Umro je Petar Tutovac, tvorac keksa “plazma” i još nekih finih i mirišljavih industrijskih đakonija – u mom ličnom doživljaju umro je otac, deda i pradeda nekih dragih ljudi.
U životu ima mnogo malih čudesa. Jedno od njih je kad upoznaš čoveka koji je sastavio recept za tvoj omiljeni keks iz detinjstva. Kod nas je Krašova “Domaćica” bila redovan inventar. Sve do izbeglištva. Posle niko nije o keksima mislio. Keksi su bolji deo života.
Nikad joj to nisam rekla, ali jednu od najlepših priča o ljubavi ja sam čula Petrove ćerke Dijane, kad nam je dočaravala scene iz fabrike u kojoj su sa puno – danas nama nerazumljive ljubavi i kolektivnog entuzijazma – radili i voleli se njeni otac i majka. Sećam se dobro kako sam tada pomislila da je prava šteta što kod nas ne postoji ozbiljan projekat usmene istorije u kojoj bi obični ljudi iznosili svoja sećanja na svakodnevni život epohe za nama i tako nam pomogli da bolje razumemo i ono što danas živimo.
Petar je pripadao generaciji koju sam najviše cenila od svih ljudi sa kojima sam kroz život dolazila u kontakt. Neki njeni pripadnici su za moj pogled na svet bili formativne figure i mnogo šta sam u životu merila prema njima.
To je generacija moje nezaboravne babe i mojih djedova, ali i drugih uzornih ljudi koji su svoj život počeli iz pepela velikog stradanja u Drugom svetskom ratu i nisu ga protraćili.
Pripadali su različitim pogledima na svet. U mojoj se porodici, primerice, ni kod koga nije primila partijska knjižica ali se primila ideja solidarnosti i toga da je “mi” važnije od “ja”.
Radili su za to “MI” kao da je u pitanju najprirodnija stvar na svetu. Zato što jeste u pitanju najprirodnija stvar na svetu.
Sa smrću ovakvih ljudi podsetimo se činjenice da živimo u vremenu u kom to JA jede sve.
Petar Tutovac (1934 – 2022)
Umro je Petar Tutovac, tvorac keksa “plazma” i još nekih finih i mirišljavih industrijskih đakonija – u mom ličnom doživljaju umro je otac, deda i pradeda nekih dragih ljudi.
U životu ima mnogo malih čudesa. Jedno od njih je kad upoznaš čoveka koji je sastavio recept za tvoj omiljeni keks iz detinjstva. Kod nas je Krašova “Domaćica” bila redovan inventar. Sve do izbeglištva. Posle niko nije o keksima mislio. Keksi su bolji deo života.
Nikad joj to nisam rekla, ali jednu od najlepših priča o ljubavi ja sam čula Petrove ćerke Dijane, kad nam je dočaravala scene iz fabrike u kojoj su sa puno – danas nama nerazumljive ljubavi i kolektivnog entuzijazma – radili i voleli se njeni otac i majka. Sećam se dobro kako sam tada pomislila da je prava šteta što kod nas ne postoji ozbiljan projekat usmene istorije u kojoj bi obični ljudi iznosili svoja sećanja na svakodnevni život epohe za nama i tako nam pomogli da bolje razumemo i ono što danas živimo.
Petar je pripadao generaciji koju sam najviše cenila od svih ljudi sa kojima sam kroz život dolazila u kontakt. Neki njeni pripadnici su za moj pogled na svet bili formativne figure i mnogo šta sam u životu merila prema njima.
To je generacija moje nezaboravne babe i mojih djedova, ali i drugih uzornih ljudi koji su svoj život počeli iz pepela velikog stradanja u Drugom svetskom ratu i nisu ga protraćili.
Pripadali su različitim pogledima na svet. U mojoj se porodici, primerice, ni kod koga nije primila partijska knjižica ali se primila ideja solidarnosti i toga da je “mi” važnije od “ja”.
Radili su za to “MI” kao da je u pitanju najprirodnija stvar na svetu. Zato što jeste u pitanju najprirodnija stvar na svetu.
Sa smrću ovakvih ljudi podsetimo se činjenice da živimo u vremenu u kom to JA jede sve.
Sve nam je kekse izjelo.