Nasumične subotnje crtice

1. U meni je pješčani sat pijeska natopljenog melanholijom. Dok sam bio mlađi, melanholija je bila na drugoj strani sata, negdje na rubovima mene; kako starim, sve se više presipa u mene. Melanholija zbog neke mutne svijesti da će ovaj život biti malo, da prebrzo prolazi, da mi se mnogo toga nikada neće desiti.

2. Ne volim doba u kojem živim. Ne volim sveprisutne mobilne telefone, pametne satove, kamere, sve ove silne tehničke naprave kojima ne znam ni imena ni za šta služe, niti ih ikada želim posjedovati.

Ljudi previše gube sebe u ovim novotarijama kojima se ne nazire kraj. Što ih je više, sve je manje misli. Posjedovanje najnovijeg modela mobilnog telefona u današnjem je svijetu alibi za unutarnju prazninu.

3. Nekada odlutam, zbog nekog slučajnog mirisa, zvuka, nasumičnog sjećanja, u najranije djetinjstvo. Slika koja se uvijek vraća je subotnje jutro, budim se u svojoj sobici i čujem žamor iz kuhinje natopljen plavičastim mirisom duhanskog dima: mama i tata s komšijama piju kafu. Prepliću se muzika s radija, zveckanje fildžana i smijeh. Sa svog kreveta na sprat kroz prozor vidim Unu i kej. Život je lijep, budućnost puna šarenih tajni, ali nema razloga da žurim, vremena imam napretek. Protrljam oči, palim kasetofon na ormaru pored kreveta i nastavljam čitati Mister Noa tamo gdje sam sinoć stao.

4. Dok sa kćerkicom u autu čekam da zeleno svjetlo zamijeni beskrajno dugo crveno ona govori: “Tata, pusti onu moju muziku.” Na prve taktove se počinje smijati i plesati i sretna je. Onda odlazimo u knjižaru i listamo slikovnice, potom na sladoled. Ona je sretna u sadašnjosti. Njen su svijet samo sadašnjost, neposredna prošlost i neposredna budućnost.

Volio bih živjeti u sadašnjosti, ali mi nije dato. U mislima sam uvijek hrpu koraka ispred ili hrpu koraka iza nje.

Nekad mi se čini da je sve lijepo što želim da mi se desi samo koloplet varijacija lijepih stvari koje sam već proživio.

5. Razmišljam o ovome dok sjedim u biblioteci u floridskom gradiću, negdje na kraju svijeta. Da sam na jednoj od bezbroj životnih raskrsnica krenuo drugim putem, sjedio bih danas u biblioteci u Australiji, Norveškoj, Hrvatskoj, Njemačkoj… u Bosni. I opet bih bio na kraju svijeta kao što su bili i oni što su prije dvadeset, pedeset, sedamdeset godina prije mene sjedili u ovoj biblioteci ili bilo kojoj drugoj. Za stotinjak godina, kada niko ko sada hoda zemljom ne bude živ, značićemo onima koji tada budu živi isto što i nama znače oni koji su prije stotinjak godina obitavali na mjestima gdje smo mi sada. Bićemo samo dvominutni žamor u kutku kafića, zvuk sirene bijesnog vozača na velegradskoj raskrsnici, krivudava linija na papiru povučena rukom dvogodišnjeg djeteta.

Meho Bahtić 09. 01. 2024.