Wild(e)ovska avantura Oscara Wildea

Moja tragedija trajala je predugo, vrhunac raspleta
odavno je prošao, a završetak je otrcan i jadan…
Oscar WILDE

*

Irski pjesnik, prozaik, dramatičar, orator, erudit, larpurlartist, dekadent, hedonist, ekscentrik, boem, šminker, pigist, bonvivan, dendy, šarmer, kicoš, zavodnik svih spolova i još mnogo, mnogo toga, punim imenima i prezimenom Oscar Fingall O’Flahertie Wills Wilde rođen je 16. listopada 1854. (često se predstavljao dvije godine mlađim, pa nerijetko nailazimo, čak i u ozbiljnijim leksikonima, književnim priručnicima i pogovorima, i na netočnu 1856. godinu) u Dublinu, Westland Row 21, kao drugi zakoniti sin dr. Williama Wildea (1815-1876), poznatog oftalmologa i otologa (ali i arheologa i etnologa amatera), kasnije Sir Williama, i spisateljice Jane Francesce Agnes Elgee (1821-1896), koja do udaje piše domoljubne revolucionarne poeme i tekstove protiv engleskih vlastodržaca pod pseudonimom Sperenza, kasnije Ledy Wilde. Stariji Oscarov brat William ‘Willie’ Charles Kingsbury (1852-1899) bio je novinar, mlađa mu je sestra Isola Francesca Emily (1857-1867) u desetoj godini izdahnula od meningitisa, a po raskalašenom ocu, neobuzdanom ženskaru (pacijentice ga sumnjiče da ih iskorištava pod narkozom) i revnosnom pijanici, imao je još i dvije polusestre, Emily (1847-1871) i Mery (1849-1871), zajedno su preminule u požaru, i polubrata Henry Wilsona (1838-1877), liječnika poput njegova oca koji je potpomagao godinu dana obitelj Wilde kad je ovaj umro, do vlastite iznenadne smrti. Ekstravagantna i pomodna majka Francesca očekujući nakon prvoga sina kćer, odijevala je svoga ljubimca Oscara do treće godine u ženske opravice (kada prestaje porodivši Isolu) a obraćala mu se i oslovljavala ga isključivo u ženskom rodu…

Mogao bih nastaviti s Wildeovom biografijom, ali u današnjim međumrežnim uvjetima (preciznije, posvemašnjem internetskom teroru) uistinu je izlišno, krajnje nepotrebno i dozlaboga uzaludno zapisivanje bilo kakva oblika životopisa planetarno znamenite osobe, jer svaki ma kolikogod originalni, neuobičajeni ili bizarni pristup izabrali već postoji originalniji, neuobičajeniji i bizarniji od onoga kojeg smo zamislili ispod pomaka kažiprsta na mišu, na nekom portalu, internetskoj stranici, pa svaka kreativnost pisanja (naučena workshopovska ili iskonski darovita, svejedno) postaje nesvrhovita, gubi smisao, nestaje u kopipejstiranju. Životni i književni slučaj Oscara Wildea to najbolje pokazuje i dokazuje. Upisavši u tražilicu “Oscar Wilde” dobije se rezultat: 7.960.000, dakle gotovo osam milijuna linkova (danas, listopada 2013, tri i pol godine nakon pisanja ovoga osvrtića, rezultat se povećao za dva i pol puta, na 17.200.000 web-pogodaka, op. a.), portala i ostalih poveznica od kojih su pojedine doista fascinantne, impresivne kako obimom svakovrsna materijala tako i najsitnijim pojedinostima iz života, književna i svakoga drugog opusa Oscara Wildea. Bezmalo, nema pitanja o Wildeu bez odgovora: raznovrsni životopisi (uzgred, objavljeno je dosad dvjestotinjak Wildeovih životopisa, u nas izvanredni Kralj života Jana Parandowskog), studije, književni ogledi, znanstveni radovi, liječničke rasprave, queer analize, psihoanalize, kulturološki pregledi, svekoliki utjecaji, filmovi, glazba, fotografije, portreti, igre, anegdote…

Apsolutno sve što je Wilde objavio (dakako u izvorniku) za života i nakon njega: roman (Slika Doriana Graya), drame (Vera ili nihilist, Lepeza lady Windermere, Žena bez važnosti, Idealan muž, Saloma, Važno je zvati se Ernest, Vojvotkinja od Padove, Fjorentinska tragedija), zbirke pjesme (Pjesme, Balada o tamnici u Readingu), eseje (Duša čovjeka u socijalizmu, Pero, kist i otrov, Ocvat laganja, Kritičar kao umjetnik, Istina maski), bajke (Sretni princ, Sebični div, Odani prijatelj, Mladi kralj, Neobična raketa, Ribar i njegova duša), priče (Zločin lorda Artura Sevila, Duh iz Cantervillea), pjesme u prozi, kritike, zapise, novinske napise, reportaže, Wildeova pisma (De profundis) i pisma Wildeu…, apsolutno sve se u potpunosti može predočnikom (zaslonom, ekranom) predočiti. Iscrpne kronologije potanko prate životni put najintrigantnijeg i najkontroverznijeg književnika druge polovice devetnaestoga stoljeća, doslovce iz dana u dan, iz noći u noć: djetinjstvo u dublinskome Merrion Squerwe 1 (gdje majka u svome salonu ugošćava raznorodne umjetnike), briljantno školovanje (Portora Royal School u Enniskillenu, Trinity College u Dublinu, Magdalen College u Oxfordu), omiljene profesore (John Pentland Mahaffy, Walter Pater, John Ruskin), putovanja u Italiju i Grčku, preseljenje s majkom u London (duhovit, naočit, razmažen, duga kosa i ekstravagantno elegantan s ljiljanom ili suncokretom u zapučku izaziva pozornost, postaje popularan), predavanja po Americi i Kanadi (sedamdesetak gradova), boravak u Parizu (upoznaje Hugoa, Verlainea, Mallarméa, Degasa, Pissaroa, Zolu…), predavanja (esteticizam) po Engleskoj, zaruke i vjenčanje s imućnom Constance Mery Lloyd (dva sina, Cyril i Vyvyan, 1885. i 1886), urednik časopisa Women’s World, prvi i jedini roman (američki nakladnik Lippincott na večeri s Waildom i mladim liječnikom Conan Doylom začeo je Doriana Graya i Sheerlocka Holmesa), poznanstvo s kobnim ljubavnikom Lordom Alfred Douglasom (iz milja Bosie), 22. veljače 1893. Salaoma na francuskome objavljena u Parizu (kako je i izvorno pisana), iduće godine u engleskom prijevodu ljubavnika i ilustracijama Audriana Beardsleya, uspjeh dramskih izvedba (Idealan muž, Važno je zvati se Ernest), putovanje u Alžir (upoznaje Andréa Gidea), javna uvreda Bosieova oca (Wilde reagira tužbom ali se od tužitelja pretvara u tuženika), dva sudska procesa (rezultat: dvije godine teške tamnice zbog povrede javnog ćudoređa i protuprirodnog bluda: nedoličnih čina s drugim muškim osobama), bankrot zbog sudskih naknada, Constance Wilde mijenja svoje i prezimena sinova u Holland, u veljači 1896. glumica Lugné-Poë postavlja Salomé u pariškome Theatre de l’oeuvre, 19. svibnja 1987. izlazi iz zatvora i brodom plovi na francusku obalu, u Dieppe, putuje u Pariz, Napulj, na Siciliju, Capri (s Bosieom), umire mu supruga, seli u Napuole (kraj Cannesa), vraća se u Pariz, pa u Palermo i Rim, vraća se ponovno u Pariz teško bolestan (upala uha, meningitis, sifilis), 29. rujna krštenjem prelazi na katoličanstvo i umire 30. studenog 1900. u hotelu d’Alsace u Parizu.

Ne samo nabrojeno (izdvojeno u funkciji predstojeće nam premijere Salome) već daleko više što se pojmiti može znamo o Wildeu (nazivi restorana i barova gdje se alkoholizirao, s kim se susretao, što jeo i pio, s kim je i gdje spavao, koje bordele posjećivao, koje krojače obožavao, što je i kada čitao…), više negoli je sam Oscar bio svjestan sebe i sam o sebi znao. Poput Salomina rođendanskoga hira, iznuđenog dara od strica (i očuha) Heroda, svježe odsječene Jokanaanove glave (glave Ivana Krstitelja) na srebrnom pladnju i Wildeova je svekolika intima poslužena na planetarnom predočniku (zaslonu, ekranu), predočena je i podastrijeta svijetu na bestidno, bestijalno uživanje. Istovremeno samo (s naglaskom na samo) dijelom korisno i brutalno užasavajuće, koliko ponekad (kao recimo sada) potrebno, još više, daleko više od toga i dozlaboga nepotrebno. Intima je dokinuta, svijet zaboravljen!

*

Oscar Wilde: “Saloma” (prema motivima Wildeove drame
preradili Željka Udovičić i Damir Zlatar Frey), Istarsko narodno
kazalište – Gradsko kazalište Pula, veljača 2010., str. 69-70.

Miodrag Kalčić 06. 11. 2013.