Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Dvije tisuće i petnaesta godina ispisuje svoj posljednji kalendarski list. Bila je dramatična, kataklizmična, biblijski zaljuljana, nostradamusovski viđena. U dvijetisuće i šesnaestu godinu prenijet će tisuće i tisuće nedovršenih i strašnih priča. U toj godini napunit ću punih pedeset i pet godina života u Sarajevu, čiji sam plan grada tek u prethodnoj, zahvaljujući ovoj Jergovićevoj najnovijoj knjizi, upoznao detaljno, i prema kojoj bi se njegov nastanak od početaka do danas mogao vrlo vjerno i rekonstruirati. U svim segmentima života i kroz razna vremena. Sve do ove jedinstvene knjige, priznajem, sve vremenske slojeve života Sarajeva poznavao sam površno. Ona me je, uz to, vratila i jednom mojem djelu, romanu Povijest izgubljene duše, u kojemu ima nešto od onoga što je u Jergovićevoj knjizi mnogo raskošnije. Ponajviše je to sadržano u slici društvenog i kulturnog života osamdesetih godina prošlog stoljeća koju opisuje ovaj moj roman, nagrađen na pozivnom natječaju sarajevske Svjetlosti za roman o Sarajevu zajedno s romanima Ćamila Sijarića i Riste Trifkovića 1980., a godinu kasnije i Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva. Spominjem ga samo zato što sam ga namjeravao realizirati i uz pomoć dokumentarne građe koja je pamtila sve vremenske slojeve života Sarajeva, od koje sam se udaljio čim sam je počeo listati. Sagledavši kamo bi me to odvelo, stisnut terminom natječaja, brzo sam se oslonio samo na fikciju, na jednu fatalnu sarajevsku godinu (1970.) u kojoj je snijeg zatrpao sve njegove ulice i zatočio sve njegove stanovnike a s njima i turiste iz raznih dijelova svijeta.1
Imao sam tada 40 godina, a Miljenko Jergović samo 14. Dok sam na njegovom siteu i siteu Radio Sarajeva čitao neke od stranica buduće knjige Sarajevo, plan grada, osupnut dragocjenim povijesnim podacima u njima, pitao sam se je li već u tim godinama Jergović istraživao sve ono što sam ja u svom spomenutom romanu zaobišao, ocijenivši da bi mi za to bio potreban cijeli jedan život. Tim prije što ti podaci u ovoj Jergovićevoj knjizi i ne funkcioniraju kao da su odnekud uzeti, oni su u njoj u toj mjeri njegovi da čitatelj i ne pomišlja na to da su pronađeni na nekim prašnjavim listovima u dobro čuvanoj arhivi. U njegovim portretima sarajevskih ulica i višestoljetnom životu na njima, u kojemu je i njegov i život svih članova njegove obitelji, sve je tako uvjerljivo i autentično, da se čitatelju čini kao da ih piše netko tko je star koliko i sam grad kojemu te ulice pripadaju. Čudesnim književnim jezikom sve je u njima i u žanrovskom smislu stopljeno: putopis i priča, eseji i sjećanje, roman i dokument na kojem bi on jednoga dana mogao i nastati. Tako izmiksani žive i svi arhivski podaci u ovoj Jergovićevoj knjizi, koja je vlasništvo autora erudite. On je s tim podacima živio godinama i godinama, od vremena njihova nastanka, a ne od vremena njihova pronalaska i čitanja, sve dok ih nije sasvim prisvojio, sve dok svi nisu postali njegovi i u intelektualnom i u emotivnom smislu. Takvo stapanje s njima moglo je nastati samo u tijelu koje ih je dugo, dugo nosilo i koje ih je dugo, dugo punim plućima živjelo. Procesi otkrivanja, usvajanja i reproduciranja kao da su se u ovom autorskom djelu događali istovremeno.
Na sve te njegove podatke u portretima ulica, institucija i značajnih povijesnih osoba kroz stoljeća u gradu Sarajevu može se osloniti i znanstvenik koliko i radoznali čitatelj. Ostaje, dakle, i dalje pitanje: kad je pisac Jergovićevih godina uspio tu ogromnu građu tako detaljno iščitati i proučiti, i kad je ona postala takvo njegovo vlasništvo? Kao pisac, on je s tim vlasništvom postao i institucija, a ta je institucija izvor od kojega jednako žive i fikcija i dokument. Rijetkost u literaturi koja sretno izmiruje istraživački i kreativni rad čiji je krajnji rezultat umjetnički govor. Kad je, zapravo, pisac u tim svojim godinama života tako bogatog i raznorodnog opusa, uopće, stigao svu tu građu na kojoj se drži Sarajevo, plan grada istražiti i umjetnički artikulirati? Nema odgovora. Nevjerojatno! Enciklopedijsko bogatstvo je u ovoj njegovoj knjizi, strašna je duhovna i intelektualna energija u njoj. Pa i znanstvena. Jer je svaki podatak u njoj pouzdan. Da i ne govorim o njezinoj životnoj energiji u kojoj su sažeci različitih ljudskih sudbina pronađeni na vrlo širokom vremenskom rasponu, od osmanlijskog i austrougarskog do svih razdoblja Jugoslavije. Sve je u ovoj knjizi ispod amalgama, svog konačnog autorskog premaza, koji ima prvorazredni književni sjaj, zasnovano na autentičnosti: istražena povijest, autorova sjećanja, priče o ljudima i ljudskim sudbinama, svaki detalj u njoj doima se tako! Ovo je knjiga u kojoj ima više knjiga nego što ih može imati nečija bogata biblioteka! Vrlo živa proza u kojoj se sretno spajaju erudicija, proživljenost, melankolija i jetkost. U njoj Sarajevo živi i sa svim svojim velikim i malim ljudima, raznih profesija. Kome god u ruke dođe uvrstit će se u sretnike: doživjet će na svakoj njezinoj stranici puni užitak čitanja.
A o kojim to ulicama ova knjiga veze te svoje zlatne priče? Evo onih najvažnijih: Sve počinje od Mejtaša gdje se pisac (rođen 1966.) s obitelji doselio 1969. s djedom Franjom Rejcom (+1972.) iz zgrade gospođe Emilije Heim pokraj Narodnog pozorišta. Nastavlja s ulicom Sepetarevac (“A sad polako, pa uz Sepetarevac. Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje. Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, ida li bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…”, Sepetarevac, uspon). Slijede ulica Branislava Nušića, Kulovića, Maršala Tita, Porodice Foht, Stevana Mokranjca, Stake Skenderove, Avde Sumbula, Porodice Foht, JNA (sedam nastavaka), Đure Đakovića, Stjepana Tomića, Fuada Midžića, Daniela Ozme, Zmaj Jovina, Mehmeda Zvone, Mustafe Golubića, Jelene Vitas, Brankova ulica, Ljubljanska, Vojvode Putnika, Živka Jošila, Fra Ivana Frane Jukića, Nurije Pozderca, Abdulaha efendije Kaukčije ili Logavina. Čikme i sokake sam preskočio.
Sarajevo, plan grada je književna megagrađevina s bezbroj katova, apartmana i soba čiji namještaj čuva mnoge stoljetne stilove, njihove ukrase, boje i mirise. Ova knjiga ima i svoj Telefonski imenik Sarajeva 1941. (jedan nastavak s pričama o njegovim advokatima i jedan nastavak o njegovim doktorima u istoj godini, kao i oglase u tom telefonskom imeniku za tu godinu u tri nastavka). Ima i telefonski putopis po okolici Sarajeva, prema imeniku za 1941. Ima građu za rekonstrukciju 1937. godine (u pet dijelova!). Nije zaboravila sarajevske česme, popisala je svih 104 njegovih mahala, zabilježila je i da je Sarajevo 9. travnja 1880. imalo 188 uličnih fenjera. Opisala je povijest gradnje Nove željezničke stanice (priča o arhitektu Jahielu Finciju i slici „Izgradnja nove željezničke stanice u Sarajevu“ Hakije Kulenovića), kao i gradnju Skenderije. Ušla je i u njegove bogomolje, džamije i crkve, u groblja Bare i katoličko groblje na Stupu, u kojima su sahranjeni članovi Jergovićeve obitelji, u Veliki park, hotele Evropu i Central. Ispričala je priče o njegovim trgovima, kafanama i kafedžijama, raznim trgovcima i raznim zanatlijama i njihovim radnjama.
Sarajevo, plan grada posebno akcentrira neke gradske dijelove. Evo nekoliko rečenica o Bjelavama: „Između 1528. i 1530. ovdje je još uvijek bilo selo, naseljeno kršćanima. Od vremena bosanskoga kraljevstva, dok u dolini još nije bilo grada, selo se zvaloBilave. Godinu dana kasnije, 1531. neki je hadži Alija usred Bilava podigao džamiju, a seljani su jedan za drugim mijenjali vjeru. Bila su to gladna i krvava, ali blaga vremena, kada se vjera mijenjala lako, bez osjećaja da time čovjek biva ponižen ili poražen. Malo zatim, do deset godina kasnije, Bilave su u katastarskim defterima ubilježene kao Mahala hadži Alijina mesdžida, i tako je selo postalo dijelom grada. Na mjestu hadži Alijinog mesdžida u kasnija je vremena nastala Nabrdilo džamija, koja je tu i sad.“ (Krv i lug Bjelave)
O groblju Svetoga Mihovila, u kojemu je sahranjena Andrićeva majka Katarina, čiji sam spomenik, uništen do neprepoznatljivosti, obnovio 2007. u povodu tiska četiriju knjiga njezina sina u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, ova knjiga bilježi ovo: „Groblje svetoga Mihovila bilo je skoro u predgrađu još u vrijeme kada teta Finka2tu zakupljuje grobno mjesto. Ograđeno je 1884, projektant se zvao Josef Rekveny, koji je i sam tu ukopan. Na ovome groblju, koje će nevidljivom, ali jasnom granicom biti odijeljeno od pravoslavnoga groblja, sahranjivani su, sve do 1966. sarajevski katolici, uglavnom doseljenici, često stranci, Nijemci, Poljaci, Česi, pokoji Madžar, po vjeri katolik, rijetki Talijani, Slovenci i Hrvati, oni domaći i oni koji su se doselili, uglavnom po carskim i kraljevskim činovničkim nalozima, iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije. U ono vrijeme kada te je Nona dovodila na ovo mjesto – a činila je to kad god bi ju zapekla savjest, pošto Finkanema nikoga na svijetui nitko ne obilazi njezin grob – na Groblju svetoga Mihovila, kao i na obližnjemu Svetom Josipu, podaci na nadgrobnicima, uz riječi vječnoga žalovanja i preporuke dragome Bogu, a katkad i uz nostalgična prisjećanja na daleke zavičaje i domovine, bili su ispisani na skoro svim jezicima nekadašnje Monarhije, ali najviše na njemačkom. Tu si, na tom groblju, u vrlo rana doba, stekao predodžbu o onima koji su nekada živjeli u ovome gradu, koji su ga gradili i podizali i kojima Sarajevo, zapravo, i pripada,barem onoliko koliko pripada i živima. Ta će te predodžba, više nego išta drugo, privesti iluziji – skoro cjeloživotnoj – o memoriji grada, čiji si i ti dio, bilo da se samo sjećaš, ili pripadaš svijetu kojega se drugi sjećaju. Kada se ta iluzija rasprši, kada ju vrijeme raznese kao podne maglu, sjećanja će se pretvoriti u fikciju, a grad u kojem si rođen u fikcionalnu činjenicu, u toponim iz mašte, koji postoji samo u tekstu. Zato mi je teško i zamisliti, ono što ti znaš, čega se sjećaš i o čemu pišeš, da u Sarajevu još uvijek postoji Groblje svetog Mihovila, a možda i nadgrobnik naše tete Finke, kojoj ne pamtimo kako nam je to, po kojoj obiteljskoj liniji, bila tetka.“3 (Teta Finka na Svetom Mihovilu)
Mnoge su značajne osobe različitih profila i različitih životnih sudbina u ovoj knjizi dobile zasluženi prostor, ovdje ću spomenuti tek neke: Branislav Nušić, Tin Ujević, Ivo Andrić (i njegova majka Katarina u ulici Bistrik-Basamaci), Roman Petrović, Alija Bejtić (prvi direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva, istraživač i vrlo plodan pisac), Isak Samokovlija, Hazim Šabanović (povjesničar i istraživač), Ludwig Kuba (skupljač narodnog blaga, melograf, pisac i glazbenik, panslavist)… Ova ih knjiga čuva od zaborava upravo zato što ih je Sarajevo zaboravilo. Nažalost, jer radije pamti skorojeviće, one najznačajnije, prvenstveno, zaboravlja vrlo lako. Među njima je i njezin autor iako je jedan od onih koji ga je s najviše duše i najpotpunije portretirao kao grad. Sve je njegovo zaboravljeno opisao kao da je u njegovoj duši niklo i kao da se jedino u njoj od davnih dana do danas s velikom ljubavi razvijalo i raslo.
*
1I okrenut fikciji, međutim, u tom romanu morao sam se vratiti tekstovima koji su govorili o prošlosti Sarajeva, ponajprije onome Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija (Sarajevo, Muzej grada, 1973.). Ta moja priča, usredotočena na muke jednog pisca koji svoje djelo piše dok sa ženom Jelenom u snijegom zatrpanom gradu proživljava intimnu dramu, pisana je od travnja do kolovoza 1979. Njezina se radnja odvija na prostorima Baščaršije, Kluba kulturnih radnika, Vilsonovog šetališta, Ilidže, Bentbaše. Mnoge ulice Sarajeva, uz glavnu, Titovu, u romanu su samo spomenute.
2 “Na Groblju svetoga Mihovila počivala je u to vrijeme teta Finka. Jedna od onih neudanih tetki, za koje se ne sazna po kojoj su nam obiteljskoj liniji tetke, jer oni koji bi to znali umiru prije nego što bi nam to mogli objasniti, pa onda zauvijek tetke ostanu sa strane svakoga obiteljskog stabla, naše tetke usidjelice, posve mimo zbilje i života, ali za literaturu idealne. O teti Finki moglo se napisati nekoliko romana, ali šteta što su, u međuvremenu, sve njezine priče temeljito zaboravljene.” (Tetka Finka na Svetom Mihovilu)
3U tom groblju, nedaleko od obnovljenog spomenika Katarine Andrić, rođene Pejić (19. VII. 1872.-15. XII. 1925.), jednoga dana, na mjestu s nadgrobnikom zakupljenom prije dvije godine, pridružit ćemo se i supruga i ja onima koji su nekada živjeli u Sarajevu i koji su mu vlastitim životima nešto ostavili za sjećanje, a kojima Sarajevo pripada „barem onoliko koliko pripada i živima.“
Jergovićeva književna megagrađevina
Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Dvije tisuće i petnaesta godina ispisuje svoj posljednji kalendarski list. Bila je dramatična, kataklizmična, biblijski zaljuljana, nostradamusovski viđena. U dvijetisuće i šesnaestu godinu prenijet će tisuće i tisuće nedovršenih i strašnih priča. U toj godini napunit ću punih pedeset i pet godina života u Sarajevu, čiji sam plan grada tek u prethodnoj, zahvaljujući ovoj Jergovićevoj najnovijoj knjizi, upoznao detaljno, i prema kojoj bi se njegov nastanak od početaka do danas mogao vrlo vjerno i rekonstruirati. U svim segmentima života i kroz razna vremena. Sve do ove jedinstvene knjige, priznajem, sve vremenske slojeve života Sarajeva poznavao sam površno. Ona me je, uz to, vratila i jednom mojem djelu, romanu Povijest izgubljene duše, u kojemu ima nešto od onoga što je u Jergovićevoj knjizi mnogo raskošnije. Ponajviše je to sadržano u slici društvenog i kulturnog života osamdesetih godina prošlog stoljeća koju opisuje ovaj moj roman, nagrađen na pozivnom natječaju sarajevske Svjetlosti za roman o Sarajevu zajedno s romanima Ćamila Sijarića i Riste Trifkovića 1980., a godinu kasnije i Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva. Spominjem ga samo zato što sam ga namjeravao realizirati i uz pomoć dokumentarne građe koja je pamtila sve vremenske slojeve života Sarajeva, od koje sam se udaljio čim sam je počeo listati. Sagledavši kamo bi me to odvelo, stisnut terminom natječaja, brzo sam se oslonio samo na fikciju, na jednu fatalnu sarajevsku godinu (1970.) u kojoj je snijeg zatrpao sve njegove ulice i zatočio sve njegove stanovnike a s njima i turiste iz raznih dijelova svijeta.1
Imao sam tada 40 godina, a Miljenko Jergović samo 14. Dok sam na njegovom siteu i siteu Radio Sarajeva čitao neke od stranica buduće knjige Sarajevo, plan grada, osupnut dragocjenim povijesnim podacima u njima, pitao sam se je li već u tim godinama Jergović istraživao sve ono što sam ja u svom spomenutom romanu zaobišao, ocijenivši da bi mi za to bio potreban cijeli jedan život. Tim prije što ti podaci u ovoj Jergovićevoj knjizi i ne funkcioniraju kao da su odnekud uzeti, oni su u njoj u toj mjeri njegovi da čitatelj i ne pomišlja na to da su pronađeni na nekim prašnjavim listovima u dobro čuvanoj arhivi. U njegovim portretima sarajevskih ulica i višestoljetnom životu na njima, u kojemu je i njegov i život svih članova njegove obitelji, sve je tako uvjerljivo i autentično, da se čitatelju čini kao da ih piše netko tko je star koliko i sam grad kojemu te ulice pripadaju. Čudesnim književnim jezikom sve je u njima i u žanrovskom smislu stopljeno: putopis i priča, eseji i sjećanje, roman i dokument na kojem bi on jednoga dana mogao i nastati. Tako izmiksani žive i svi arhivski podaci u ovoj Jergovićevoj knjizi, koja je vlasništvo autora erudite. On je s tim podacima živio godinama i godinama, od vremena njihova nastanka, a ne od vremena njihova pronalaska i čitanja, sve dok ih nije sasvim prisvojio, sve dok svi nisu postali njegovi i u intelektualnom i u emotivnom smislu. Takvo stapanje s njima moglo je nastati samo u tijelu koje ih je dugo, dugo nosilo i koje ih je dugo, dugo punim plućima živjelo. Procesi otkrivanja, usvajanja i reproduciranja kao da su se u ovom autorskom djelu događali istovremeno.
Na sve te njegove podatke u portretima ulica, institucija i značajnih povijesnih osoba kroz stoljeća u gradu Sarajevu može se osloniti i znanstvenik koliko i radoznali čitatelj. Ostaje, dakle, i dalje pitanje: kad je pisac Jergovićevih godina uspio tu ogromnu građu tako detaljno iščitati i proučiti, i kad je ona postala takvo njegovo vlasništvo? Kao pisac, on je s tim vlasništvom postao i institucija, a ta je institucija izvor od kojega jednako žive i fikcija i dokument. Rijetkost u literaturi koja sretno izmiruje istraživački i kreativni rad čiji je krajnji rezultat umjetnički govor. Kad je, zapravo, pisac u tim svojim godinama života tako bogatog i raznorodnog opusa, uopće, stigao svu tu građu na kojoj se drži Sarajevo, plan grada istražiti i umjetnički artikulirati? Nema odgovora. Nevjerojatno! Enciklopedijsko bogatstvo je u ovoj njegovoj knjizi, strašna je duhovna i intelektualna energija u njoj. Pa i znanstvena. Jer je svaki podatak u njoj pouzdan. Da i ne govorim o njezinoj životnoj energiji u kojoj su sažeci različitih ljudskih sudbina pronađeni na vrlo širokom vremenskom rasponu, od osmanlijskog i austrougarskog do svih razdoblja Jugoslavije. Sve je u ovoj knjizi ispod amalgama, svog konačnog autorskog premaza, koji ima prvorazredni književni sjaj, zasnovano na autentičnosti: istražena povijest, autorova sjećanja, priče o ljudima i ljudskim sudbinama, svaki detalj u njoj doima se tako! Ovo je knjiga u kojoj ima više knjiga nego što ih može imati nečija bogata biblioteka! Vrlo živa proza u kojoj se sretno spajaju erudicija, proživljenost, melankolija i jetkost. U njoj Sarajevo živi i sa svim svojim velikim i malim ljudima, raznih profesija. Kome god u ruke dođe uvrstit će se u sretnike: doživjet će na svakoj njezinoj stranici puni užitak čitanja.
A o kojim to ulicama ova knjiga veze te svoje zlatne priče? Evo onih najvažnijih: Sve počinje od Mejtaša gdje se pisac (rođen 1966.) s obitelji doselio 1969. s djedom Franjom Rejcom (+1972.) iz zgrade gospođe Emilije Heim pokraj Narodnog pozorišta. Nastavlja s ulicom Sepetarevac (“A sad polako, pa uz Sepetarevac. Ići ćeš gore dvadeset i četiri godine. Sve do ljeta 1993, kad nakratko odeš u Zagreb, i više se ne vratiš. Dobro je što se nisi vratio, danas to znaš, ali možda nije dobro što nisi otišao dalje. Iako je i to samo igra slučaja, i tko zna što bi s tobom bilo, i da li bi te, dušo, bilo, da se išlo dalje…”, Sepetarevac, uspon). Slijede ulica Branislava Nušića, Kulovića, Maršala Tita, Porodice Foht, Stevana Mokranjca, Stake Skenderove, Avde Sumbula, Porodice Foht, JNA (sedam nastavaka), Đure Đakovića, Stjepana Tomića, Fuada Midžića, Daniela Ozme, Zmaj Jovina, Mehmeda Zvone, Mustafe Golubića, Jelene Vitas, Brankova ulica, Ljubljanska, Vojvode Putnika, Živka Jošila, Fra Ivana Frane Jukića, Nurije Pozderca, Abdulaha efendije Kaukčije ili Logavina. Čikme i sokake sam preskočio.
Sarajevo, plan grada je književna megagrađevina s bezbroj katova, apartmana i soba čiji namještaj čuva mnoge stoljetne stilove, njihove ukrase, boje i mirise. Ova knjiga ima i svoj Telefonski imenik Sarajeva 1941. (jedan nastavak s pričama o njegovim advokatima i jedan nastavak o njegovim doktorima u istoj godini, kao i oglase u tom telefonskom imeniku za tu godinu u tri nastavka). Ima i telefonski putopis po okolici Sarajeva, prema imeniku za 1941. Ima građu za rekonstrukciju 1937. godine (u pet dijelova!). Nije zaboravila sarajevske česme, popisala je svih 104 njegovih mahala, zabilježila je i da je Sarajevo 9. travnja 1880. imalo 188 uličnih fenjera. Opisala je povijest gradnje Nove željezničke stanice (priča o arhitektu Jahielu Finciju i slici „Izgradnja nove željezničke stanice u Sarajevu“ Hakije Kulenovića), kao i gradnju Skenderije. Ušla je i u njegove bogomolje, džamije i crkve, u groblja Bare i katoličko groblje na Stupu, u kojima su sahranjeni članovi Jergovićeve obitelji, u Veliki park, hotele Evropu i Central. Ispričala je priče o njegovim trgovima, kafanama i kafedžijama, raznim trgovcima i raznim zanatlijama i njihovim radnjama.
Sarajevo, plan grada posebno akcentrira neke gradske dijelove. Evo nekoliko rečenica o Bjelavama: „Između 1528. i 1530. ovdje je još uvijek bilo selo, naseljeno kršćanima. Od vremena bosanskoga kraljevstva, dok u dolini još nije bilo grada, selo se zvalo Bilave. Godinu dana kasnije, 1531. neki je hadži Alija usred Bilava podigao džamiju, a seljani su jedan za drugim mijenjali vjeru. Bila su to gladna i krvava, ali blaga vremena, kada se vjera mijenjala lako, bez osjećaja da time čovjek biva ponižen ili poražen. Malo zatim, do deset godina kasnije, Bilave su u katastarskim defterima ubilježene kao Mahala hadži Alijina mesdžida, i tako je selo postalo dijelom grada. Na mjestu hadži Alijinog mesdžida u kasnija je vremena nastala Nabrdilo džamija, koja je tu i sad.“ (Krv i lug Bjelave)
O groblju Svetoga Mihovila, u kojemu je sahranjena Andrićeva majka Katarina, čiji sam spomenik, uništen do neprepoznatljivosti, obnovio 2007. u povodu tiska četiriju knjiga njezina sina u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, ova knjiga bilježi ovo: „Groblje svetoga Mihovila bilo je skoro u predgrađu još u vrijeme kada teta Finka2 tu zakupljuje grobno mjesto. Ograđeno je 1884, projektant se zvao Josef Rekveny, koji je i sam tu ukopan. Na ovome groblju, koje će nevidljivom, ali jasnom granicom biti odijeljeno od pravoslavnoga groblja, sahranjivani su, sve do 1966. sarajevski katolici, uglavnom doseljenici, često stranci, Nijemci, Poljaci, Česi, pokoji Madžar, po vjeri katolik, rijetki Talijani, Slovenci i Hrvati, oni domaći i oni koji su se doselili, uglavnom po carskim i kraljevskim činovničkim nalozima, iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije. U ono vrijeme kada te je Nona dovodila na ovo mjesto – a činila je to kad god bi ju zapekla savjest, pošto Finka nema nikoga na svijetu i nitko ne obilazi njezin grob – na Groblju svetoga Mihovila, kao i na obližnjemu Svetom Josipu, podaci na nadgrobnicima, uz riječi vječnoga žalovanja i preporuke dragome Bogu, a katkad i uz nostalgična prisjećanja na daleke zavičaje i domovine, bili su ispisani na skoro svim jezicima nekadašnje Monarhije, ali najviše na njemačkom. Tu si, na tom groblju, u vrlo rana doba, stekao predodžbu o onima koji su nekada živjeli u ovome gradu, koji su ga gradili i podizali i kojima Sarajevo, zapravo, i pripada, barem onoliko koliko pripada i živima. Ta će te predodžba, više nego išta drugo, privesti iluziji – skoro cjeloživotnoj – o memoriji grada, čiji si i ti dio, bilo da se samo sjećaš, ili pripadaš svijetu kojega se drugi sjećaju. Kada se ta iluzija rasprši, kada ju vrijeme raznese kao podne maglu, sjećanja će se pretvoriti u fikciju, a grad u kojem si rođen u fikcionalnu činjenicu, u toponim iz mašte, koji postoji samo u tekstu. Zato mi je teško i zamisliti, ono što ti znaš, čega se sjećaš i o čemu pišeš, da u Sarajevu još uvijek postoji Groblje svetog Mihovila, a možda i nadgrobnik naše tete Finke, kojoj ne pamtimo kako nam je to, po kojoj obiteljskoj liniji, bila tetka.“3 (Teta Finka na Svetom Mihovilu)
Mnoge su značajne osobe različitih profila i različitih životnih sudbina u ovoj knjizi dobile zasluženi prostor, ovdje ću spomenuti tek neke: Branislav Nušić, Tin Ujević, Ivo Andrić (i njegova majka Katarina u ulici Bistrik-Basamaci), Roman Petrović, Alija Bejtić (prvi direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva, istraživač i vrlo plodan pisac), Isak Samokovlija, Hazim Šabanović (povjesničar i istraživač), Ludwig Kuba (skupljač narodnog blaga, melograf, pisac i glazbenik, panslavist)… Ova ih knjiga čuva od zaborava upravo zato što ih je Sarajevo zaboravilo. Nažalost, jer radije pamti skorojeviće, one najznačajnije, prvenstveno, zaboravlja vrlo lako. Među njima je i njezin autor iako je jedan od onih koji ga je s najviše duše i najpotpunije portretirao kao grad. Sve je njegovo zaboravljeno opisao kao da je u njegovoj duši niklo i kao da se jedino u njoj od davnih dana do danas s velikom ljubavi razvijalo i raslo.
*
1 I okrenut fikciji, međutim, u tom romanu morao sam se vratiti tekstovima koji su govorili o prošlosti Sarajeva, ponajprije onome Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija (Sarajevo, Muzej grada, 1973.). Ta moja priča, usredotočena na muke jednog pisca koji svoje djelo piše dok sa ženom Jelenom u snijegom zatrpanom gradu proživljava intimnu dramu, pisana je od travnja do kolovoza 1979. Njezina se radnja odvija na prostorima Baščaršije, Kluba kulturnih radnika, Vilsonovog šetališta, Ilidže, Bentbaše. Mnoge ulice Sarajeva, uz glavnu, Titovu, u romanu su samo spomenute.
2 “Na Groblju svetoga Mihovila počivala je u to vrijeme teta Finka. Jedna od onih neudanih tetki, za koje se ne sazna po kojoj su nam obiteljskoj liniji tetke, jer oni koji bi to znali umiru prije nego što bi nam to mogli objasniti, pa onda zauvijek tetke ostanu sa strane svakoga obiteljskog stabla, naše tetke usidjelice, posve mimo zbilje i života, ali za literaturu idealne. O teti Finki moglo se napisati nekoliko romana, ali šteta što su, u međuvremenu, sve njezine priče temeljito zaboravljene.” (Tetka Finka na Svetom Mihovilu)
3 U tom groblju, nedaleko od obnovljenog spomenika Katarine Andrić, rođene Pejić (19. VII. 1872.-15. XII. 1925.), jednoga dana, na mjestu s nadgrobnikom zakupljenom prije dvije godine, pridružit ćemo se i supruga i ja onima koji su nekada živjeli u Sarajevu i koji su mu vlastitim životima nešto ostavili za sjećanje, a kojima Sarajevo pripada „barem onoliko koliko pripada i živima.“