Gusko moja, kozo moja, tuko moja mala – dragao ju je tako noću, pokrivajući je ako bi se u snu otkrila. Ona bi ga čula, pa bi se svaki put nasmiješila, premda joj je svojim riječima zalazio u san, raznosio ga kao što iznenadni vjetar nad dolinom raznese maglu. Njeni snovi skoro su četrdeset godina bili takvi, upola prekinuti, nedovršeni i bez poante, jer bi je on kad god se noću probudi tražio po postelje i govorio gusko moja, kozo moja, tuko moja mala. A budio se, kao i svaki neurotik, barem po deset puta, a često i mnogo češće.
Ujutro se nije sjećala što joj je govorio. Možda se ni on nije sjećao. Ali tako su živjeli i takav je bio njihov brak. Noćni razgovori najprije su činili njihovu ljubav, a zatim i životnu rutinu. U tim bi razgovorima ona uzvraćala s jednom ili dvije riječi – šuti, spavam, nisam tuka – ali od toga je, od tih njegovih draganja, živjela. Ustvari ne, živjela je, kao i svi ljudi, od hrane, vode i zraka, ali te njegove riječi bile su joj poput vitamina D. Bile su njeno noćno sunce. I ne treba to doživljavati kao sentimentalni iskaz, koji bi ovo pretvorio u ljubavnu priču o dvoje staraca, po kojoj bi se onda mogao snimiti film. Jer nema ovdje filma, nitko ovo ne bi želio gledati u kinu ili na televiziji. Naprosto je riječ o tome da je ona skoro četrdeset godina svake noći po nekoliko puta kroza san slušala njegov blagi budni glas gusko moja, kozo moja, tuko moja mala, i da će strašna biti noć u kojoj on govori nešto drugo.
U rat su kliznuli neosjetno, kao u bolest koja u prvo vrijeme baš nimalo ne boli, a onda, dan za danom, oduzima čovjeku elemente duše i tijela, rastavlja ga kao dječju željeznicu, i na kraju ga svede na samo jedan fragment tračnica, po kojima više ne prolazi lokomotiva i na koje se više ne nastavlja ništa. Njega su odmah uzeli u glavni štab Unprofora, gdje je stolovao indijski general Satish Nambiar. Dobro im je došao sa svim tim njegovim jezicima. Meni je, boga mi, to prevođenje ko odmor na Balearima, govorio je, pustim mozak na pašu, a jezik sam prevodi s ruskog na francuski, i s francuskog na ruski. I nemoj me, kumim te, ženo, više pitati a šta to oni pričaju, a šta si ti to prevodio između francuskog generala i Nambiara, jer ti ja to ne znam. Kažem ti, rekao joj je, mislio sam o plaži, moru i sunčanju, a ti mi sad vjeruj ili ne vjeruj. Ona mu, naravno, nije vjerovala. Znala ga je kakav je. Povjerljiv u svakom poslu i na svaki način čestit. Vodi računa o tome što je službena tajna. Ali bi joj svejedno mogao reći što kažu njih dvojica, hoće li ovo uskoro stati? Nemam pojma, kaže. Pa sliježe ramenima. Ona misli da je zafrkava, kao što je noću zafrkava nazivajući je svakakvim imenima, ali on će reći da je ozbiljan i da nikad ozbiljniji nije bio. I reći će da se nikad nije odmorio kao ovo otkako radi za Ujedinjene narode. Ja sam ti, bona, totalno fulao profesiju, kaže joj. Za inženjera završio, trijest i pet godina utukao u građevini, gradio brane po Africi, preusmjeravao rijeku Nil, sekirao se hoće li beton popustiti, tri infarkta usput fasovao, a da nisam znao da me je Bog za tumača stvorio. Morao sam u penziju otići, moralo se i zaratiti, pa da saznam. Nemoj ti sad mene ostaviti zbog neke vojnikuše, ona će, ko zabrinuto, njemu. On se smije, eto ga dvadeset godina mlađi nego što je lani bio, kad ga je pogodio treći infarkt i kad su ga na komisiji umirovili.
Svakoga jutra dođu po njega. Provuče se bijeli Unproforov transporter kroz sokak, tamo gdje nikad nije zalazio ni kamion Gradske čistoće, jer šofer nije bio siguran da će umjeti da se u rikverc vrati, i dođe im, onako glomazan i širok, sve do pred kuću i tamo zatrubi, tako da svaki put poplaši i rastjera mršave podrumske mačke i ona dva-tri preostala goluba. On tad izlazi iz avlije. Na sebi ima pancirku – rekli su mu da kao službenik međunarodne organizacije bez nje ne smije van, iako ni njemu nije mrsko da je nosi, koliko god bila teška, jer se s pancirkom osjeća nekako važno – i jedva se uvlači u transporter, pošto se poklopac ne može do kraja ni otvoriti koliko je tu tijesno.
Dok se u rikverc budu vozili nekoliko će puta, možda, očešati kuće s obje strane sokaka, željezne stupove i prometne znakove, koji su se već sasvim iskrivili. Komšije se neće buniti. Tko bi se bunio u ova kijametska doba, kad čovjek više ne stigne spojiti je i be, a da ga metak u čelo ne strefi, ali svejedno impresionirani su kako im se komšija vinuo visoko u hijerarhiji. Nije on samo prevodilac. Mnogo je više od toga. On sviđa smisao ovome svemu i uspostavlja kontakte između onih koji se bez njega više baš nikako i baš nimalo ne bi razumjeli. Učini, bolan, nešto!, govori mu Sifet, postariji sijedi ćevabdžija, znali su se još dok su djeca bili – jednom mu je, osam su godina imali, razbio kamenom glavu, pa je Sifetov babo dolazio njegovoj majci da se žali, a ona mu govorila nadevetat ću ja njega, komšija, ali mu ocu ništa ne govori, jer će ga otac ubiti čuje li što je učinio, na što se Sifetov babo zabrinuo i obećao da mu, aman, do smrti ništa neće reći… – šta da učinim, jadan ne bio, Sifete, pa nisam ja tamo vlast!, odgovara on Sifetu. I grli ga, onako kako se u Sarajevu grle starci koji su jedni drugima od malih nogu glave razbijali.
Rekao im je, ljudi božji, ne morate mi pred kuću doći, usko je u našem sokaku, fićo tu ne može proći. Mogu ja tih pedeset koraka do ulice preći. Odmahivali su glavama. Takvo je pravilo, govorili su. Kao što je pravilo da on bez pancirke ne može nosa iz kuće promoliti, pravilo je i da ga transporter na putu prema poslu dočekuje na najbližoj tački i da ga na isto mjesto poslije posla vraća.
Dok bi se vozili preko Marijin dvora, pa niz Vojvode Putnika ulicu, pokraj kasarne Maršal Tito, i dalje, širokom avenijom kojom se prilazilo gradu, miran se dan od gromovitog razlikovao po tome što bi za mirnih dana, kakvih je bivalo sve manje, transporter prošao gradom nekom normalnom brzinom, dok bi, ako su pljuštale granate i šibali snajperi, munjevito protutnjao avenijom, krećući se kao po oštrice sjajne sablje, koja se tek malo uvijala na Čengić vili i pokraj Otoke, a čiji je vrh, usmjeren niz Sarajevsko polje, pokazivao negdje tamo daleko, prema jugu, moru i izlazu iz svake nevolje. Dobro, možda i nije prema jugu, ali za njega tamo je, iza Ilidže pa kroz Igman, bio zamišljeni jug. I mladost.
U mladosti bi se po dvanaest sati vozio ćirom prema moru. U Ploče bi otac, mati, sestra i on stigli garavi kao da su se svu noć i dan po ćumuru valjali. Prvoga dana u Zaostrogu mati bi ostala u kući – njihova je vikendica bila prva u mjestu, svi drugi su još bili domaći – pa bi na ruke prala sve što su na sebi imali u putu. Vrijeme je to prije vešmašina. I onda bi na dvoru pred kućom, odakle se vidjelo cijelo mjesto, i more koje je s jedne strane zatvarao Pelješac, a s druge, one bliže, Hvar, Sućuraj i svjetionik na punti Hvara, vješala njihove hlače, potkošulje i majice, svoju šarenu ljetnu haljinu, i očevu široku bijelu košulju. Odozdol bi, da je pozdrave, nailazili susjedi i poznanici. Stigli ste, šjora!, govorili bi joj, smješkajući se ljubazno, a onda bi im odgovarala glasom kao iz duboke zimske magle, koji će sljedećih dana ogrijati i pročistiti sunce jula. Za to vrijeme njih troje već bi bili u moru. Zašto se sve odmah mora oprati, jedino bi se sestra ljutila. Njih dvojicu nije bilo briga. Nisu o tome mislili. Iako će mu s godinama, ili nakon što ta njihova ljetovanja prođu, i nakon što 1966. otvore prugu normalnog kolosijeka, s električnim lokomotivama i vozovima koji za tri i pol sata stižu do Ploča, i iz kojih izlaziš čist, onakav kakav si i ušao, često u pamet dolaziti miris rublja koje se na dvoru suši, i već se osušilo u trenucima kada se oni prvoga dana vraćaju s kupanja. On gura nos u vlažne pregibe očeve bijele košulje, udiše miris starinskog deterdženta, i gubi se u pogledu prema Hvaru, i dalje, i dalje, prema otocima, morima i kopnima koja se okom ne vide.
To je ono o čemu misli za jutara i popodneva velikih granatiranja, dok zaštićen oklopom borbenog transportera i nedodirljivim integritetom Ujedinjenih naroda i sveukupne međunarodne zajednice, putuje na posao i s posla. Motor zaglušujuće tutnji, tako da čuje samo eksplozije koje su vrlo blizu, mine i granate koje bi ga, misli, ubile da je sad vani. I tad se osjeća zaštićeno, kao da se onim najdebljim jorganom pokrio preko glave. Ne može mu biti ništa. Jorgan je između njega i svega onog što se naokolo događa. Neprobojan kao san samrtnika. Ta putovanja, koja nju toliko uznemiravaju, jer nije sigurna je li živ stigao do posla i hoće li se otamo živ vratiti, njega odmaraju, utišaju svaku nervozu, smire ga i napute kao što vjernika, vjeruje on, naputi njegova molitva. I dok se tako vozi prema poslu, od drška sablje prema njezinu vrhu, zabodenom negdje daleko u Pločama, na pameti su mu vazda ti isti odlasci na more. Na povratku s posla misli mu se uglavnom rasipaju, gubi se jutrošnja čarolija, pa kako se povlači prema zlatom optočenoj jabuci sablje, i zalazi navrh brijega, tutnji sve užim uličicama i konačno se zavlači u preuski sokak u kojem žive, i struže po fasadama, lomi s njih fragmente od nepečene gline, tako mu u pamet dolaze sve mračnije epizode povratka s ljetovanja.
Misli o tome kako je sahranjivao roditelje. Najprije majku. Umrla je sredinom maja. I kako su onda sestra i on, sestrinim volvom, vozili starog u Zaostrog. Djecu i muža ostavila je u Sarajevu. Ženu i djecu on je poslao na Bistričak. Raščistili su kalendare, ukinuli sve obaveze, odložio je za august put u Asuan, samo da bi oca odvezli u Zaostrog. Mislili su mu tako rastjerati tugu koja ga je trošila i pustošila brže nego ikoja druga znana bolest. Zaustavili su se kod Gojka, na janjetini, otac je nekad volio janjetinu. Sestra i on su jeli, pod zubima je hrskao, lomio se i nestajao mladi luk. Jasno ga je i sad mogao osjetiti pod jezikom. Janjetine se nije sjećao. Otac nije mogao jesti. Naručio je sok od borovnice, Bosanka Doboj, mala prozirna bočica. Čaša je ona trbušasta, ugostiteljska, s baždarenom mjerom pri vrhu. Dva decilitra. I dok je pio, dvije-tri kapi s brkova su mu poškropile košulju. Oboje su to istog trenutka vidjeli. Pogledali su se. On više nije bio gladan. Dalje je na silu jeo. Tko zna što je tad mislio. Možda je mislio kako će jednoga dana koji, tad mu je to postalo jasno, nije više daleko, na Barama sahranjivati i oca. Sestra je, vjerojatno, već tad mislila kako će, kad stignu, ocu oprati košulju. Utrka žene s mrljom. Ako je opere dovoljno brzo, od mrlje neće ostati ništa. Kada su stigli, otac je nevoljko pristao da njih dvojica odmah pođu na plažu. Sestra je prala košulju. Mrlje su nestale kao da borovnica nije prava. A možda i nije. Htio se našaliti, ali otac se nije nasmijao. Kada su se vratili s plaže, košulja je već bila potpuno suha. Zagnjurio je u nju nos, ali deterdžent se nije osjećao. Uvozni deterdženti ništa ne mirišu, rekla je sestra, a domaćih više nema. Otac je umro posljednjeg dana njegova boravka u Asuanu. Bio je kraj augusta, zvali su ga s hotelske recepcije. Recepcioner, gospodstveni postariji Arapin, izašao je iza svog pulta, prišao mu i zagrlio ga. Šapnuo mu je dvije-tri engleske riječi. Mogao mu je to reći i na arapskom. Uvijek su razgovarali na arapskom. Ali, eto, ovo je, možda, zvaničnije. Prekosutra, ranom zorom, vozio se taksijem od aerodroma prema gradu. Ulicom vojvode Putnika, pustom kao što je i sad pusta. Bližio se kraj augusta, jutro je Sarajevu vraćalo boje. Bog je uredno dijete, koje drvenim bojicama zaobljenih vrhova u bojanci boji grad.
Meni se ovo ne sviđa, rekla mu je kada se vratio s posla. Šta ti se, bona, ne sviđa, odmah se rogušio, misleći da će ga ponovo odgovarati od posla u Unproforu. Šta će ovo njima? Novca imaju sasvim dovoljno. Zašto bi radio ako je u penziji? Neka mlađima ostavi ovaj rat. Misli li on zbilja da nekome dobro čini time što naokolo ide i prevodi, prevodi, prevodi? Upoznao je i Aliju, i Mladića, i Karadžića, i Mitterranda? I oni su ljudi? A to, kao, nisi ranije znao? Ali ne, nije joj to na pameti. Odmah mu je lakše što nije. Meni se ovo ne sviđa, rekla mu je, oni odozgor vide kako Unproforov transporter dvaput dnevno prolazi kroz mahalu, pa našim sokakom, ravno pred kuću. Grdne bi nevolje moglo od toga biti. Kakve nevolje?, uplašeno će on. Ne znam, odgovorila mu je. Pitanje je, međutim, je li znala, i je li se ono što će se dogoditi, i što se izgleda moralo dogoditi, već zametnulo u njezinoj mašti, ili doista nije znala. Žene tako, mislio je, uvijek znaju što će se loše dogoditi, ali kažu da ne znaju. Žene se plaše riječi više nego bola. A muški se bola plaše više nego riječi. Tako je pomislio. I još je pomislio da muškima riječi nisu ni važne. Osim ako ih ne razumiju, pa im zatreba prevodilac. Tad im bivaju važne sve dok ne čuju prijevod.
Zatim je prošlo sedamnaest dana. Petnaest je puta transporter po njega dolazio i petnaest puta vraćao ga je kući. Dva dana nije po njega došao. To su bile nedjelje. Nedjeljom nekad radi, a nekad i ne radi. Nedjelja, rekao je general Nambiar, nije ni Božji, ni slobodan dan. U ratu nema slobodnih dana i praznika, rekao je. Ali, ipak, eto, bilo je nedjelja kada se nije radilo.
Osamnaestog je dana bio četvrtak. Transporter, kojim je već prilično vješto upravljao Zijad, pakistanski vojnik s kojim se pomalo i sprijateljio, tako što je Zijad njega učio urdu, a on je Zijada učio srpskohrvatski – jedan bi drugom, svaki put kad bi se sreli, zadali tri nove riječi, pa bi se šalili da će Zijadova služba, kao i rat, trajati dovoljno dugo da obojica postanu pjesnici na jezicima koje upravo uče – nije se više ni u najužim dijelovima sokaka češao o fasade, nego je prolazio do u milimetar tačno i precizno, pa mu se u jednom trenutku učinilo da ovim počinje neko sretno vrijeme. Učinilo mu se da počinje vrijeme u kojem će nekim čudom, mimo svih prekršenih primirja, prestati da se puca.
I doista, mirno je bilo to jutro. Zijad je sporije nego ikad vozio bridom sablje, Ulicom vojvode Putnika, kao da je turistički vodič u obilasku grada. I motor kako je tiše radio, to više nije bilo nemušt tutanj zvijeri, nego su se u njegovu zvuku jasno razabirali taktovi. I onda je on u taktovima teškoga i moćnog dizelskog motora, tko zna kolike snage, proizvedenog u nekoj vojnoj tvornici, čuo taktove staroga brodskog motora, na drvenoj barci ribara Mije iz susjednog Drvenika, koju je otac posudio bio samo za taj jedan dan. Pitao ga je Mijo a je li inžinjeru, što će vama moj brod?, pa kad mu je otac rekao treba mi sina da pratim, naumio je plivati sve do Sućurja, Mijo se užasnuo. Kako možeš?, prešao je odmah na ti, nije da mogu nego moram, odgovorio je otac, jer ako ga ne budem pratio, sam će otplivati, pa bi se, ne daj Bože, mogao utopiti. Na roditeljima je da prate svoju ludu djecu, rekao je otac Miji, jedino je to način da ih spasu. Mijo je tu zastao, kao da mu se preko horizonta spustio zastor od kiše, tako je i mene moj ćaća u partizane pratio. Bilo mu je skoro pedeset, kazao je da mora, jer da ću bez njega u partizanima pizdarije činiti. Sve smo zajedno prošli. Samo što sam ja Sutjesku proša, a moj ćaća nije, nego je osta na dnu potoka dub’jeg od najdub’jih voda. Dat ću ti brod, rekao je ocu, nema ti druge nego da pratiš sina. I tako su u rano jutro, dok su mati i sestra još spavale, pošli na more. Mi ćemo s brodom, rekli su, i neće nas biti do večeri. Gdje ćete?, sestra je bila sumnjičava. Muške stvari, odgovorio joj je otac. Ona je zakolutala očima. Mislila je da je ništa. A nije bilo ništa, jer je on stvarno plivao do Sućurja. I više mu je puta došlo da odustane. Jednom mu se činio da će se utopiti, da više nije u stanju ni popeti se u kaić. A otac, otac nije toliko jak da njegovih devedeset kila podiže gore. Hvatao ga je strah, klaustrofobija ga je hvatala u slanoj vodi. Nastavio je plivati, jednostavno zato što nije imao drugog izbora. Tresla su mu se koljena kada je doplivao do kamenite obale, odmah tamo kod svjetionika. Dok je pokušavao izaći van, stao je na ježa. Pošteno se izbo. Dugo je, možda i sat vremena, iglom čeprkao crne ježeve iglice iz tabana. Jedva se na povratku ukrcao u barku. Kao da su mu otkazali svi mišići. Bio je paralizirani starac. Nikada više neće biti tako star i nemoćan. Već je pala noć. Otac je upravljao barku prema sjeni Vitera i žmirkavom svjetlu s vrha franjevačkog zvonika. Fra Aleksandar obećao je da neće gasiti reflektor dok njih dvojica ne stignu. Obećao je i da će otići do majke i sestre, i da će im reći da je s njima dvojicom sve u redu. Neće im reći gdje su, ali će reći da je sve u redu. Obećanja je održao.
O tome je mislio dok su se vozili niz sablju. Nekoliko sati kasnije, uz sablju ga je ponovo hvatala strepnja. U jednom trenutku pomislio je kako će i to proći čim stignu. Pomislio je kako bi ovaj put trebao upamtiti taj osjećaj, utuviti si u glavu to saznanje da se ništa loše nije pri povratku dogodilo, kojeg će se onda prisjećati pri svakom sljedećem nailasku nelagode vožnji uz sablju, pa uz Mejtaš, uz Bjelave, i po brežuljcima staroga Sarajeva.
Poslije je mislio da je time možda i izazvao zlo.
Granatiranje je, rekla mu je, počelo čim su zamakli niz mahalu. Palo je tridesetak mina iz minobacača, onih lakših, kako je rekla – a te su, valjda, one od 82 milimetra, i onih težih- od 120 milimetara. Kao da su nešto opipavali, tražili. I onda je posljednja tresnula u Sifetovu avliju, ravno pod prozor u prizemlju.
– Ubila mu je unuke – prošaptala je.
– Suada ili Minku? – upita on. Suadu su četiri, Minki dvije godine. Oboje nemirni, ko živo srebro.
– Oboje – rekla je. – Ništa od djece nije ostalo.
– Kako ništa…- izgovorio je. Besmisleno. Samo nešto da kaže. Samo da riječima opkorači vrijeme, i da vrijeme što prije prođe. Odmah da prođe hiljadu godina, i da ih više ne bude, sve da se zaboravi, da na ovom mjestu ne bude više ni grada, nego bistra planinska rječica, arheolozi koji naokolo s malenim motičicama otkopavaju, a zatim peruškama skidaju prašinu s davne civilizacije…
Nije prošlo, međutim, ni nekoliko sekundi.
– Moraš kod Sifeta, pitao je za tebe, rekla je.
I onda je on pošao kod Sifeta. Najednom je bio potpuno svjestan dviju stvari, koje nisu stvari, nego su ono nešto što pomiče i premješta sudbine, a nema u ljudskim jezicima imena ni naziva. Jedini razlog ovog granatiranja taj je što su oni s brda danima i mjesecima gledali kako dvaput dnevno oklopni transporter Unprofora zalazi u mahalu i u ovaj sokak. Mina koja je trebala biti ubačena u njegovu avliju, jer trasporter dolazi po njega, upala je u Sifetovu avliju. Ali te mine ne bi bilo da on ne radi tamo gdje radi. A drugo čega je odmah bio svjestan bilo je da ovo znaju samo ona i on.
I nitko drugi.
Doista, nikome u komšiluku do danas nije na um palo zašto su se onoga jutra prosule mine nad mahalom, i zbog kojega su izginula ta djeca. Ako i jest netko nešto pomislio, razumno je zaključio da bi, da je to imalo ikakve veze s njim i s transporterom koji je po njega dolazio, mine zasule tog popodneva, kada se vraćao s posla, ili sljedećeg jutra kad je išao na posao.
Kakvoga smisla ima pucati po avlijama u kojima njega nema?
Ili možda nisu znali da su njegovi unuci u Njemačkoj, a samo su Sifetovi unuci tu, pokraj prozora? Bili su tu.
Nemoj da se grlimo, rekao je Sifet. Samo tu budi. Posjeo ga je na sećiju. Natočio mu je rakiju, i onda su tako šutjeli. Nikoga više nije bilo. Raza je sa snahom u bolnici. Ona nije ranjena, ali gdje će nego u bolnici biti mater koja je upravo ostala bez oboje djece. Mirso je na položaju. Nisu mu javili što se dogodilo. Komandant zna, ali mu ne smije reći. Eto, tako je to, rekao je Sifet. I ništa više nisu razgovarali, nego su šutjeli. I kad bi Sifet nešto rekao, opet bi to bilo u šutnji. Pred zoru ga je pustio da ide kući.
Sljedeće noći nije ga čula da govori gusko moja, kozo moja, tuko moja mala. Nisam spavao, rekao joj je. Pa zašto mi nisi rekao da ne možeš? Zato što onda ni ti ne bi spavala. Sljedeće je noći malo ko i zaspao. Znala je to po tome što je govorio u snu? Šta je govorio? Kaže mu da se ne sjeća. Kaže da je govorio neke besmislice. Ali to očito nije istina. Govorio je nešto strašno, nešto što mu ona sad ne može reći.
Nikad više, nijedne sljedeće noći nije izgovorio gusko moja, kozo moja, tuko moja mala.
A noći je sljedećih bilo još samo jedanaest.
Dvanaestog dana transporter je, kao i obično, došao po njega, ali ga popodne nije vratio. Predvečer došao je Goran, drugi Nambiarov prevodilac, s francuskih oficirom. Nešto se dogodilo, rekao je Francuz. On je nestao. Kako je nestao? Izašao je van, rekao je da ide samo da zapali cigaretu. Nikoga da kaže ali ti ne pušiš! Nikoga da bilo što kaže, nego su ga pustili da izađe! Ali kako da ga ne puste? Pa ne mogu čovjeka lancima vezivati za radno mjesto? A i zašto bi to radili? Ljudima treba zraka. I sad ne znamo gdje je otišao. Je li ga netko oteo.
Danima su ga tražili po gradu. Do New Yorka i do samoga glavnog tajnika Butrosa Butrosa Galija je stigla vijest o nestanku službenog tumača u Nambiarovom stožeru, uglednoga umirovljenog sarajevskog inženjera, čovjeka koji je gradio branu u Asuanu… Sumnjalo se na otmicu, a osumnjičeni su bili zapravo svi. Skupina oficira zaduženih za unutarnju sigurnost je, zajedno s francuskim, ukrajinskim i britanskim obavještajnim časnicima, dumala i sklapala teorije o tome tko ima interesa od otmice službenog tumača. Teorija je na kraju bilo sedamnaest. Sve one dio su službenog dokumenta s najvišim rangom tajnosti, kodnog naziva Dragoman, otisnutog na sedamdeset i osam stranica gustog proreda, pisanog na engleskom i prevedenog na francuski i ruski jezik. Koliko je poznato, sa sadržajem “Dragomana” nije upoznat nitko u bosanskohercegovačkim ili srpskim, civilnim ili vojnim strukturama. Vjerojatno nijedan nekadašnji Jugoslaven, što god danas bio i kako god se prema svome napuštenom identitetu odnosio, nije pročitao “Dragomana”, premda svi znaju za njegovo postojanje.
Vjerojatno ga neće ni pročitati, s obzirom na ono što se dalje događalo.
Puna četiri mjeseca nakon nestanka službenog tumača, kada je ona već otišla iz Sarajeva, prešavši preko Pala, pa autobusom do Beograda, jer je izgubila svaku nadu da bi on još mogao biti živ, dogovorom zaraćenih strana na Mojmilu je, na liniji razgraničenja, sanitarna ekipa s vatrene linije izvukla sedam mrtvih tijela, šest muških i jedno žensko, koja su tu mjesecima ležala nesahranjena i, očito je, opterećivala duhovničku imaginaciju nekoliko bosanskih monoteističkih religija. U identifikaciji i preraspoređivanju raspadnutih i već sasvim maceriranih ljudskih strvina, čije su posljednje ostatke upravo progrizali nekakvi tusti bijeli crvi, na osnovu zubala prepoznato je tijelo nestalog tumača.
Francuski obavještajni oficir zarekao se da će konačno razotkriti što se dogodilo i tko je skrivio smrt ovoga izuzetnog čovjeka. Išao je k njoj u Ljubljanu, obećao joj da se neće zaustaviti sve dok krivci ne budu najstrože kažnjeni, tko god da su i koliko god bili visoko pozicionirani u bosanskoj ili u srpskoj vlasti. Samo jedno ju je molio, da njemu i njegovim ljudima pokuša objasniti formu, sadržaj i smisao onoga što piše na papiru pronađenom u džepu njegove jakne.
To je njegov rukopis, rekla mu je, uvijek piše ćirilicom kad mu je stalo da mu rukopis lijepo izgleda. Znate, on umišlja da ima ružan rukopis. Takav je to čovjek, nasmiješila se. Zato je ovo napisao ćirilicom. Vidite kako su to lijepa slova. A šta ovo znači, to vam ne bih mogla reći. Ne znam. Možda ne znači ništa.
Zar baš ništa, insistirao je? Ona je slegla ramenima. Htjela je biti pristojna i ljubazna, ljude je počastila kavom i viskijem, bilo joj je stalo da ostavi dobar dojam – uostalom, ovo zbog njega radi! – ali je zapravo htjela da što prije odu. Nije im to mogla reći, ali bave se uzaludnim poslom. Pokušavaju nešto što nema smisla. Ne razumiju što se dogodilo. I ne bi im mogla to objasniti čak ni kada bi htjela. Ne bi im mogla objasniti čak ni kada bi htjela izdati svoga čovjeka. Naravno da ona to neće učiniti.
Stvarno nije znala što znači to što je zelenom kemijskom olovkom napisao na tom papiru. Ali im upravo pokušava objasniti da je njemu, dok je to pisao, važnije bilo kako će ta slova izgledati.
– Trojica za Kartal! – govori ona.
– Trojica za Kartal! – za njom izgovara Francuz koji ne zna naš jezik, pa se lomata preko tih gusto raspoređenih, vrletnih suglasnika, koje će još mnogo puta u životu izgovarati prije nego što ojađen od svega odustane.
Dossier Dragoman
Iz “Trojice za Kartal”
Gusko moja, kozo moja, tuko moja mala – dragao ju je tako noću, pokrivajući je ako bi se u snu otkrila. Ona bi ga čula, pa bi se svaki put nasmiješila, premda joj je svojim riječima zalazio u san, raznosio ga kao što iznenadni vjetar nad dolinom raznese maglu. Njeni snovi skoro su četrdeset godina bili takvi, upola prekinuti, nedovršeni i bez poante, jer bi je on kad god se noću probudi tražio po postelje i govorio gusko moja, kozo moja, tuko moja mala. A budio se, kao i svaki neurotik, barem po deset puta, a često i mnogo češće.
Ujutro se nije sjećala što joj je govorio. Možda se ni on nije sjećao. Ali tako su živjeli i takav je bio njihov brak. Noćni razgovori najprije su činili njihovu ljubav, a zatim i životnu rutinu. U tim bi razgovorima ona uzvraćala s jednom ili dvije riječi – šuti, spavam, nisam tuka – ali od toga je, od tih njegovih draganja, živjela. Ustvari ne, živjela je, kao i svi ljudi, od hrane, vode i zraka, ali te njegove riječi bile su joj poput vitamina D. Bile su njeno noćno sunce. I ne treba to doživljavati kao sentimentalni iskaz, koji bi ovo pretvorio u ljubavnu priču o dvoje staraca, po kojoj bi se onda mogao snimiti film. Jer nema ovdje filma, nitko ovo ne bi želio gledati u kinu ili na televiziji. Naprosto je riječ o tome da je ona skoro četrdeset godina svake noći po nekoliko puta kroza san slušala njegov blagi budni glas gusko moja, kozo moja, tuko moja mala, i da će strašna biti noć u kojoj on govori nešto drugo.
U rat su kliznuli neosjetno, kao u bolest koja u prvo vrijeme baš nimalo ne boli, a onda, dan za danom, oduzima čovjeku elemente duše i tijela, rastavlja ga kao dječju željeznicu, i na kraju ga svede na samo jedan fragment tračnica, po kojima više ne prolazi lokomotiva i na koje se više ne nastavlja ništa. Njega su odmah uzeli u glavni štab Unprofora, gdje je stolovao indijski general Satish Nambiar. Dobro im je došao sa svim tim njegovim jezicima. Meni je, boga mi, to prevođenje ko odmor na Balearima, govorio je, pustim mozak na pašu, a jezik sam prevodi s ruskog na francuski, i s francuskog na ruski. I nemoj me, kumim te, ženo, više pitati a šta to oni pričaju, a šta si ti to prevodio između francuskog generala i Nambiara, jer ti ja to ne znam. Kažem ti, rekao joj je, mislio sam o plaži, moru i sunčanju, a ti mi sad vjeruj ili ne vjeruj. Ona mu, naravno, nije vjerovala. Znala ga je kakav je. Povjerljiv u svakom poslu i na svaki način čestit. Vodi računa o tome što je službena tajna. Ali bi joj svejedno mogao reći što kažu njih dvojica, hoće li ovo uskoro stati? Nemam pojma, kaže. Pa sliježe ramenima. Ona misli da je zafrkava, kao što je noću zafrkava nazivajući je svakakvim imenima, ali on će reći da je ozbiljan i da nikad ozbiljniji nije bio. I reći će da se nikad nije odmorio kao ovo otkako radi za Ujedinjene narode. Ja sam ti, bona, totalno fulao profesiju, kaže joj. Za inženjera završio, trijest i pet godina utukao u građevini, gradio brane po Africi, preusmjeravao rijeku Nil, sekirao se hoće li beton popustiti, tri infarkta usput fasovao, a da nisam znao da me je Bog za tumača stvorio. Morao sam u penziju otići, moralo se i zaratiti, pa da saznam. Nemoj ti sad mene ostaviti zbog neke vojnikuše, ona će, ko zabrinuto, njemu. On se smije, eto ga dvadeset godina mlađi nego što je lani bio, kad ga je pogodio treći infarkt i kad su ga na komisiji umirovili.
Svakoga jutra dođu po njega. Provuče se bijeli Unproforov transporter kroz sokak, tamo gdje nikad nije zalazio ni kamion Gradske čistoće, jer šofer nije bio siguran da će umjeti da se u rikverc vrati, i dođe im, onako glomazan i širok, sve do pred kuću i tamo zatrubi, tako da svaki put poplaši i rastjera mršave podrumske mačke i ona dva-tri preostala goluba. On tad izlazi iz avlije. Na sebi ima pancirku – rekli su mu da kao službenik međunarodne organizacije bez nje ne smije van, iako ni njemu nije mrsko da je nosi, koliko god bila teška, jer se s pancirkom osjeća nekako važno – i jedva se uvlači u transporter, pošto se poklopac ne može do kraja ni otvoriti koliko je tu tijesno.
Dok se u rikverc budu vozili nekoliko će puta, možda, očešati kuće s obje strane sokaka, željezne stupove i prometne znakove, koji su se već sasvim iskrivili. Komšije se neće buniti. Tko bi se bunio u ova kijametska doba, kad čovjek više ne stigne spojiti je i be, a da ga metak u čelo ne strefi, ali svejedno impresionirani su kako im se komšija vinuo visoko u hijerarhiji. Nije on samo prevodilac. Mnogo je više od toga. On sviđa smisao ovome svemu i uspostavlja kontakte između onih koji se bez njega više baš nikako i baš nimalo ne bi razumjeli. Učini, bolan, nešto!, govori mu Sifet, postariji sijedi ćevabdžija, znali su se još dok su djeca bili – jednom mu je, osam su godina imali, razbio kamenom glavu, pa je Sifetov babo dolazio njegovoj majci da se žali, a ona mu govorila nadevetat ću ja njega, komšija, ali mu ocu ništa ne govori, jer će ga otac ubiti čuje li što je učinio, na što se Sifetov babo zabrinuo i obećao da mu, aman, do smrti ništa neće reći… – šta da učinim, jadan ne bio, Sifete, pa nisam ja tamo vlast!, odgovara on Sifetu. I grli ga, onako kako se u Sarajevu grle starci koji su jedni drugima od malih nogu glave razbijali.
Rekao im je, ljudi božji, ne morate mi pred kuću doći, usko je u našem sokaku, fićo tu ne može proći. Mogu ja tih pedeset koraka do ulice preći. Odmahivali su glavama. Takvo je pravilo, govorili su. Kao što je pravilo da on bez pancirke ne može nosa iz kuće promoliti, pravilo je i da ga transporter na putu prema poslu dočekuje na najbližoj tački i da ga na isto mjesto poslije posla vraća.
Dok bi se vozili preko Marijin dvora, pa niz Vojvode Putnika ulicu, pokraj kasarne Maršal Tito, i dalje, širokom avenijom kojom se prilazilo gradu, miran se dan od gromovitog razlikovao po tome što bi za mirnih dana, kakvih je bivalo sve manje, transporter prošao gradom nekom normalnom brzinom, dok bi, ako su pljuštale granate i šibali snajperi, munjevito protutnjao avenijom, krećući se kao po oštrice sjajne sablje, koja se tek malo uvijala na Čengić vili i pokraj Otoke, a čiji je vrh, usmjeren niz Sarajevsko polje, pokazivao negdje tamo daleko, prema jugu, moru i izlazu iz svake nevolje. Dobro, možda i nije prema jugu, ali za njega tamo je, iza Ilidže pa kroz Igman, bio zamišljeni jug. I mladost.
U mladosti bi se po dvanaest sati vozio ćirom prema moru. U Ploče bi otac, mati, sestra i on stigli garavi kao da su se svu noć i dan po ćumuru valjali. Prvoga dana u Zaostrogu mati bi ostala u kući – njihova je vikendica bila prva u mjestu, svi drugi su još bili domaći – pa bi na ruke prala sve što su na sebi imali u putu. Vrijeme je to prije vešmašina. I onda bi na dvoru pred kućom, odakle se vidjelo cijelo mjesto, i more koje je s jedne strane zatvarao Pelješac, a s druge, one bliže, Hvar, Sućuraj i svjetionik na punti Hvara, vješala njihove hlače, potkošulje i majice, svoju šarenu ljetnu haljinu, i očevu široku bijelu košulju. Odozdol bi, da je pozdrave, nailazili susjedi i poznanici. Stigli ste, šjora!, govorili bi joj, smješkajući se ljubazno, a onda bi im odgovarala glasom kao iz duboke zimske magle, koji će sljedećih dana ogrijati i pročistiti sunce jula. Za to vrijeme njih troje već bi bili u moru. Zašto se sve odmah mora oprati, jedino bi se sestra ljutila. Njih dvojicu nije bilo briga. Nisu o tome mislili. Iako će mu s godinama, ili nakon što ta njihova ljetovanja prođu, i nakon što 1966. otvore prugu normalnog kolosijeka, s električnim lokomotivama i vozovima koji za tri i pol sata stižu do Ploča, i iz kojih izlaziš čist, onakav kakav si i ušao, često u pamet dolaziti miris rublja koje se na dvoru suši, i već se osušilo u trenucima kada se oni prvoga dana vraćaju s kupanja. On gura nos u vlažne pregibe očeve bijele košulje, udiše miris starinskog deterdženta, i gubi se u pogledu prema Hvaru, i dalje, i dalje, prema otocima, morima i kopnima koja se okom ne vide.
To je ono o čemu misli za jutara i popodneva velikih granatiranja, dok zaštićen oklopom borbenog transportera i nedodirljivim integritetom Ujedinjenih naroda i sveukupne međunarodne zajednice, putuje na posao i s posla. Motor zaglušujuće tutnji, tako da čuje samo eksplozije koje su vrlo blizu, mine i granate koje bi ga, misli, ubile da je sad vani. I tad se osjeća zaštićeno, kao da se onim najdebljim jorganom pokrio preko glave. Ne može mu biti ništa. Jorgan je između njega i svega onog što se naokolo događa. Neprobojan kao san samrtnika. Ta putovanja, koja nju toliko uznemiravaju, jer nije sigurna je li živ stigao do posla i hoće li se otamo živ vratiti, njega odmaraju, utišaju svaku nervozu, smire ga i napute kao što vjernika, vjeruje on, naputi njegova molitva. I dok se tako vozi prema poslu, od drška sablje prema njezinu vrhu, zabodenom negdje daleko u Pločama, na pameti su mu vazda ti isti odlasci na more. Na povratku s posla misli mu se uglavnom rasipaju, gubi se jutrošnja čarolija, pa kako se povlači prema zlatom optočenoj jabuci sablje, i zalazi navrh brijega, tutnji sve užim uličicama i konačno se zavlači u preuski sokak u kojem žive, i struže po fasadama, lomi s njih fragmente od nepečene gline, tako mu u pamet dolaze sve mračnije epizode povratka s ljetovanja.
Misli o tome kako je sahranjivao roditelje. Najprije majku. Umrla je sredinom maja. I kako su onda sestra i on, sestrinim volvom, vozili starog u Zaostrog. Djecu i muža ostavila je u Sarajevu. Ženu i djecu on je poslao na Bistričak. Raščistili su kalendare, ukinuli sve obaveze, odložio je za august put u Asuan, samo da bi oca odvezli u Zaostrog. Mislili su mu tako rastjerati tugu koja ga je trošila i pustošila brže nego ikoja druga znana bolest. Zaustavili su se kod Gojka, na janjetini, otac je nekad volio janjetinu. Sestra i on su jeli, pod zubima je hrskao, lomio se i nestajao mladi luk. Jasno ga je i sad mogao osjetiti pod jezikom. Janjetine se nije sjećao. Otac nije mogao jesti. Naručio je sok od borovnice, Bosanka Doboj, mala prozirna bočica. Čaša je ona trbušasta, ugostiteljska, s baždarenom mjerom pri vrhu. Dva decilitra. I dok je pio, dvije-tri kapi s brkova su mu poškropile košulju. Oboje su to istog trenutka vidjeli. Pogledali su se. On više nije bio gladan. Dalje je na silu jeo. Tko zna što je tad mislio. Možda je mislio kako će jednoga dana koji, tad mu je to postalo jasno, nije više daleko, na Barama sahranjivati i oca. Sestra je, vjerojatno, već tad mislila kako će, kad stignu, ocu oprati košulju. Utrka žene s mrljom. Ako je opere dovoljno brzo, od mrlje neće ostati ništa. Kada su stigli, otac je nevoljko pristao da njih dvojica odmah pođu na plažu. Sestra je prala košulju. Mrlje su nestale kao da borovnica nije prava. A možda i nije. Htio se našaliti, ali otac se nije nasmijao. Kada su se vratili s plaže, košulja je već bila potpuno suha. Zagnjurio je u nju nos, ali deterdžent se nije osjećao. Uvozni deterdženti ništa ne mirišu, rekla je sestra, a domaćih više nema. Otac je umro posljednjeg dana njegova boravka u Asuanu. Bio je kraj augusta, zvali su ga s hotelske recepcije. Recepcioner, gospodstveni postariji Arapin, izašao je iza svog pulta, prišao mu i zagrlio ga. Šapnuo mu je dvije-tri engleske riječi. Mogao mu je to reći i na arapskom. Uvijek su razgovarali na arapskom. Ali, eto, ovo je, možda, zvaničnije. Prekosutra, ranom zorom, vozio se taksijem od aerodroma prema gradu. Ulicom vojvode Putnika, pustom kao što je i sad pusta. Bližio se kraj augusta, jutro je Sarajevu vraćalo boje. Bog je uredno dijete, koje drvenim bojicama zaobljenih vrhova u bojanci boji grad.
Meni se ovo ne sviđa, rekla mu je kada se vratio s posla. Šta ti se, bona, ne sviđa, odmah se rogušio, misleći da će ga ponovo odgovarati od posla u Unproforu. Šta će ovo njima? Novca imaju sasvim dovoljno. Zašto bi radio ako je u penziji? Neka mlađima ostavi ovaj rat. Misli li on zbilja da nekome dobro čini time što naokolo ide i prevodi, prevodi, prevodi? Upoznao je i Aliju, i Mladića, i Karadžića, i Mitterranda? I oni su ljudi? A to, kao, nisi ranije znao? Ali ne, nije joj to na pameti. Odmah mu je lakše što nije. Meni se ovo ne sviđa, rekla mu je, oni odozgor vide kako Unproforov transporter dvaput dnevno prolazi kroz mahalu, pa našim sokakom, ravno pred kuću. Grdne bi nevolje moglo od toga biti. Kakve nevolje?, uplašeno će on. Ne znam, odgovorila mu je. Pitanje je, međutim, je li znala, i je li se ono što će se dogoditi, i što se izgleda moralo dogoditi, već zametnulo u njezinoj mašti, ili doista nije znala. Žene tako, mislio je, uvijek znaju što će se loše dogoditi, ali kažu da ne znaju. Žene se plaše riječi više nego bola. A muški se bola plaše više nego riječi. Tako je pomislio. I još je pomislio da muškima riječi nisu ni važne. Osim ako ih ne razumiju, pa im zatreba prevodilac. Tad im bivaju važne sve dok ne čuju prijevod.
Zatim je prošlo sedamnaest dana. Petnaest je puta transporter po njega dolazio i petnaest puta vraćao ga je kući. Dva dana nije po njega došao. To su bile nedjelje. Nedjeljom nekad radi, a nekad i ne radi. Nedjelja, rekao je general Nambiar, nije ni Božji, ni slobodan dan. U ratu nema slobodnih dana i praznika, rekao je. Ali, ipak, eto, bilo je nedjelja kada se nije radilo.
Osamnaestog je dana bio četvrtak. Transporter, kojim je već prilično vješto upravljao Zijad, pakistanski vojnik s kojim se pomalo i sprijateljio, tako što je Zijad njega učio urdu, a on je Zijada učio srpskohrvatski – jedan bi drugom, svaki put kad bi se sreli, zadali tri nove riječi, pa bi se šalili da će Zijadova služba, kao i rat, trajati dovoljno dugo da obojica postanu pjesnici na jezicima koje upravo uče – nije se više ni u najužim dijelovima sokaka češao o fasade, nego je prolazio do u milimetar tačno i precizno, pa mu se u jednom trenutku učinilo da ovim počinje neko sretno vrijeme. Učinilo mu se da počinje vrijeme u kojem će nekim čudom, mimo svih prekršenih primirja, prestati da se puca.
I doista, mirno je bilo to jutro. Zijad je sporije nego ikad vozio bridom sablje, Ulicom vojvode Putnika, kao da je turistički vodič u obilasku grada. I motor kako je tiše radio, to više nije bilo nemušt tutanj zvijeri, nego su se u njegovu zvuku jasno razabirali taktovi. I onda je on u taktovima teškoga i moćnog dizelskog motora, tko zna kolike snage, proizvedenog u nekoj vojnoj tvornici, čuo taktove staroga brodskog motora, na drvenoj barci ribara Mije iz susjednog Drvenika, koju je otac posudio bio samo za taj jedan dan. Pitao ga je Mijo a je li inžinjeru, što će vama moj brod?, pa kad mu je otac rekao treba mi sina da pratim, naumio je plivati sve do Sućurja, Mijo se užasnuo. Kako možeš?, prešao je odmah na ti, nije da mogu nego moram, odgovorio je otac, jer ako ga ne budem pratio, sam će otplivati, pa bi se, ne daj Bože, mogao utopiti. Na roditeljima je da prate svoju ludu djecu, rekao je otac Miji, jedino je to način da ih spasu. Mijo je tu zastao, kao da mu se preko horizonta spustio zastor od kiše, tako je i mene moj ćaća u partizane pratio. Bilo mu je skoro pedeset, kazao je da mora, jer da ću bez njega u partizanima pizdarije činiti. Sve smo zajedno prošli. Samo što sam ja Sutjesku proša, a moj ćaća nije, nego je osta na dnu potoka dub’jeg od najdub’jih voda. Dat ću ti brod, rekao je ocu, nema ti druge nego da pratiš sina. I tako su u rano jutro, dok su mati i sestra još spavale, pošli na more. Mi ćemo s brodom, rekli su, i neće nas biti do večeri. Gdje ćete?, sestra je bila sumnjičava. Muške stvari, odgovorio joj je otac. Ona je zakolutala očima. Mislila je da je ništa. A nije bilo ništa, jer je on stvarno plivao do Sućurja. I više mu je puta došlo da odustane. Jednom mu se činio da će se utopiti, da više nije u stanju ni popeti se u kaić. A otac, otac nije toliko jak da njegovih devedeset kila podiže gore. Hvatao ga je strah, klaustrofobija ga je hvatala u slanoj vodi. Nastavio je plivati, jednostavno zato što nije imao drugog izbora. Tresla su mu se koljena kada je doplivao do kamenite obale, odmah tamo kod svjetionika. Dok je pokušavao izaći van, stao je na ježa. Pošteno se izbo. Dugo je, možda i sat vremena, iglom čeprkao crne ježeve iglice iz tabana. Jedva se na povratku ukrcao u barku. Kao da su mu otkazali svi mišići. Bio je paralizirani starac. Nikada više neće biti tako star i nemoćan. Već je pala noć. Otac je upravljao barku prema sjeni Vitera i žmirkavom svjetlu s vrha franjevačkog zvonika. Fra Aleksandar obećao je da neće gasiti reflektor dok njih dvojica ne stignu. Obećao je i da će otići do majke i sestre, i da će im reći da je s njima dvojicom sve u redu. Neće im reći gdje su, ali će reći da je sve u redu. Obećanja je održao.
O tome je mislio dok su se vozili niz sablju. Nekoliko sati kasnije, uz sablju ga je ponovo hvatala strepnja. U jednom trenutku pomislio je kako će i to proći čim stignu. Pomislio je kako bi ovaj put trebao upamtiti taj osjećaj, utuviti si u glavu to saznanje da se ništa loše nije pri povratku dogodilo, kojeg će se onda prisjećati pri svakom sljedećem nailasku nelagode vožnji uz sablju, pa uz Mejtaš, uz Bjelave, i po brežuljcima staroga Sarajeva.
Poslije je mislio da je time možda i izazvao zlo.
Granatiranje je, rekla mu je, počelo čim su zamakli niz mahalu. Palo je tridesetak mina iz minobacača, onih lakših, kako je rekla – a te su, valjda, one od 82 milimetra, i onih težih- od 120 milimetara. Kao da su nešto opipavali, tražili. I onda je posljednja tresnula u Sifetovu avliju, ravno pod prozor u prizemlju.
– Ubila mu je unuke – prošaptala je.
– Suada ili Minku? – upita on. Suadu su četiri, Minki dvije godine. Oboje nemirni, ko živo srebro.
– Oboje – rekla je. – Ništa od djece nije ostalo.
– Kako ništa…- izgovorio je. Besmisleno. Samo nešto da kaže. Samo da riječima opkorači vrijeme, i da vrijeme što prije prođe. Odmah da prođe hiljadu godina, i da ih više ne bude, sve da se zaboravi, da na ovom mjestu ne bude više ni grada, nego bistra planinska rječica, arheolozi koji naokolo s malenim motičicama otkopavaju, a zatim peruškama skidaju prašinu s davne civilizacije…
Nije prošlo, međutim, ni nekoliko sekundi.
– Moraš kod Sifeta, pitao je za tebe, rekla je.
I onda je on pošao kod Sifeta. Najednom je bio potpuno svjestan dviju stvari, koje nisu stvari, nego su ono nešto što pomiče i premješta sudbine, a nema u ljudskim jezicima imena ni naziva. Jedini razlog ovog granatiranja taj je što su oni s brda danima i mjesecima gledali kako dvaput dnevno oklopni transporter Unprofora zalazi u mahalu i u ovaj sokak. Mina koja je trebala biti ubačena u njegovu avliju, jer trasporter dolazi po njega, upala je u Sifetovu avliju. Ali te mine ne bi bilo da on ne radi tamo gdje radi. A drugo čega je odmah bio svjestan bilo je da ovo znaju samo ona i on.
I nitko drugi.
Doista, nikome u komšiluku do danas nije na um palo zašto su se onoga jutra prosule mine nad mahalom, i zbog kojega su izginula ta djeca. Ako i jest netko nešto pomislio, razumno je zaključio da bi, da je to imalo ikakve veze s njim i s transporterom koji je po njega dolazio, mine zasule tog popodneva, kada se vraćao s posla, ili sljedećeg jutra kad je išao na posao.
Kakvoga smisla ima pucati po avlijama u kojima njega nema?
Ili možda nisu znali da su njegovi unuci u Njemačkoj, a samo su Sifetovi unuci tu, pokraj prozora? Bili su tu.
Nemoj da se grlimo, rekao je Sifet. Samo tu budi. Posjeo ga je na sećiju. Natočio mu je rakiju, i onda su tako šutjeli. Nikoga više nije bilo. Raza je sa snahom u bolnici. Ona nije ranjena, ali gdje će nego u bolnici biti mater koja je upravo ostala bez oboje djece. Mirso je na položaju. Nisu mu javili što se dogodilo. Komandant zna, ali mu ne smije reći. Eto, tako je to, rekao je Sifet. I ništa više nisu razgovarali, nego su šutjeli. I kad bi Sifet nešto rekao, opet bi to bilo u šutnji. Pred zoru ga je pustio da ide kući.
Sljedeće noći nije ga čula da govori gusko moja, kozo moja, tuko moja mala. Nisam spavao, rekao joj je. Pa zašto mi nisi rekao da ne možeš? Zato što onda ni ti ne bi spavala. Sljedeće je noći malo ko i zaspao. Znala je to po tome što je govorio u snu? Šta je govorio? Kaže mu da se ne sjeća. Kaže da je govorio neke besmislice. Ali to očito nije istina. Govorio je nešto strašno, nešto što mu ona sad ne može reći.
Nikad više, nijedne sljedeće noći nije izgovorio gusko moja, kozo moja, tuko moja mala.
A noći je sljedećih bilo još samo jedanaest.
Dvanaestog dana transporter je, kao i obično, došao po njega, ali ga popodne nije vratio. Predvečer došao je Goran, drugi Nambiarov prevodilac, s francuskih oficirom. Nešto se dogodilo, rekao je Francuz. On je nestao. Kako je nestao? Izašao je van, rekao je da ide samo da zapali cigaretu. Nikoga da kaže ali ti ne pušiš! Nikoga da bilo što kaže, nego su ga pustili da izađe! Ali kako da ga ne puste? Pa ne mogu čovjeka lancima vezivati za radno mjesto? A i zašto bi to radili? Ljudima treba zraka. I sad ne znamo gdje je otišao. Je li ga netko oteo.
Danima su ga tražili po gradu. Do New Yorka i do samoga glavnog tajnika Butrosa Butrosa Galija je stigla vijest o nestanku službenog tumača u Nambiarovom stožeru, uglednoga umirovljenog sarajevskog inženjera, čovjeka koji je gradio branu u Asuanu… Sumnjalo se na otmicu, a osumnjičeni su bili zapravo svi. Skupina oficira zaduženih za unutarnju sigurnost je, zajedno s francuskim, ukrajinskim i britanskim obavještajnim časnicima, dumala i sklapala teorije o tome tko ima interesa od otmice službenog tumača. Teorija je na kraju bilo sedamnaest. Sve one dio su službenog dokumenta s najvišim rangom tajnosti, kodnog naziva Dragoman, otisnutog na sedamdeset i osam stranica gustog proreda, pisanog na engleskom i prevedenog na francuski i ruski jezik. Koliko je poznato, sa sadržajem “Dragomana” nije upoznat nitko u bosanskohercegovačkim ili srpskim, civilnim ili vojnim strukturama. Vjerojatno nijedan nekadašnji Jugoslaven, što god danas bio i kako god se prema svome napuštenom identitetu odnosio, nije pročitao “Dragomana”, premda svi znaju za njegovo postojanje.
Vjerojatno ga neće ni pročitati, s obzirom na ono što se dalje događalo.
Puna četiri mjeseca nakon nestanka službenog tumača, kada je ona već otišla iz Sarajeva, prešavši preko Pala, pa autobusom do Beograda, jer je izgubila svaku nadu da bi on još mogao biti živ, dogovorom zaraćenih strana na Mojmilu je, na liniji razgraničenja, sanitarna ekipa s vatrene linije izvukla sedam mrtvih tijela, šest muških i jedno žensko, koja su tu mjesecima ležala nesahranjena i, očito je, opterećivala duhovničku imaginaciju nekoliko bosanskih monoteističkih religija. U identifikaciji i preraspoređivanju raspadnutih i već sasvim maceriranih ljudskih strvina, čije su posljednje ostatke upravo progrizali nekakvi tusti bijeli crvi, na osnovu zubala prepoznato je tijelo nestalog tumača.
Francuski obavještajni oficir zarekao se da će konačno razotkriti što se dogodilo i tko je skrivio smrt ovoga izuzetnog čovjeka. Išao je k njoj u Ljubljanu, obećao joj da se neće zaustaviti sve dok krivci ne budu najstrože kažnjeni, tko god da su i koliko god bili visoko pozicionirani u bosanskoj ili u srpskoj vlasti. Samo jedno ju je molio, da njemu i njegovim ljudima pokuša objasniti formu, sadržaj i smisao onoga što piše na papiru pronađenom u džepu njegove jakne.
To je njegov rukopis, rekla mu je, uvijek piše ćirilicom kad mu je stalo da mu rukopis lijepo izgleda. Znate, on umišlja da ima ružan rukopis. Takav je to čovjek, nasmiješila se. Zato je ovo napisao ćirilicom. Vidite kako su to lijepa slova. A šta ovo znači, to vam ne bih mogla reći. Ne znam. Možda ne znači ništa.
Zar baš ništa, insistirao je? Ona je slegla ramenima. Htjela je biti pristojna i ljubazna, ljude je počastila kavom i viskijem, bilo joj je stalo da ostavi dobar dojam – uostalom, ovo zbog njega radi! – ali je zapravo htjela da što prije odu. Nije im to mogla reći, ali bave se uzaludnim poslom. Pokušavaju nešto što nema smisla. Ne razumiju što se dogodilo. I ne bi im mogla to objasniti čak ni kada bi htjela. Ne bi im mogla objasniti čak ni kada bi htjela izdati svoga čovjeka. Naravno da ona to neće učiniti.
Stvarno nije znala što znači to što je zelenom kemijskom olovkom napisao na tom papiru. Ali im upravo pokušava objasniti da je njemu, dok je to pisao, važnije bilo kako će ta slova izgledati.
– Trojica za Kartal! – govori ona.
– Trojica za Kartal! – za njom izgovara Francuz koji ne zna naš jezik, pa se lomata preko tih gusto raspoređenih, vrletnih suglasnika, koje će još mnogo puta u životu izgovarati prije nego što ojađen od svega odustane.