zgrči pesnice prema Bogu, koji joj se smiluje:
c) Kad, dekretom višnjih sila, Pjesnik u tom
Svijetu dosadnom javi se, njegova
Majka, puna hula, zgrči užasnuto
Pesnice ka Bogu, što joj se smilova:
d) Kada, po odluci božanstvenih sila,
Pesnik dođe na svet ovaj malaksali,
Majka preplašena i puna besnila
Steže ruke k Bogu što se tad sažali:
Musje Mićeviću! Ni u jednom od tvojih prevoda koje sam prostudirao, a njihov broj se popeo na 160 komada, nikad nisi napravio ni jednu strofu koja bi se, točnošću, ali i jezičkom snagom, mogla mjeriti sa mojim prepjevom ove strofe.
Znam da zalud pričam. Sa visina gdje borave najorlovskiji duhovi čovječanstva, da se izrazim ničeovski, svijetu si objavio istinu koja će morati da važi do kijametnoga dana: Vešovićevo prevođenje Bodlera je “prljavo”. I bila ti je posve izlišna analiza, jer za nju nisi sposoban, ali jesi se pridjeva “immense” uhvatio kao pjan plota i nalupetao svašta, stoga je tvoj pokušaj da pružiš bar jedan dokaz da je moje prevođenje “prljavo” ispao, najblaže rečeno, idiotskim, pa si i dobio po pljuci kako idioti zaslužuju.
I nisam očekivao da napišeš “dekret”, jer si lišen sluha i za jezik i za poeziju, i u leksemu “décret” ne čuješ ironiju na račun božjeg administriranja u kosmosu, ironiju koja divno pristaje pjesniku koji je napisao “Litanije Satani”. Ali još se sjećam da je jedan moj student, u pismenom radu, rekao: vrlo je znakovito to što je “dekret” prva imenica u prvom stihu prve pjesme prvog ciklusa “Cvijeća zla”. Taj je imao sluha i za poeziju i za jezik.
Iz prve strofe svog prevoda, čistog kao djeva Marija, izbacio si dosadu, jednu od temeljnih kategorija Bodlerovog književnog kosmosa, jer tebi, visokoslavnom prevodiocu – pridjev je Kočićev – rima često određuje šta ćeš reći: “svet” nije “dosadan”, nego je “malaksali” da se rimuje sa “sažali”. Sidran bi možda rekao: jebo rimljanina kome srok određuje šta će kazati, kako se svojedobno izrazio povodom jednog Noginog soneta.Ti zbilja nisi jezički cjepidlaka: “dosadni” ili “malaksali”, to je isti vrag, tu je razlika za konjski nokat, hajdebogati!
Majka, koja je u originalu “užasnuta i puna hula”, što je lako razumjeti: “užasnuta” je, kako potom saznajemo, “kržljavom nakazom” koju je rodila, a huli protiv autora te nakaze, u tvom prepjevu je drukčija, pa bih pitao: može li “preplašena” žena biti “puna besnila”? Meni se vidi, što rekao Desničin mudrac sa istoka, da može ako “besnilo” mora da se rimuje sa “silom”.
Tvoj prvi tekst iz Vesti je “pun besnila”, ne zato što sam te uplašio analizama tvog prevodilačkog fušeraja, jer nema motke koja će te razuvjeriti da si genije, već zato što si podlegao napadu histerije i sa Triglava pitao: ko je taj Vešović da tvoje nedostižne prevode seče kao repu? Radi se o zavisti. Kako da ti ne zavidim na božanskoj lakoći sa kojom praviš mutave prepjeve?
I ne vidiš koliko si oslabio jednu jaku sliku: u originalu majka ka Bogu “grči pesnice”, a ne “steže ruke”, kao u tvom prepjevu, ali te razmijem: “pesnice” nisu mogle da stanu u metar, mada me čudi, i nek moje čuđenje uđe u zapisnik, zašto nisi napisao: “zgrči šake k Bogu”? Odgovor je vrlo prost: imaš tvrde uši za srpski jezik, pored ostalog i zato što si nepjesnik.
a) – «Ah! que n’ai-je mis bas tout un noeud de vipères,
Plutôt que de nourrir cette dérision!
Maudite soit la nuit aux plaisirs éphémères
Oû mon ventre a conçu mon expiation!
b) – «Ah! Što nisam klupko otrovnica okotila,
Radije nego da hranim ovu porugu!
Prokleta bila noć kratkotrajnih zadovoljstava
U kojoj mi je utroba začela moju pokoru!
c) – «Ah! klupko riđovki da sam okotila,
Bolje, no da hranim to ruglo, bilo bi!
Kratkotrajnih slasti noć prokleta bila
Kad svoju pokoru začeh u utrobi!
d) «Ah! što ne izrodih pre klupko od zmija
Nego da sad hranim lik ove rugobe!
Nek prokleta bude noć kratkih orgija
Kad pokoru svoju začeh sred utrobe!
Musje Kolja! U tvom prevodu začeću pjesnika su prethodile seksualne orgije, unatoč tomu što ta žena, ničim prisiljena, u sljedećoj strofi priznaje da je “gađenje tužnom svome mužu”, a na ovom “dosadnom svijetu” nije čest pojav da “tužni muž” orgija sa gaborom koji mu se gadi, pa ipak ne bih dovodio u pitanje tvoju tvrdnju da je pjesnik začet u orgiji, jer u tvojim prevodima, velevlažni gospodine – pridjev je opet Kočićev – ima i onog čega nije bilo ni u torbama Ciganki iz mog djetinjstva, torbama toliko velikim da je u njih mogao stati cio kozmos.
Ova “orgija”, koja je tu da se rimuje sa “zmija”, dokazuje da si ne prvi nego sto devedeset i prvi put bio nedužna žrtva sroka, kao što je i nategnuti spreg “lik ove rugobe”, umjesto “ovu rugobu”, napravljen da dobiješ rimu sa “utrobe”. I “klupko od zmija”, umjesto “klupko zmija”, u kojem “od” popunjava metar, govori o tvojim stihotvoračkim mukama kojih se nikad nisi ratosiljao. Vaistinu udivljuje činjenica da je osoba kojoj su nepoznate temeljne tajne pravljenja valjanih vezanih stihova objavila više od sto knjiga prevoda, pretežno rimovanih pjesama. Ti, očito, nemaš sposobnost da učiš prevodeći.
a) Puisque tu m’as choisie entre toutes les femmes
Pour être le dégoût de mon triste mari,
Et que je ne puis pas rejeter dans les flammes,
Comme un billet d’amour, ce monstre rabougri,
b) Jer si me izabrao između svih žena
Da budem odvratnost svome tužnom mužu,
I pošto ne mogu baciti u plamen,
Kao ljubavno pismo, ovo kržljavo čudovište,
c) Jer između sviju žena izabra me
Da odvratnost tužnom mužu moram biti,
I jer tu kržljavu nakazu u plamen,
Ko ljubavno pismo, ne mogu baciti,
d) Kad već mene nađe između svih žena
da gađenje budem tužnom mome mužu,
i kad već ne mogu bacit sred plamena,
kao list ljubavni, ovu neman ružnu,
Musje Čarobnjače! I spreg “neman ružnu” napravio si zbog rime sa “mužu”, ali zašto nisi napisao “svome mužu tužnu”, pa bi rima “tužnu”-“ružnu” bila mnogo bolja? Očito, žurilo ti se. Činjenica da si preveo više od sto knjiga izaziva pomisao da se, kad prevodiš, takmičiš sa brzinom japanskih vozova.
Ali to uzgred, a ima nešto mnogo gore: često si me uvjerio da pjesmu koju prevodiš ne umiješ čitati kao cjelinu, što dokazuje i muževljeva seksualna orgija sa ženom koja mu je odvratna, zato i ne slutiš da je pridjev “ružan” greška kojom si uništio, ko zna koji put, jedan fin dokaz majstorstva.
U tvojim prevodima nema napora da iz originala preneseš nijanse, jer ih ne osjećaš. Bodler je jedan od najfinijih majstora moderne poezije, a Miodrag Pavlović kaže da je radije dorađivao stare nego pisao nove pjesme, čega se često sjetim kad čitam “Cvijeće zla” i divim se finoći izrade tih pjesama.
Jer “rabougri”, po rječniku Le Petit Robert, “kaže se o biljci koja je slabo razvijena”, i znači “kržljav, zakržljao, slab, zgrčen”, kako veli Poljančev rječnik. Pridjevom “kržljav” motivirana je poredba pjesnika sa “jadnim drvetom” (“arbre miserable”) u sljedećoj strofi: ta slika nije pala s neba, nije plod iznenadnog nadahnuća, epitet “kržljav” dokaz je da pjesnikov “kritički duh” (Bodlerove riječi) kontrolira rad imaginacije, zato se iz jedne strofe prirodno rađa druga, zato ono što je nagovijestio u trećoj strofi razrađuje u četvrtoj, zato se snažno osjeća cjelovitost njegovih pjesama koju si ti, često, u svojim prevodima divljački uništavao.
Znam da zaludu pričam. Jer ćeš i ovu analizu proglasiti dokazom da su “autistični” i moja osoba i moja poetika. Ti koji u prevodima i tekstovima o svom prevođenju trguješ mrakom i maglom na veliko i na malo, ti čija prevodilačka rješenja nekad ne bi, udruženi, dešifrirali najveći stručnjaci KOS-a i srpske policije, sa visina svoje nadute ispraznosti kažeš da smo i ja moja poetika “autistični”, jebo te onaj ko te vajmoco!
Ljubezni čitatelji, ovaj glagol je davno ušao u moj trajni jezički prtljag. Banjalučanin Gavrilo Grahovac, kad smo bili studenti, pričao je o svom ocu Vidu koji se često služio psovkom “Jebo te onaj ko te vajmoco”, to jest onaj koji je govorio “va imja oca i sina” kad si kršten. Ko bi rekao da u psovci može biti poezije?
a) Je ferai rejaillir ta haine qui m’accable
Sur l’instrument maudit de tes méchancetés,
Et je tordrai si bien cet arbre misérable,
Qu’il ne pourra pousser ses boutons empestés!»
b) Preliću tvoju mržnju pod kojom podliježem
Na prokleto oruđe tvojih zloća
I saviću tako dobro to jadno drvo,
Da iz njega neće moći niknuti kužni pupoljci!”
c) Tvoju mržnju, koja slama me, preliću
Na prokleto sredstvo tvojih zloća sviju,
I to jadno drvo tako dobro sviću
Da pupoljci kužni nikad ne izbiju!”
d) Sliću tvoju mržnju kojom si me shrvo
na proklet instrument tvojega zločinstva,
i tako ću dobro svit to bedno drvo
da mu kužna krošnja nikad ne prolista!”
Musje Kolja! Ovu strofu si preveo solidno, mada “slit” “shrvo” pute ka vrlo uočljivoj mani tvog jezika: suviše često krnjiš riječi kako bi mogle stati u metar, ali ovaj put neću biti cjepidlaka. Čak i “kužnu krošnju” umjesto “kužnih pupoljaka”, ubrojiću u prevodilačke slobode koje nisu naudile originalu, što se u tvojim prevodima često dešava, ali svak će vidjeti da je moj prepjev napravljen boljim jezikom i da je točniji.
I jedna stvarčica puti ka teškom defektu u mnogim tvojim prevodima. Tebi “méchancetés” nisu “zloće” no “zločinstva”, a u sljedećoj strofi “crimes maternels” nisu ti “majčinski zločini”, kao u originalu, već “gresi”, pa ću ponoviti ono što sam o tebi već rekao: ovo Milan Kašanin naziva “samovoljom amatera”!
Rima te nagnala da “zloće” pretvoriš u “zločinstva”, kao što te metar prisilio da “majčinske zločine” pretvorih u “grehe”, jer leksem “zločini” ima slog više. Možda bi doživio lom živaca kad bi versifikaciju u svojim prevodima mojim očima pogledao, očima profesora poezije koji je, kao pjesnik i prevodilac, majstor u pravljenju vezanih stihova.
a) Elle ravale ainsi l’écume de sa haine,
Et, ne comprenant pas les desseins éternels,
Elle-même prépare au fond de la Géhenne
Les bűchers consacrés aux crimes maternels.
b) Tako ona guta pjenu svoje mržnje,
I, ne shvatajući vječne namjere,
Sama priprema u dnu Pakla
Lomače posvećene/namijenjene majčinskim zločinima.
c) Tako ona guta svoje mržnje pjene,
I vječne namjere jer ne shvata, sprema
Sama sve lomače što su posvećene
Zločinima majki, na dnu Džehenema.
d) Tako su joj usne mržnjom zapjenjene;
i ne shvatajući odredbe starinske,
sama sebi sprema usred dna Gehene
lomaču dignutu za grehe majčinske.
Musje Mađioničaru! Kad se “Gehena” prevede na srpski, dobije se “Džehenem”. Ne zezam se. Jer Le Petit Robert kaže da “Gehene” dođe od latinskog “gehenna”, što je u vezi sa hebrejskim “ge-hinom, dolina Hinomova”, blizu Jerusalima. A u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petar Skok kaže da je džehenem “balkanski turcizam arapskog podrijetla (ar. gehenem < hebrejska složenica gē ben Hinom, ‘vrt sina Hinomova’, naziv mjesta gdje su se prinosile žrtve Molohu, koje je ukinuo Joazis)”.
Ali ti si suviše dobar Srbin da bi se otimao za turcizme, pa si ostavio francusku riječ, dok meni, Alijinom janjičaru, riječ “džehenem” miluje uho, ali i ja umijem biti dobar Srbin, a čim se “Srbin u meni nadme i napiri”, kako bi rekao Kočićev David, umijem napraviti, kao od šale, prepjev bolji do tvoga:
Tako ona guta svoje mržnje pjene
I, bez poimanja vječitih namjera,
Lomače priprema sama, sred Gehene,
Što su posvećene zločinstvu matera.
“Vječne namjere” (“les desseins éternels”) pretvorio si u “odredbe starinske”, čime si zaslužio nogu u krsta, ali ću radije ponoviti: ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe. Ali nisi krivac ti već despot zvani Srok: nisi našao ništa bolje od pridjeva “starinske” da se rimuje sa “majčinske”, konju koji vandalski uništavaš veliku poeziju! Ti koji si od velikog Bodlerovog stiha: “Bu sans soif et mangé sans faim” (“Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli”) napravio bogalja iz staračkog doma: “jedino za žeđ znah i za glad”, ti kenjaš o mom “prljavom prevođenju” Bodlera, stoko neslana!
Tiranija sroka te nagnala da vječnost pretvoriš u davnu prošlost, da je turiš u pluskvamperfekat, pa bi ti trebalo reći ono što Andrićev Fočak rekao Đerezelezu kad se trkao za đevojku: “Aferim, kenjčino!”, ali mi je više po ukusu da ti kažem kao Andrićevi Višegrađani kad se učtivo ibrete: “Ih jarabi, jarabi”.
A jedninom “lomača” banaliziraš original gdje su “lomače” izvor velike poezije, doduše vrlo suptilne, a da se ona osjeti treba imati finije čulo za poeziju od onog kojim ti raspolažeš. Oba moja prepjeva sačuvali su množinu, a tvoj nije, jer je pogrešan: “elle-même prépare” znači “sama (ili, bukvalno, ona sama) sprema”, a ne “sama sebi sprema”, kako si ti, nenadjebivi znalac francuskog jezika, blagoizvolio prevesti, zato si morao ukloniti množinu: ne mogu se samom sebi spremati lomače!
Bedan je prepjev koji kaže da će, zbog mržnje i neshvatanja “vječnih namjera”, ta žena gorjeti na lomači u paklu, čime si, moj buzdo, rekli bi ti Novakovi Dalmatinci, velikog pretvorio u osrednjeg pjesnika koji morališe ko zadnja popeskara! Jer ovom prizoru lomače daju snagu u kojoj ima nečeg nadrealističkog, i nije slučajno što se Andre Breton kleo u Bodlera.
Pada mi pamet misao da će ta žena gorjeti na svim lomačama u paklu, a ovo čitanje se ne može sasvim odbaciti: ovo je rana Bodlerova pjesma i možda se radi o romantičarskoj hiperboli. U svakom slučaju, nezaboravne su te lomače koje u paklu priprema jedna žena što mrzi rođeno dijete i ne shvaća “vječne namjere” koje Bodler ne zove božjim, valjda i zato što se nije isticao u njegovanju dobrosusjedskih odnosa sa “starim krvnikom”, a da o njemu nema najpohvalnije mišljenje sugeriše i epitet “consacrés” koji znači “posvećen” i “namijenjen”, a ostavio sam prvo značenje, jer konsekracija lomača zvuči crnohumorno: sve što je stvorio taj “tiranin presit i mesa i vina”, kako ga Bodler zove u drugoj pjesmi, čak i lomače, mora biti posvećeno.
Pada mi na pamet i ona kur’anska: “ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio sve ljude”, te ako i nema veze sa Bodlerom, ta izreka mi je pomogla da pojmim ovu viziju: predajući se mržnji prema sinu, jedna žena koja ne shvata “vječne namjere” priprema lomače na kojima se gori zbog “majčinskih zločina”, što je suludo i genijalno. Ničeg od ovoga, ni u slutnji, nema u tvom prevodu, čistom ko abuzemze, gdje su “majčinski zločini” postali “gresi”, lomača je jedna, uz to je i “dignuta”, a zbog ovakvi prepjeva, koji su i dokaz da si truba za poeziju, zaslužuješ šamar, ali nogom, i ne u lice, rekao bi Matoš.
a) Pourtant, sous la tutelle invisible d’un Ange,
L’Enfant déshérité s’enivre de soleil
Et dans tout ce qu’il boit et dans tout ce qu’il mange
Retrouve l’ambroisie et le nectar vermeil.
b) Ipak, pod nevidljivim starateljstvom jednog Anđela,
Razbaštinjeno dijete opija se suncem
I u svemu što pije i u svemu što jede
Pronalazi ambroziju i rumeni nektar.
c) No, uz skrb anđelsku što vidljiva nije,
Razbaštinjeno se čedo suncem pjani
I rumeni nektar s ambrozijom krije
Sve ono što pije i sve čim se hrani.
d) Al’, pod nevidljivim okriljem Anđela,
odbačeno dete srče sunčev grumen,
i sred svoga pića i sred svoga jela
nađe ambroziju ili nektar rumen.
Musje Mićeviću! I ovu strofu, izuzev drugi stih, solidno si preveo, ali je moj prepjev bolji, jer je sročen boljim jezikom i nema u njemu grešaka, mada si moje prepjeve Bodlera nazvao “prljavim prevođenjem” ti koji u njegovim pjesmama nekad znaš počiniti više zijana nego buljuk govedi u mladu kukuruzu.
“Sunčev grumen” koji “dete srče” spada u tvoje modernizacije pjesništva od kojih se prištim, jer često uništavaju ili sjeftinjuju istinsku poeziju, a ova slika, priznajem, nije takva. Ali dijete u originalu nije “odbačeno” već “razbaštinjeno”, a pošto taj leksem nije mogao stati u metar, loš versifikator je bez grižnje savjesti iz pjesme uklonio možda najvažniji pridjev u njoj, jer o francuskim pjesnicima koji su se osjećali razbaštinjeni mogao bi se napisati esej, a prvi koga se sjećamo jeste, naravno, Žerar de Nerval i njegov sonet naslovljen španskom riječju “El Descichado” što znači razbaštinjeni, koji počinje stihovima: “Tmičnik sam, – Udovac, – Neutješnik sada, / Akvitanski princ sred kule oburvane”: Nerval je sebe smatrao potomkom jednog od vitezova njemačkog cara Otona poznatih pod imenom Labrunie ili Brunyer de la Brunie, čije su kule u drevnoj Akvitaniji davno srušene. I Bodlerova “kržljva nakaza” je razabaštinjeni plemić! Ali spreg “razbaštinjeno čedo”, u sklopu cjelokupnog pjesničkog djela Šarla Bodlera, prvog velikog modernog pjesnika, ne možemo ne čitati i kao raskid sa književnom baštinom. Ove konotacije pridjeva “razbaštinjen” šutnuo si iz pjesme – čuo sam da si bio dobar nogometaš – a sintagma “odbačeno dete” zvuči kao raspilavljeni poziv da čitaoci imaju sućuti za njega.
a) II joue avec le vent, cause avec le nuage,
Et s’enivre en chantant du chemin de la croix;
Et l’Esprit qui le suit dans son pèlerinage
Pleure de le voir gai comme un oiseau des bois.
b) Igra se sa vjetrom, priča sa oblakom,
Opija se pjevajući o križnom putu;
I Duh koji ga prati na njegovom hodočašću
Plače što ga vidi veselog kao ptica u šumi.
c) Igra se sa vjetrom, sa oblakom priča,
Pjevanjem o križnom putu se opije;
Videć ga veselog kao šumska ptica
Duh što proštenje mu prati suze lije.
d) Igra se sa vetrom, priča sa oblakom,
i opija pesmom u stradalnoj tmici;
a duh što ga sledi za svakim korakom
plače videći ga sličnog vedroj ptici.
Musje Vraču! Moje prepjeve Bodlera zoveš “prljavim”, a u drugom stihu nudiš falsifikat čist kao pričesno vino, ali vrlo bezobrazan: umjesto pjesnika koji se opija pjesmom o križnom putu, što je velika poezija, tvoj pjesnik se opija pjesmom u “stradalnoj tmici”, pa ću te pitati: okle ti ovaj raskurcani prevod? Ovo je djelo najfanatičnijeg, među prevodiocima, Malarmeovog sljedbenika naške provenijencije koji prevode puni balkanskim tmušama đe bi i vrag nogu slomio.
No “stradalna tmica” je i djelo čarobnjaka koji riječi-princeze pretvara u žabe, pa bih pitao: kakva je ovo tmica koja strada? Đe ti je bila pamet kad si ovo sročio? U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika uz pridjev “stradalni” kaže se “koji je mnogo stradao” i navodi se Isidora Sekulić: “Pevao je… sa onom bojom (glasa) koji tako dira ljude melanholične, stradalne”. I ti kažeš da su moji prepjevi Bodlera “prljavi”, slijepče koji ne vidiš da si morao napisati: “u stradanja tmici”.
Nasilja koja si činio nad srpskohrvatskim jezikom priča su za sebe. Evo još jedan primjer. Bodler u pjesmi Balkon (Le Balcon) kaže: “Les soirs, illuminés par l’ardeur du charbon”, što znači: “Večeri obasjane vrelinom uglja”, što si preveo ovako: “Noći obasjane ugljem koji zrca”! Ma šta zrca, ćaća te ćaćin, kako ugalj, bravu jedan, može da zrca? Zrcati znači isto što i zrcaliti, i evo primjer iz rečnika SANU: “Priroda se uviek prima / Našeg srca / U njem zrca / Jasnost svoju i svoj mrak” (Preradović). I ti, prevodilačka blesa koja kaže da ugalj ogleda, moje prepjeve Bodlera nazvao si “prljavim prevođenjem”!
U originalu, pjesnikov hod po svijetu je hodočašće, pa se pitam: je li ga iko ovoliko uzvisio? Ni hodočašća nema u tvom prevodu “čistom kao svijeća koja pred časnim krstom gori”, što rekao Jejts, ali ga ima u mom, vrlo prljavom: zamaskirano je hrvatskom riječju proštenje, jer, jezički, ja sam i Crnogorac i Srbin i Hrvat i Bošnjak.
U tvom prevodu nema ni pridjeva “šumski”, jer ti je metar bio pretijesan, a ne treba ni reći da je njegovo odsustvo osiromašilo smisao tog stiha, ali ću dodati: i narod zna da ptica ne smije ostati bez pridjeva, zato veli: “čio ka tica u gori”.
I opet bi tebi, koga je Bog dekretom obdario sljepilom za jezičke nijanse, zalud bilo objašnjavati da nije isto kad se kaže: “videći ga sličnog vedroj ptici”, i kad se kaže: “videći ga vedrog poput ptice”, što si lako mogao ispraviti uz malu izmjenu u drugom stihu: “opija se pesmom sred stradalne tmice”.
Od velike strofe, gdje se hod po mukama pretvara u hodočašće, u tvom prepjevu ostalo je duplo golo, jer si čarobnjak koji zlato pretvara u govno i histerično vreči da je prljavo moje prevođenje Bodlera.
a ) Tous ceux qu’il veut aimer l’observent avec crainte,
Ou bien, s’enhardissant de sa tranquillité,
Cherchent à qui saura lui tirer une plainte,
Et font sur lui l’essai de leur férocité.
b) Svi oni koje želi da voli posmatraju ga sa strahom,
Ili, ohrabreni njegovom mirnoćom,
Traže ko će moći da mu izvuče jauk
I nad njim isprobavaju svoju krvoločnost.
c) S plašnjom svi ga motre koje bi da voli,
Ili, ohrabreni njegovim spokojem,
Traže ko će da mu izvuče glas boli,
I nad njim probaju okrutnosti svoje,
d) Svak kom ljubav nudi sa strepnjom ga gleda,
ili pak koristeć njegovu smirenost,
traži način da mu zada još ozleda,
i na njemu kuša svu svoju svirepost.
Musje Kolja! Nikad se Bodlerov pjesnik ne bi spustio toliko nisko da ikom “nudi ljubav”, jer je plemić, doduše razbaštinjen, ali plemić neporečno. Iz sličnih razloga je grdno promašio i tvoj prepjev “traži način da mu zada još ozleda”, ne samo zato što je netačan, već i stoga što je bit trećeg stiha u tom što njegovi bližnji hoće da čuju kako pati, ali plemiću neće “izvući jauk”, kako kaže original, to jest “glas boli” kako je Marko Darinkin preveo, a nad tvojim prepjevom: “traži način da mu zada još ozljeda” dođe mi da se isplačem.
A kad nepristrasan čitatelj moj “prljavi” jezik i stil uporedi sa tvojima, bespijekorno čistim, biće mu očito da je Bodler mnogo veći pjesnik u mom nego u tvom prevodu: ti obožavaš snižavati vrijednost stihova, jer ne znaš šta je poezija. I mada je moj prevod tačniji, tvoj je čistiji, što je očito iz spregova “ljubav nudi”, “koristeć smirenost” “traži način da mu zada”. Ne jednom sam se uvjerio da tvoji prevodi osciliraju između jeftinog poetizovanja i banalizovanja jezika orginala.
a) Dans le pain et le vin destinés à sa bouche
Ils mêlent de la cendre avec d’impurs crachats;
Avec hypocrisie ils jettent ce qu’il touche,
Et s’accusent d’avoir mis leurs pieds dans ses pas.
b) U hljeb i vino namijenjeno njegovim ustima
Miješaju pepeo s nečistim ispljuvcima;
S dvoličnošću bacaju sve što dodirne,
I optužuju se što su išli njegovim putem.
c) U hljeb i u vino što ih njemu pruže
Pepeo s nečistim hračcima umute;
Što takne, s dvoličjem bace i optuže
Sebe što njegovim hodili su putem.
d) U hleb i u vino za njegov sto pusti
mešaju crn pepel i ispljuvak gorak;
s dvoličnošću bace sve gde ruku spusti
a optuže svakog ko mu sledi korak.
Musje Mićevću! Uprkos ne malim umnim naprezanjima, nije mi uspjelo da se dosjetim čemu služi, u drugom stihu, pridjev “crn” kojeg u originalu nema, i šta bi mogao da znači, da i ne govorim o tome kako si, zbog njega, napravio faul nad riječju “pepeo”! Proučavajući tvoje prevode, nerijetko sam sebi zborio: kad geniju iz Banjaluke dođu mušice, od njega očekuj svašta, čak i da poeziju pretvori u “pepel”. To nije sve.
Ko pomnije razmotri završetke stihova u tvom prevodu ove strofe, biće mu očito da si opet jadan versifikator: izmislio si “sto njegov pusti” da se rimuje sa “spusti”; ispljuvak nije, kao u originalu, “nečist” već “gorak” da se rimuje sa “korak”; umjesto “sve što takne” kažeš “sve gde ruku spusti”, a pošto nemaš jezičkog sluha, ne čuješ da se “gde” ne može baciti, stoga je trebalo da kažeš: “dvolično” ili “s dvoličjem sve bace na ŠTA ruku spusti”, i, najzad, umjesto “ide njegovim putem”, napravio si poetizaciju “sledi njegov korak”, a sve ove izmišljotine, ove netačnosti, ova češanja desnom rukom iza vrata po lijevom uhu, ova prenemaganja, svemu tome je uzrok žalosna činjenica da ne znaš praviti dobre vezane stihove.
a) Sa femme va criant sur les places publiques:
“Puisqu’il me trouve assez belle pour m’adorer,
Je ferai le métier des idoles antiques,
Et comme elles je veux me faire redorer;
b) Njegova žena ide vičući po javnim trgovima:
“Kako on nalazi da sam dovoljno lijepa da me obožava,
Obavljaću zanat starodrevnih idola,
I kao i oni daću da me pozlate;
c) “Jer sam mu ” – žena mu viče s mjesta javnih –
“Dovoljno lijepa za obožavati,
Obavljaću zanat idola pradavnih,
I ko oni daću da me se pozlati;
d) Žena mu svud viče na mestima javnim:
“Kad mu je lepota moja božanstvena,
Vladaću se nalik idolima davnim,
I stog želim da sam cela pozlaćena.
Musje Kolja! Ovo je dobro prevedeno, ali moj prevod je bolji, jer se u njemu vidi ono čega u tvom nema, ili se dovoljno ne osjeća, preciznost pjesničke gradnje i čvrsta veza među slikama: pošto pjesnik od mene, zbog ljepote, pravi idola, upražnjavaću njihov zanat, a pošto idole pozlaćuju, hoću da me se obuče u zlato! Poezija se ovdje temelji na sarkastičnom silogizmu, a iz tvog prevoda ne vidi se silogistički precizno mišljenje.
To jest, moj prevod je sačuvao ono što ti nisi mogao: u tebe, žena se “vlada nalik idolima”, a u mene “obavlja zanat idola”, kao u originalu, što je ne samo neuporedivo bolje, jer sam sačuvao resku ironiju koju si ti uništio, nego je i omogućilo da prenesem nijanse značenja kojih u tvom prevodu nema: jedno je kad žena želi da je cijela pozlaćena, a nešto drugo, i bolje, kad žena kaže, kao u originalu, da će, po uzoru na idole, dati da je se pozlati. I jedno je kad je pjesniku ljepota te žene “božanstvena”, a nešto drugo je, i bolje, kada ta žena kaže, kao u originalu, da je dovoljna lijepa da je obožava, to jest da je pretvori u idola. Ukratko: tvoj prevod je siromašniji smislom.
Često u tvojim prepjevima original ne da je osiromašen nego je očerupan. U pjesmi Čitaocu (Au Lecteur) Bodler kaže:
Ainsi qu’un débauché pauvre qui baise et mange
Le sein martyrisé d’une antique catin,
Nous volons au passage un plaisir clandestin
Que nous pressons bien fort comme une vieille orange.
Kao siromašni razvratnik što ljubi i grize
Izmučene grudi drevne kurve,
Krademo usput užitak nedozvoljeni
Cijedeći ga snažno, kao staru narandžu.
Vešović:
Kao drevnoj kurvi razvratnik bez pare
Što ljubi i grize grud svu izmučenu,
Krademo usputno slast nedozvoljenu,
Cedeći je snažno, ko narandže stare.
Mićević:
Kao ubog bludnik koji spušta kandže
Na presahla prsa kakve kurve drevne,
Potkradamo svaku slast što tajno sevne,
Cedeći je poput stare pomorandže.
Musje Mićeviću! Iz Bodlerove strofe ništa nisam ispustio, niti joj išta dodao, a ti, u svom prepjevu, em si lagao, jer u originalu nema kandži, ni presahlih grudi, em si očerupao Bodlera: izbacio si glagole “ljubi i grize”, prilog “usutno” i pridjev “snažno” – opet si napravio jedan od onih prepjeva koji se “čitaju pri sranju”, što rekao Juvenal, pa ipak nisu tvoji prevodi Bodlera prljavi nego moji, pička ti materina!
a) Et je me soûlerai de nard, d’encens, de myrrhe,
De génuflexions, de viandes et de vins,
Pour savoir si je puis dans un coeur qui m’admire
Usurper en riant les hommages divins!
b) Opiću se mirisavim uljem, tamjanom i mirtom,
Klečanjem, mesom i vinima,
Da saznam mogu li u srcu koje mi se divi
Preoteti, smijući se, božanske počasti.
c) Opiću se nardom, tamjanom, klečanjem,
Mirhom, mesom, vinom, jer bih znati htjela
Bih li, smijući se, božansko štovanje
U tom zadivljenom srcu preotela.
c) Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom,
obožavanjima, od mesa, od slasti,
da vidim mogu li tom srcu izbirnom
iznudit uz osmeh božanske počasti.
Musje Vraču! Tebi se nikad nije omakao ovakav prepjev gdje sam sačuvao čak i uzurpaciju božanskog štovanja. A u tvom prevodu, u prvom stihu, uz imenicu ulje, nedostaje pridjev “mirisav”, stoga opijanje uljem, riječ koja u savremenom srpskom jeziku znači zejtin, izaziva nedoumicu. U mom prevodu stoji “nard”, što znači mirisavo ulje, ali ti ne voliš, kao Marko Darinkin, da zaviruješ u rječnike, gdje piše da je nard biljka “od koje se neke vrste (Iz Indije, sa Cejlona, Jave) gaje za dobijanje mirisnog nardovog ulja”, i naši pjesnici odavno rabe tu riječ, a nisam odolio kušnji da citiram jednu svoju satiričnu strofu:
“Sarajevo se više ne sjeća Šimona Parda / od koga mogao je i turski ondašnji car da / nauči štošta. A kad umre mi još jedan kardaš, / tužan sam, jer onamo, znam, ne čeka ga čarda / đe se derneči, ali tješi me što mogu bar da / uzviknem: đevojačka duša ti poput narda / miriše, a čojstvo ti je glasnije no lubarda, / o, vječni Kilibarda!”
U tvom prevodu, pjesnikova žena će se opiti “obožavanjem”, a ne, kao u originalu, pjesnikovim klečanjem pred idolom, ali ti ne vidiš koliko je, u poredbi sa klečanjem koje žene opija, tvoje “obožavanje” praznjikavo, banalano.
U tvom prevodu naš jezik je, ko zna koji put, nagrabusio, jer šta ti znači “od mesa, od slasti”? Mogao si da kažeš: “Opiću se od ulja, tamjana, izmirne, od obožavanja, od mesa, od slasti”, ili da kažeš: “Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom, obožavanjima, mesom, slašću”, a ti si od dvije ispravne konstrukcije napravio križanca hromog kao Vuk Karadžić: “opiću se uljem, tamjanom… od mesa, od slasti”, jer ti treba rima sa “počasti”. I ti, šmokljane, kažeš da su moji prevodi Bodlera “prljavi”!
Pjesnikova će se žena, u originalu, opiti “mesom i vinom”, a u tvom prevodu nema vina: izbacio si ga ne samo pod prisilom rime već i zato što ne haješ za činjenicu da je Cvijeće zla jedna od tri najcjelovitije knjige evropske lirike, kako je rekao Hugo Fridrih, a to jedinstvo se ogleda i u mikro-detaljima: i Bodlerov Jehova je “ko tiranin presit i mesa i vina”. Bozi u njegovoj poeziji, svejedno radi li se o ženama pretvorenim u kumire ili o savaotima, obožavaju meso i vino.
To nije sve. “Srce koje mi se divi” pretvorio si u “srce izbirno”, stoga ću kliknuti: bravo, konju banjalučki! Ovakva prevodilačka rješenja su dokaz da i Dodik konja za trku ima. Zbog efektne rime, okrećeš naglavce ne samo svijet već i jezik.
Jesi li sebi čestitao na toj “kovanici” koja je još jedan dokaz da si bez jezičkog sluha. U našem jeziku postoji pridjev “izbirljiv” i znači probirač, probirljiv, ali postoji i pridjev “ïzbīrnī” koji u sportskom jeziku znači “eliminacioni”: radi se o takmičenjima kojim se dobija odbir ekipa ili pojedinaca. Vjeruješ, jer ne znaš svoj jezik, da si napravio novu riječ koja znači što i izbirljiv, ali ta je riječ postojala prije tvoje “kovanice” i samo bedaci mogu izmišljati riječi koje već postoje. Ti ne znaš srpski jezik.
a) Et, quand je m’ennuierai de ces farces impies,
Je poserai sur lui ma frêle et forte main;
Et mes ongles, pareils aux ongles des harpies,
Sauront jusqu’à son coeur se frayer un chemin.
b) I kad mi dosade sve te bezbožne lakrdije,
Staviću na njega svoju lomnu i jaku ruku;
I moji nokti, isti kao nokti harpija,
Znaće do njegovog srca prokrčiti si put.
c) Prva verzija: I, sita bezbožnih svih tih lakrdija,
Lomnu i jaku ću ruku na nj da stavim,
A ona noktima, ko nokti harpija,
Put svoj do srca mu znaće da napravi.
c) Druga verzija: I kada bezbožne sve te lakdrije
Dosade mi, lomna i jaka će ova
Ruka da noktima, ko nokti harpije,
Put sebi prokrči do srca njegova.
d) A kad mi se smuči od tih lakrdija,
spustiću na njega krhku jaku ruku;
i nokti mi, nalik noktima harpija,
do srca će njemu skroz da se zavuku.
Musje Mićeviću! Ovo ti je dosad najbolje prevedena strofa, mada moram dodati da nije teška za prevođenje, jer jedna rima već postoji, a slike u njoj su jednostavne, ali bi ljepše bilo da nisi izbacio “i” koje vezuje dva pridjeva, što nije bilo teško postići: “krhku i jaku ću na nj spustiti ruku”.
Ovaj put biću ličan, a nek čitatelji procijene jesam li u pravu, i kazaću da su od tvoga bolje obje verzije mog prepjeva, mada još ne znam koja je vrednija. Važna mi je bila fraza napraviti put do srca jer priziva osvajanje nečije ljubavi, ali sljedeća strofa djeluje kao surovo skidanje maske, nakon čega taj put do srca bljesne crnim humorom kojeg nema u tvom stihu “do srca će njemu skroz da se zavuku”.
U drugoj verziji prevoda izbacio sam riječi “staviću na njega”, bez kojih ova strofa ne samo da može, nego djeluje tvrđe i zbijenije, a frazom prokrčiti put do nečijeg srca pojačan je crnohumorni naboj u ovoj strofi. U prevodilačkom poslu često se zna dogoditi da dobiješ na ćupriji ono što izgubiš na mostu.
a) Comme un tout jeune oiseau qui tremble et qui palpite,
J’arracherai ce coeur tout rouge de son sein,
Et, pour rassasier ma bête favorite
Je le lui jetterai par terre avec dédain!
b) Kao mladu pticu koja drhti i treperi,
Iščupaću to potpuno crveno srce iz njegovih grudi,
I, da zasitim svoju omiljenu životinju
Baciću joj ga na zemlju s prezirom!
b) Nalik treperavom i drhtavom ptiću,
Iščupaću ovo srce, skroz crveno,
I, da je zasitim, s prezirom baciću
Na zemlju ga svojoj zvjerki omiljenoj.
c) Kao mladu pticu što mre i treperi,
čupaću mu srce crveno iz grudi,
i, da glad zasitim namijlije zveri,
baciću ga na tle njoj uz prezir ludi.
Musje Vraču! I ovu strofu preveo si solidno, ali nije da joj se nema ništa zamjeriti: ptica u originalu “drhti”, ali ju je metar prisilio da “mre”; umjesto svršenog glagola “iščupaću” stavio si trajni “čupaću”, kako bi u stih stala zamjenica “mu”, mada je iskaz jasan i bez nje: “išćupaću srce crveno iz grudi”; izostavio si “tout”, a ja ga sačuvao (“skroz crveno”) i, najzad, zbog rime si dopisao pridjev “ludi”. Sam izvuci zaključak ko je bolje obavio posao. Uzgred: pošto se zna da je srce u grudima, smatrao sam da bez njih moj prepjev može.
a) Vers le Ciel, oû son oeil voit un trône splendide
Le Poète serein lève ses bras pieux
Et les vastes éclairs de son esprit lucide
Lui dérobent l’aspect des peuples furieux:
b) Prema Nebu, gdje njegovo oko vidi predivno prijestolje,
Spokojni Pjesnik diže svoje pobožne ruke
I široke munje iz njegovog jasnog duha
Skrivaju mu pogled bijesnih naroda:
c) Ka nebu, gdje vidi prestolje prekrasno,
Pobožne si ruke diže mirni pjesnik
I široke munje iz duha mu jasnog
Skrivaju mu pogled naroda bijesnih:
d) K nebu, gde sjaj vidi prestola ogromnog,
pesnik blažen diže svoje ruke smerne,
a snažni oblesci duha mu prodornog
sklanjaju lik gnevni svetine bezmerne:
Musje Čarobnjače! Kad uporedim ova dva prepjeva, očito je da se tvoj temelji na poetici idimi-dođimi. Tebi koji odlično znaš francuski, ali hramlješ iz srpskog, zato tvoji prevodi često imaju splačinast okus, moram objasniti da idimi-dođimi znači aljkavo, zbrzano, a moj prepjev je takav da moram kazati: ovakvu strofu, kao u bakru graviranu, nikad nisam zamijetio ni u jednom tvom prepjevu francuskih pjesnika koji sam prostudirao.
Znam da si zbog rime s pridjevom “prodornog” uz “prestolje” dopisao pridjev “ogromno”, pa ipak ću dodati: tako božji tron zamišlja mali Đokica. K tome, u originalu pjesnik nije “blažen”, već je spokojan, miran pred svjetinom. Original kaže “peupeles furieux” (bijesni narodi), ali, na tren, prihvatiću riječ “svjetina” i reći: romantičari su voljeli pjevati o susretu gomile i pjesnika koji su se iznad njenog bijesa često uzvisivali spokojem, a ne “blaženstvom” koje treba prepustiti dušama u raju. Uza sve, tvoj pjesnik em je blažen, em su mu ruke smerne, fali mu još mantija! U čas kad ih diže ka božjem prestolju, kad s Bogom opšti u duhu, pjesnikove ruke su pobožne, tako mi kaže jezički sluh koji tebi nije jača stana.
U tebe nema “širokih munja iz duha mu jasnog”: u času jasnog sagledavanja stvari pjesnikov duh ne baca munje već “snažne obleske duha mu prodornog”, jer ti je taj iskaz poetičniji, a od tvojih poetizacija često strada poezija.Uklanjajući munje, ukinuo si mogućnost da se u čitaočevu duhu realizuje bilo koje od mnogih značenja koja su munje nakupile u svjetskoj i evropskoj tradiciji, od Biblije i Grka do Bodlerovog doba.
I zašto kažeš “odbljesci” kad to mogu biti samo “bljesci”? Na internetu, u “Riznici francuskog jezika” ne može se naći ni jedan primjer da riječ “bljesak” (éclair) konotira odbljesak (reflet), njeno značenje vrti se oko mača, intuicije i slično, pa zašto nisi rekao “snažni bljesci”, umjesto “snažni odbljesci”? Zato što prva riječ ima dva sloga, a tebi trebaju tri! I ti blebećeš o mom “prljavom prevođenju” Bodlera!
Četvrti stih “Lui dérobent l’aspect des peuples furieux” (“Skrivaju mu pogled bijesnih naroda”) u tvom prevodu se proveo ko Manja na Šiški, kako bi rekla Darinka: od “bijesnih naroda” napravio si “svetinu bezmernu” kako bi se rimovala sa pjesnikovim “rukama smernim”, što je dokaz da je tvoj prevod čist kao suza, dok je moj prevod: “Skrivaju mu pogled naroda bijesnih” neporečan dokaz “prljavog pevođenja”.
I jedino se možemo sporiti oko značenja imenice “l’aspect”: sa Sunitom Subašić-Thomas vjerujem da pjesniku munje “skrivaju pogled bijesnih naroda”, jer Le Petit Robert kaže da je osnovno značenje te riječi “vue”, to jest pogled, bijesni pogled ustremljen ka pjesniku.
Riječ “l’aspect” može značiti i prizor (Igo kaže: “L’aspect du sang n’est doux qu’au regrad des méchants”, to jest: “Prizor krvi ugodan je samo pogledu nevaljalaca”), i nije isključeno da je trebalo reći: “skrivaju mu prizor naroda bijesnih”, ali ta bi slika bila manje dramatična, jer u njoj nema izravne veze između pjesnika i pobješnjelih naroda.
No “l’aspect” može značiti i “face” (lice) što dopušta mogućnost da te munje “skrivaju lik”, ali to čitanje je najmanje inteligentno, jer teško da ta biblijska gungula naroda može imati lik, a glagol “sklanjaju”, umjesto “skrivaju”, spada u tvoja jezička prenemaganja od kojih dobijam koprivnjaču.
a) “Soyez béni, mon Dieu, qui donnez la souffrance
Comme un divin remède à nos impuretés
Et comme la meilleure et la plus pure essence
Qui prépare les forts aux saintes voluptés!
b) “Blagoslovljen budi, Bože moj, koji dajete patnju
Kao božanski lijek naših nečistoća
I kao najbolje i najčišće eterično ulje
Što pripema jake na svete sladostrasti!
c) “Blagoslov vam, Bože, jer, božanski lijek
Naših nečistoća – patnju nam dajete:
Nabolje etersko ulje, najčistije,
Što jake pripravlja na naslade svete.
d) Blažen budi, Bože, što daješ mučninu
kao lek božanstven za naše beščasti
i kao najbolju i čistu suštinu
što priprema jake za presvete slasti.
Ljubezni čitatelji! Ko ima oči, vidi da sam iz originala prenio u naš jezik sve što je bilo moguće, a Mićević je u originalu polupao, kao slon u porcelanskoj radnji, sve što se moglo. U njegovu prevodu Bog je postao “blažen”, zato što – pogodili ste – pridjev “blagosloven” ima četiri sloga, dok “mučnina”, koju je stavio umjesto “patnje” da se – opet ste pogodili – rimuje sa “suština”, ima tri sloga. “Mučninom” je od Bodlera napravio Sartrovog savremenika, i to samo zato što je imenicu “essence” pogrešno pročitao kao suštinu, a ne eterično ulje. Od dva superlativa iz originala: “najbolji i najčistiji”, u Mićevića je preživio prvi, a drugi se pretvorio u pozitiv, ali je za uzvrat pridjev “svete” avanzovao u “presvete”. Ovaj budak moje prepjeve Bodlera zove “prljavim”.
a) Je sais que vous gardez une place au Poète
Dans les rangs bienheureux des saintes Légions,
Et que vous l’invitez à l’éternelle fête
Des Trônes, des Vertus, des Dominations.
b) Znam da čuvate mjesto za Pjesnika
U redovima blaženih svetih Legija,
I da ga pozivate na vječnu svečanost
Prijestolja, Vrlina i Vlasti.
c) Znam, u redovima svetih Legiona
Blaženih, da mjesto Pjesniku čuvate
I da na vječitu svetkovinu Tronā,
Vrlina i Vlasti njega pozivate.
e) Znam da čuvaš jedno mesto za Pesnika
sred redova srećnih svojih svetih Četa,
i da pozivaš ga na slavlja velika
prestolja, Vrlina, Vladavina Sveta.
Musje Mađioničaru! U ovoj strofi Bodler nas vodi na nebesa i “bienheureux” nisu “srećni” već “blaženi”, ali taj leksem, na žalost, ima slog viška i nije mogao stati u metar, a tebi su naredbe metra isto što i rejsove fetve ummetu. K tome, na nebesima ima Legiona, a ne “Četa” koje si turio da se rimuju sa “Sveta”, i napisao “slavlja velika”, mada u originalu nema možine ni pridjeva “velika”, jer tamo postoji jedna vječita svetkovina, pa ću te pitati: ko si ti da reformišeš Raj?
I Kolja, dušo moja, a Kočić bi dodao: medeno si ljeto moje, zar nije do tebe došla agencijska vijest da su anđeli van svijeta? Možda jeste, ali u posljednjem stihu riječ “Prestolja” si napisao malim slovom i k tomu rekao “Vladavine Sveta”, što su dokazi da si šupak koji ne zna da su Prestolja, Vrline i Vlasti imena anđeoskih redova! A da si uključio mozak, kao što nisi, valjda bi skužio da se na nebesima ne može prirediti nikavo “slavlje”, ni “veliko” ni malo, “Vladavina Sveta”.
a) Je sais que la douleur est la noblesse unique
Oû ne mordront jamais la terre et les enfers,
Et qu’il faut pour tresser ma couronne mystique
Imposer tous les temps et tous les univers.
b) Znam da bol jedino je plemstvo
U koje neće nikada zagristi zemlja ni pakao,
I da treba za pletenje moje mistične krune
Uložiti sva vremena i sve svjetove.
c) Znam da bol je plemstvo jedino u koje
Nikada zagristi zemlja ni ad neće;
Da mističnu krunu spletem si, nužno je
Da sva doba i sve svjetove umećem.
d) Ja znam da je patnja znak prvi i dični
Koji neće načet ni zemlja ni ponor,
I da moram pletuć svoj venac mistični
Pokrenuti sva vremena i sav prostor.
Musje Amateru! Moj prepjev ove strofe takav je da ćeš, kad ga pročitaš, od zavisti pozelenjeti, ali ovakvi prevodi zarađuju se cijelim životom, a moje objavljene knjige, o kojim ti nemaš blagoga ponjatija, vele da sam opskrbljen svime što je nužno da budem uspješan prevodilac poezije, dok tvoji prevodi nude obilje dokaza da često ideš bez čúne u svatove. Samo takav svat je, umjesto “jedino plemstvo”, mogao reći “znak prvi i dični”, a čitalac će da iz harzeti-Fatiminoga graha jal pogodi jal ne pogodi šta ovo znači, pa ipak si u Vestima zavro, kao junac u plast, da dokažeš da nisu prljavi tvoji prepjevi Bodlera već moji!
Ja kažem: “Znam da bol je plemstvo jedino u koje / Nikada zagristi zemlja ni ad neće”, što je u bobu točno prevedeno, a ovo “zagristi” je blistavo: sugeriše čeljusti i dobacuje do biblijskog zagrizanja u jabuku, a ti, mutavče, kažeš: “Ja znam da je patnja znak prvi i dični koji neće načet ni zemlja ni ponor”, a bulazniš o mojim “prljavim” prevodima, jer vidiš trun u oku bližnjeg, a u svom ne vidiš brvno, kako je rečeno na mjerodavnom mjestu.
Ali zašto, umjesto “načet”, nisi kazao “zagrist”? Zato što ti prva riječ zvuči poetično, a druga nedopustivo prozaično. Kolja, srculence moje, kad ti čitam ovakve prepjeve, postajem žrtva dojma da su do tebe doprle jedino glasine o poeziji.
I umjesto “pakao”, kažeš “ponor”, da se rimuje sa “prostor”, što, valaj, i nije neka osobita rima, ali me ne čudi, jer mi je iz tvog drugog teksta u Vestima jasno da o rimi ne znaš stvari koje su moji studenti morali znati za šesticu, a tvoje belajisanje sa srokovima mora da je i Bogu dojadilo, ali glagol “pokrenuti” nisi napisao pod prisilom rime: to je dokaz da posljednja dva stiha originala nisi razumio: pjesnik ne “pokreće” ništa, nego u svoju krunu, splićući je, umeće sva doba i sve svjetove. Kužiš?
a) Mais les bijoux perdus de l’antique Palmyre,
Les métaux inconnus, les perles de la mer,
Par votre main montés ne pourraient suffire
A ce beau diadème éblouissant et clair;
b) Ali izgubljeni nakit drevne Palmire,
Nepoznati metali, biserje iz mora,
Uglavljeni (umetnuti) vašom rukom, neće biti dovoljni
Za tu lijepu dijademu, blistavu i svijetlu;
c) No drevne Palmire sav nakit nestali,
Neznani metali, morski biser, koje
Ruka vam uglavi, ne bi dostajali
Za lijep dijadem taj, blist i sjaj što je.
d) Al’ izgubljen nakit pradavne Palmire,
Neznani metali, biseri s dna mora,
Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire
Ovu krasnu krunu sjajnu kao zora.
Musje Kolja! Kad si sročio iskaz: “Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire / ovu krasnu krunu” jesi li pamet poslao na godišnji odmor, ili na kakovu beogradsku izložbu đe su Srbi mogli da joj se natenane dive, ili šta? Dozlogrio si mi stihovima koji se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa ću ti reći u povjerenju, i nek to ostane među nama: srećan sam, ne nego blažen, što sam knjigu o Vašem Preosveštenom Visokoprevashodstvu ovim tekstom završio i što se više neću baviti tvojim žvrljotinama.
a) Car il ne sera fait que de pure lumière,
Puisée au foyer saint des rayons primitifs,
Et dont les yeux mortels, dans leur splendeur entière,
Ne sont que des miroirs obscurcis et plaintifs!”
b) Jer ona će biti tek od čistog svjetla,
Crpljenog na svetom ognjištu iskonskih zraka,
I za njega su ljudske oči, u svem njihovom sjaju,
Samo potamnjela i turobna ogledala1″
c) Prva verzija: Jer biće od čiste svjetlosti, crpljene
Na svetom ognjištu zraka od iskona,
I za njeg, u svem svom sjaju ljudske zjene
Samo su zrcala turobna i tmona!
c) Druga verzija: Jer biće od čistog svjetla, crpljenoga
Na svetom ognjištu zraka odiskona,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga,
Samo su zrcala turobna i tmona!”
d) Jer sazdana biće od čiste svetlosti
Crpljene na svetom vrelu prvih zraka,
I gde smrtne oči, u svojoj smelosti,
Tek ogledala su stamnjena i mlaka!”
Musje Vraču! Ponudio sam čitateljima dvije verzije da pokažem kako s lakoćom rješavam probleme koji su tebi nerješivi. A divan pridjev “tmoni” pamtim iz jedne priče u kojoj Veljko Petrović kaže “tmona mjesečina”, što je ljepše nego “tamna”, jer znači više. Ja sam profesor srpskohrvatskog koji sam učio cijeli život iz knjiga i od živih ljudi, a ti si romanista, zato se u svojim prevodima često služiš bogaljastim srpskim. Koji znam deset puta bolje nego ti, uzorni Dodikov Srbine.
I nije “vrelo” već “ognjište” koje, na žalost, nije moglo stati u metar: ovakvi dokazi tvoje versifikatorske nevještine meni su dosmrđeli. A “smjelost”, u ovoj strofi besmislenu – čitatelj koji u njoj nađe trun poetski relevantnog značenja dobiće od mene na poklon moju nedavno izišlu knjigu pjesama Kalemar – dopisao si da se rimuje sa “svjetlost”, kao što ti i ogledala moraju biti “mlaka”, a ne tužna, kao u originalu, jer su obavezna rimovati sa “zraka”. Kao prevodilac, toliko si genijalan da često ne umiješ ni ono što možeš. Ili bolje: ne možeš ni ono što umiješ.
Ponoviću: odabrao sam najbolji od tvojih prevoda Bodlera koje sam uporedio sa originalom, i analizom pokazao da sam svaku strofu preveo bolje nego ti, ali i da u mom prepjevu nema magareština koje ti praviš sa užitkom, jer si živio od prevođenja i pretvorio se u prevodilački stoj, a ja sam bio univerzitetski nastavnik koji je sprva prevodio za studente, ali se tom rabotom zarazio i pravio prepjeve za svoju dušu, i u anonimnosti, zato imaju dušu.
Znam, bio sam dužan da te ne ometam u tvojoj genijalnosti, a pošto o meni ne znaš ništa, pokorno ti javljam da sam, prije rata, knjigom razvalio laž zvanu Miomir Vukobratović, a iza rata laž zvanu Rajko Nogo, laž zvanu Muhamed Filipović, laž zvanu Jevrem Brković, a sa Šekijem Radončićem laž zvanu Miodrag Perović, i najzad je došla na red laž zvana Kolja Mićević.
Ljubezni čitatelji! Dvojica genija iz Šumske, bioenergetičar David Dabić i čarobnjak Kolja Mićević, od mene su dobili preko njuške, a svak će slagati ko će reći da je to malo. Ali se nikad neću nakajati što, od svojih brojnih tekstova, o prvom nisam, vo vremja ono, napravio knjigu, a danas je kasno, pa čak i da nije, više mi ne bi bilo slatko. Zato nisam ustajao iza kompjutera dok nisam završio spjev o Dodikovom vunderkindu, a zatim rekao: Mićeviću, više me ne zanimaš! Radi šta ti je ćejf. Možeš skakati na goveda, što rekla Darinka. Možeš u pročetničkim Vestima nastaviti da jedeš ono ispod sebe – neću ti odgovarati. A ti iz moje knjige, pisane za ljude koji znaju šta je poezija i šta su prevodi, nećeš pobjeći: u njoj si uhvaćen kao muha u ćilibaru.
I mogao bi da mi se osvetiš samo knjigom gdje bi razmotrio moje prevode sa francuskog, kad bi imao sposobnost za analizu, ali je nemaš: ono što si objavio u Vestima obična su brbljanja, a ja sam tebe razbucao kao Danilo Kiš Branu Šćepanovića u Času anatomije, stoga vjerujem da će, u očima ljudi kojim se ne mogu prodavati ublehe, otići pod led i Kolja Mićević, još jedna laž koju je prije rata stvorila beogradska književna čaršija.