Ministri i šegrti/2

U pauzi sastanka u Privrednoj komori u Zenici upoznao sam ministra Kokana. Kasnije za vrijeme ručka razgovarao sam s njim, najviše o saobraćaju i transportu, posebno o potrebi balansiranog razvoja svih grana transporta – drumskog, željezničkog, riječnog i vazdušnog – i njihovoj međusobnoj koordinaciji. Ministar Kokan je pažljivo slušao šta govorim i onda me jednog momenta upitao imam li planove za dalje školovanje. Bio je iznenađen kad sam mu rekao da sam pri kraju postdiplomskog studija u Zagrebu. Ponudio mi je da pređem na rad u ministarstvo jer je, kako je rekao, imao otvorenu poziciju savjetnika. Prihvatio sam. Dva mjeseca kasnije, na šestom spratu u zgradi Izvršnog vijeća na Marijin-dvoru počeo sam savjetovati ministra. Ustvari, nisam ja imao šta tog čovjeka savjetovati jer sam vrlo brzo shvatio da on zna više nego svi njegovi savjetnici zajedno, uključujući i mene. S tim što je njegovo znanje bilo praktično, zasnovano na ogromnom stručnom i životnom iskustvu. 

Ministar Kokan je bio srednjovječan čovjek niskog rasta. Rođen je u Bugojnu gdje je živio sve do preseljenja u Sarajevo 1982 godine. Bio je prva generacija niže realne gimnazije u Bugojnu. Završio je srednju saobraćajnu školu u Zemunu, a kasnije i visoku privrednu školu. Na poziciju ministra saobraćaja je došao s pozicije predsjednika skupštine opštine Bugojno. Prije toga je bio dugogodišnji generalni direktor transportnog preduzeća Špedicija iz Bugojna. Govorilo se da je Kokan zaslužan što je to preduzeće postalo pravi gigant, najveće preduzeće za transport tereta u bivšoj Jugoslaviji. Osim toga, Kokan je bio društveno vrlo aktivan, zaljubljenik u nogomet i šah. Bio je predsjednik Nogometnog kluba Iskra iz Bugojna u periodu kada je taj klub ostvarivao najveće uspjehe u svojoj istoriji. U periodu od 1978 do 1986 bio je inicijator i organizator Međunarodnog velemajstorskog šahovskog turnira u Bugojnu koji se tada smatrao najjačim turnirom u svijetu i na kojem je učestvovalo šest svjetskih prvaka. Bio je član Organizacionog odbora XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu zadužen za saobraćaj. Za vrijeme dok je bio predsjednik opštine Bugojno, Kokan je u javnosti imao veliki ugled i politički uticaj jer je često bio domaćin drugu Titu kad je on dolazio u lovište Koprivnica u blizini Bugojna. 

Brzo sam se uklopio u novu sredinu, bio sam zadovoljan poslom jer sam svaki dan učio i otkrivao nešto novo. Imponovala mi je kompatibilnost onoga što sam ja znao i onoga šta je ministar znao i što je nesebično dijelio sa saradnicima. Mi, njegovi saradnici, smo znali teoriju i formule, on je znao ono što se ne može ukalupiti u opštevažeći birokratski, pa ni naučni obrazac. On je znao zanat, a uz to je znao život i duše ljudi. I još nešto zbog čega mi je ovaj posao bio zabremedet je činjenica što sam ga dobio zahvaljujući čovjeku kojeg prije nikad nisam vidio, koji mi nije bio ni daidža, ni amidža, koji nije poznavao ni mog oca, ni moju mater, ni tetka, ni tetku. Bilo mi je drago zbog toga i iako sam tada već imao skoro deset godina radnog iskustva, bio sam sperman ponovo biti šegrt. Ali da se razumijemo, ovo nije priča o šegrtu Hlapiću koji je bio mali i slab, veseo kao ptica, dobar kao sunce i koji je bio šegrt zlom i strašnom majstoru Mrkonji. Šegrt je ovdje metafora za osobu žednu praktičnog znanja koja je sticajem okolnosti srela drugu osobu u kojoj je vidjela nepresušan izvor tog znanja i bila spremna šegrtovati i upijati to znanje. 

Ministar Kokan je u poslu bio vrlo zahtjevan, pedantno strog i temperamentan rukovodilac. Često se ljutio i vikao na saradnike ako nešto ne bi uradili kako je on zahtijevao. Na moje veliko iznenađenje na mene nije nikad vikao. Zadatke mi je davao, kao i ostalim saradnicima, na sastancima stručnog kolegija, a sve pisane izvještaje i informacije je primao preko sekretarice. Svoja zapažanja i primjedbe ministar bi napisao na primljenim materijalima i vraćao autorima, pomoćnicima i savjetnicima, takođe preko sekretarice. U početku ja sam od sekretarice dobijao svoje radove bez ikakvih ministrovih intervencija, samo bi na naslovnoj strani bilo napisano pitanje: Je li ovo najbolje što znaš i možeš?

Uznemiren, detaljno bih sve napisano pregledao, ponešto korigovao i novi materijal ponovo predao sekretarici da to ministar pregleda. Ponovo vraćen materijal, ponovo isto pitanje na naslovnoj stranici. Nakon što se to ponovilo i treći put, s tom posljednjom varijantom mog rada ušao sam u ministrovu kabinet i uzbuđeno rekao: Jeste druže ministre, ovo je najbolje što znam i mogu. Dobro, daj onda da pročitam, hladnokrvno je odgovorio ministar. Kasnije kad se ministar uvjerio u visok kvalitet mog rada i pisanja davao mi je i materijale drugih saradnika da to pregledam i da mu kažem svoje mišljenje. Tada sam u pravom smislu te riječi postao savjetnik ministra, ali mi nije smetalo da sam sebe i dalje smatram šegrtom.

Mirsad Kulović 31. 01. 2022.