Metalik siva ford fiesta je čekala na putu. U autu je sjedio Fahre. Bit će to prvi od trideset dana, koliko je bilo planirano da radim kod njega na auto otpadu. O autima, tada, kao ni sada, nisam znao mnogo šta, osim da je njegova siva ford fiesta imala prozore koji se sami otvaraju. Elektornika, sve sama elektronika, govorili su stariji. Niko takvu nema, u Tešnju, možda i šire. Otac je u dvorištu imao golfa keca, boja truhla višnja, kako je govorio neupućenima, kojeg sam vozio, isključivo pred njegovim budnim okom. Fahretova sportska fiesta je bila pojam uspjeha, u našim, radoznalim očima. Ona je bila dokaz da se od otpada može napraviti para, kuća, i izgraditi visok ugled među narodom.
Radili smo od jutra do mraka. Nas nekoliko iz komšiluka. Generacijski bliski. Srednjoškolci. Osim Ibrahima, nešto starijeg, buckastog zafrkanta, koji nam je bio šef smjene, i tutor. Zadatak je bio da po cijele dane rastvaramo, poput pečurki, karoserije u šumi naslaganih auta. U ljetnjem se zraku miris hrđe uvlačio u pore naših preplanulih lica. Kad bi Fahre povikao, odvrnite lamelu sa žutog pasata, mi bismo zvali Ibrahima, koji bi, češkajući se po glavi, govorio, trebat će vam za to dizalica, a onda se uz skitavi smijeh gubio u lavirintu guma i čeličnih felgi. Tada bi uslijedilo podvlačanje pod auto, i šarafanje. Lomljenje ključeva. Lupanje po prstima. Galama i smijeh.
Kad je sunce najbliže, i usmjereno pravo u naše glave bilo, Fahre bi s balkona, ili iz radnje zvao na ručak. Gladni smo, i umorni, ali se utrkujemo ko će zauzeti bolje mjesto, za improvizovanim stolicama ispred auto mehaničarske radnje. Onda bi zamirisao hljeb. Frišak, diše, reklo bi se, u našim rukama dok ga premazujemo argetom, ili lovačkom paštetom, jagmeći se ko će veći zalogaj sažvakati. Na stolu bi se našli kajmak, paradajz, krastavci, i tuzlanska sol u plavo-bijelom pakovanju. Paradajz smo grizli kao jabuke, a krastavce je Fahre uglavnom unosio u kuću.
Od tada je prošlo dvadeset godina, i više. Ramazanski je dan. Želudac me štipa, i usta su mi suha dok se vozim kroz Grad. U sasvim drugom svijetu. Miljama daleko, od mjesta u kome se život odigrao. Tako autentično, da je sjećanje ostalo živo, i opipljivo, kao maska koju dišem na licu. Konačno, čini mi se, koračam ka onom životnom dobu, kada su ovakvi i slični, intimni momenti, s prošlim životima, zapravo, blagodat, i pobudbina za nastavak puta.
Put
Metalik siva ford fiesta je čekala na putu. U autu je sjedio Fahre. Bit će to prvi od trideset dana, koliko je bilo planirano da radim kod njega na auto otpadu. O autima, tada, kao ni sada, nisam znao mnogo šta, osim da je njegova siva ford fiesta imala prozore koji se sami otvaraju. Elektornika, sve sama elektronika, govorili su stariji. Niko takvu nema, u Tešnju, možda i šire. Otac je u dvorištu imao golfa keca, boja truhla višnja, kako je govorio neupućenima, kojeg sam vozio, isključivo pred njegovim budnim okom. Fahretova sportska fiesta je bila pojam uspjeha, u našim, radoznalim očima. Ona je bila dokaz da se od otpada može napraviti para, kuća, i izgraditi visok ugled među narodom.
Radili smo od jutra do mraka. Nas nekoliko iz komšiluka. Generacijski bliski. Srednjoškolci. Osim Ibrahima, nešto starijeg, buckastog zafrkanta, koji nam je bio šef smjene, i tutor. Zadatak je bio da po cijele dane rastvaramo, poput pečurki, karoserije u šumi naslaganih auta. U ljetnjem se zraku miris hrđe uvlačio u pore naših preplanulih lica. Kad bi Fahre povikao, odvrnite lamelu sa žutog pasata, mi bismo zvali Ibrahima, koji bi, češkajući se po glavi, govorio, trebat će vam za to dizalica, a onda se uz skitavi smijeh gubio u lavirintu guma i čeličnih felgi. Tada bi uslijedilo podvlačanje pod auto, i šarafanje. Lomljenje ključeva. Lupanje po prstima. Galama i smijeh.
Kad je sunce najbliže, i usmjereno pravo u naše glave bilo, Fahre bi s balkona, ili iz radnje zvao na ručak. Gladni smo, i umorni, ali se utrkujemo ko će zauzeti bolje mjesto, za improvizovanim stolicama ispred auto mehaničarske radnje. Onda bi zamirisao hljeb. Frišak, diše, reklo bi se, u našim rukama dok ga premazujemo argetom, ili lovačkom paštetom, jagmeći se ko će veći zalogaj sažvakati. Na stolu bi se našli kajmak, paradajz, krastavci, i tuzlanska sol u plavo-bijelom pakovanju. Paradajz smo grizli kao jabuke, a krastavce je Fahre uglavnom unosio u kuću.
Od tada je prošlo dvadeset godina, i više. Ramazanski je dan. Želudac me štipa, i usta su mi suha dok se vozim kroz Grad. U sasvim drugom svijetu. Miljama daleko, od mjesta u kome se život odigrao. Tako autentično, da je sjećanje ostalo živo, i opipljivo, kao maska koju dišem na licu. Konačno, čini mi se, koračam ka onom životnom dobu, kada su ovakvi i slični, intimni momenti, s prošlim životima, zapravo, blagodat, i pobudbina za nastavak puta.