Radni je dan, pješačim pustim Gornjim gradom, zalazim po haustorima, ulazim kroz rastvorene kapije, zagledam naljepnice, zelene, žute, crvene, koje označavaju stupanj oštećenosti u potresu, upotrebljivo, treba popravljati, neupotrebljivo, gdje su crvene poput smrtnih presuda, i fotografiram.
Bilježim slike, nadajući se da bi me kasnije mogle podsjetiti o čemu mislim dok ovo gledam.
U dvorištu, iza nisko svođenog kamenog luka, ugledam zanimljiva siva vrata, izgledaju kao da su posljednji put prebojana godine 1945.
Dižem kameru, i prije nego što okinem, u snimku mi se kao u riječ usijeca stariji muškarac, kojeg sam nekoliko koraka ranije osjetio iza sebe.
– Zabranjeno je fotografiranje, ovo je crkveno!
Bijesno se osvrnem, ugledam prazno, namučeno lice čovjeka smanjene inteligencije, podvornika koji se cijeloga života muči da dokuči pametnije od sebe, i gnjevno bih da mu odbrusim, ali znam da me neće razumjeti. I neće mi odgovoriti.
Na ulici urlam, nešto sasvim nesuvislo.
Gnjevan sam jer je riječ crkveno nesretnik upotrijebio na mjestu gdje bi za Jugoslavije stajala riječ vojno.
Crkveno
Radni je dan, pješačim pustim Gornjim gradom, zalazim po haustorima, ulazim kroz rastvorene kapije, zagledam naljepnice, zelene, žute, crvene, koje označavaju stupanj oštećenosti u potresu, upotrebljivo, treba popravljati, neupotrebljivo, gdje su crvene poput smrtnih presuda, i fotografiram.
Bilježim slike, nadajući se da bi me kasnije mogle podsjetiti o čemu mislim dok ovo gledam.
U dvorištu, iza nisko svođenog kamenog luka, ugledam zanimljiva siva vrata, izgledaju kao da su posljednji put prebojana godine 1945.
Dižem kameru, i prije nego što okinem, u snimku mi se kao u riječ usijeca stariji muškarac, kojeg sam nekoliko koraka ranije osjetio iza sebe.
– Zabranjeno je fotografiranje, ovo je crkveno!
Bijesno se osvrnem, ugledam prazno, namučeno lice čovjeka smanjene inteligencije, podvornika koji se cijeloga života muči da dokuči pametnije od sebe, i gnjevno bih da mu odbrusim, ali znam da me neće razumjeti. I neće mi odgovoriti.
Na ulici urlam, nešto sasvim nesuvislo.
Gnjevan sam jer je riječ crkveno nesretnik upotrijebio na mjestu gdje bi za Jugoslavije stajala riječ vojno.
A onda me je stid zbog vlastitog gnjeva.
Pa šutim.
I pravim se da je to šutnja uzrujavanja.