Dok ih gledam, jasno mi biva kako su oni svi znali da je meni već došao kraj, a znao nisam jedino ja…
Razumijem ih, drage ljude: poštedjet su me htjeli. Ali uzalud, jer ja sam, svejednako, imao na umu da smrt je u meni od najprvog početka, i uvijek, stoga, pripravan za nju bijah.
Zato i ne držah odveć do života, pa ni rastat mi se od njeg ne bijaše teško smrt kad me je cijeloga prorasla…
Gle – kako svećenik ovaj zavodljivo, i nadahnuto, kazuje o spasu duše… Svidjelo mi se i o meni što reče: veli da sam, onim što pisah, jedinstven ostavljao trag, otisak svoga prsta, kao što neponovljiv je svaki čovjek, kao svjedodžba ljubavi Gospodnje, kroz moje što će se, vječito, umnažati pjesme…
Evo, okončava se i druga besjeda: te neukusne, suvišne riječi o “zvjezdariju nebeskom” dalje, srećom, trajati neće. I spustit će me sada. Ispod škrinje već se konopci zatežu lagano…
Ali, čekaj, zašto je ona mlada, sitna žena – sva je u crnom: ležeći ovako ne vidim joj lice – zašto je, odjednom, tako zacičala…? Gle, gle: pa i u nesvijest je ona pala… Ah, pa, Ruža to je moja! Dobro je: prihvatiše ju spretne ruke, odnijet će je odmah, i liječniku odvesti valjda…
Draga…, o draga… Zašto…? Pa vjeruje ona! Ja znam: ona ne dvoji o uskrsnuću u Kristu… Ali, opet, nije izdražala rastanak s mojim ostacima zemnim…
I sad, razići će se svi polako. Vratit će se odakle su došli, da mene, još jednom, posljednji put, vide. I ja ću, sada, ovdje, ostati sam. Sam. Sam, zauvijek.
Ali – ne…! U plavetnom svodu kao da vidim, ne, ne: kao!, doista vidim: anđeo, serafin, krilom meni maše… Moja dušica slatka… Ružice… Na san sklapaju se crne moje oči… To već u njih zemlja se ruši, po kovčegu bije…
Draganova posmrtna pjesma
Draganu Šimoviću, posvećeno
Dok ih gledam, jasno mi biva kako su oni
svi znali da je meni već došao kraj, a znao
nisam jedino ja…
Razumijem ih, drage ljude: poštedjet su me
htjeli. Ali uzalud, jer ja sam, svejednako, imao
na umu da smrt je u meni od najprvog početka,
i uvijek, stoga, pripravan za nju bijah.
Zato i ne držah odveć do života,
pa ni rastat mi se od njeg ne bijaše teško
smrt kad me je cijeloga prorasla…
Gle – kako svećenik ovaj zavodljivo,
i nadahnuto, kazuje o spasu duše… Svidjelo
mi se i o meni što reče: veli da sam, onim što
pisah, jedinstven ostavljao trag, otisak svoga
prsta, kao što neponovljiv je svaki čovjek,
kao svjedodžba ljubavi Gospodnje, kroz
moje što će se, vječito, umnažati pjesme…
Evo, okončava se i druga besjeda:
te neukusne, suvišne riječi o “zvjezdariju
nebeskom” dalje, srećom, trajati neće.
I spustit će me sada. Ispod škrinje već se
konopci zatežu lagano…
Ali, čekaj, zašto je ona mlada, sitna žena –
sva je u crnom: ležeći ovako ne vidim joj
lice – zašto je, odjednom, tako zacičala…?
Gle, gle: pa i u nesvijest je ona pala…
Ah, pa, Ruža to je moja! Dobro je: prihvatiše
ju spretne ruke, odnijet će je odmah, i liječniku
odvesti valjda…
Draga…, o draga… Zašto…? Pa vjeruje ona!
Ja znam: ona ne dvoji o uskrsnuću u Kristu…
Ali, opet, nije izdražala rastanak s mojim
ostacima zemnim…
I sad, razići će se svi polako. Vratit će se
odakle su došli, da mene, još jednom, posljednji
put, vide. I ja ću, sada, ovdje, ostati sam. Sam.
Sam, zauvijek.
Ali – ne…! U plavetnom svodu kao da vidim,
ne, ne: kao!, doista vidim: anđeo, serafin,
krilom meni maše… Moja dušica slatka…
Ružice… Na san sklapaju se crne moje oči…
To već u njih zemlja se ruši, po kovčegu bije…
(8.1.2007.)