Violinistkinja

Nataliji Todorović

U toploj postelji vrata,
vatrom brade i drhtajem ramena,
grli violinu.

Ruka srasla sa gudalom,
prsti se istežu u niti strune,
snen pogled dubi dubinu nedogleda.

I zvuk zatreperi,
pa se razlije dvoranom,
kao talasići rijeke u plićaku.

Šapat tišine, žubor potoka,
uzdah duše, skerco, jauk sudbine,
pa opet melemni glas slavuja.

Zatim, u nijemom sazvučju
melanholije, sjećanja, nade,
u kovitlacu nota, gube se:

gudalo, ruka, tijelo violine;
violinistkinja nestaje u svom pogledu,
dvoranu i publiku guta praznina.

Ostaju samo strune s kojih
trepet šalje tajanstvene poruke
neodgonetljivosti vasione.