Postoji jedna veoma bliska ulica koja je zabranjena za moje korake. Horhe Luis Borhes
Kad sam se u Berlinu, s istočne strane tog srušenog zida privremenih rastanaka i trajne sumnje, sreo s Adamom Zagajevskim i kad sam na makedonskom jeziku izgovorio ime njegovog rodnog grada kao Lavov, on je rekao da je u trenu postao bogatiji za još jedan naziv mjesta u kojem se rodio. Često se pitam: Koliko mjestâ u kojima je rođen jedan čovjek treba da ima da bi uspio da pobjegne od smrti ili od sjećanjâ koja ga vezuju za gradove u kojima je nekoga izgubio? Imam mnogo bliskih prijatelja koji pogrešno izgovaraju ime mojega grada kao Strumisa ili Strumika, udomljavajući me tako u nove prostore koji poštuju samo arhitekturu jezika i svijesti. A kad je to drugo mjesto prirodno, kad se ne nalazi u kućama iz prošlosti, onda je ono neizmjerno (Gaston Bašlar). Ipak, može li iko da konstruiše grad bez kuća od uspomena i bez monumenata koji postoje zbog turističkih mapa i kolektivnih istorijskih gubitaka? Na fotografijama s ekskurzija uvijek stojimo pored neke monumentalne građevine ili na nekom istorijskom trgu. U našem albumu najmanje je fotografija kuća u kojima živimo, prostora po kojima se šire gradovi naših predaka i potomaka, polako, poput lokalnog groblja koje tokom vremena osvaja obližnje brdo. Svijet je velik, ali u nama je dubok kao more, zapisao je Rilke. Putujemo kroz prostor, kroz nove gradove, da bismo pobjegli od arheoloških nalazišta vlastite nepostojanosti. Naseljeni smo u prostoru između monumenta i momenta, između vječnosti i čovječnosti.
Grad uspomena sagrađen je na temeljima srušenih ličnih čežnji i snova. U njega se možemo doseliti i iseliti se iz njega, a da ne prekršimo nijedan dogovor o ograničenom kretanju notiran u arhivima dviju zaraćenih država. Gradove u koje se doseljavam najčešće doživljavam kao skloništa od trajnog unutrašnjeg bjekstva, kao spremnu hotelsku sobu za gosta koji ne razumije jezik zemlje u koju je došao. Ovaj emotivni nomadizam može biti osnova za novu arhitektonsku usklađenost bezgraničnih prostora. Alen Boske pomjerio je koordinate dohvatljivog izjavom da je pjesnik u gradu samo zato da bi rekao da se taj grad nalazi na nekom drugom mjestu. U slučaju bjekstva prema nečemu, a ne od nečega – novi gradovi se otvaraju sami, kao vrata supermarketa u kojem svega ima osim nada s izminulim rokom trajanja.
Grad je naša nova priroda, nova šuma što ne rađa plodove, poligon našeg mitskog carstva i mauzolej svih naglašenih nada i ambicija. Čak i danas, ako istresem sve igračke koje se još uvijek nalaze u nekoj kartonskoj kutiji od starog televizora, mogu da konstruišem grad sa svim njegovim elementima živosti – s automobilčićima na kojima piše „policija“, semaforima, željezničkom stanicom, malom kućom s dvorištem i s psetancetom kraj drvene ograde. Rolan Bart kaže da igračka uvijek označava nešto i da je to nešto uvijek povezano s društvom, te da se sastoji od mitova ili tehnika savremenog života odraslih. A grad odraslih je predvidljiv i velik – dovoljan da bi bila pokrenuta djetinja čežnja za rekonstukcijom i skladom.
Stoga ni sâm nijesam siguran da li pripadam svojem rodnom gradu, koji je izraz nekakve geografske konstante ili kulturološke varijable. Kad sam bio dijete, roditelji su me, na osnovu principa semiotičke redukcije, prvo učili kako da izgovorim ime ulice i broj kuće u kojoj živim da bih znao što da kažem ljudima ako se nekad desi da zalutam u utrobu grada. Ime grada tad uopšte nije bilo važno. Ali, čim sam prvi put otputovao iz njega, u svoj kofer sam potrpao sve lokalne legende i priče koje su duboko povezane s njegovom utemeljenošću u atlasima kolektivne svijesti. Prihvatio sam sva nedešifrovana slova isklesana u kamenju, sve uspješne i neuspješne taktike makedonskih imperatora, sve konture vizantijskih krstova i takse turskih osvajača…
Takav grad prošlosti nikad ne usniva. Čak ni u najdubljem mraku, kad nema punog mjeseca, kad nema odsjaja sa sniježnog pokrivača – on je otvoren za nove stanovnike što nikad ne nose ključ sa sobom. Oduvijek sam zamišljao da se novi gradovi rađaju onamo gdje počinju ulična svjetla. Mogao sam sebi da predočim svaki mjerljiv prostor kako tone u mrak, čak i svoju sobu, ali nikad ne i grad. Ulična svjetla omogućavala su mi da vidim ono što se nalazi na zemlji, ali ne i ono na nebu.
Kad se sva ulična svjetla istovremeno utule kao svijeće s rođendanske torte, onda centar grada i periferija postaju jedno. Na kraju te svjetlosti započinju ulice čežnje za novim seobama. Imam mnogo mjestâ rođenja, želio bih da imam isto toliko mjestâ umiranja.
Gradovi rođenja i sjećanja
Postoji jedna veoma bliska ulica koja je zabranjena za moje korake.
Horhe Luis Borhes
Kad sam se u Berlinu, s istočne strane tog srušenog zida privremenih rastanaka i trajne sumnje, sreo s Adamom Zagajevskim i kad sam na makedonskom jeziku izgovorio ime njegovog rodnog grada kao Lavov, on je rekao da je u trenu postao bogatiji za još jedan naziv mjesta u kojem se rodio. Često se pitam: Koliko mjestâ u kojima je rođen jedan čovjek treba da ima da bi uspio da pobjegne od smrti ili od sjećanjâ koja ga vezuju za gradove u kojima je nekoga izgubio? Imam mnogo bliskih prijatelja koji pogrešno izgovaraju ime mojega grada kao Strumisa ili Strumika, udomljavajući me tako u nove prostore koji poštuju samo arhitekturu jezika i svijesti. A kad je to drugo mjesto prirodno, kad se ne nalazi u kućama iz prošlosti, onda je ono neizmjerno (Gaston Bašlar). Ipak, može li iko da konstruiše grad bez kuća od uspomena i bez monumenata koji postoje zbog turističkih mapa i kolektivnih istorijskih gubitaka? Na fotografijama s ekskurzija uvijek stojimo pored neke monumentalne građevine ili na nekom istorijskom trgu. U našem albumu najmanje je fotografija kuća u kojima živimo, prostora po kojima se šire gradovi naših predaka i potomaka, polako, poput lokalnog groblja koje tokom vremena osvaja obližnje brdo. Svijet je velik, ali u nama je dubok kao more, zapisao je Rilke. Putujemo kroz prostor, kroz nove gradove, da bismo pobjegli od arheoloških nalazišta vlastite nepostojanosti. Naseljeni smo u prostoru između monumenta i momenta, između vječnosti i čovječnosti.
Grad uspomena sagrađen je na temeljima srušenih ličnih čežnji i snova. U njega se možemo doseliti i iseliti se iz njega, a da ne prekršimo nijedan dogovor o ograničenom kretanju notiran u arhivima dviju zaraćenih država. Gradove u koje se doseljavam najčešće doživljavam kao skloništa od trajnog unutrašnjeg bjekstva, kao spremnu hotelsku sobu za gosta koji ne razumije jezik zemlje u koju je došao. Ovaj emotivni nomadizam može biti osnova za novu arhitektonsku usklađenost bezgraničnih prostora. Alen Boske pomjerio je koordinate dohvatljivog izjavom da je pjesnik u gradu samo zato da bi rekao da se taj grad nalazi na nekom drugom mjestu. U slučaju bjekstva prema nečemu, a ne od nečega – novi gradovi se otvaraju sami, kao vrata supermarketa u kojem svega ima osim nada s izminulim rokom trajanja.
Grad je naša nova priroda, nova šuma što ne rađa plodove, poligon našeg mitskog carstva i mauzolej svih naglašenih nada i ambicija. Čak i danas, ako istresem sve igračke koje se još uvijek nalaze u nekoj kartonskoj kutiji od starog televizora, mogu da konstruišem grad sa svim njegovim elementima živosti – s automobilčićima na kojima piše „policija“, semaforima, željezničkom stanicom, malom kućom s dvorištem i s psetancetom kraj drvene ograde. Rolan Bart kaže da igračka uvijek označava nešto i da je to nešto uvijek povezano s društvom, te da se sastoji od mitova ili tehnika savremenog života odraslih. A grad odraslih je predvidljiv i velik – dovoljan da bi bila pokrenuta djetinja čežnja za rekonstukcijom i skladom.
Stoga ni sâm nijesam siguran da li pripadam svojem rodnom gradu, koji je izraz nekakve geografske konstante ili kulturološke varijable. Kad sam bio dijete, roditelji su me, na osnovu principa semiotičke redukcije, prvo učili kako da izgovorim ime ulice i broj kuće u kojoj živim da bih znao što da kažem ljudima ako se nekad desi da zalutam u utrobu grada. Ime grada tad uopšte nije bilo važno. Ali, čim sam prvi put otputovao iz njega, u svoj kofer sam potrpao sve lokalne legende i priče koje su duboko povezane s njegovom utemeljenošću u atlasima kolektivne svijesti. Prihvatio sam sva nedešifrovana slova isklesana u kamenju, sve uspješne i neuspješne taktike makedonskih imperatora, sve konture vizantijskih krstova i takse turskih osvajača…
Takav grad prošlosti nikad ne usniva. Čak ni u najdubljem mraku, kad nema punog mjeseca, kad nema odsjaja sa sniježnog pokrivača – on je otvoren za nove stanovnike što nikad ne nose ključ sa sobom. Oduvijek sam zamišljao da se novi gradovi rađaju onamo gdje počinju ulična svjetla. Mogao sam sebi da predočim svaki mjerljiv prostor kako tone u mrak, čak i svoju sobu, ali nikad ne i grad. Ulična svjetla omogućavala su mi da vidim ono što se nalazi na zemlji, ali ne i ono na nebu.
Kad se sva ulična svjetla istovremeno utule kao svijeće s rođendanske torte, onda centar grada i periferija postaju jedno. Na kraju te svjetlosti započinju ulice čežnje za novim seobama. Imam mnogo mjestâ rođenja, želio bih da imam isto toliko mjestâ umiranja.