Djevojčica bez ruku

*

ZAPISI S RAZMJENE 93.

Ušli u oklopno vozilo

Starica se okikava
Na rubu kreveta
Ogrnuta šinjelom

U hasidsku priču o jahanju
Uđe brzoudisanje

Dva mjeseca kasnije
Zimski sumrak

U zaostalom minskom polju
Pacovi
Pokrivaju kuće
Daruju se košuljama

*

VRTNOST

Rukopisanje kao savijanje prstiju oko olovke lagano nestaje. Jer je bolno zapravo. Tolika stoljeća pišemo a tek se nazire doba opstajanja rukopisanja dodirivanjem, jagodičnim idejama o povratku.

Onda su, rekla je, dva dana nakon pokopa, iz bolnice javili da dođemo po neke dedine stvari koje su nečijom greškom ostale u ladici. Dali su nam ostatke pribora za brijanje i njegove zube, vještački porculanski gebis, umotan u platnenu maramicu. Nitko nije niti pomislio da smo dedu pokopali bez zuba, rekla je. Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica.

Zato još računam na vrtanje svoje olovke pod vratom.

I to je posljednje što sam joj kazao o ocu.

*

DRONDRIVER

Pet sam godina svako jutro odlazio u Centar na obodu gradića
Neugledan uz trim stazu upravljao dronovima sve do pauze za
Ručak. Pisao sam – pogođen 1442 puta cilj obično samo
Bljesne nešto prašine malena prskalica nečiji mesoplov

Uvečer sam se vraćao kući posljednjim vagonom metroa
Gledao kroz prozor kako se šine ulazeći u grad brzo
Zamrsuju. I tanka mi se vena od umora u sljepoočnici
Nadtiktakuje s kazaljkom po polovicu noći

Rudnik je imao radničko odmaralište u Biogradu na moru
Pored je bilo bolničko kupalište za obogaljenu djecu
Otac me ujutro vodio do mora učio me plivati leptir
Djevojčica bez ruku sama u plićaku licem je umila more

Darko Cvijetić 15. 12. 2015.