U tom vlaku, u kojem jednim običnim starinskih upoznavanjem, primjereno sporo započinje ono što će se uskoro razviti u furioznih šestotinjak stranica i dobrih mjesec dana, koliko nam svako čitanje “Idiota” od života oduzme, susreću se knez Lev Nikolajevič Miškin i građanin Parfjon Semjonovič Rogožin, dva suprotna karaktera, dvojica međusobno najudaljenijih muškaraca, moralne i emocionalne opreke, suprotni i suprotstavljeni principi, koji se uza sav međusobni trud i iluziju kršćanske uzajamnosti nikada jedan drugome zapravo neće moći približiti. Dostojevskom to je omiljeni princip izgradnje dramske situacije, način stvaranja romaneskne teme, zbog kojeg se, možda, kazališni autori tako rado poduhvaćaju dramatiziranja njegovih romana i zbog kojeg je, uostalom, Dostojevski toliko omilio Amerikancima. Dovoljno je pronaći dvojicu karakterno i sudbinski suprotstavljenih muškaraca, i već može započeti krvavi europski western.
“Idiot” jedini je njegov roman koji, uz pripovijetku “Krotka”, zbilja volim. Čitam ga treći put, ponukan novim prijevodom Ivane Peruško, a pomalo i okolnostima epohe. Kakav je, doista, “Idiot” pred drugu zimu ruskog kasapljenja Ukrajine? I kakav je “Idiot” za jednu, tom okolnošću blago pomućenu i preosjetljivu čitateljsku svijest? Ta svijest teško, recimo, može izbjeći bizarnu podudarnost u imenima književnih i ratnih protagonista. Naime, u prosincu 2022. svjetske agencije objavljuju vijest da je u okupiranom Donjecku ranjen Dmitrij Olegovič Rogozin, a desetak dana kasnije ruska propaganda odgovara protuviješću prema kojoj je Rogozin francuskome predsjedniku Macronu poštom poslao geler kojim je pogođen, optužujući ga tako za svoje stradanje. Bivši ruski veleposlanik pri NATO-u, ekstremni desničar, luđak zaljubljen u lik i djelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji uostalom ne vjeruje da su se Amerikanci ikad spustili na Mjesec, od Parfjona Semjonoviča Rogožina razlikuje se po jednom Ž. Čitatelj ne može, a da, čitajući ponovo “Idiota”, ne uspoređuje Rogozina i Rogožina. Pogotovu što sličnosti postoje i što u karakterizaciji likova kod Dostojevskog postoji nešto što podsjeća na karaktere protagonista epohe u žurnalističkim i političkim izvještajima našega doba.
Parfjon Semjonovič zao je i nesretan muškarac. Možda će se nekom čitatelju, možda i čitateljici, učiniti da ga njegova inherentna nesreća čini zlim, te da bi mogao biti manje zao ako bi bio manje nesretan, ali to je opasan privid. “Bilo je to pred sam kraj studenoga i taman je ojužilo kada je oko devet ujutro vlak za Peterburg punom parom jurio željezničkom prugom Varšava – Peterburg.” Tom rečenicom “Idiot” započinje. U vlaku, u slučajno odabranom trenutku i satu – jer vlak je jurio istom prugom i u osam, i u pola devet, i u devet – ali u društvenoj situaciji i kontekstu neusporedivim u prethodnim iskustvima čovječanstva. Susret u vlaku u sebi ima nešto paradoksalno: to je istovremeno susret u mirovanju i čekanju, i u najdinamičnijem zamislivom kretanju. Kupe vlaka je međusvijet, limb. Knez Miškin se sa Rogožinom, svojim romanesknim i životnim suparnikom, susreće u tom međusvijetu. Ovakav je taj susret, nekoliko rečenica niže, u drugom odlomku romana: “Rano ujutro u jednom od vagona trećega razreda, uza sam prozor, dva su se putnika našla jedan nasuprot drugome – obojica bijahu mlada, obojica s malo stvari, obojica nemarno odjevena, obojica upečatljiva izgleda i obojica zapravo željna zapodjenuti razgovor jedan s drugim. Da su kojim slučajem upravo u tom času znali po čemu su i jedan i drugi tako posebni, obojica bi se začudila što je slučaj htio da sjednu jedan nasuprot drugome u vagonu trećeg razreda peterburško-varšavske željezničke linije.”
Imajte strpljenja i za nastavak, za nešto duži opis dvojice protagonista, Rogožina i Miškina, iz kojeg će opisa, kako u kakvoj biblijskoj prispodobi, proizlaziti i njihovi karakteri: “Jedan nije bio naročito visok, imao je dvadeset sedam godina, kovrčavu i gotovo garavu kosu te sive i sitne, no vatrene oči. Imao je širok i spljošten nos, izražajne jagodice, a tanašne usnice neprestano su mu se razvlačile u bestidan, zajedljiv, pa čak i zloban smiješak; čelo mu je pak bilo visoko i lijepo oblikovano, što je na neki način popravljalo nezgrapnost donjega dijela lica. No, ono što se posebno isticalo na njemu bilo je mrtvačko bljedilo, zbog kojega je, unatoč snažnoj građi, njegova fizionomija djelovala nekako izmoždeno, ali i strastveno, gotovo napaćeno, što je odudaralo od bezobrazna gruba smiješka te prodorna samouvjerena pogleda. Bio je toplo odjeven, u širokoj crnoj janjećoj bundi koja ga je noću čuvala da ne ozebe, za razliku od njegova susjeda, čija su drhtava leđa bila prepuštena studenim čarima vlažne ruske noći, za koju očito nije bio pripremljen. Na sebi je imao široku, debelu pelerinu s ogromnom kapuljačom, i to baš onakvu kakvu zimi nose putnici u dalekom inozemstvu, u Švicarskoj ili, recimo, u sjevernoj Italiji, jer kao da ne računaju da će na svome putovanju naići i na druge krajeve, kakav je, primjerice, onaj od Eydtkuhnena do Peterburga. Naime, pokazalo se da ono što je bilo sasvim prikladno i zadovoljavajuće u Italiji, u Rusiji nije bilo. Vlasnik pelerine s kapuljačom bio je također mlad muškarac od kakvih dvadeset šest ili dvadeset sedam godina, bio je mrvicu viši od prosjeka, izrazito svijetle i guste kose te upalih obraza, ali i rijetke, šiljaste, gotovo bijele bradice. Imao je velike, plave i pronicljive oči u kojima je vladala neka tišina, ali i težina; neki su u tom čudnom pogledu mogli odmah prepoznati epilepsiju. Mladić je ustvari imao ugodno lice, istančano i suhonjavo, samo nekako bezbojno, a u tom je času ono već bilo toliko ozeblo da je poplavjelo. U rukama mu se klatio mršav svežanj od stare olinjale svile u koji je stalo sve što je sa sobom uzeo na put. Na nogama mu bijahu crne niske cipele s debelim potplatom – ništa od toga nije bilo ruski. Sve je to pomno izučio crnokosi susjed u krznenoj bundi, djelomično i zbog toga što mu je bilo dosadno, a naposljetku da je priupitao s onim bezobraznim smiješkom, kakvim se ljudi drsko i prezrivo običavaju naslađivati tuđim nesrećama: ‘Mrzlo?’”
I tu može započeti drama jednoga društva, praćena intimnim stradanjima nekolicine protagonista.
Dok Rogožin dobro zna odakle ide i gdje je pošao, knez Miškin čini se izgubljenim. Ta njegova izgubljenost, mnogo više nego plemenitost i čistota njegove duše, ovog su čitatelja od pubertetskih dana njemu privlačili. On je, naime, bio na liječenju u Švicarskoj, i sada se vraća u Rusiju. Ne bi se baš moglo reći da se vraća kući, jer knez Miškin, manje-više, nema nikoga svog. On stiže u ništa, a oko njega se, u nizanju prividnih slučajnosti, zgušnjava svijet. U načinu njegova pojavljivanja na pozornici nešto je od dolaska Mesije. Samo što Miškin nije obasjan božanskom svjetlošću, njega ne donosi misija, on ne stiže s Božjom objavom ni s bilo čijom porukom. On je, kako se oko njega širi glas, idiot. Bolesnik. Nije normalan. I to što je idiot, a što je tako dobar i drag, začudno iskren, razlog je njegova prihvaćanja. Knez je bezazlen čovjek. Pred bezazlenima ljudi ne zaziru. Vjeruju da ih on ne može ugristi.
Svijet u kojem se on zatekne po dolasku u Peterburg nalik je nekoj postapokaliptičnoj, dekadentnoj poslijeratnoj sapunici. Raskalašna diznijevska mati s tri kćeri. Generalice i generali, građanski dobro situirani probisvijeti, lica sa špice u Bogovićevoj, samo prenaglašenih osobina i fizionomije. Strašan neki svijet, koji nije posve nesvjestan svojih naravi i svog mraka. Knez Miškin u tom se svijetu pojavi kao božansko obasjanje. Pripustili su ga kao idiota, ali shvaćaju oni da knez nije idiot. Onda, što li je?
U toj odvratnoj ljudskoj menažeriji samo jedna je odistinska figura. Samo jedna sa stvarnom tragikom i unutarnjom dubinom, s nesrećom koja bi mogla biti smrtonosna. Ali do nje nas Dostojevski dovodi vrlo postupno, uglavnom se krećući niz karakterne plićake kakav je, recimo, dikanoidni general Ardalion Aleksandrovič Ivolgin, koji bi da impresionira društvo, pa pripovijeda kako je na kolodvoru kupio kartu za prvi razred (zaboravismo napomenuti: ono na početku, Rogožin i Miškin voze se, naravski, trećim razredom), i u kupeu s rezervacijom sreće dvije dame s psićem bolonjezerom, “jedna je bila odjevena veličanstveno, u svijetloplavoj haljini, a druga nešto skromnije, u nečemu svilenom i crnom (…), nisu bile ružne, izgledale su nadmeno, razgovarale su na engleskom.” Ivolgin je šutio i pušio pokraj otvorenog prostora, i sve više se nervirao. Jedna od njih dvije zurila je u njega kroz dvogled od kornjačevine. Proučavala ga kao insekta. Nisu mu se obraćale, sve dok ona u svijetloplavom nije iz čista mira zgrabila cigaretu iz njegove ruke, i bacila je kroz prozor. “Nisam izrekao ni riječi”, veli general Ivolgin, “samo sam s naročitom ljubaznošću, izuzetnom, najprofinjenijom, da se tako izrazim, ljubaznošću prišao psiću bolonjezeru s dva prsta, nježno ga uhvatio za ovratnik i šiknuo kroz prozor za cigarom. Samo je zacvilio! A vlak je jurio…”
Naravno da ovakvi prostački nastupi impresioniraju one kojima su upućeni. Tako je kod Dostojevskog, majstor je on sveudiljnog građanskog prostaštva – što katkad kod njega i zamara, naročito u spoju s biblizmima njegovim i prekomjernim kršćanlucima, ali u “Idiotu” je maestralan – a tako je i u životu, na Novoj TV, HRT-u i RTL-u, i tamo među finim novograđanskim ološem u HNK, na premijeri orkestriranih sviridbi klincu-palcu, kod propale operne pevaljke iz dobre zagrebačke kuće.
“‘Vi ste čudovište!’ vrisnula je Nastasja Filipovna”, ta jedina odistinska figura u tom svijetu među koji knez Miškin ulazi, “hihoćući se i plješćući dlanovima poput kakve djevojčice.” I kako je ona centar njihova svijeta, zamašnjak društvene dinamike, tako se redaju, jedan za drugim, da pohvale i uzveličaju ogavni generalov postupak.
Podcijenili su, međutim, onu oko čije se nesreće vrti ovaj svijet:
“‘Ali, dopustite mi, kako je to moguće?’ odjednom upita Nastasja Filipovna. ‘Prije pet ili šest dana pročitala sam u Independanceu – redovito čitam Independance – posve istu priču! Ali u dlaku istu! Dogodila se u vlaku negdje na rajnskom području između Francuza i Engleskinje; i ondje se radilo o bačenoj cigari, i ondje je kroz prozor bio bačen bolonjezer – sve se dogodilo upravo kao i kod vas. Čak je i haljina bila svjetloplava!’”
S tim Ivolginovim pokopanjem Nastasja Filipovna ulazi u roman. Ludo i samoubilački, s punom sviješću da je ovdje, u ovom bijednom životu, osuđena na prijezir, poraz i na konačni gubitak. Na pakao socijalnog nepripadanja, građanske i spolne neprikladnosti. Ono čime je generala sastavila sa crnom zemljicom, nalazeći mu da izmišlja svoja bijedna junaštva, muževne svoje huliganizme, pače da ih čak i ne izmišlja, nego ih preuzima iz stranih tabloida, ne samo da nam je sasvim razumljivo, nego nam je, čini se, mnogo bliskije i suvremenije, nego devetnaeststoljetnim čitateljima “Idiota”. Ova scena događa se tu, među nama, skoro svakodnevno, s tim da je sve manje oko nas nastasja filipovnih, a sve više generala ivolginovih. I uvijek se, kao i onda, društvo bez greške opredjeljuje na generalovu stranu. Premda im je, svima za stolom, jasno što je on učinio, kakav je bijednik i kakva ništarija – ne samo da se hvali time da je psića bacio kroz prozor jurećega vlaka, nego se hvali svinjarijom koju se ne bi odvažio stvarno učiniti – i premda je njihovim kvarnim srcima milo što je general doživio malu socijalnu smrt, sve se u njima pobuni protiv Nastasje Filipovne, jer njima je jasno, kao što je to jasno i društvu sa zagrebačke špice i premijernoj publici propale zagrebačke pjevačice, koja igra ulogu intendantice HNK, da je svatko od njih Ivolgin, i da se Nastasja Filipovna ruga njima svima. Jedini iz ovoga izuzet knez je Miškin.
Nastasja Filipovna posrnula je žena. Ona je u građanskom smislu gubava, nečasna, nedostojna. Ona je, zapravo, ako na stvari gledamo iz perspektive svakoga u tom društvu (opet izuzimajući kneza), kurva. Je li upravo to tako privlačno u osobi Nastasje Filipovne? Da. Premda nije samo o tome riječ. Nije riječ samo o tome kako Nastasja Filipovna nosi svoj očaj i svoju predestiniranu, sudbinom zadanu životnu ulogu. Ona je naprosto moćna, na svaki način privlačna – privlačna kao ambis, kao propast, kao ideal smrtne ljubavi – i možda to što je nečasna i nedostojna pridonosi njenoj privlačnosti, ali nipošto ona nije samo od toga sačinjena. Grdno je ovog čitatelja svojedobno koštalo prerano čitanje “Idiota”, i vjerojatno je mnoge čitatelje, koji su se u posljednjih sto i kusur godina zaljubljivali u Nastasju Filipovnu, grdno koštalo zaljubljivanje u nju. Godinama sam, zaljubljujući se naokolo (srećom, nesretno i neuspješno), tražio Nastasju Filipovnu. I prolazio sam, uglavnom, kao Rogožin… Danas mi se, čitajući prijevod Ivane Peruško, prvi put učinilo da se i sam pisac pomalo uplašio svoje junakinje, pa je furiju ublažavao, utišavao, odvodio je prema kraju knjige u nešto što više nije bila ona.
“Idiota” odvajkada čita se sporo, i u tom je čitanju nešto rizično. Stvarnost se, u različitim svojim manifestacijama, miješa u tekst. Ustvari, miješa se u ono što se zbiva između teksta i njegova čitatelja. Dostojevski je užasavajuće propusan pisac za koješta što s književnošću nema veze. Kao da sam to bio zaboravio. Pa me je s početkom ruskog kasapljenja Ukrajine, iz februara 2022, skoro i čudila mržnja s kojom su se pojedini ukrajinski i bjeloruski pisci i intelektualci, neki od njih i moji dobri prijatelji, znali ostrviti na Dostojevskog, baš kao da on lično vodi ovaj rat! U novom čitanju “Idiota” najednom mi je i to postajalo blisko i prirodno. Taj pisac sentimentalni je monstrum, mračni kolektivist, pomahnitali kršćanski fundamentalist, nacionalist i kockar, koji romane piše da bi pokrpao kućni budžet. I sve to je dio njegove genijalnosti. Ali ništa od svega toga ne bi bilo toliko razorno da nije te propusnosti njegova teksta. Čitajući Dostojevskog, čovjek je u neprestanoj prilici da se bavi sobom, najogavnijim činjenicama i epizodama svoga života, a onda i zajednicom u kojoj živi, naročito njezinim sitnim niskostima i onim baš najgorim šljamom koji se roji u društvenu i kulturnu elitu. Dostojevskog u Hrvatskoj valja čitati pred Božić, u vrijeme darivanja i velikodušnosti, u vrijeme adventskih uličnih prežderavanja, uz još jedan serijal božićnih pedofilnih predstava baleta “Orašar”. Sve je to u “Idiotu” zapisano. I kasapljenje Ukrajine, i naša iznenada probuđena ravnodušnost prema tom kasapljenju. I ubijanje Gaze, i naše antisemitske ekstaze i orgazmi nad pokoljima u kojima su Židovi negativci…
Nastasja Filipovna vjerojatno bi bila čitana kao jedna od rijetko autentičnih feminističkih ikona klasične europske književnosti, samo kada bi ljudi bili u stanju čitati takvog Dostojevskog. A knez Miškin? Eh, Miškin, u njemu je uosobljeno sve ono što bi postojalo u Isusu Kristu, samo kada bismo bili u stanju o njemu misliti kao sinu nepoznatog oca, a ne kao o toj vječnoj hijerarhijski nadređenoj figuri opće patnje, koja nas lišava dara za tuđe boli i patnje. Što su stradanja ljudi prema stradanjima Sina Božjeg? Miškin je Krist koji se čudi, a ne pati. Njegova je blagost utješna. On govori: “Mene još i idiotom smatraju iz nekog razloga, iako sam prije doista bio bolestan, pa sam i sličio idiotu, ali kako mogu sada biti idiot kada shvaćam da me drže idiotom? Ulazim i mislim si: ‘Misle da sam idiot, a ja sam pametan, o čemu oni i ne slute…’” Miškin djecu voli, s njima se druži, sklapa komplote protiv njihovih zlih roditelja. Miškin objašnjava prirodu vremena, koje se u se uvlači, skuplja se i razvlači, ovisno o blizini smrti. Miškin objašnjava smrt… S njime Rogožin razmjenjuje svoj križ, bratimi se s Miškinom po križu, ali uzalud.
A general Ivolgin, onaj dikantrop kojeg je Nastasja Filipovna ismijala, knezu govori nešto što je tako karakteristično za ekipu sa špice u Bogovićevoj i za junake svih hrvatskih fotogalerija: “Znate, dragi kneže, nema ničeg uvredljivijeg nego kada čovjeku našeg vremena i plemena kažete da nije originalan, da je karakterno slab, da nema nekih talenata i da je posve običan. Čak me ni dobrim zlikovcem ne smatrate, a ja sam vam maloprije zbog toga htio oči iskopati. (…) Znate, jednom kada steknem novac, postat ću nadasve originalan čovjek. Novci su baš zbog toga tako podli i mrski, jer daju čovjeku i talente.” Zar i to nije istina?
Prema zamisli urednikovoj, sve knjige edicije Bodoni, trenutno najljepše knjiške edicije u Hrvatskoj, imaju biti opremljene pogovorom. Umjesto da napiše pogovor za “Idiota”, što bi Ivani Peruško i njezinu daru i znanju svakako pripadalo, prevoditeljica učinila je nešto ljupko i tačno: prevela je esej Josifa Brodskog “Moć elemenata: o Dostojevskom”, i objavila ga na mjestu pogovora. Veliki pisci išću velike čitatelje.
Mahom one koji bi iz života, a ne samo iz književnosti, razumjeli rečenicu: Kako mogu biti idiot, kada znam da me drže idiotom? Upitnik na njezinom kraju ortografski je znak aktivnog mirenja sa sobom.
Kako mogu biti idiot, kada znam da me drže idiotom?
U tom vlaku, u kojem jednim običnim starinskih upoznavanjem, primjereno sporo započinje ono što će se uskoro razviti u furioznih šestotinjak stranica i dobrih mjesec dana, koliko nam svako čitanje “Idiota” od života oduzme, susreću se knez Lev Nikolajevič Miškin i građanin Parfjon Semjonovič Rogožin, dva suprotna karaktera, dvojica međusobno najudaljenijih muškaraca, moralne i emocionalne opreke, suprotni i suprotstavljeni principi, koji se uza sav međusobni trud i iluziju kršćanske uzajamnosti nikada jedan drugome zapravo neće moći približiti. Dostojevskom to je omiljeni princip izgradnje dramske situacije, način stvaranja romaneskne teme, zbog kojeg se, možda, kazališni autori tako rado poduhvaćaju dramatiziranja njegovih romana i zbog kojeg je, uostalom, Dostojevski toliko omilio Amerikancima. Dovoljno je pronaći dvojicu karakterno i sudbinski suprotstavljenih muškaraca, i već može započeti krvavi europski western.
“Idiot” jedini je njegov roman koji, uz pripovijetku “Krotka”, zbilja volim. Čitam ga treći put, ponukan novim prijevodom Ivane Peruško, a pomalo i okolnostima epohe. Kakav je, doista, “Idiot” pred drugu zimu ruskog kasapljenja Ukrajine? I kakav je “Idiot” za jednu, tom okolnošću blago pomućenu i preosjetljivu čitateljsku svijest? Ta svijest teško, recimo, može izbjeći bizarnu podudarnost u imenima književnih i ratnih protagonista. Naime, u prosincu 2022. svjetske agencije objavljuju vijest da je u okupiranom Donjecku ranjen Dmitrij Olegovič Rogozin, a desetak dana kasnije ruska propaganda odgovara protuviješću prema kojoj je Rogozin francuskome predsjedniku Macronu poštom poslao geler kojim je pogođen, optužujući ga tako za svoje stradanje. Bivši ruski veleposlanik pri NATO-u, ekstremni desničar, luđak zaljubljen u lik i djelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji uostalom ne vjeruje da su se Amerikanci ikad spustili na Mjesec, od Parfjona Semjonoviča Rogožina razlikuje se po jednom Ž. Čitatelj ne može, a da, čitajući ponovo “Idiota”, ne uspoređuje Rogozina i Rogožina. Pogotovu što sličnosti postoje i što u karakterizaciji likova kod Dostojevskog postoji nešto što podsjeća na karaktere protagonista epohe u žurnalističkim i političkim izvještajima našega doba.
Parfjon Semjonovič zao je i nesretan muškarac. Možda će se nekom čitatelju, možda i čitateljici, učiniti da ga njegova inherentna nesreća čini zlim, te da bi mogao biti manje zao ako bi bio manje nesretan, ali to je opasan privid. “Bilo je to pred sam kraj studenoga i taman je ojužilo kada je oko devet ujutro vlak za Peterburg punom parom jurio željezničkom prugom Varšava – Peterburg.” Tom rečenicom “Idiot” započinje. U vlaku, u slučajno odabranom trenutku i satu – jer vlak je jurio istom prugom i u osam, i u pola devet, i u devet – ali u društvenoj situaciji i kontekstu neusporedivim u prethodnim iskustvima čovječanstva. Susret u vlaku u sebi ima nešto paradoksalno: to je istovremeno susret u mirovanju i čekanju, i u najdinamičnijem zamislivom kretanju. Kupe vlaka je međusvijet, limb. Knez Miškin se sa Rogožinom, svojim romanesknim i životnim suparnikom, susreće u tom međusvijetu. Ovakav je taj susret, nekoliko rečenica niže, u drugom odlomku romana: “Rano ujutro u jednom od vagona trećega razreda, uza sam prozor, dva su se putnika našla jedan nasuprot drugome – obojica bijahu mlada, obojica s malo stvari, obojica nemarno odjevena, obojica upečatljiva izgleda i obojica zapravo željna zapodjenuti razgovor jedan s drugim. Da su kojim slučajem upravo u tom času znali po čemu su i jedan i drugi tako posebni, obojica bi se začudila što je slučaj htio da sjednu jedan nasuprot drugome u vagonu trećeg razreda peterburško-varšavske željezničke linije.”
Imajte strpljenja i za nastavak, za nešto duži opis dvojice protagonista, Rogožina i Miškina, iz kojeg će opisa, kako u kakvoj biblijskoj prispodobi, proizlaziti i njihovi karakteri: “Jedan nije bio naročito visok, imao je dvadeset sedam godina, kovrčavu i gotovo garavu kosu te sive i sitne, no vatrene oči. Imao je širok i spljošten nos, izražajne jagodice, a tanašne usnice neprestano su mu se razvlačile u bestidan, zajedljiv, pa čak i zloban smiješak; čelo mu je pak bilo visoko i lijepo oblikovano, što je na neki način popravljalo nezgrapnost donjega dijela lica. No, ono što se posebno isticalo na njemu bilo je mrtvačko bljedilo, zbog kojega je, unatoč snažnoj građi, njegova fizionomija djelovala nekako izmoždeno, ali i strastveno, gotovo napaćeno, što je odudaralo od bezobrazna gruba smiješka te prodorna samouvjerena pogleda. Bio je toplo odjeven, u širokoj crnoj janjećoj bundi koja ga je noću čuvala da ne ozebe, za razliku od njegova susjeda, čija su drhtava leđa bila prepuštena studenim čarima vlažne ruske noći, za koju očito nije bio pripremljen. Na sebi je imao široku, debelu pelerinu s ogromnom kapuljačom, i to baš onakvu kakvu zimi nose putnici u dalekom inozemstvu, u Švicarskoj ili, recimo, u sjevernoj Italiji, jer kao da ne računaju da će na svome putovanju naići i na druge krajeve, kakav je, primjerice, onaj od Eydtkuhnena do Peterburga. Naime, pokazalo se da ono što je bilo sasvim prikladno i zadovoljavajuće u Italiji, u Rusiji nije bilo. Vlasnik pelerine s kapuljačom bio je također mlad muškarac od kakvih dvadeset šest ili dvadeset sedam godina, bio je mrvicu viši od prosjeka, izrazito svijetle i guste kose te upalih obraza, ali i rijetke, šiljaste, gotovo bijele bradice. Imao je velike, plave i pronicljive oči u kojima je vladala neka tišina, ali i težina; neki su u tom čudnom pogledu mogli odmah prepoznati epilepsiju. Mladić je ustvari imao ugodno lice, istančano i suhonjavo, samo nekako bezbojno, a u tom je času ono već bilo toliko ozeblo da je poplavjelo. U rukama mu se klatio mršav svežanj od stare olinjale svile u koji je stalo sve što je sa sobom uzeo na put. Na nogama mu bijahu crne niske cipele s debelim potplatom – ništa od toga nije bilo ruski. Sve je to pomno izučio crnokosi susjed u krznenoj bundi, djelomično i zbog toga što mu je bilo dosadno, a naposljetku da je priupitao s onim bezobraznim smiješkom, kakvim se ljudi drsko i prezrivo običavaju naslađivati tuđim nesrećama: ‘Mrzlo?’”
I tu može započeti drama jednoga društva, praćena intimnim stradanjima nekolicine protagonista.
Dok Rogožin dobro zna odakle ide i gdje je pošao, knez Miškin čini se izgubljenim. Ta njegova izgubljenost, mnogo više nego plemenitost i čistota njegove duše, ovog su čitatelja od pubertetskih dana njemu privlačili. On je, naime, bio na liječenju u Švicarskoj, i sada se vraća u Rusiju. Ne bi se baš moglo reći da se vraća kući, jer knez Miškin, manje-više, nema nikoga svog. On stiže u ništa, a oko njega se, u nizanju prividnih slučajnosti, zgušnjava svijet. U načinu njegova pojavljivanja na pozornici nešto je od dolaska Mesije. Samo što Miškin nije obasjan božanskom svjetlošću, njega ne donosi misija, on ne stiže s Božjom objavom ni s bilo čijom porukom. On je, kako se oko njega širi glas, idiot. Bolesnik. Nije normalan. I to što je idiot, a što je tako dobar i drag, začudno iskren, razlog je njegova prihvaćanja. Knez je bezazlen čovjek. Pred bezazlenima ljudi ne zaziru. Vjeruju da ih on ne može ugristi.
Svijet u kojem se on zatekne po dolasku u Peterburg nalik je nekoj postapokaliptičnoj, dekadentnoj poslijeratnoj sapunici. Raskalašna diznijevska mati s tri kćeri. Generalice i generali, građanski dobro situirani probisvijeti, lica sa špice u Bogovićevoj, samo prenaglašenih osobina i fizionomije. Strašan neki svijet, koji nije posve nesvjestan svojih naravi i svog mraka. Knez Miškin u tom se svijetu pojavi kao božansko obasjanje. Pripustili su ga kao idiota, ali shvaćaju oni da knez nije idiot. Onda, što li je?
U toj odvratnoj ljudskoj menažeriji samo jedna je odistinska figura. Samo jedna sa stvarnom tragikom i unutarnjom dubinom, s nesrećom koja bi mogla biti smrtonosna. Ali do nje nas Dostojevski dovodi vrlo postupno, uglavnom se krećući niz karakterne plićake kakav je, recimo, dikanoidni general Ardalion Aleksandrovič Ivolgin, koji bi da impresionira društvo, pa pripovijeda kako je na kolodvoru kupio kartu za prvi razred (zaboravismo napomenuti: ono na početku, Rogožin i Miškin voze se, naravski, trećim razredom), i u kupeu s rezervacijom sreće dvije dame s psićem bolonjezerom, “jedna je bila odjevena veličanstveno, u svijetloplavoj haljini, a druga nešto skromnije, u nečemu svilenom i crnom (…), nisu bile ružne, izgledale su nadmeno, razgovarale su na engleskom.” Ivolgin je šutio i pušio pokraj otvorenog prostora, i sve više se nervirao. Jedna od njih dvije zurila je u njega kroz dvogled od kornjačevine. Proučavala ga kao insekta. Nisu mu se obraćale, sve dok ona u svijetloplavom nije iz čista mira zgrabila cigaretu iz njegove ruke, i bacila je kroz prozor. “Nisam izrekao ni riječi”, veli general Ivolgin, “samo sam s naročitom ljubaznošću, izuzetnom, najprofinjenijom, da se tako izrazim, ljubaznošću prišao psiću bolonjezeru s dva prsta, nježno ga uhvatio za ovratnik i šiknuo kroz prozor za cigarom. Samo je zacvilio! A vlak je jurio…”
Naravno da ovakvi prostački nastupi impresioniraju one kojima su upućeni. Tako je kod Dostojevskog, majstor je on sveudiljnog građanskog prostaštva – što katkad kod njega i zamara, naročito u spoju s biblizmima njegovim i prekomjernim kršćanlucima, ali u “Idiotu” je maestralan – a tako je i u životu, na Novoj TV, HRT-u i RTL-u, i tamo među finim novograđanskim ološem u HNK, na premijeri orkestriranih sviridbi klincu-palcu, kod propale operne pevaljke iz dobre zagrebačke kuće.
“‘Vi ste čudovište!’ vrisnula je Nastasja Filipovna”, ta jedina odistinska figura u tom svijetu među koji knez Miškin ulazi, “hihoćući se i plješćući dlanovima poput kakve djevojčice.” I kako je ona centar njihova svijeta, zamašnjak društvene dinamike, tako se redaju, jedan za drugim, da pohvale i uzveličaju ogavni generalov postupak.
Podcijenili su, međutim, onu oko čije se nesreće vrti ovaj svijet:
“‘Ali, dopustite mi, kako je to moguće?’ odjednom upita Nastasja Filipovna. ‘Prije pet ili šest dana pročitala sam u Independanceu – redovito čitam Independance – posve istu priču! Ali u dlaku istu! Dogodila se u vlaku negdje na rajnskom području između Francuza i Engleskinje; i ondje se radilo o bačenoj cigari, i ondje je kroz prozor bio bačen bolonjezer – sve se dogodilo upravo kao i kod vas. Čak je i haljina bila svjetloplava!’”
S tim Ivolginovim pokopanjem Nastasja Filipovna ulazi u roman. Ludo i samoubilački, s punom sviješću da je ovdje, u ovom bijednom životu, osuđena na prijezir, poraz i na konačni gubitak. Na pakao socijalnog nepripadanja, građanske i spolne neprikladnosti. Ono čime je generala sastavila sa crnom zemljicom, nalazeći mu da izmišlja svoja bijedna junaštva, muževne svoje huliganizme, pače da ih čak i ne izmišlja, nego ih preuzima iz stranih tabloida, ne samo da nam je sasvim razumljivo, nego nam je, čini se, mnogo bliskije i suvremenije, nego devetnaeststoljetnim čitateljima “Idiota”. Ova scena događa se tu, među nama, skoro svakodnevno, s tim da je sve manje oko nas nastasja filipovnih, a sve više generala ivolginovih. I uvijek se, kao i onda, društvo bez greške opredjeljuje na generalovu stranu. Premda im je, svima za stolom, jasno što je on učinio, kakav je bijednik i kakva ništarija – ne samo da se hvali time da je psića bacio kroz prozor jurećega vlaka, nego se hvali svinjarijom koju se ne bi odvažio stvarno učiniti – i premda je njihovim kvarnim srcima milo što je general doživio malu socijalnu smrt, sve se u njima pobuni protiv Nastasje Filipovne, jer njima je jasno, kao što je to jasno i društvu sa zagrebačke špice i premijernoj publici propale zagrebačke pjevačice, koja igra ulogu intendantice HNK, da je svatko od njih Ivolgin, i da se Nastasja Filipovna ruga njima svima. Jedini iz ovoga izuzet knez je Miškin.
Nastasja Filipovna posrnula je žena. Ona je u građanskom smislu gubava, nečasna, nedostojna. Ona je, zapravo, ako na stvari gledamo iz perspektive svakoga u tom društvu (opet izuzimajući kneza), kurva. Je li upravo to tako privlačno u osobi Nastasje Filipovne? Da. Premda nije samo o tome riječ. Nije riječ samo o tome kako Nastasja Filipovna nosi svoj očaj i svoju predestiniranu, sudbinom zadanu životnu ulogu. Ona je naprosto moćna, na svaki način privlačna – privlačna kao ambis, kao propast, kao ideal smrtne ljubavi – i možda to što je nečasna i nedostojna pridonosi njenoj privlačnosti, ali nipošto ona nije samo od toga sačinjena. Grdno je ovog čitatelja svojedobno koštalo prerano čitanje “Idiota”, i vjerojatno je mnoge čitatelje, koji su se u posljednjih sto i kusur godina zaljubljivali u Nastasju Filipovnu, grdno koštalo zaljubljivanje u nju. Godinama sam, zaljubljujući se naokolo (srećom, nesretno i neuspješno), tražio Nastasju Filipovnu. I prolazio sam, uglavnom, kao Rogožin… Danas mi se, čitajući prijevod Ivane Peruško, prvi put učinilo da se i sam pisac pomalo uplašio svoje junakinje, pa je furiju ublažavao, utišavao, odvodio je prema kraju knjige u nešto što više nije bila ona.
“Idiota” odvajkada čita se sporo, i u tom je čitanju nešto rizično. Stvarnost se, u različitim svojim manifestacijama, miješa u tekst. Ustvari, miješa se u ono što se zbiva između teksta i njegova čitatelja. Dostojevski je užasavajuće propusan pisac za koješta što s književnošću nema veze. Kao da sam to bio zaboravio. Pa me je s početkom ruskog kasapljenja Ukrajine, iz februara 2022, skoro i čudila mržnja s kojom su se pojedini ukrajinski i bjeloruski pisci i intelektualci, neki od njih i moji dobri prijatelji, znali ostrviti na Dostojevskog, baš kao da on lično vodi ovaj rat! U novom čitanju “Idiota” najednom mi je i to postajalo blisko i prirodno. Taj pisac sentimentalni je monstrum, mračni kolektivist, pomahnitali kršćanski fundamentalist, nacionalist i kockar, koji romane piše da bi pokrpao kućni budžet. I sve to je dio njegove genijalnosti. Ali ništa od svega toga ne bi bilo toliko razorno da nije te propusnosti njegova teksta. Čitajući Dostojevskog, čovjek je u neprestanoj prilici da se bavi sobom, najogavnijim činjenicama i epizodama svoga života, a onda i zajednicom u kojoj živi, naročito njezinim sitnim niskostima i onim baš najgorim šljamom koji se roji u društvenu i kulturnu elitu. Dostojevskog u Hrvatskoj valja čitati pred Božić, u vrijeme darivanja i velikodušnosti, u vrijeme adventskih uličnih prežderavanja, uz još jedan serijal božićnih pedofilnih predstava baleta “Orašar”. Sve je to u “Idiotu” zapisano. I kasapljenje Ukrajine, i naša iznenada probuđena ravnodušnost prema tom kasapljenju. I ubijanje Gaze, i naše antisemitske ekstaze i orgazmi nad pokoljima u kojima su Židovi negativci…
Nastasja Filipovna vjerojatno bi bila čitana kao jedna od rijetko autentičnih feminističkih ikona klasične europske književnosti, samo kada bi ljudi bili u stanju čitati takvog Dostojevskog. A knez Miškin? Eh, Miškin, u njemu je uosobljeno sve ono što bi postojalo u Isusu Kristu, samo kada bismo bili u stanju o njemu misliti kao sinu nepoznatog oca, a ne kao o toj vječnoj hijerarhijski nadređenoj figuri opće patnje, koja nas lišava dara za tuđe boli i patnje. Što su stradanja ljudi prema stradanjima Sina Božjeg? Miškin je Krist koji se čudi, a ne pati. Njegova je blagost utješna. On govori: “Mene još i idiotom smatraju iz nekog razloga, iako sam prije doista bio bolestan, pa sam i sličio idiotu, ali kako mogu sada biti idiot kada shvaćam da me drže idiotom? Ulazim i mislim si: ‘Misle da sam idiot, a ja sam pametan, o čemu oni i ne slute…’” Miškin djecu voli, s njima se druži, sklapa komplote protiv njihovih zlih roditelja. Miškin objašnjava prirodu vremena, koje se u se uvlači, skuplja se i razvlači, ovisno o blizini smrti. Miškin objašnjava smrt… S njime Rogožin razmjenjuje svoj križ, bratimi se s Miškinom po križu, ali uzalud.
A general Ivolgin, onaj dikantrop kojeg je Nastasja Filipovna ismijala, knezu govori nešto što je tako karakteristično za ekipu sa špice u Bogovićevoj i za junake svih hrvatskih fotogalerija: “Znate, dragi kneže, nema ničeg uvredljivijeg nego kada čovjeku našeg vremena i plemena kažete da nije originalan, da je karakterno slab, da nema nekih talenata i da je posve običan. Čak me ni dobrim zlikovcem ne smatrate, a ja sam vam maloprije zbog toga htio oči iskopati. (…) Znate, jednom kada steknem novac, postat ću nadasve originalan čovjek. Novci su baš zbog toga tako podli i mrski, jer daju čovjeku i talente.” Zar i to nije istina?
Prema zamisli urednikovoj, sve knjige edicije Bodoni, trenutno najljepše knjiške edicije u Hrvatskoj, imaju biti opremljene pogovorom. Umjesto da napiše pogovor za “Idiota”, što bi Ivani Peruško i njezinu daru i znanju svakako pripadalo, prevoditeljica učinila je nešto ljupko i tačno: prevela je esej Josifa Brodskog “Moć elemenata: o Dostojevskom”, i objavila ga na mjestu pogovora. Veliki pisci išću velike čitatelje.
Mahom one koji bi iz života, a ne samo iz književnosti, razumjeli rečenicu: Kako mogu biti idiot, kada znam da me drže idiotom? Upitnik na njezinom kraju ortografski je znak aktivnog mirenja sa sobom.