Prošlo je 30 godina otkako se češki književnik Milan Kundera pozabavio pitanjima kulturalnog zastranjivanja i posljedica tih čina u svom slavnom eseju “Tragedija Srednje Europe” (premijerno objavljena u francuskom časopisu Debats u studenom 1983., a zatim i u čuvenom New York Review of Books sljedećega travnja) u kojem je potaknuo veliku raspravu o sudbini onih europskih kultura koje su se našle na “krivoj strani” Europe podijeljene Hladnim ratom. Kunderin esej isprva se činio vrlo pesimističnim. Ne samo da se u njemu tvrdilo da je Srednju Europu “otela” strana, rusko-boljševička civilizacija, nego je ustvrdio da je ostatak europskog kontinenta toliko duboko bio u stanju dekadencije da nije mogao uopće pojmiti što je Europa izgubila. Taj posmrtni ton vrlo brzo su nadrasli optimističniji vjetrovi. U Kremlju je na vlast došao Mihail Gorbačov i sovjetski blok je počeo pokazivati znakove otvaranja, tako da je ta multietička, kozmopolitska Srednja Europa toliko uzdignuta Kunderinim esejom vrlo brzo postala simbolom onoga što bi cijela Europa uskoro mogla postati, a ne više žalopojka nad davnim i prošlim vremenima.
Trideset godina poslije, većina država o kojima je Kundera pisao u svom eseju o Srednjoj Europi integrirana je u Europsku uniju i u NATO, a sam pojam Srednje Europe – koji se više nije vezivao uz oslobođenje od sovjetske vlasti – postupno je gubio svoj nekadašnji dobar glas. Ne zato što su kulturalne okolnosti o kojima je Kundera pisao nestale, već zato što se promijenio ukupni geopolitički kontekst. Europa je još zbijena između svjetskih sila različitih ideologija, no male nacije su i dalje u stanju iznijeti velike istine, tako da su Kunderini “ljudi od kulture” potrebniji više nego ikada da nas odvrate od te neočekivane tiranije brzog tempa života, statusa na Facebooku i neprestanog pogledavanja na Twitter.
Jasno je da je Milan Kundera Srednju Europu uvelike definirao romanopiscima (Franz Kafka, Robert Musil, Hermann Broch i Jaroslav Hašek – njegova su omiljena četvorka) i da je sam čin pisanja romana bio jedna od onih stvari koje su pomogle definiranje Europe kao civilizacijske tvorevine. S tim na umu, odlučili smo porazgovarati s trojicom suvremenih romanopisaca, Tomášom Zmeškalom u Pragu, Jurijem Andruhovičem u Lavovu i Miljenkom Jergovićem u Zagrebu (sva trojica proveli su svoje formativne godine u Kunderinoj Srednjoj Europi, ali su bili premladi da bi pripadali Kunderinoj generaciji). Razgovarali smo o tome je li Srednja Europa još potrebna i gdje bismo je, ako je ima, još mogli naći.
Prije svega toga moramo se malo vratititi u prošlost, da smjestimo Kunderin esej u povijesni kontekst. U to je vrijeme Kundera bio vrlo uspješan romanopisac, intelektualac koji je bio snažan glas javnosti, no čehoslovački ga je režim u razdoblju “normalizacije”, nakon sovjetske invazije 1968. godine, stavio na crnu listu.
Nakon što je emigrirao u Francusku 1975. godine, tamo je doživio veliki uspjeh romanima “Knjiga smijeha i zaborava” (1979.) i “Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1984.), koji su suvremena povijesna zbivanja iz Čehoslovačke prenijeli čitateljima cijeloga svijeta. Dijelom su upravo zahvaljujući Kunderinoj popularnosti čitatelji sa Zapada osamdesetih godina pažljivije pratili što se događa u Istočnoj Europi. Sam Kundera je tada Srednju Europu prirodno spominjao govoreći o svojim romanima, kao i o široj povijesti romana, jer je Srednja Europa bila ta koja nam je podarila svjetove Kafke, Musila i Brocha.
Srednja Europa je bila glavna tema razgovora koji je Joseph Roth napravio s Milanom Kunderom za New York Review of Books 1980. godine, tako da je ta tema bila itekako otprije poznata kad se 1984. godine pojavio esej “Tragedija Srednje Europe”. U to je vrijeme na engleskom jeziku objavljen i poduži esej mađarskog pica Györgyja Konráda “Antipolitika”, koji je govorio o podjelama Istoka i Zapada. (Konrádova utopijska ideja da bi Srednja Europa mogla cijelome kontinentu biti zadnja prilika da se uspostavi socijalnodemokratski prostor koji ne bi bio ni sovjetski, ni liberalno kapitalistički – vrijedna je da se o njoj ponovo razmisli.) New York Times je u to vrijeme čak tiskao i polemiku Kundere i budućeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Josifa Brodskog o ruskoj kulturi i njezinu padu.
Danas je nezamislivo da bi zapadne novine posvetile toliko prostora intelektualcima izvan engleskog govornog područja. Ali, što to točno obuhvaća pojam Srednje Europe? Sudionici ove rasprave uglavnom su navodili da Srednju Europu ne smatraju određenom regijom, nego stanjem duha, iako su pisci poput Kundere i Konráda sasvim jasno Srednju Europu povezivali s teritorijem bivše Habsburške Monarhije, čiju su propast doživljavali kao kulturalnu katastrofu. Ne samo zato jer je habsburška država predstavljala kulturalnu mješavinu mnogih naroda, nego i zato što su se u njoj začeli mnogi važni moderni umjetnički i književni pokreti. Czeslaw Milosz, Poljak rođen u Litvi, smatrao je da se prostor Srednje Europe proteže od “baroknoga Vilniusa” do “srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika”, dakle uglavnom po onom području koje se proteže istočno od Njemačke, ali kojim prevladava katoličko vjersko nasljeđe. Iako se uvijek isticao etnički i vjerski pluralizam Srednje Europe, istovremeno je bilo jasno da Srednje Europa nije ni pravoslavna, ni islamska ili ruska.
Nije se svima baš sviđao taj koncept. Peter Handke uporno je odbacivao koncept Srednje Europe, njemu to nije bilo ništa više od “meteorološke odrednice”. Mađarski romanopisac Peter Esterházy govorio je da “svaki pisac pripada svom jeziku, a ne regiji”. Danilo Kiš je, pak, 1987. godine upozorio da je “koncept srednjoeuropske kulture možda prisutniji danas na Zapadu, nego u onim zemljama koje bi logično trebale pripadati tom krugu”.
Tomáš Zmeškal bio je prvi od trojice spomenutih pisaca s kojim sam se susreo i odmah je bilo jasno da je Srednja Europa za njega povijesni kuriozitet, a ne nešto čime bi se danas bavio. Zmeškal je, međutim, odrastao čitajući Kunderine romane, zajedno sa “zabranjenim” piscima kao što su bili Josef Škvorecky ili ruski pisac Aleksandar Solženjicin, čiji je roman “Jedan da u životu Ivana Denisoviča” objavljen na češkom šezdesetih godina, da bi ga povukli iz prodaje i javnih knjižnica nakon 1969. godine.
“Sedamdesetih godina je vladalo uvjerenje da će svaki onaj kojeg uhvate da čita Kunderu ili Solženjicina imati ozbiljnih problema”, sjeća se Zmeškal. Veliki dio onoga što je bilo vrijedno pročitati bio je maknut s polica knjižara i knjižnica tijekom kampanje “normalizacije” sedamdesetih godina, kad je prosovjetski komunistički vođa Gustáv Husák nastojao spriječiti sve ono što je i izdaleka mirisalo na subverziju. “Po mnogo čemu su za raspoloženje koje je dovelo do Praškog proljeća bili zaslužni pisci poput Kundere, Havela, Seiferta i Prohaske”, objašnjava Zmeškal. “Tako da nije nikakvo čudo da su komunisti nakon sloma Praškog proljeća odlučili te iste pisce ušutkati. A ti ušutkani doista su bili najbolji pisci. U vrijeme mog odrastanja u knjižnicama nije bilo gotovo ničega dobrog što se moglo pročitati.”
“Sjećam se da sam još kao tinejdžer 1969. u nekim novinama koje sam pronašao negdje u podrumu čitao polemiku Kundere i Vaclava Havela”, sjeća se Zmeškal. “Bila je to briljantna izmjena gledišta dvojice ljudi koji su tada bili na vrhuncu svoje moći.” Kundera je optužio Havela da je moralni egzibicionist koji potiče ljude na uzaludni otpor, dok je Havel smatrao da je Kunderina vjera u kulturu romantično isprazna. “Bilo je to razdoblje kad su češki intelektualci nešto značili, za razliku od danas.”
“Ljudima moje generacije na neki je način tužno što ti ljudi danas malo kome što znače”, nastavlja Zmeškal. “Mladim ljudima danas oni više ništa ne znače. U intelektualnom životu Češke dogodio se veliki diskontinuitet – Škvorecky je živio u Kanadi, Kundera i dalje živi u Francuskoj, a malo tko iz moje generacije je ikad imao priliku osobno upoznati te pisce. Znam da je i vrlo malo starijih kolega ikada imalo priliku s njima popiti piće.”
Jurij Andruhovič nije se pošteno upoznao s Kunderom sve do devedesetih godina, kad je ukrajinski književni časopis konačno dobio prava na prijevod romana “Nepodnošljiva lakoća postojanja”. “Kundera je vrlo brzo postao važna odredišna točka mnogim ukrajinskim književnicima. Došlo je do iznenadne spoznaje da ta velika književna zvijezda pripada istom, srednjoeuropskom prostoru.”
Bivša Jugoslavija bila je komunistički prostor na kojemu su se slobodno mogle nabaviti sve Kunderine knjige, sjeća se Miljenko Jergović. “U osamdesetima Kundera je u Jugoslaviji bio intelektualni bestseler pisac. Pa i ne ekskluzivno intelektualni. Oko 1985. čitali su ga svi koji su uopće čitali knjige, osim, možda, nekih čudaka ili partijskih funkcionara i ponekoga sovjetonostalgičara. Kao takav, Kundera je bio i jedan od onih važnih, inicijacijskih pisaca s kojima se u adolescentska doba ulazilo u svijet odraslih. Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je, čini mi se, ‘Šala’. Godina je, to sigurno znam, bila 1981. Bio sam oduševljen, ali ne piščevom eventualnom subverzivnošću. Što god tko o tome govorio, Kundera u Jugoslaviji nije bio čitan kao subverzivni pisac niti smo se mogli identificirati sa životima ljudi i ideološkim stradavanjima u Čehoslovačkoj. Kundera je za nas bio duhovit, virtuozan i vrlo realističan autor, čiji su se romani, ili samo romaneskne epizode, mogli prepričavati. Bila je to duhovita i zabavna društvena kritika, začinjena ljubavnim pričama i jakim političkim kontekstom. Zapravo, idealan pisac za ulazak u svijet odraslih.”
Hrvatski prijevod eseja “Tragedija Srednje Europe” pojavio se 1985. u časopisu Gordogan, zajedno s esejima Györgyja Konráda i drugih. Esej je preveden na slovenski godinu prije, na jesen 1984., u časopisu Nova revija. Godine 1986. slovensko je Društvo književnika pokrenulo Vilenica festival koji se održao do naših dana, a još je onda bio orijentiran na specifično srednjoeuropsku književnost. Svake godine na tom prelijepom uzgajalištu konja u Lipici, nalik kakvom habsburškom Disneylandu, dodjeljuje se i nagrada za najbolje književno djelo sa srednjoeuropskog područja.
Za one pisce koji priznaju vlastitu nostalgiju za habsburškim vremenima, kao što je György Konrád, srednjoeuropska ideja nudila je izlaz iz onoga što je on doživljavao kao bezizlaznost vlastite nacionalne države. No, književnici u Sloveniji za tu su ideju bili zagrijani iz sasvim suprotnih razloga, ta je ideja oblikovala njihove nacionalne težnje.
Tijekom 1987. godine u jugoslavenskim se novinama Srednja Europa vrlo često spominjala, dijelom i zato što su slovenski književnici uspjeli diskusiju o Srednjoj Europi preusmjeriti u diskusiju o tome što je tada značilo biti slovenskim književnikom. Zagrebački tjednik Danas posvetio je toj debati u ožujku čak četiri stranice. Mjesec dana poslije u tom istom tjedniku ideološki pas čuvar Stipe Šuvar našao se govoriti o “opsesiji Srednjom Europom” i napao sve one koji su zagovarali “europsku orijentaciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”.
Fraze kao što je bila “europska orijentacija” zvučale su donekle anakrono čak i 1987. (koji bi drugi kontinent uopće mogao bio dostupan?), no to je postalo glavnim političkim pitanjem u zemljama poput Ukrajine koja je ostala u raskoraku između onoga što je Kundera nazvao “otetima Zapadu” i bizantinskog istoka. Istočna Ukrajina je bila dio ruske kulturalne orbite još od 17. stoljeća, ali zapadni dio zemlje veći dio povijesti proveo je pod Poljacima ili Habsburgovcima.
U Ukrajini je debata o tome koliko oni pripadaju Srednjoj Europi ili Europi uopće i danas vrlo živa. “Možda je posrijedi priroda same zemlje, ona je jednostavno prevelika da bi se apsorbirala pod neku vrstu europskog standarda”, kaže Jurij Andruhovič. “U jednoj polovici zemlje ljudi nemaju pojma ni o kakvim europskim vrijednostima, dok, na primjer, ovdje u Lavovu ljudi stalno govore o tim vrijednostima.”
Kunderina Europa malo ili ništa ne znači Ukrajincima u Kijevu ili Donjecku. “Mi ne možemo ujediniti Ukrajince oko neke srednjoeuropske ideje. U našem slučaju mora se raditi o nekoj ideji koja će obuhvatiti cijelu Ukrajinu. Dakle, mi se prvo moramo toga domisliti, a tek onda pokušati objasniti, kroz tu zajedničku ukrajinsku viziju, što nama znači Europa.”
Bilo je više nego prikladno što sam se s Jurijem Andruhovičem sreo upravo u Lavovu, gradu koji danas izgleda kao habsburški tematski park puno više nego Beč i Prag. Kako se navodi u njihovu službenom internetskom vodiču, to je “mjesto u kojemu ćete se istoga časa naći u svijetu cara Franje Josipa”. To je, naime, grad u kojemu postoje “tematske” kavane, u kojima su zaposlenici odjenuti u kostime iz 19. stoljeća, kao i pivnice u kojima vas poslužuju konobarice u čipkastim pregačama.
U svom eseju “Erc-Herc-Perc” Andruhovič govori o svojoj baki koja je svojim očima vidjela Franju Ferdinanda kako se voza otvorenom kočijom u okolici Ivano-Frankivska (u ono vrijeme to se mjesto u austrougarskoj provinciji Galiciji zvalo Stanislau), par tjedana prije atentata koji je na njega izvršen u Sarajevu. Za Andruhoviča je ta slika ključna, ne samo zato što nam nudi isječak iz obiteljske povijesti (njegovi ukrajinski i šleski preci mogli su se susresti doista jedino u multikulturalnom svijetu Habsburške Monarhije), nego i zato što kod njega zapadna Ukrajina, koja nam se danas, nakon sovjetske koupacije, čini toliko dalekom, postaje sastavnim dijelom Srednje Europe i njezinih nadvojvoda, kremastih kolača i raspojasanih husara. “Devedesetih godina nam je trebala određena količina te habsburške mitologije kako bismo pronašli alternativni model razvoja ukrajinske kulture”, objašnjava Andruhovič. “Imali smo dojam da nitko iz izvanjskoga svijeta ne shvaća da Ukrajina nije isto što i Rusija, tako da je buđenje sjećanja na habsburško naslijeđe zapadne Ukrajine poslužilo i da svijetu ukažemo koliko smo različiti od Rusa.”
Ukrajincima sa zapada zemlje, kao što je Andruhovič, Kunderin koncept civilizacijske podjele je svakodnevna realnost. “Ruska sfera otvoreno se predstavlja kao alternativna zapadnoj civilizaciji. A zagovornici ruskog modela uvijek su kategorični u svojim postavkama, ili – ili. Kod njih nema prostora za kompromise.”
Kad se netko nastavlja na ideju Srednje Europe, to obično više govori o tome čemu ne želi pripadati, nego čemu doista pripada. U Hrvatskoj je, tako, diskusija o Srednjoj Europi uvijek služila tome da se okrenu leđa Balkanu, ali i da se prihvate one vrijednosti koje uopće nisu nužno srednjoeuropske. “Kontekst nas određuje u stavovima o Srednjoj Europi, bilo da smo Poljaci ili Hrvati”, kaže Miljenko Jerović. “Zamagljuje suštinu i svaki naš razgovor pretvara u reaktivni govor, u niz eskivaža u imaginarnom boks-meču. Ali to je, naprosto, tako. Srednja Europa je objekt čežnje istočnoeuropskih malograđana, desničara, uglavnom vrlo sumnjivih tipova. Istovremeno, Srednja Europa jedna je od naših kompleksnih domovina. Recimo, Srednja Europa rodno je mjesto naših jevrejskih identiteta, i rodno mjesto europskog antisemitizma. Srednja Europa je okvir za simfonije Gustava Mahlera, samo u Srednjoj Europi mogao se roditi Adolf Hitler…”.
I sam Kundera je bio sklon isticati da je velik dio tog srednjoeuropskog kozmpolitizma nestao masovnim deportacijama i pogromom židovske populacije tijekom Drugog svjetskog rata. Život u poslijeratnoj Čehoslovačkoj bio je jako daleko od ikakve multikulturalnosti, kako ističe Tomáš Zmeškal. Njegov drugi roman “Biografija crnog i bijelog janjeta” priča o dvorasnim blizancima koji odrastaju u Pragu sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada tamo ne da nije bilo drugih rasa, nego su i posjetitelji iz drugih država bili rijetkost. “Prema mom iskustvu, Čehoslovačka uopće nije bila kozmoplitska. Generacija moje bake je znala njemački jezik, neki su obrazovaniji ljudi znali i francuski, no svega je toga nestalo nakon Drugog svjetskog rata. Nijemce su nasilno protjerali, Židovi su već bili pobijeni, tako da je u vrijeme mog odrastanja taj svijet već bio sasvim iščezao. Jedini strani ljudi koje smo sretali bili su Nijemci, ali samo iz Istočne Njemačke, o kojima lokalno stanovništvo nije imalo osobito mišljenje.
Sjećam se da me jednog dana 1999. godine, na putu za posao, neko dijete pitalo koliko je sati na češkom jeziku. Sve do tog trenutka ja sam uvijek imao dojam da me tretiraju kao onoga koji nije Čeh. I tada sam odjednom shvatio da to više nikome nije važno. Oko nas je u Pragu bilo toliko Amerikanaca i Engleza da su se ljudi na to navikli. A i na televiziji se stalno moglo vidjeti ljude crne boje kože. Ni danas Češka Republika nije ni otvorena, ni multikulturalna kako bi to trebala biti, naši lokalni tabloidi jednako su glupavi kao i tabloidi bilo gdje drugdje, ali barem u njima nema ni rasizma, ni antisemitizma. Tijekom mog djetinjstva život je ponekad znao biti zaista strašan!”
U novim europskim integracijama doseg kozmopolitizma daleko je nadmašio sve ono čemu je svjedočila Habsburška Monarhija. Međutim, u tom nastupajućem kozmopolitizmu preteže kulturalna industrija engleskog jezičnog područja, na štetu miješanja lokalnih, susjednih kultura. Zmeškal smatra da je dominacija engleskog jezika najveći kulturalni problem. “Svjetski bestseleri lako nalaze put do izdavača jer im se nudi cijeli paket. Dobiju knjigu, dobiju gotov plakat i ovitak i moraju je samo prevesti – a kako ima mnogo onih koji prevode s engleskog jezika, prijevodi su relativno jeftini. A zato što nema puno prevoditelja koji znaju i druge europske jezike, masovno smo zasuti pretežno američkim autorima.”
To postupno gušenje europskih kultura u svom je eseju navijestio i Kundera, iako je on nudio nadu da će Srednja Europa živjeti sve dok njezini pisci budu pisali ozbiljne romane – romane koji su se spremni uhvatiti se u koštac s “demonima povijesti”, kako je napisao u svojoj knjizi “Umjetnost romana” iz 1986.
Miljenko Jergović dobio je srednjoeuropsku nagradu za književnost Angelus 2012. godine i od svih ljudi s kojima sam razgovarao on je najgorljiviji u tvrdnjama da ideja o Srednjoj Europi još nije mrtva. “Da postoji Srednja Europa, svjedoči, na kraju, moje porodično stablo. I porodična stabla milijuna ljudi, današnjih Srba, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca, ali i Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Poljaka… Logikom velikih i malih selidbi, onako kako je koga vodilo činovničko namještenje, tako su se ljudi selili s kraja na kraj imperija, stvarali su obitelji, donosili i raznosili različite običaje i uspostavljali začudne identitete, koji bi se, svi skupa, mogli nazvati srednjoeuropskima. Moj pradjed bio je Nijemac, rodom iz rumunjskoga dijela Banata, moja prababa bila je iz Slovenije, ali ni sama nije bila sigurna je li Slovenka ili je Njemica. Njezina majka je, pak, bila Talijanka iz Udina. Drugi moj pradjed bio je iz okoline Šibenika. Moji pradjed i djed bili su željezničari, njemački jezik bio je i jezik njihovoga sporazumijevanja i jezik njihove čitalačke kulture. Prostor koji su doživljavali svojim bio je prostor carskih i kraljevskih željeznica, koji se prostirao od današnje Ukrajine sve do sjeverne Italije i današnje Crne Gore. Da nije bilo habsburške birokracije, državnih institucija i zajedničke infrastrukture, nikada moji pradjedovi ne bi sreli moje prababe. Eto, to je Srednja Europa. I nekako mi je normalno da postoji nagrada za – srednjoeuropske pisce.”
Jergović nije bio jedini koji je prepoznao važnost željeznice u oblikovanju Srednje Europe. Prije nekoliko godina Jurij Andruhovič sudjelovao je u internetskom projektu pod nazivom “Potjah 76” (Vlak br. 76), koji je predstavio srednjoeuropsku ideju kao internacionalni vlak u kojemu su pojedini vagoni posvećeni poeziji, prozi, publicistici itd. “Vlak 76 nekada je vozio od Gdanjska, dakle od Baltičkog mora do Varne na Crnom moru i prolazio je kroz zapadnu Ukrajinu”, objašnjava Andruhovič. “Nakon pada komunizma jako mu je opao broj putnika, pa je ta linija postala sve kraća i kraća. Na koncu je vlak broj 76 vozio od poljskog pograničnog grada Przemysla do Čeronivca, na jugu Ukrajine, sve dok na koncu nije ukinut jer je donosio velike gubitke.” Možda je teško razmišljati o srednjoeuropskoj ideji simbolikom ovog vlaka koji sada čami na nekom sporednom kolosijeku zapadne Ukrajine dok iz njega bespomoćni pisci vire van kroz zamagljene prozore. No ipak, sve dok oni i dalje pišu, o tom vlaku vrijedi razgovarati.
Treba li nam Srednja Europa
Prošlo je 30 godina otkako se češki književnik Milan Kundera pozabavio pitanjima kulturalnog zastranjivanja i posljedica tih čina u svom slavnom eseju “Tragedija Srednje Europe” (premijerno objavljena u francuskom časopisu Debats u studenom 1983., a zatim i u čuvenom New York Review of Books sljedećega travnja) u kojem je potaknuo veliku raspravu o sudbini onih europskih kultura koje su se našle na “krivoj strani” Europe podijeljene Hladnim ratom. Kunderin esej isprva se činio vrlo pesimističnim. Ne samo da se u njemu tvrdilo da je Srednju Europu “otela” strana, rusko-boljševička civilizacija, nego je ustvrdio da je ostatak europskog kontinenta toliko duboko bio u stanju dekadencije da nije mogao uopće pojmiti što je Europa izgubila. Taj posmrtni ton vrlo brzo su nadrasli optimističniji vjetrovi. U Kremlju je na vlast došao Mihail Gorbačov i sovjetski blok je počeo pokazivati znakove otvaranja, tako da je ta multietička, kozmopolitska Srednja Europa toliko uzdignuta Kunderinim esejom vrlo brzo postala simbolom onoga što bi cijela Europa uskoro mogla postati, a ne više žalopojka nad davnim i prošlim vremenima.
Trideset godina poslije, većina država o kojima je Kundera pisao u svom eseju o Srednjoj Europi integrirana je u Europsku uniju i u NATO, a sam pojam Srednje Europe – koji se više nije vezivao uz oslobođenje od sovjetske vlasti – postupno je gubio svoj nekadašnji dobar glas. Ne zato što su kulturalne okolnosti o kojima je Kundera pisao nestale, već zato što se promijenio ukupni geopolitički kontekst. Europa je još zbijena između svjetskih sila različitih ideologija, no male nacije su i dalje u stanju iznijeti velike istine, tako da su Kunderini “ljudi od kulture” potrebniji više nego ikada da nas odvrate od te neočekivane tiranije brzog tempa života, statusa na Facebooku i neprestanog pogledavanja na Twitter.
Jasno je da je Milan Kundera Srednju Europu uvelike definirao romanopiscima (Franz Kafka, Robert Musil, Hermann Broch i Jaroslav Hašek – njegova su omiljena četvorka) i da je sam čin pisanja romana bio jedna od onih stvari koje su pomogle definiranje Europe kao civilizacijske tvorevine. S tim na umu, odlučili smo porazgovarati s trojicom suvremenih romanopisaca, Tomášom Zmeškalom u Pragu, Jurijem Andruhovičem u Lavovu i Miljenkom Jergovićem u Zagrebu (sva trojica proveli su svoje formativne godine u Kunderinoj Srednjoj Europi, ali su bili premladi da bi pripadali Kunderinoj generaciji). Razgovarali smo o tome je li Srednja Europa još potrebna i gdje bismo je, ako je ima, još mogli naći.
Prije svega toga moramo se malo vratititi u prošlost, da smjestimo Kunderin esej u povijesni kontekst. U to je vrijeme Kundera bio vrlo uspješan romanopisac, intelektualac koji je bio snažan glas javnosti, no čehoslovački ga je režim u razdoblju “normalizacije”, nakon sovjetske invazije 1968. godine, stavio na crnu listu.
Nakon što je emigrirao u Francusku 1975. godine, tamo je doživio veliki uspjeh romanima “Knjiga smijeha i zaborava” (1979.) i “Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1984.), koji su suvremena povijesna zbivanja iz Čehoslovačke prenijeli čitateljima cijeloga svijeta. Dijelom su upravo zahvaljujući Kunderinoj popularnosti čitatelji sa Zapada osamdesetih godina pažljivije pratili što se događa u Istočnoj Europi. Sam Kundera je tada Srednju Europu prirodno spominjao govoreći o svojim romanima, kao i o široj povijesti romana, jer je Srednja Europa bila ta koja nam je podarila svjetove Kafke, Musila i Brocha.
Srednja Europa je bila glavna tema razgovora koji je Joseph Roth napravio s Milanom Kunderom za New York Review of Books 1980. godine, tako da je ta tema bila itekako otprije poznata kad se 1984. godine pojavio esej “Tragedija Srednje Europe”. U to je vrijeme na engleskom jeziku objavljen i poduži esej mađarskog pica Györgyja Konráda “Antipolitika”, koji je govorio o podjelama Istoka i Zapada. (Konrádova utopijska ideja da bi Srednja Europa mogla cijelome kontinentu biti zadnja prilika da se uspostavi socijalnodemokratski prostor koji ne bi bio ni sovjetski, ni liberalno kapitalistički – vrijedna je da se o njoj ponovo razmisli.) New York Times je u to vrijeme čak tiskao i polemiku Kundere i budućeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Josifa Brodskog o ruskoj kulturi i njezinu padu.
Danas je nezamislivo da bi zapadne novine posvetile toliko prostora intelektualcima izvan engleskog govornog područja. Ali, što to točno obuhvaća pojam Srednje Europe? Sudionici ove rasprave uglavnom su navodili da Srednju Europu ne smatraju određenom regijom, nego stanjem duha, iako su pisci poput Kundere i Konráda sasvim jasno Srednju Europu povezivali s teritorijem bivše Habsburške Monarhije, čiju su propast doživljavali kao kulturalnu katastrofu. Ne samo zato jer je habsburška država predstavljala kulturalnu mješavinu mnogih naroda, nego i zato što su se u njoj začeli mnogi važni moderni umjetnički i književni pokreti. Czeslaw Milosz, Poljak rođen u Litvi, smatrao je da se prostor Srednje Europe proteže od “baroknoga Vilniusa” do “srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika”, dakle uglavnom po onom području koje se proteže istočno od Njemačke, ali kojim prevladava katoličko vjersko nasljeđe. Iako se uvijek isticao etnički i vjerski pluralizam Srednje Europe, istovremeno je bilo jasno da Srednje Europa nije ni pravoslavna, ni islamska ili ruska.
Nije se svima baš sviđao taj koncept. Peter Handke uporno je odbacivao koncept Srednje Europe, njemu to nije bilo ništa više od “meteorološke odrednice”. Mađarski romanopisac Peter Esterházy govorio je da “svaki pisac pripada svom jeziku, a ne regiji”. Danilo Kiš je, pak, 1987. godine upozorio da je “koncept srednjoeuropske kulture možda prisutniji danas na Zapadu, nego u onim zemljama koje bi logično trebale pripadati tom krugu”.
Tomáš Zmeškal bio je prvi od trojice spomenutih pisaca s kojim sam se susreo i odmah je bilo jasno da je Srednja Europa za njega povijesni kuriozitet, a ne nešto čime bi se danas bavio. Zmeškal je, međutim, odrastao čitajući Kunderine romane, zajedno sa “zabranjenim” piscima kao što su bili Josef Škvorecky ili ruski pisac Aleksandar Solženjicin, čiji je roman “Jedan da u životu Ivana Denisoviča” objavljen na češkom šezdesetih godina, da bi ga povukli iz prodaje i javnih knjižnica nakon 1969. godine.
“Sedamdesetih godina je vladalo uvjerenje da će svaki onaj kojeg uhvate da čita Kunderu ili Solženjicina imati ozbiljnih problema”, sjeća se Zmeškal. Veliki dio onoga što je bilo vrijedno pročitati bio je maknut s polica knjižara i knjižnica tijekom kampanje “normalizacije” sedamdesetih godina, kad je prosovjetski komunistički vođa Gustáv Husák nastojao spriječiti sve ono što je i izdaleka mirisalo na subverziju. “Po mnogo čemu su za raspoloženje koje je dovelo do Praškog proljeća bili zaslužni pisci poput Kundere, Havela, Seiferta i Prohaske”, objašnjava Zmeškal. “Tako da nije nikakvo čudo da su komunisti nakon sloma Praškog proljeća odlučili te iste pisce ušutkati. A ti ušutkani doista su bili najbolji pisci. U vrijeme mog odrastanja u knjižnicama nije bilo gotovo ničega dobrog što se moglo pročitati.”
“Sjećam se da sam još kao tinejdžer 1969. u nekim novinama koje sam pronašao negdje u podrumu čitao polemiku Kundere i Vaclava Havela”, sjeća se Zmeškal. “Bila je to briljantna izmjena gledišta dvojice ljudi koji su tada bili na vrhuncu svoje moći.” Kundera je optužio Havela da je moralni egzibicionist koji potiče ljude na uzaludni otpor, dok je Havel smatrao da je Kunderina vjera u kulturu romantično isprazna. “Bilo je to razdoblje kad su češki intelektualci nešto značili, za razliku od danas.”
“Ljudima moje generacije na neki je način tužno što ti ljudi danas malo kome što znače”, nastavlja Zmeškal. “Mladim ljudima danas oni više ništa ne znače. U intelektualnom životu Češke dogodio se veliki diskontinuitet – Škvorecky je živio u Kanadi, Kundera i dalje živi u Francuskoj, a malo tko iz moje generacije je ikad imao priliku osobno upoznati te pisce. Znam da je i vrlo malo starijih kolega ikada imalo priliku s njima popiti piće.”
Jurij Andruhovič nije se pošteno upoznao s Kunderom sve do devedesetih godina, kad je ukrajinski književni časopis konačno dobio prava na prijevod romana “Nepodnošljiva lakoća postojanja”. “Kundera je vrlo brzo postao važna odredišna točka mnogim ukrajinskim književnicima. Došlo je do iznenadne spoznaje da ta velika književna zvijezda pripada istom, srednjoeuropskom prostoru.”
Bivša Jugoslavija bila je komunistički prostor na kojemu su se slobodno mogle nabaviti sve Kunderine knjige, sjeća se Miljenko Jergović. “U osamdesetima Kundera je u Jugoslaviji bio intelektualni bestseler pisac. Pa i ne ekskluzivno intelektualni. Oko 1985. čitali su ga svi koji su uopće čitali knjige, osim, možda, nekih čudaka ili partijskih funkcionara i ponekoga sovjetonostalgičara. Kao takav, Kundera je bio i jedan od onih važnih, inicijacijskih pisaca s kojima se u adolescentska doba ulazilo u svijet odraslih. Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je, čini mi se, ‘Šala’. Godina je, to sigurno znam, bila 1981. Bio sam oduševljen, ali ne piščevom eventualnom subverzivnošću. Što god tko o tome govorio, Kundera u Jugoslaviji nije bio čitan kao subverzivni pisac niti smo se mogli identificirati sa životima ljudi i ideološkim stradavanjima u Čehoslovačkoj. Kundera je za nas bio duhovit, virtuozan i vrlo realističan autor, čiji su se romani, ili samo romaneskne epizode, mogli prepričavati. Bila je to duhovita i zabavna društvena kritika, začinjena ljubavnim pričama i jakim političkim kontekstom. Zapravo, idealan pisac za ulazak u svijet odraslih.”
Hrvatski prijevod eseja “Tragedija Srednje Europe” pojavio se 1985. u časopisu Gordogan, zajedno s esejima Györgyja Konráda i drugih. Esej je preveden na slovenski godinu prije, na jesen 1984., u časopisu Nova revija. Godine 1986. slovensko je Društvo književnika pokrenulo Vilenica festival koji se održao do naših dana, a još je onda bio orijentiran na specifično srednjoeuropsku književnost. Svake godine na tom prelijepom uzgajalištu konja u Lipici, nalik kakvom habsburškom Disneylandu, dodjeljuje se i nagrada za najbolje književno djelo sa srednjoeuropskog područja.
Za one pisce koji priznaju vlastitu nostalgiju za habsburškim vremenima, kao što je György Konrád, srednjoeuropska ideja nudila je izlaz iz onoga što je on doživljavao kao bezizlaznost vlastite nacionalne države. No, književnici u Sloveniji za tu su ideju bili zagrijani iz sasvim suprotnih razloga, ta je ideja oblikovala njihove nacionalne težnje.
Tijekom 1987. godine u jugoslavenskim se novinama Srednja Europa vrlo često spominjala, dijelom i zato što su slovenski književnici uspjeli diskusiju o Srednjoj Europi preusmjeriti u diskusiju o tome što je tada značilo biti slovenskim književnikom. Zagrebački tjednik Danas posvetio je toj debati u ožujku čak četiri stranice. Mjesec dana poslije u tom istom tjedniku ideološki pas čuvar Stipe Šuvar našao se govoriti o “opsesiji Srednjom Europom” i napao sve one koji su zagovarali “europsku orijentaciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”.
Fraze kao što je bila “europska orijentacija” zvučale su donekle anakrono čak i 1987. (koji bi drugi kontinent uopće mogao bio dostupan?), no to je postalo glavnim političkim pitanjem u zemljama poput Ukrajine koja je ostala u raskoraku između onoga što je Kundera nazvao “otetima Zapadu” i bizantinskog istoka. Istočna Ukrajina je bila dio ruske kulturalne orbite još od 17. stoljeća, ali zapadni dio zemlje veći dio povijesti proveo je pod Poljacima ili Habsburgovcima.
U Ukrajini je debata o tome koliko oni pripadaju Srednjoj Europi ili Europi uopće i danas vrlo živa. “Možda je posrijedi priroda same zemlje, ona je jednostavno prevelika da bi se apsorbirala pod neku vrstu europskog standarda”, kaže Jurij Andruhovič. “U jednoj polovici zemlje ljudi nemaju pojma ni o kakvim europskim vrijednostima, dok, na primjer, ovdje u Lavovu ljudi stalno govore o tim vrijednostima.”
Kunderina Europa malo ili ništa ne znači Ukrajincima u Kijevu ili Donjecku. “Mi ne možemo ujediniti Ukrajince oko neke srednjoeuropske ideje. U našem slučaju mora se raditi o nekoj ideji koja će obuhvatiti cijelu Ukrajinu. Dakle, mi se prvo moramo toga domisliti, a tek onda pokušati objasniti, kroz tu zajedničku ukrajinsku viziju, što nama znači Europa.”
Bilo je više nego prikladno što sam se s Jurijem Andruhovičem sreo upravo u Lavovu, gradu koji danas izgleda kao habsburški tematski park puno više nego Beč i Prag. Kako se navodi u njihovu službenom internetskom vodiču, to je “mjesto u kojemu ćete se istoga časa naći u svijetu cara Franje Josipa”. To je, naime, grad u kojemu postoje “tematske” kavane, u kojima su zaposlenici odjenuti u kostime iz 19. stoljeća, kao i pivnice u kojima vas poslužuju konobarice u čipkastim pregačama.
U svom eseju “Erc-Herc-Perc” Andruhovič govori o svojoj baki koja je svojim očima vidjela Franju Ferdinanda kako se voza otvorenom kočijom u okolici Ivano-Frankivska (u ono vrijeme to se mjesto u austrougarskoj provinciji Galiciji zvalo Stanislau), par tjedana prije atentata koji je na njega izvršen u Sarajevu. Za Andruhoviča je ta slika ključna, ne samo zato što nam nudi isječak iz obiteljske povijesti (njegovi ukrajinski i šleski preci mogli su se susresti doista jedino u multikulturalnom svijetu Habsburške Monarhije), nego i zato što kod njega zapadna Ukrajina, koja nam se danas, nakon sovjetske koupacije, čini toliko dalekom, postaje sastavnim dijelom Srednje Europe i njezinih nadvojvoda, kremastih kolača i raspojasanih husara. “Devedesetih godina nam je trebala određena količina te habsburške mitologije kako bismo pronašli alternativni model razvoja ukrajinske kulture”, objašnjava Andruhovič. “Imali smo dojam da nitko iz izvanjskoga svijeta ne shvaća da Ukrajina nije isto što i Rusija, tako da je buđenje sjećanja na habsburško naslijeđe zapadne Ukrajine poslužilo i da svijetu ukažemo koliko smo različiti od Rusa.”
Ukrajincima sa zapada zemlje, kao što je Andruhovič, Kunderin koncept civilizacijske podjele je svakodnevna realnost. “Ruska sfera otvoreno se predstavlja kao alternativna zapadnoj civilizaciji. A zagovornici ruskog modela uvijek su kategorični u svojim postavkama, ili – ili. Kod njih nema prostora za kompromise.”
Kad se netko nastavlja na ideju Srednje Europe, to obično više govori o tome čemu ne želi pripadati, nego čemu doista pripada. U Hrvatskoj je, tako, diskusija o Srednjoj Europi uvijek služila tome da se okrenu leđa Balkanu, ali i da se prihvate one vrijednosti koje uopće nisu nužno srednjoeuropske. “Kontekst nas određuje u stavovima o Srednjoj Europi, bilo da smo Poljaci ili Hrvati”, kaže Miljenko Jerović. “Zamagljuje suštinu i svaki naš razgovor pretvara u reaktivni govor, u niz eskivaža u imaginarnom boks-meču. Ali to je, naprosto, tako. Srednja Europa je objekt čežnje istočnoeuropskih malograđana, desničara, uglavnom vrlo sumnjivih tipova. Istovremeno, Srednja Europa jedna je od naših kompleksnih domovina. Recimo, Srednja Europa rodno je mjesto naših jevrejskih identiteta, i rodno mjesto europskog antisemitizma. Srednja Europa je okvir za simfonije Gustava Mahlera, samo u Srednjoj Europi mogao se roditi Adolf Hitler…”.
I sam Kundera je bio sklon isticati da je velik dio tog srednjoeuropskog kozmpolitizma nestao masovnim deportacijama i pogromom židovske populacije tijekom Drugog svjetskog rata. Život u poslijeratnoj Čehoslovačkoj bio je jako daleko od ikakve multikulturalnosti, kako ističe Tomáš Zmeškal. Njegov drugi roman “Biografija crnog i bijelog janjeta” priča o dvorasnim blizancima koji odrastaju u Pragu sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada tamo ne da nije bilo drugih rasa, nego su i posjetitelji iz drugih država bili rijetkost. “Prema mom iskustvu, Čehoslovačka uopće nije bila kozmoplitska. Generacija moje bake je znala njemački jezik, neki su obrazovaniji ljudi znali i francuski, no svega je toga nestalo nakon Drugog svjetskog rata. Nijemce su nasilno protjerali, Židovi su već bili pobijeni, tako da je u vrijeme mog odrastanja taj svijet već bio sasvim iščezao. Jedini strani ljudi koje smo sretali bili su Nijemci, ali samo iz Istočne Njemačke, o kojima lokalno stanovništvo nije imalo osobito mišljenje.
Sjećam se da me jednog dana 1999. godine, na putu za posao, neko dijete pitalo koliko je sati na češkom jeziku. Sve do tog trenutka ja sam uvijek imao dojam da me tretiraju kao onoga koji nije Čeh. I tada sam odjednom shvatio da to više nikome nije važno. Oko nas je u Pragu bilo toliko Amerikanaca i Engleza da su se ljudi na to navikli. A i na televiziji se stalno moglo vidjeti ljude crne boje kože. Ni danas Češka Republika nije ni otvorena, ni multikulturalna kako bi to trebala biti, naši lokalni tabloidi jednako su glupavi kao i tabloidi bilo gdje drugdje, ali barem u njima nema ni rasizma, ni antisemitizma. Tijekom mog djetinjstva život je ponekad znao biti zaista strašan!”
U novim europskim integracijama doseg kozmopolitizma daleko je nadmašio sve ono čemu je svjedočila Habsburška Monarhija. Međutim, u tom nastupajućem kozmopolitizmu preteže kulturalna industrija engleskog jezičnog područja, na štetu miješanja lokalnih, susjednih kultura. Zmeškal smatra da je dominacija engleskog jezika najveći kulturalni problem. “Svjetski bestseleri lako nalaze put do izdavača jer im se nudi cijeli paket. Dobiju knjigu, dobiju gotov plakat i ovitak i moraju je samo prevesti – a kako ima mnogo onih koji prevode s engleskog jezika, prijevodi su relativno jeftini. A zato što nema puno prevoditelja koji znaju i druge europske jezike, masovno smo zasuti pretežno američkim autorima.”
To postupno gušenje europskih kultura u svom je eseju navijestio i Kundera, iako je on nudio nadu da će Srednja Europa živjeti sve dok njezini pisci budu pisali ozbiljne romane – romane koji su se spremni uhvatiti se u koštac s “demonima povijesti”, kako je napisao u svojoj knjizi “Umjetnost romana” iz 1986.
Miljenko Jergović dobio je srednjoeuropsku nagradu za književnost Angelus 2012. godine i od svih ljudi s kojima sam razgovarao on je najgorljiviji u tvrdnjama da ideja o Srednjoj Europi još nije mrtva. “Da postoji Srednja Europa, svjedoči, na kraju, moje porodično stablo. I porodična stabla milijuna ljudi, današnjih Srba, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca, ali i Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Poljaka… Logikom velikih i malih selidbi, onako kako je koga vodilo činovničko namještenje, tako su se ljudi selili s kraja na kraj imperija, stvarali su obitelji, donosili i raznosili različite običaje i uspostavljali začudne identitete, koji bi se, svi skupa, mogli nazvati srednjoeuropskima. Moj pradjed bio je Nijemac, rodom iz rumunjskoga dijela Banata, moja prababa bila je iz Slovenije, ali ni sama nije bila sigurna je li Slovenka ili je Njemica. Njezina majka je, pak, bila Talijanka iz Udina. Drugi moj pradjed bio je iz okoline Šibenika. Moji pradjed i djed bili su željezničari, njemački jezik bio je i jezik njihovoga sporazumijevanja i jezik njihove čitalačke kulture. Prostor koji su doživljavali svojim bio je prostor carskih i kraljevskih željeznica, koji se prostirao od današnje Ukrajine sve do sjeverne Italije i današnje Crne Gore. Da nije bilo habsburške birokracije, državnih institucija i zajedničke infrastrukture, nikada moji pradjedovi ne bi sreli moje prababe. Eto, to je Srednja Europa. I nekako mi je normalno da postoji nagrada za – srednjoeuropske pisce.”
Jergović nije bio jedini koji je prepoznao važnost željeznice u oblikovanju Srednje Europe. Prije nekoliko godina Jurij Andruhovič sudjelovao je u internetskom projektu pod nazivom “Potjah 76” (Vlak br. 76), koji je predstavio srednjoeuropsku ideju kao internacionalni vlak u kojemu su pojedini vagoni posvećeni poeziji, prozi, publicistici itd. “Vlak 76 nekada je vozio od Gdanjska, dakle od Baltičkog mora do Varne na Crnom moru i prolazio je kroz zapadnu Ukrajinu”, objašnjava Andruhovič. “Nakon pada komunizma jako mu je opao broj putnika, pa je ta linija postala sve kraća i kraća. Na koncu je vlak broj 76 vozio od poljskog pograničnog grada Przemysla do Čeronivca, na jugu Ukrajine, sve dok na koncu nije ukinut jer je donosio velike gubitke.” Možda je teško razmišljati o srednjoeuropskoj ideji simbolikom ovog vlaka koji sada čami na nekom sporednom kolosijeku zapadne Ukrajine dok iz njega bespomoćni pisci vire van kroz zamagljene prozore. No ipak, sve dok oni i dalje pišu, o tom vlaku vrijedi razgovarati.
Preveo Saša Drach