Kazniti, dakle, brata Đordana blago, bez prolivanja krvi. Iz presude
Nedavno, gvardijan sarajevske crkve Svetog Ante,
u Kreševu molio se za zdravlje
moje žene Gordane.
Ovo će zavazda da mu pamte
dvoje staraca, kojima nazor dane
što im još ostaše živjeti je, a javlje
pretvori im se u džehenemsko slavlje.
Njoj su krenule suze,
a ja se osjetio pod ovim nebom kao sužanj
koji oko gleženjeva uze
odavno ne osjeća, ali mu mrak
zatvora ovog propisno, brate, dotuža.
Nadao sam se, i to pouzdano, u Vraga
da će me, mlađa od mene četiri godine, draga
nadživjeti. Kad ono: rak.
Učinkovitije bilo bi da moj prijatelj
krasni u Kreševu se, i na dan Svete Kate,
molio kandžiji.
Ali bar meni Bog štokakve Jordane
ne može prodavati: tom vaseljenskom handžiji
ne jednom kazao sam da isključivo za đordane
brune ćuti se nadležan:
peče ih, kao janjce,
na način, što jest jest, nježan.
Tako se Đavlu sveti za izgubljene anjce.
I padoše mi na um riječi očine
što ih je, kod Foče – a od studi cvokoće –
u snu nedavnom, i kroz smiješak, rekao: Savaot je jedino – a ja, ko da sam još Crnogorac,
dodajem: pi, Bog ga posjekao! –
biće koje postojati ne mora
da bi činilo zločine.
Ima ko će.
A za oltarom, njegove sluge
u glamuroznu ruhu
kad dižu ruke, do božjeg trona duge –
čaše im dopisujem u duhu:
nazdravljaju mu. Iz jedne i iz druge.
A jedne noći Bog me nazvao: “Alo!
Ja sam dah vaš sopstveni
što u sibirskoj toj studeni
magli vam ogledalo”.
Rak
Kazniti, dakle, brata Đordana blago, bez prolivanja krvi.
Iz presude
Nedavno, gvardijan sarajevske crkve Svetog Ante,
u Kreševu molio se za zdravlje
moje žene Gordane.
Ovo će zavazda da mu pamte
dvoje staraca, kojima nazor dane
što im još ostaše živjeti je, a javlje
pretvori im se u džehenemsko slavlje.
Njoj su krenule suze,
a ja se osjetio pod ovim nebom kao sužanj
koji oko gleženjeva uze
odavno ne osjeća, ali mu mrak
zatvora ovog propisno, brate, dotuža.
Nadao sam se, i to pouzdano, u Vraga
da će me, mlađa od mene četiri godine, draga
nadživjeti. Kad ono: rak.
Učinkovitije bilo bi da moj prijatelj
krasni u Kreševu se, i na dan Svete Kate,
molio kandžiji.
Ali bar meni Bog štokakve Jordane
ne može prodavati: tom vaseljenskom handžiji
ne jednom kazao sam da isključivo za đordane
brune ćuti se nadležan:
peče ih, kao janjce,
na način, što jest jest, nježan.
Tako se Đavlu sveti za izgubljene anjce.
I padoše mi na um riječi očine
što ih je, kod Foče – a od studi cvokoće –
u snu nedavnom, i kroz smiješak, rekao:
Savaot je jedino – a ja, ko da sam još Crnogorac,
dodajem: pi, Bog ga posjekao! –
biće koje postojati ne mora
da bi činilo zločine.
Ima ko će.
A za oltarom, njegove sluge
u glamuroznu ruhu
kad dižu ruke, do božjeg trona duge –
čaše im dopisujem u duhu:
nazdravljaju mu. Iz jedne i iz druge.
A jedne noći Bog me nazvao: “Alo!
Ja sam dah vaš sopstveni
što u sibirskoj toj studeni
magli vam ogledalo”.
<12.12. 2015>